REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-1326/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Tatjana Kujundžić Novak, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d., OIB ..., Z., Podružnica Z., kojeg zastupa punomoćnica K. V., dipl. iur., protiv tuženika I. d.o.o., OIB ..., G., kojeg zastupa punomoćnica K. Š., odvjetnica u Z., radi isplate iznosa od 16.706,23 kn, odlučujući o tuženikovoj žabi protiv presude Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-88/2016-41 od 15. siječnja 2021., 9. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-88/2016-41 od 15. siječnja 2021.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 16.706,23 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. veljače 2014. do isplate po stopi propisanoj za tražbine koje proizlaze iz ostalih odnosa (točka I. izreke). Tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.534,00 kn (točka II. izreke).

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku na odredbi čl. 1063. i čl. 1064. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO) jer je u postupku utvrdio da je motorno vozilo registarskih oznaka ... oštećeno u štetnom događaju na 11 km i 950 m I. dionice D-522 (državnoj cesti) u mjestu G. P. koji je uzrokovan naletom divljači (srne) koja je istrčala na kolnik sa lijeve prema desnoj strani, a da je vozačica K. M. neposredno prije naleta i u trenutku naleta kretala motornim vozilom brzinom od 60-70 km/h na mjestu na kojem je brzina kretanja bila ograničena na 110 km/h i da nije imala tehničke mogućnosti izbjegavanja ove prometne nezgode jer je divljač mogla uočiti u vremenu od 0,5 sekundi prije naleta, kada je divljač počela prelaziti preko lijevog ruba kolnika (utvrđeno na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka P. E. d.o.o.), a na toj dionici ceste nije bio postavljen znak opasnosti „divljač na cesti“. S obzirom na to da je tužitelj na temelju police kasko osiguranja platio osigurninu u iznosu od 16.706,23 kn na ime imovinske štete nastale na motornom vozilu u predmetnom štetnom događaju, to je prvostupanjski sud zaključio da su takvom isplatom na tužitelja po samom zakonu prešla sva osiguranikova prava do visine isplaćenog iznosa prema tuženiku, kao osobi odgovornoj za štetu u smislu odredbe čl. 963. ZOO-a. Stoga je obvezao tuženika na isplatu tog iznosa zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja do isplate (čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a). Odluka o troškovima postupka se temelji na odredbi čl. 155. i čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

3. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu preinači. U žalbi navodi da je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, kao i da je prvostupanjski sud onemogućio tuženika u raspravljanju jer je bez objektivnog razloga odbio provesti dokaze koje je tuženik predložio radi dokazivanja osnovanosti prigovora promašene pasivne legitimacije. Smatra da u ovom postupku nije pravilno utvrđena brzina kretanja motornog vozila koje je naletjelo na divljač i kojim je upravljala K. M. te iznosi svoju ocjenu iskaza K. M. koja je saslušana u svojstvu svjedoka, navodeći da nije sigurno iskazivala o brzini kretanja vozila. Osim toga, nalazi pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda o nepostojanju odgovornosti pravne osobe koja upravlja javnom cestom koji se temelji na ocjeni da tuženik nije dokazao podnošenje zahtjeva za postavljanje žičane ograde koja bi spriječila prodor divlje životinja. Tuženik pobija presudu i zbog pogrešne primjene materijalnog prava navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio o odgovornosti na temelju odredaba čl. 1063. – 1067. ZOO-a jer divljač nije opasna stvar. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 83. Zakona o lovstvu, dok nije primijenio odredbu čl. 50. st. 1. Zakona o cestama prema kojem se za štetu nastalu na javnim cestama zbog naleta divljači odgovara po osnovi krivnje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši prvostupanjsku presudu sukladno odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

7. Žalbenim navodima kojima iznosi svoju ocjenu saslušanih svjedoka i upire na pogrešno utvrđenje brzine kretanja motornog vozila prije naleta divljači, tuženik zapravo pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, kako se predmetni spor vodi radi isplate iznosa od 16.706,23 kn, to se radi o sporu male vrijednosti u kojem se sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, slijedom čega ovaj sud nije ovlašten ispitivati pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

8. U prvostupanjskom postupku i pri donošenju pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako niti bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju žalitelj upire u žalbi. Izreka presude je jasna i razumljiva, nije u proturječju sama sa sobom niti s razlozima o odlučnim činjenicama, dok su razlozi o odlučnim činjenicama koji su navedeni u obrazloženju presude jasni i u skladu sa sadržajem provedenih dokaza, a žalitelj niti ne navodi u čemu bi bili nedostaci zbog kojih se presuda ne bi mogla ispitati.

9. Predmet ovoga spora je regresni zahtjev za isplatu iznosa od 16.706,23 kn koji tužitelj potražuje od tuženika na ime onoga što je na temelju police kasko osiguranja platio radi popravka oštećenja na motornom vozilu registarskih oznaka ... nastalih u štetnom događaju od 12. svibnja 2013. naletom divljači (srne).

10. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a) zbog kojeg tuženik pobija prvostupanjsku presudu, navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 1063. – 1067. ZOO-a koje nije trebao primijeniti, dok nije primijenio odredbu čl. 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj 84/11; dalje: Zakon o cestama) koju je prema tuženikovom stajalištu trebao primijeniti.

11. Na odgovornost tuženika kao lovoovlaštenika za štetu koju divljač počini na javnoj cesti primjenjuju se odredbe čl. 1063. – 1067. ZOO-a kojima je uređena odgovornost za štetu od opasne stvari jer je prema stajalištu sudske prakse divljač (srna) na cesti opasna stvar. Tim odredbama je propisano da za štetu od opasnih stvari odgovara njezin vlasnik (čl. 1064. ZOO-a), odnosno umjesto vlasnika stvari i isto kao i on odgovara osoba kojoj je vlasnik povjerio stvar da se njome služi ili koja je inače dužna da je nadgleda (čl. 1066. st. 1. ZOO-a). Kako je divljač dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu (čl. 4. Zakon o lovstvu „Narodne novine“ broj: 140/05, 75/09 i 153/09), to za štetu od divljači odgovara osoba koja je stekla pravo lova na temelju zakupa ili koncesije (lovoovlaštenik). Odgovornost lovoovlaštenika je objektivna odgovornost, po načelu kauzaliteta, a teret dokazivanja ekskulpacijskih razloga za oslobođenje od odgovornosti za štetu iz čl. 1067. ZOO-a je na tuženiku.

12. Neosnovano žalitelj smatra da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu čl. 50. Zakona o cestama jer je riječ o zakonskoj odredbi kojom je pravno regulirana odgovornost pravne osobe koja upravlja javnom cestom za štetu koja na javnoj cesti bude prouzročena trećim osobama naletom divljači. Stoga okolnost da je tuženik uputio zahtjev osobi koja gospodari prometnicom na kojoj je došlo do štetnog događaja za postavljanjem znaka opasnosti „divljač na cesti“ i da takva osoba nije postavila na zahtjev prometni znak, može dovesti eventualno do solidarne odgovornosti tuženika i osobe koja gospodari prometnicom, ali ne i do isključenja tuženikove odgovornosti za štetu.

13. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima žalitelj pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a za koju smatra da postoji jer je nezakonitom radnjom odbijanja tuženikovih dokaznih prijedloga prvostupanjski sud onemogućio tuženika u raspravljanju.

14. Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. ZPP-a), s time da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika (čl. 219. st. 1. ZPP-a). Teret dokazivanja da je šteta na motornom vozilu tužiteljeve osiguranice nastala naletom divljači iz tuženikovog lovišta je na tužitelju (čl. 219. st. 1. ZPP-a), koji je na tu okolnost predložio uvid u ispravu – Zapisnik o očevidu od 12. siječnja 2013. iz kojeg proizlazi da je na motorno vozilo registarskih oznaka ... naletjela srndać, da su na vozilu pronađeni tragovi dlake i izmeta, dok je divlja životinja pronađena uz lijevi rub kolnika i preuzeta je od lovnika lovačkog društva I. D. Š.. Zapisnik o očevidu predstavlja javnu ispravu koja dokazuje istinitost u njoj utvrđenih činjenica, a tuženiku je bilo dopušteno dokazivati da su u njemu utvrđene neistinite činjenice (dokaz o protivnom, čl. 230. ZPP-a). Međutim, kako tuženik u odgovoru na tužbu nije niti tvrdio da D. Š. (čije saslušanje je predložio) nije bio lovnik lovačkog društva I. koji je preuzeo srndač, to njegovo saslušanje nije niti bilo potrebno u ovom postupku jer se radi o nespornoj činjenici. S druge strane, tuženik nije naveo u odnosu na ostale svjedoke čije saslušanje je prvostupanjski sud odbio provesti (saslušanje zakonskog zastupnika tuženika, saslušanje svjedoka M. Z., V. B. B. i D. Š.) kakvih oni imaju saznanja o štetnom događaja pa je i u tom dijelu pravilna odluka prvostupanjskog suda o odbijanju tih dokaznih prijedloga kao suvišnih. Osim toga, prigovorima iz odgovora na tužbu „da je tužitelj samo paušalno naveo da je u zapisniku o očevidu srndać istrčala na cestu iz njegovog lovišta i da na te okolnosti nije predlagao dokaze“, tuženik ne osporava istinitost činjenica navedenih u Zapisniku o očevidu koji je tužitelj priložio, već prigovara da taj zapisnik nije adekvatan dokaz o uzroku nastanka štete, zanemarujući pritom da se radi o javnoj ispravi koja dokazuje istinitost u njoj utvrđenih činjenica (čl. 230. st. 1. ZPP-a).

15. Osim saslušanja određenih svjedoka, tuženik je predlagao pribavljanje podataka od Ž. uprave za ceste o postavljenim prometnim znakovima na dionici ceste na kojoj je došlo do prometne nezgode, a koje je prvostupanjski sud pravilno odbio kao suvišne budući da iz Zapisnika o očevidu proizlazi da na toj dionici ceste u trenutku prometne nezgode nije bilo prometnog znaka „divljač na cesti“, a radi se o činjenici o kojoj je svjedočila službena osoba prilikom obavljanja očevida neposredno nakon štetnog događaja. Osim toga, postojanje toga znaka nije od utjecaja na ocjenu doprinosa oštećenice nastanku štete s obzirom na to da je u ovom postupku utvrđeno da se vozačica K. M. neposredno prije naleta i u trenutku naleta kretala motornim vozilom brzinom od 60-70 km/h na mjestu na kojem je brzina kretanja bila ograničena na 110 km/h i da nije imala tehničke mogućnosti izbjegavanja ove prometne nezgode jer je divljač mogla uočiti u vremenu od 0,5 sekundi prije naleta, kada je divljač počela prelaziti preko lijevog ruba kolnika pa u takvoj iznenadnoj situaciji istrčavanja životinje nije mogla izbjeći nalet kočenjem (utvrđeno na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka P. E. d.o.o.).

16. S obzirom na to da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je nalet divljači (srne) isključivi uzrok štete na motornom vozilu osiguranom po polici kasko osiguranja kod tužitelja i da je tužitelj platio na ime oštećenja iznos od 16.706,23 kn, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je takvom isplatom došlo do zakonske subrogacije u smislu odredbe čl. 963. ZPP-a, pa je pravilno obvezao tuženika na naknadu tog iznosa tužitelju zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pravilno određenim sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a.

17. Odluka o troškovima postupka je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a žalitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost tog dijela prvostupanjske odluke.

18. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbio tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu jer ne postoje razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti niti razlozi zbog kojih se presuda pobija.

Zagreb, 9. veljače 2022.

Sutkinja

Tatjana Kujundžić Novak, v.r.