REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-x 442/2017-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica A. G., dipl. iur. kod tužitelja, protiv tuženika S. d.d. V., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik V. M., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž - 1249/16-2 od 7. studenog 2016. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški broj P - 334/15-18 od 6. svibnja 2016., u sjednici održanoj 9. veljače 2022.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju na ime naknade za korištenje cestovnog zemljišta i obavljanja pratećih djelatnosti za prateći objekt „S.“ na lokaciji N. G. (S.) – sjever za razdoblje od svibnja 2008. do 31. svibnja 2014. isplati ukupni iznos od 818.678,10 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, na način da je zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.
2. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
3. Tuženik je odgovorio na reviziju uz prijedlog da se odbije kao neosnovana.
4. Revizija nije osnovana.
5. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
6. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. U skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, izvedene dokaze sud prosuđuje prema svom uvjerenju, dok pobijana presuda sadrži uvjerljive i logične razloge kojima se može provjeriti ima li takvo uvjerenje osnovu u provedenim dokazima u postupku. Naime, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a ako ocjenjuje provedene dokaze drukčije nego što to smatra revident da bi trebalo i ako izvodi drukčije činjenične zaključke nego to čini revident. Isto tako, suprotno revizijskim navodima tužitelja, u smislu odredbe čl. 373.a ZPP-a drugostupanjski sud je ovlašten preinačiti prvostupanjsku presudu ako, kao u konkretnom slučaju, prema stanju spisa nađe da je bitne činjenice moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze. Prigodom donošenja takve odluke drugostupanjski sud ovlašten je uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio, dok je u naprijed navedenim pretpostavkama ovlašten donijeti takvu odluku i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Revizijskim prigovorom tužitelja istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskog suda, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.
7. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja na isplatu naknade za korištenje cestovnog zemljišta i obavljanje pratećih djelatnosti za uslužni objekt „S.“ u razdoblju od svibnja 2008. do 31. svibnja 2014.
8. Nižestupanjski sud je pobijanom presudom odbio zahtjev tužitelja na činjeničnom utvrđenju: - da je tužitelj prema zahtjevu preinačene tužbe od 27. ožujka 2013. potražuje naknadu za korištenje cestovnog zemljišta i obavljanje pratećih djelatnosti za uslužni objekt „S.“ u razdoblju od svibnja 2008. do 31. ožujka 2013., dok prema zahtjevu preinačene tužbe od 15. svibnja 2014. potražuje naknadu za korištenje cestovnog zemljišta i obavljanje pratećih djelatnosti za uslužni objekt „S.“ u razdoblju od travnja 2013. do travnja 2014., - da tužitelj svoj zahtjev temelji na činjeničnom osnovu (Ugovor o korištenju cestovnog zemljišta i obavljanju pratećih uslužnih djelatnosti) dospijeća naknade za korištenje cestovnog zemljišta i obavljanje pratećih djelatnosti 15-tog u mjesecu za svaki mjesec u navedenom razdoblju, - da je tužitelj krajem 2009. zatvorio prilaze s autoceste uslužnom objektu „S.“, dok je ovaj uslužni objekt zatvoren od 8. siječnja 2010. jer je prestao raditi, te - da je od siječnja 2010. prestala obveza tuženika za plaćanje naknade za korištenje cestovnog zemljišta i obavljanje pratećih djelatnosti, jer tuženik od tada ne koristi cestovno zemljište u smislu odredbe čl. 2. Pravilnika o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta i naknade za obavljanje pratećih djelatnosti ("Narodne novine" broj 135/99 i 119/07).
9. Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o prethodno iznijetim činjenicama u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza – koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a), te navode ovaj sud ne može razmatrati. Isto tako, tužitelj u ovoj fazi postupka nije ovlašten iznositi nove činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
10. Temeljem prethodno utvrđenog činjeničnog stanja drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja. Naime, prema utvrđenju drugostupanjskog suda, naknada za korištenje cestovnog zemljišta i obavljanje pratećih djelatnosti dospijeva mjesečno i to 15-tog u mjesecu za svaki mjesec kroz razdoblje u kojem tužitelj ovu naknadu zahtjeva. Prema odredbi čl. 226. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja. Dakle, prema navedenoj odredbi koja posebno regulira zastaru povremene tražbine, za trogodišnji zastarni rok potrebno je kumulativno ispunjenje kako pretpostavke da se radi o povremenim davanjima koja dospijevaju godišnje ili u kraćem razdoblju, tako i pretpostavke da se ne radi o tražbini koja se isplaćuje u obrocima, koje pretpostavke su u konkretnom slučaju ispunjene. Svaka od ovih tražbina smatra se samostalnom, pa se ovaj rok računa od dospjelosti svake pojedine tražbine. Zastara koje od ranijih tražbina ne utječe na zastaru onih tražbina koje dospijevaju nakon njih. Kako prema odredbi čl. 214. st. 1. i 2. ZOO-a, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, to je pobijanom presudom pravilnim prihvaćanjem prigovora zastare odbijen zahtjev tužitelja za razdoblje od svibnja 2008. do 28. veljače 2010.
11. Prema utvrđenju nižestupanjskog suda, od siječnja 2010. prestala je obveza tuženika za plaćanje naknade za korištenje cestovnog zemljišta i obavljanje pratećih djelatnosti, jer tuženik od tada ne koristi cestovno zemljište u smislu odredbe čl. 2. Pravilnika o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta i naknade za obavljanje pratećih djelatnosti, koji ovaj pravni odnos pobliže uređuje. Kako je prema utvrđenju nižestupanjskog suda prestao obveznopravni osnov temeljem kojeg tužitelj zahtijeva naknadu za korištenje cestovnog zemljišta i obavljanje pratećih djelatnosti, to je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen zahtjev tužitelja i za navedeno razdoblje.
12. Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.
13. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a).
Zagreb, 9. veljače 2022.
Predsjednica vijeća
Renata Šantek, v.r.
