REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 44 Pž-437/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Jagoda Crnokrak, u pravnoj stvari tužitelja A. B. D. G., SR N., 80330 M., L. S. 150-152, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u O. društvu R. & partneri d.o.o. u Z., protiv tuženika E. O. d.d., OIB …, Z., U. grada V. 282, kojeg zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u O. društvu G. & partneri d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1870/2014-103 od 21. prosinca 2021., 9. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1870/2014-103 od 21. prosinca 2021. u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 75,15 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za pet postotnih poena.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1870/2014-103 od 21. prosinca 2021. u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 7.235,85 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate i troškom postupka te u točki II. izreke te sudi:

1. Nalaže se tuženiku E. osiguranje d.d. Z. platiti tužitelju A. B. D. G. M., S. N. iznos od 7.235,85 EUR (sedamtisućadvjestotridesetpet eura i osamdesetpet centa) sa zakonskom zateznom kamatom od 25. srpnja 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od osam dana.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 41.265,03 kn (četrdesetjednatisućadvjestošezdesetpet kuna i tri lipe) sa zakonskom zateznom kamatom od 9. veljače 2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od osam dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 7.311,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate te je tužitelju naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 14.512,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate u roku od osam dana. Sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja kao nositelja stranog zdravstvenog osiguranja prema tuženiku kao osiguratelju osobe odgovorne za štetu prouzročenu upotrebom motornog vozila za isplatu iznosa troškova liječenja tužiteljevih osiguranika nastalih iz štetnog događaja od 7. kolovoza 2011., s obrazloženjem da tužitelj nije dokazao plaćanje tih troškova, odnosno da o tome nije dostavio odgovarajuće dokaze. Prethodno je sud utvrdio postojanje tužiteljeve aktivne legitimacije, neosnovanost tuženikovog prigovora zastare potraživanja, odgovornost tuženikova osiguranika za nastanak štetnog događaja, postojanje uzročno-posljedične veze između ozljeda tužiteljevog osiguranika T. C. i troškova liječenja te postojanje uzročno-posljedične veze za dio troškova liječenja osiguranika N. C., ali je zbog neodgovarajućeg dokazivanja činjenice plaćanja troškova liječenja, primjenom odredbe članaka 219. i 221.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP) presudio kako je navedeno. Tužitelju je naloženo platiti troškove parničnog postupka na temelju odredbe iz članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a.

2. Protiv presude je tužitelj podnio žalbu u odnosu na točku I. i II. izreke, u dijelu u kojem nije uspio, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. i 2. točke 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Sve žalbene razloge iznosi u odnosu na pogrešno utvrđenje da tužitelj nije dokazao da je uistinu i platio troškove liječenja svojih osiguranika. Pri tome sud nije primijenio odredbe mjerodavnog međunarodnog Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i SR Njemačke iz kojih proizlazi značenje javnih isprava koje je tužitelj dostavio te nije utvrdio odredbe njemačkoga prava koje utvrđuju način plaćanja troškova liječenja zdravstvenim ustanovama i liječnicima od strane nositelja socijalnog osiguranja, a počinjena je bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, jer nakon dugotrajnog postupka i provedenih dokaza o odlučnim činjenicama nije zaključeno primjenom odredbe članka 8. ZPP-a. Naime, žalitelj smatra da je nakon svih provedenih dokaza sud trebao s visokim stupnjem vjerojatnosti utvrditi da je trošak liječenja osiguranika plaćen tužitelju i nije bilo mjesta primjeni odredbe iz članka 221.a ZPP-a koja se primjenjuje iznimno, ako sud na temelju izvedenih dokaza koje savjesno i brižljivo ocijeni ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu. Ukazuje na dokaze koje je dostavio tijekom postupka, a to su potvrde o socijalnom osiguranju, potvrde o plaćanju naknada za bolovanje, računi naslovljeni na tužitelja, na temelju kojih dokaza je sud utvrdio tužiteljevu aktivnu legitimaciju, ukazuje na utvrđenu odgovornost tuženikova osiguranika za nastanak štetnog događaja te na utvrđenu uzročno-posljedičnu vezu između troškova liječenja i ozljeda nastalih u štetnom događaju, što je utvrđeno provođenjem vještačenja po vještaku medicinske struke, ukazuje na račun Klinike Bogenhausen na iznos od 5.350,35 EUR za trošak bolničkog liječenja osiguranika tužitelja u razdoblju od 6. listopada 2011. do 21. prosinca 2011., zahtjev za preuzimanje troškova navedene klinike upućenog tužitelju, račun Klinikum rechts der Isar na iznos od 1.922,91 EUR za trošak bolničkog liječenja istog osiguranika od 10. kolovoza 2011. do 19. kolovoza 2011., zatim ukazuje na iskaz osiguranika koji potvrđuje liječenje u bolnicama u Münchenu, status tužitelja kao njemačkog zdravstvenog osiguratelja, javnopravnog tijela u SR Njemačkoj, na kojeg su naslovljeni predmetni računi kao na obveznika plaćanja, te na isprave koje su ovjerene žigom tužitelja kao javnopravnog tijela da su predmetni iznosi plaćeni. Ukazuje na odredbe citiranog međunarodnog ugovora i to odredbu članka 30. prema kojem tužitelj ima pravo regresa za isplaćeno svome osiguraniku od odgovorne osobe odnosno njezinog osiguratelja, na odredbu članka 31. stavka 2. toga ugovora kojom je propisano kako isprave koje se prilažu u primjeni toga ugovora ili pravnih propisa jedne države ugovornice na koje se ugovor odnosi prigodom upotrebe pri službama druge države ugovornice nije potrebno službeno ovjeriti niti je potrebna neka slična formalnost te ukazuje na sudsku praksu. U tom smislu je pogrešno primijenjeno materijalno, jer se prema materijalnom pravu SR Njemačke plaćanje troškova liječenja i evidentiranje radnji i obavljenih usluga zdravstvenih djelatnika koji sudjeluju u liječenju osiguranika ne vrši pojedinačno za svaku obavljenu uslugu, već skupno po dostavljenom očitovanju koje se periodično dostavlja tužitelju. Stoga predlaže žalbu usvojiti i preinačiti presudu uz naknadu troškova postupka, uključujući i trošak žalbenog postupka, a podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. 3. Odgovor na žalbu nije podnesen. 4. Žalba je djelomično osnovana, a djelomično nije osnovana.

5. Pobijana je presuda ispitana na temelju odredbe članka 365. stavka 1. i 2. ZPP-a. Presudu je djelomično pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo preinačiti, a djelomično potvrditi.

6. Prije svega valja reći da je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev za dio utuženog iznosa od 75,15 EUR, za koji iznos iz rezultata provedenog dokaznog postupka nije moguće utvrditi postojanje uzročno-posljedične veze između predmetnog štetnog događaja, zadobivenih ozljeda tužiteljevih osiguranika u tom događaju i samog sadržaja računa koji glasi na taj iznos. To proizlazi naročito iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka profesora dr. sc. Ž. R., i to kako iz njegovog pismenog nalaza i mišljenja tako i očitovanja na glavnoj raspravi, slijedom čega je u navedenom dijelu prvostupanjsku presudu kao pravilnu i zakonitu valjalo potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

7. Međutim, u odnosu na preostali utuženi iznos koji se odnosi na troškove liječenja tužiteljevih osiguranika, uz utvrđenje da su troškovi doista nastali, jer to proizlazi iz priloženih računa zdravstvenih ustanova u kojima su troškovi nastali u svezi s liječenjem tužiteljevih osiguranika zbog ozljeda dobivenih u štetnom događaju 7. kolovoza 2011. prouzročenom od tuženikova osiguranika, sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je uz sva navedena utvrđenja, do kojih je došao provođenjem dugotrajnog dokaznog postupka, ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim s obrazloženjem da tužitelj nije odgovarajućim dokaznim sredstvima dokazao plaćanje tih računa.

8. Pogrešna primjena materijalnog prava sastoji se, kao što to s pravom u žalbi navodi žalitelj, u propustu suda na odgovarajući način primijeniti Međunarodni ugovor o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Savezne Republike Njemačke („Narodne novine“ broj 7/98). Naime, sukladno odredbi članka 1. stavka 1. točke 5. u svezi s odredbom članka 2. stavka 1. toga ugovora tužitelj, koji u smislu navedenog ugovora ima status nositelja zdravstvenog osiguranja u SR Njemačkoj i kao takav djeluje u skladu s njemačkim pravnim propisima. Tu činjenicu je sud propustio povezati s ostalim činjeničnim utvrđenjima, na kojima je uostalom i temeljio svoju ocjenu tužiteljeve aktivne legitimacije u ovoj pravnoj stvari, te je propustio primijeniti na odgovarajući način odredbu članka 8. ZPP-a, na što s pravom ukazuje žalitelj. Tom je odredbom propisano da će sud po svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno odrediti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Odbijajući tužbeni zahtjev samo stoga što je za dokaz plaćanja dokazanih troškova liječenja, koji su povezani s nastankom štetnog događaja skrivljenog po tuženikovu osiguraniku, tužitelj dostavio presliku snimke zaslona računala, koja također predstavlja određene podatke o kojima tužitelj vodi evidenciju kao tijelo s javnim ovlastima po propisima SR Njemačke, kao i prijevod isprave kojom je sam tužitelj potvrdio isplatu spornih računa, bez dovođenja tih isprava u svezu sa svim ostalim izvedenim dokazima predstavlja, pogrešnu ocjenu tih isprava, a na njima je isključivo utemeljena odluka o tužbenom zahtjevu. Radi se o ispravama koje je tužitelj dostavio uz podnesak 6. ožujka 2015. (list 188. do 199. spisa), koje je sud dostavio tuženiku na očitovanje, a tijekom provođenja cjelokupnog dokaznog postupka tuženik ih nije osporio, već je to učinio tek po provođenju svih ostalih dokaza, podnescima 4. listopada i 15. studenoga 2021., citirajući neke sudske odluke, koje u kontekstu činjeničnih utvrđenja iz ovog predmeta nisu odlučne.

9. Prema ocjeni ovog suda, isprave koje je tužitelj dostavio uz podnesak od 6. ožujka 2015. o plaćanju troškova liječenja svojih osiguranika, za koje troškove je utvrđeno iz ostalih isprava kao i provođenjem dokaznog postupka da su nastali kao troškovi prouzročeni ozljedama tužiteljevih osiguranika u predmetnom štetnom događaju za koji je odgovoran tuženikov osiguranik, da se radi o troškovima koje prema propisima SR Njemačke snosi upravo tužitelj kao nositelj zdravstvenog osiguranja, sud je propustio ocijeniti u ukupnosti svih izvedenih dokaza i primjenom odredbe članka 30. stavka 1. citiranog Međunarodnog ugovora ocijeniti da tužitelj ima pravo na regres odnosno zatražiti isplatu navedenih troškova od tuženika. Prema podacima iz isprava u spisu radi se o troškovima nastalim tijekom 2011. godine, koji su, kako to iz tužiteljevih isprava proizlazi plaćeni, a navedene tužiteljeve isprave, ako i nisu javne, valja ocijeniti u svezi s ostalim izvedenim dokazima, u kontekstu činjenice da je tužitelj nositelj obveznog zdravstvenog osiguranja u SR Njemačkoj, da su oštećene osobe tužiteljevi osiguranici, iz čega valja zaključiti o tužiteljevoj obvezi plaćanja navedenih troškova u pravnom sustavu SR Njemačke, a od tuda i tužiteljevom pravu na regres od tuženika u smislu citiranog članka 30. stavka 1. Međunarodnog ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Savezne Republike Njemačke. Tužiteljevo potraživanje je dospjelo prije podnošenja tužbe pa je osnovan i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata po stopi koja se određuje na ostale odnose, kako je tužitelj zatražio, od dana podnošenja tužbe.

10. Zbog navedenog je na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a presudu valjalo preinačiti kako je navedeno u izreci.

11. Sukladno tome, a na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a valjalo je preinačiti odluku o troškovima postupka. Tužitelju su dosuđeni troškovi postupka primjenom odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a, s obzirom na to da je tuženik uspio samo u neznatnom dijelu u odnosu na istaknuti tužbeni zahtjev. Tužitelju su dosuđeni zatraženi troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; u daljnjem tekstu: OT) i to kako slijedi: za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT 100 bodova, za sastav podnesaka od 14. siječnja 2015., 17. rujna 2020., 11. lipnja 2021. te 19. listopada 2021. po Tbr. 8. točka 1. za svako po 100 bodova, za sastav podnesaka od 23. listopada 2014., 6. ožujka 2015., 10. studenoga 2015., 2. ožujka 2016., 11. svibnja 2016., 18. rujna 2017., 22. ožujka 2018., 26. travnja 2018., 17. svibnja 2019., 6. kolovoza 2019., 13. ožujka 2020. i 5. siječnja 2021. za svaki po Tbr. 8. točka 3. OT po 25 bodova, za zastupanje na ročištima 14. travnja 2015., 11. lipnja 2015., 2. veljače 2016., 4. ožujka 2020., 2. srpnja 2020., 13. studenoga 2020., 4. listopada 2021. i 15. studenoga 2021. po Tbr. 9. točka 1. OT za svako po 100 bodova, za pristup na ročište 21. siječnja 2020. po Tbr. 9. točka 5. 25 bodova odnosno ukupno 1650 bodova, ili 16.500,00 kn što uz pripadajući PDV od 25% iznosi ukupno 20.625,00 kn. Tužitelju su dosuđeni i troškovi sudskih pristojbi na tužbu i presudu po 900,00 kn te troškovi ovjerenih prijevoda, predujma za prometno i medicinsko vještačenje odnosno stvarni izdaci u ukupnom iznosu od 18.170,72 kn, sveukupno tijekom prvostupanjskog postupka u iznosu od 38.795,72 kn. Tužitelju su također dosuđeni troškovi žalbenog postupka u zatraženom iznosu od 2.469,31 kn odnosno ukupno 41.265,03 kn slijedom čega je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 9. veljače 2022.

Sutkinja

Jagoda Crnokrak