REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 3696/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. S. iz S. N., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik A. I., odvjetnik u R., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva financija, OIB: ..., koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi utvrđenja osnovanosti osporavanja, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6213/2019-2 od 24. travnja 2020., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 140/2019-16 od 26. rujna 2019., te o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6213/2019-6 od 9. srpnja 2020., kojim je odbijen prijedlog za ispravak presude istog suda poslovni broj Pž-6213/19-2 od 24. travnja 2020., u sjednici održanoj 9. veljače 2022.,
r i j e š i o j e :
I Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6213/19-2 od 24. travnja 2020., odbacuje se kao nedopušten.
II Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6213/2019-6 od 9. srpnja 2020., odbacuje se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6213/2019-2 od 24. travnja 2020., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-140/2019-16 od 26. rujna 2019.
2. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6213/2019-6 od 9. srpnja 2020.
3. Odgovori na prijedloge za dopuštenje revizije nisu podneseni.
4. Tuženica u prijedlogu za dopuštenje revizije postavlja pitanje je li Republika Hrvatska stečajni vjerovnik u smislu odredbe članka 137. stavak 1. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 71/15 i 104/17 - dalje: SZ/15) za tražbine definirane prema odredbi članka 138. stavak 1. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 71/15) odnosno članka 25. Zakona o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 104/17), kao i za tražbine određene člankom 71. stavak 1. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12 i 45/13 – dalje: Stečajni zakon) za potraživanja po osnovi poreza i prireza na dohodak, doprinosa i drugih javnih davanja koji se obračunavaju na plaću odnosno iz plaća, a koje ovlaštenje Republike Hrvatska ima temeljem posebnih propisa: Zakona o doprinosima („Narodne novine“ broj 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 12/12, 144/12, 148/13, 14/14, 143/14i 115/16), Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15 i 46/16) i Zakona o poreznoj upravi („Narodne novine“ broj 148/13). Pritom kao razlog važnosti postavljenog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ističe nejedinstvenu praksu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tom pitanju.
5. Postupajući prema odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenje revizije, jer postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
6. Osim što je u predmetu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-102/17 potvrđeno shvaćanje da se ovakva tražbina Republike Hrvatske ne može svrstati u prvi viši isplatni red, jer u te tražbine ulaze samo tražbine radnika i bivših radnika, valja napomenuti da su sve tri odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na koje se tuženik poziva (osim citirane odluke Pž-102/17-2 od 24. siječnja 2017., navode se i odluke Pž-419/19-2 od 12. veljače 2019. te Pž-5315/18-2 od 8. studenog 2018.) donesene u primjeni SZ/15 i njegovih izmjena i dopuna iz 2017. godine, prema kojima u tražbine prvog višeg isplatnog reda ulaze i tražbine proračuna, zavoda ili fondova u skladu s posebnim propisima u visini pripadajućeg dijela ukupnog troška plaće ili naknade plaće. S druge strane, u konkretnom predmetu primijenjene su, sukladno odredbi članka 441. stavak 1. SZ/15, odredbe Stečajnog zakona i upravo je u primjeni odredbe članka 71. stavak 1. tog Zakona zauzeto shvaćanje da dio tražbina radnika koje se odnose na doprinose, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, koji zajedno s osnovnom plaćom čine bruto plaću radnika, ne može osnovano prijaviti tuženica kao tražbinu prvog višeg isplatnog reda.
7. Kako razlozi važnosti na koje se tuženica poziva, a koji se odnose na primjenu propisa koji nije primijenjen u konkretnom slučaju, nisu komparabilni s konkretnom pravnom situacijom, nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz članka 385.a stavak 1. ZPP i dopuštenje revizije u odnosu na pobijanu presudu, pa je na temelju odredbe članka 392. stavak 1. u vezi s člankom 387. stavak 5. ZPP riješeno kao pod stavkom I. izreke ovog rješenja.
8. Tužitelj s druge strane, pobijajući rješenje kojim je odbijen njegov prijedlog za ispravak drugostupanjske presude, prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog pitanja jesu li ispunjene pretpostavke za ispravak presude kada je u izreci presude pogrešno naveden zbroj priznatih troškova postupka, pri čemu ističe da je riječ o pitanju o kojem pobijana odluka odstupa od prakse revizijskog suda, ali i od, po tom pitanju, jedinstvene prakse drugostupanjskih sudova.
9. Polazeći od toga da je prvostupanjski sud, odlučujući o zahtjevu tužitelja za naknadom parničnih troškova, očitom greškom (u pisanju) u obrazloženju te odluke naveo da je u priznatom iznosu od ukupno 204.000,00 kuna uključen i porez na dodanu vrijednost, iako su mu izrekom presude priznati troškovi postupka bez poreza na dodanu vrijednost (jer je tužitelj u troškovniku naznačio vrijednost svake radnje u visini od 51.000,00 kuna), slijedom čega da je sud propustio odlučiti o dijelu zahtjeva za isplatom pripadajućeg poreza, drugostupanjski sud smatra da je tužitelj imao mogućnost u smislu odredbe članka 339. stavak 1. ZPP u roku od 15 dana od primitka presude zatražiti dopunu odluke (o troškovima postupka), pa kako je to propustio učiniti smatra se da je zahtjev u tom dijelu povučen (stavak 2. stog članka). Kako, dakle, u drugostupanjskoj presudi kojom je djelomično preinačena odluka o troškovima postupka nije došlo do nikakve pogreške u računanju, to je pobijano rješenje utemeljeno na shvaćanju da nisu ispunjene pretpostavke za ispravak presude u smislu odredbe članka 342. stavak 1. i 2. ZPP.
10. S obzirom na navedena utvrđenja, odluka Županjskog suda u Rijeci broj Gž R- 344/2017 i odluka ovog suda Revr-127/05 nisu primjenjive u konkretnoj činjeničnoj situaciji, budući da u tim predmetima nije bila riječ o tome da je sud propustio odlučiti o dijelu zahtjeva, kao što je u konkretnom slučaju utvrđeno/zaključeno. Jednako tako, niti presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3380/11 od 18. veljače 2015., niti rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2002/11 od 22. travnja 2013. nisu u odgovarajućoj mjeri komparabilni, budući da je u tim predmetima bila riječ o očitoj pogrešci u pisanju odnosno računanju (zbrajanju) što je različita činjenična osnova u odnosu na pobijanu odluku. Stoga nije riječ o okolnostima u kojima iznijeto pravno shvaćanje u pobijanoj odluci odstupa od prakse revizijskog suda na koju se tužitelj poziva, a niti je shodno navedenom praksa viših sudova nejedinstvena.
11. Slijedom navedenoga, ni u odnosu na pobijano rješenje drugostupanjskog suda nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz članka 385.a stavak 1. ZPP i dopuštenje revizije, pa je na temelju odredbe članka 400. stavak 3. u vezi članka 392. stavak 1. i članka 387. stavak 5. ZPP riješeno kao pod stavkom II. izreke.
Zagreb, 9. veljače 2022.
Predsjednik vijeća:
Željko Šarić, v. r.
