R. H.
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 3290/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. G. iz Z., OIB: … , koju zastupa punomoćnik E. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. c. d.o.o. Z., OIB: … , kojeg zastupa punomoćnik V. T., diplomirani pravnik, zaposlenik tuženika, radi naknade štete, odlučujući o prijedlozima tužiteljice i tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1720/2020-2 od 1. srpnja 2020., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Gž-1720/2020-5 od 24. kolovoza 2020., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1840/16-91 od 23. travnja 2020., u sjednici održanoj 9. veljače 2022.,
r i j e š i o j e:
I Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten. II Dopušta se tužiteljici podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1720/2020-2 od 1. srpnja 2020., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Gž-1720/2020-5 od 24. kolovoza 2020. u dijelu kojim je preinačena odluka o troškovima postupka, zbog pravnog pitanja:
Pripada li tužiteljici, koja je u cijelosti uspjela u sporu, pravo na naknadu troškova postupka prema odredi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP)?“
III Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1720/2020-2 od 1. srpnja 2020., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Gž-1720/2020-5 od 24. kolovoza 2020. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 1840/16-91 od 23. travnja 2020.
2. Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u prvostupanjskoj presudi i njezin zahtjev za naknadom parničnih troškova odbijen, prijedlog za dopuštenje revizije podnijela je i tužiteljica.
3. Tuženik nije odgovorio na prijedlog tužiteljice, dok je tužiteljica u odgovoru na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije predložila isti odbaciti, a podredno odbiti te njoj dosuditi trošak sastava odgovora na prijedlog.
4. Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije je osnovan, dok je prijedlog tuženika nedopušten.
5. Postupajući prema odredbama članka 385.a i članka 387. ZPP, vijeće je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenje revizije zbog pravnih pitanja koje tuženik u prijedlogu postavlja.
5.1. Naime, tuženik je u odnosu na drugo pitanje, koje se odnosi na tumačenje prijelazne i završne odredbe Zakona o cestama („Narodne novine“ broj 100/96), kao i u odnosu na šesto pitanje, koje se odnosi na pitanje tumačenja pojma naselja (nezadovoljan zaključkom nižestupanjskih sudova da se štetni događaj dogodio izvan naseljenog mjesta), propustio određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da bi ta pitanja bila važna u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP. Navod da o tim pitanjima ne postoji praksa revizijskog suda pa da bi odgovor na njih bio važan za razvoj prava kroz sudsku praksu nije sam po sebi dostatan za intervenciju revizijskog suda, posebice kada se uzme u obzir da se radi o tumačenju propisa koji su na snazi više od 25 godina.
5.2. Prvim, trećim i petim pitanjem tuženik preispituje počinjenje bitnih povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. i 11. ZPP, sugerirajući tim pitanjima da su u postupku pred nižestupanjskim sudom takve povrede i počinjene. S tim u vezi valja naglasiti da eventualno počinjenje takvih povreda na koju se postupovnopravna pitanja pod 1), 3) i 5) odnose, osim ukoliko ne bi bila riječ o kakvim očito grubim povredama postupovnog prava koje bi ugrožavale pravnu sigurnost, nije samo po sebi dovoljno za intervenciju revizijskog suda i dopuštenje revizije, već bi se takvo/a pitanje/a moralo/a odnositi na pravno shvaćanje izraženo o počinjenju takve bitne postupovne povrede, što je u ovom slučaju svakako izostalo. Samo podredno, u odnosu na prvo pitanje valja naglasiti da je drugostupanjski sud, u smislu odredbe članka 375. stavak 1. ZPP, dužan ocijeniti (samo) one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a ne i sve žalbene navode (kako tuženik pogrešno tumači navedenu zakonsku odredbu), dok odluke na koje se tuženik u obrazloženju trećeg i petog pitanja poziva nisu u odgovarajućoj mjeri komparabilne s konkretnom činjeničnom i pravnom situacijom, zbog čega u svakom slučaju nisu ispunjenje pretpostavke za dopuštenje revizije, čak i kada bi se tim pitanjima mogao dati značaj pravnih pitanja iz članka 385.a stavak 1. ZPP.
5.3. Imajući na umu da u konkretnom slučaju nije utvrđena (su)odgovornost vozača motornog vozila koji ujedno nije i njegov vlasnik, četvrto pitanje kojim tuženik sugerira prihvatiti drugačije činjenično stanje (da je za štetu upravo odgovoran vozač motornog vozila) nije važno za odluku u sporu, pa time ne može biti važno niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
5.4. Zaključno, u odnosu na sedmo pitanje kojim tuženik problematizira početak subjektivnog roka za potraživanje naknade uzrokovane štete, ističe se kako u pobijanoj odluci nije odstupljeno od shvaćanja prema kojem bi potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijevalo za tri godine od kada je oštećenik doznao za okolnosti iz kojih se može utvrditi visina štete i štetnik. Ono što je tuženiku sporno je utvrđenje suda o tome kada je tužiteljica saznala za štetu i štetnika, što je činjenično pitanje koje tuženik u ovom stupnju postupka ionako ne može osporavati, pa o odgovoru na pitanje kako ga tuženik postavlja ne ovisi odluka u sporu. Stoga ni ovo pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
5.5. Slijedom navedenoga, kako u odnosu na tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda, to je na temelju odredbe članka 392. stavak 1. i 6. ZPP odlučeno kao pod stavkom I. izreke ovog rješenja.
6. Postupajući sukladno odredbama članka 387. stavak 1. i 6. ZPP, vijeće je ocijenilo da su ispunjene pretpostavke da se tužiteljici dopusti podnošenje revizije protiv onog dijela drugostupanjske presude kojom je preinačena prvostupanjska odluka o troškovima postupka zbog pravnog pitanja koje je važno i za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s obzirom na to da odluka drugog stupnja (kojom je o troškovima stranaka odlučeno po članku 154. stavak 2. ZPP; kao da su stranke djelomično uspjele u parnici, iako je tuženik u cijelosti izgubio parnicu) odstupa od prakse revizijskog suda u primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka (primjerice rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2552/1999- 2 od 4. veljače 2003.)
6.1. Valjalo je stoga, na temelju odredbe članka 387. stavka 1. i 6. ZPP, odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.
7. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbijen je kao neosnovan, jer isti nije bio potreban u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom III. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 9. veljače 2022.
Predsjednik vijeća:
Željko Šarić, v. r.
