REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 5341/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Đure Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. Đ. H. d.d. S. B., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik R. Ž., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ž. i P. d.o.o. Z., protiv tuženika J. d.d. Z., OIB … kojeg zastupa punomoćnik T. O., odvjetnik u Odvjetničkom društvu O. & P. d.o.o. Z., radi utvrđenja, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4674/2019-2 od 17. lipnja 2021., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-950/15 od 29. siječnja 2019., u sjednici održanoj 9. veljače 2022.,
r i j e š i o j e :
I. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.
II. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tuženik je prijedlogom za dopuštenje revizije predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv točke I., II. i IV. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4674/2019-2 od 17. lipnja 2021., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-950/15 od 29. siječnja 2019., zbog sedam pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
2. U odgovoru na prijedlog tužitelj predlaže isti odbaciti. Traži naknadu troškova odgovora na prijedlog.
3. Prijedlog nije dopušten.
4. Postupajući po odredbi čl. 387. st. 1. i 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da niti jedno naznačeno pitanje u prijedlogu nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.
5. Naime, tuženik u prijedlogu ističe pitanja koja glase:
„1.Je li u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprave ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, a obzirom da je drugostupanjski sud zanemario postojanje isprave naziva Termin plan koji predstavlja dinamički plan radova o kojem ovisi ispunjenje ugovorne obveze u roku, a predmet spora je pravo na ugovornu kaznu zbog zakašnjenja?
2. Može li tužitelj u parničnom postupku tražiti od suda da utvrdi da tuženik nema neko pravo, pri čemu navedeno "pravo" po svojem sadržaju novčano potraživanje?
3. Može li tužitelj u parničnom postupku tražiti od suda da utvrdi da tuženik nema neko pravo, pri čemu je navedeno pravo po svojem sadržaju novčano potraživanje? Može li tužitelj u parničnom postupku tražiti od suda da utvrdi da tuženik nema neko pravo, pri čemu je navedeno pravo po svojemu sadržaju novčano potraživanje koje je u trenutku tužbe već dospjelo?
4. Može li vjerovnik/naručitelj u trenutku sklapanja ugovora kojim se utvrđuje konačni rok za ispunjenje ugovornih obveza dužniku/izvođaču podnijeti zahtjev za isplatu ugovorne kazne?
5. Uzima li se u svezi s odredbama čl. 353. st. 5. Zakona o obveznim odnosima, da je ugovaranje konačnog roka za ispunjenje ugovorne obveze izjednačeno sa primitkom ispunjenja obveze (pa da je zbog toga vjerovnik dužan tražiti isplatu ugovorne kazne ili pridržati pravo na potraživanje isplate ugovorne kazne)?
6. Ako je izričito ugovoreno dodatkom ugovora da se dužnika ne oslobađa obveze isplate ugovorne kazne za slučaj zakašnjenja, smatra li se isto priopćenjem dužniku da vjerovnik zadržava pravo na ugovornu kaznu u smislu čl. 353. st. 5. Zakona o obveznim odnosima?
7. Je li valjana odredba o ugovornoj kazni ako ista djelomično upućuje na drugu odredbu ugovora?“
6.1. Prvo pitanje koje se odnosi na bitnu povredu odredaba čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP svodi se na to da je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke naveo da jedna isprava („Termin plan“) nije priložena u spis premda je prvostupanjski sud izvršio uvid u sadržaj te isprave, ali ocjenu o tome je li u pitanju nedostatak zbog kojeg se presuda ne može ispitati ne daje stranka (takva tvrdnja je sadržana u pitanju), već sud, a drugostupanjski je sud potvrdio odluku suda prvog stupnja. Postavljeno je pitanje stoga pitanje postojanja ili nepostojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka u ovom konkretnom slučaju, pa u situaciji kad takva eventualno počinjena bitna povreda nije posljedica izraženog pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda (kao što je upravo u ovom predmetu slučaj) ne radi se važnom pitanju u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.
6.2. U odnosu na drugo i treće postupovnopravno pitanje treba reći da je u pitanju tužba na utvrđenje da tuženiku ne pripada pravo na ugovornu kaznu, a iz odredbe čl. 187. st. 1. ZPP proizlazi da se u takvoj tužbi može tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa. Dakle, može se tražiti i da određeno pravo ne postoji, a to je prema odredbi čl. 187. st. 2. ZPP moguće i prije dospjelosti zahtjeva za činidbu „kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podnošenje takve tužbe“. Pritom se odluke istog drugostupanjskog suda na koje se tuženik poziva (Pž-2808/08, Pž-377/07, Pž-305/95 i Pž-1865/92) odnose na činjeničnu i pravnu situaciju koja različita od ove konkretne.
6.3. Odgovor na preostala postavljena pitanja (4. – 7.) usko je vezan uz utvrđene okolnosti konkretnog slučaja pa na njih nije moguće dati jednoznačan odgovor odnosno kao odgovor zauzeti načelno pravno shvaćanje, a koje bi bilo primjenjivo u većem broju, činjenično i pravno podudarnih slučajeva. Stoga niti jedno postavljeno pitanje nije važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni odnosno za razvoj prava kroz sudsku praksu, već samo za odluku u konkretnom sporu, a što samo po sebi nije dostatan razlog za intervenciju revizijskog suda. Pritom se napominje da u obrazloženju ovih pitanja tuženik nije naveo bilo koji razlog iz koji bi upućivao na to da je bilo koje od njih važno, ne samo za odluku u ovoj pravnoj stvari (što opširno obrazlaže), nego i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 385.a st. 1. ZPP). Tuženik ne navodi niti neki drugi važan razlog zbog kojeg bi ovaj sud trebao dopustiti reviziju kako bi se osigurala jedinstvena primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, već se u obrazloženju razloga prijedloga bavi činjenicama, odnosno svojim tumačenjem pojedinih odredaba konkretnog ugovora.
7. Stoga je, na temelju odredbi čl. 387. st. 5. i čl. 392. st. 1. ZPP, valjalo odbaciti tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije (točka I. izreke).
8. Kako odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije bila radnja potrebna za vođenje ovog spora, na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na prijedlog (točka II. izreke).
Zagreb, 9. veljače 2022.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud, v.r.
