REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 1313/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. D. iz Z., OIB:..., kojega zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u B. n/m, protiv prvotuženika A. d.o.o. za komunalnu djelatnost S., S., OIB:..., i drugotuženice Općine Starigrad, S., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica R. A., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu broj Gž R-441/2020-3 od 17. studenoga 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj Pn-71/2019 od 23. ožujka 2020. i odbačena dopuna žalbe od 10. studenoga 2020. kao nepravovremena, u sjednici održanoj 9. veljače 2022.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu broj Gž R-441/2020-3 od 17. studenoga 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj Pn-71/2019 od 23. ožujka 2020. i odbačena dopuna žalbe od 10. studenoga 2020. kao nepravovremena.
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije je nedopušten.
4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), čl. 387. ZPP revizijski sud je ocijenio da pitanja koja je tužitelj postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a ZPP.
5. Tužbenim zahtjevom tužitelj od tuženika zahtijeva naknadu neimovinske štete koju je pretrpio zbog povrede prava osobnosti i to prava na tjelesno zdravlje i duševno zdravlje, zbog nezakonitog otkaza i zbog objava neistinitih informacijama u medijima kojima je, kako to tužitelj tvrdi u tužbi i tijekom postupka bio blaćen tužitelj od strane tuženika.
6. Sudovi su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan ocijenivši da iz odlučnih činjenica utvrđenih tijekom postupka proizlazi da je tužitelj još nakon pokretanja radnog spora protiv prvotuženika kao poslodavca (17. veljače 2009.), i nakon zaključenja bolovanja (8. siječnja 2009.) doznao za štetu i štetnika. Budući da je tužitelj tužbu u ovom postupku podnio 3. srpnja 2019. sudovi su prihvatili osnovanim tuženikov prigovor zastare pozivom na odredbu čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 29/18 – dalje: ZOO). Osim toga, sudovi su tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan ocijenivši da odgovornost prvotuženika kao poslodavca za naknadu eventuano nastale neimovinske štete zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu postoji samo ako je poslodavac postupao s namjerom da šikanira radnika, odnosno ako je pritom poslodavac šikanozno postupao. Dakle, sama činjenica da je otkaz ugovora o radu bio nedopušten ne predstavlja valjanu osnovu za dosuđenje pravične novčane naknade. Nadalje, sudovi su odbili tužbeni zahtjev po osnovi zatražene naknade štete zbog objave neistinitih informacija u medijima jer tužitelj tijekom postupka nije dokazao da su ga tuženici ciljano platili preko medija, odnosno da bi mu bila narušena čast, dostojanstvo i ugled.
7.1. Tužitelj u prijedlogu za dopuštenje postavlja ukupno 4 pitanja od kojih se 3 pitanja svode na primjenu materijalnog prava tj. odredbe čl. 230. ZOO na temelju koje je odbijen tužbeni zahtjev prihvaćanjem tuženikovih prigovora zastare. Međutim, tužitelj pri formuliranju materijalnopravnih prigovora ne polazi od činjeničnog stanja utvrđenog dokazima izvedenim tijekom postupka, veći formuliranjem pitanja zapravo osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a u prijedlogu za dopuštenje revizije to nije dopušteno činiti.
7.2. Postupovnopravno pitanje koje je tužitelj postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije odnosi se na odluku suda o odbijanju provođenja medicinskog vještačenja radi utvrđenja odlučnih okolnosti kad je došlo do stabilizacije tužiteljeva zdravstvenog stanja, odnosno tužiteljeva saznanja za štetu prema ocjeni vijeća nije važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. U odnosu na to pravno pitanje tužitelj u reviziji nije naveo odgovarajuće razloge važnosti tog pravnog pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.
7.3. Osim toga, prema pravnom shvaćanju revizijskog suda činjenica da je otkaz tužiteljevog ugovora o radu bio nezakonit sama po sebi ne predstavlja valjanu osnovu za dosudu naknade štete. To tim više što iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da tužitelj u ovoj pravnoj stvari nije dokazao da bi prvotuženik, kao poslodavac donoseći nezakonitu odluku o otkazu ugovora o radu, šikanozno postupao prema tužitelju. Isto pravno shvaćanje izneseno je u nisu odluka ovoga suda pa tako primjerice u odlukama broj Revr-2100/15 od 27. travnja 2016., broj Rev-374/08 od 20. svibnja 2008., broj Revr-652/06 od 13. prosinca 2006., broj Revr- 1051/2013 od 15. travnja 2015., broj Revr-960/10 od 1. rujna 2020. i drugim odlukama.
8. Budući da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za postupanje revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije u odnosu na niti jedno od postavljenih pitanja u prijedlogu, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 387. st. 5. ZPP i čl. 392. st. 1. i st. 6. ZPP odlučio kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 9. veljače 2022.
Predsjednik vijeća:
Željko Šarić, v.r.
