REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 4863/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. zv. J., S., koju zastupa punomoćnik Ž. L., odvjetnik u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB … , koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi predaje u posjed, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-559/2021-2 od 10. lipnja 2021., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3221/2020-5 od 19. siječnja 2021., u sjednici održanoj 9. veljače 2022.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije (dalje i: prijedlog) protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je njena žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvoga stupnja kojom je tuženici naloženo da tužiteljici preda ispravu „Obavijest o urbanističkim uvjetima s lokacijom“ i nadoknadi joj parnične troškove.
2. Tužiteljica na taj prijedlog nije odgovorila.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.
4. Tuženica je u prijedlogu naznačila dva pitanja za koja smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredaba čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), koja glase:
"1. Pripada li tužitelju pravo od tuženika zahtijevati predaju stvari – isprave u smislu odredbe čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u situaciji kada svoje pravo vlasništva te stvari – isprave kao i posjed tuženika temelji isključivo na potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta koja mu je izdana od strane prednika tuženika 32 godine prije podnošenja tužbe?
2. Može li se smatrati da je isprava čiju predaju tužitelj zahtijeva od tuženika a koja je opisana općenitim nazivom zajedničkim za sve isprave te vrste (obavijest, uvjerenje, potvrda ...) bez navođenja podataka o izdavatelju isprave, adresatu isprave, predmetu/sadržaju isprave, datumu izdavanja, poslovnom broju/klasifikacijskoj oznaci (dovoljno) individualizirana u smislu odrede čl. 162. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima?"
5. Niti jedno od postavljenih pitanja nije dovoljno određeno kako bi se na njega moglo odgovoriti tako da se odgovorom osigura jedinstvena primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili da bi taj odgovor bio važan za razvoj prava kroz sudsku praksu.
6. Prvo navedeno pitanje postavljeno je u vezi s primjenom odredbe čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i dalje: ZV) kojom je propisano: „Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.”. Tom odredbom nije propisano kojim dokaznim sredstvom vlasnik treba dokazati svoje pravo vlasništva, pa niti da to ne može biti isprava, u ovom slučaju potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, a niti to da isprava kojom se dokazuje vlasništvo pri ostvarivanju zahtjeva iz prave vlasničke tužbe ne bi smjela biti stara 32 godine. Stoga je za zaključiti da problematika dokazivanja pretpostavki za uspjeh u parnici povodom prave vlasničke tužbe ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja.
7. Drugo postavljeno pitanje tiče se primjene odredbe čl. 162. st. 2. ZV kojom je propisano: „Vlasnik mora stvar koju zahtijeva opisati po njezinim osobinama koje je razlikuju od istovrsnih stvari, pa ne može zahtijevati stvari kao što su gotov novac pomiješan s drugim gotovim novcem, vrijednosne papire na donositelja pomiješane s istovrsnima, ako ne postoje okolnosti iz kojih tužitelj ipak može dokazati svoje pravo vlasništva i iz kojih je tuženik morao znati da tu stvar ne smije prisvojiti.”. I ovo pitanje polazi od pogrešnog tuženičinog shvaćanja da se može primjenjivo na sve slučajeve odgovoriti kako treba individualizirati predmet (u ovom slučaju ispravu) koji je predmet zahtjeva za predaju u posjed u vlasničkoj parnici, a zapravo se i ovdje radi o pitanju ocjene dokaza, ovisno o okolnostima svakog pojedinog slučaja.
8. Značaj važnosti postavljenim pitanjima u smislu odredbe čl. 385.st. 1. i čl. 385a st. 1. ZPP ne daje to što su, a na što se poziva tuženica, sudovi u pravomoćnim presudama donesenim u drugim postupcima koji se vode između istih stranaka, radi predaje u posjed nekih drugih predmeta (također isprava) odbili tužiteljičin zahtjev kao neosnovan, ocijenivši da tužiteljica nije dokazala vlasništvo na stvari čiju predaju od tuženice traži (Županijski sud u Sisku, Gž-807/18-2 od 25. svibnja 2020.), odnosno da niti je dokazala svoje vlasništvo na stvari niti je stvar dovoljno opisala po njenim osobinama koje je razlikuju od istovrsnih stvari, kada ju je označila samo kao “Tehnički opis” (Županijski sud u Šibeniku, Gž-444/2017-3 od 25. veljače 2019.). Niti pravno shvaćanje izraženo u odluci ovog revizijskog suda Rev 1089/08 od 25. ožujka 2009. u vezi s ocjenom da tužitelj u toj parnici nije dokazao da oduzeti predmet postoji i da se nalazi kod tuženika ne može se uzeti kao razlog važnosti postavljenih pitanjama, zato jer se radi o pitanju ocjene dokaza specifičnom za svaki pojedini slučaj.
9. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 6. ZPP odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 9. veljače 2022.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek, v.r.
