Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-882/2020-10

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Lucije Lasić predsjednice vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice te mr. sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja prvotužitelja B. B., OIB: ..., iz Srbije, B., drugotužiteljice V. L., OIB: ..., iz Srbije, B., trećetužiteljice A. V., OIB: ..., iz Srbije, B., četvrtotužitelja D. O., OIB: ..., iz Srbije, B. i petotužitelja Ž. V., OIB: ..., iz Srbije, B., svi zastupani po punomoćniku J. K., odvjetniku u C., protiv prvotuženika I. J., OIB: ..., iz T., drugotuženika C. J., OIB: ..., iz T., obojica zastupani po punomoćnici B. C. C., odvjetnici u Z. i trećetuženika Grada D., OIB: ..., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-952/2018 od 18. veljače 2020., u sjednici vijeća održanoj 9. veljače 2022.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-952/2018 od 18. veljače 2020. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom je presudom odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražen na utvrđenje da su tužitelji suvlasnici nekretnine katastarske oznake kat. čest. 1757/13, zgr. 3153, zk. ul. 1415 k.o. D., u naravi zgrada površine 329 m[2] , na adresi ... u D., i to vlasnici stana, kao posebnog dijela te zgrade, s neodređenim omjerom, na III. katu zgrade koji se sastoji od trpezarije s kuhinjom, dnevnog boravka, predsoblja, dvije spavaće sobe, kupaonice, garderobe, ostave, WC-a, lođe, glorijeta, terase i vrta, ukupne neto površine 119,38 m[2] , uz odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine i to B. B. za 4/8 dijela, V. L. za 1/8 dijela, A. V. za 1/8 dijela i D. O. za 1/8 dijela i Ž. V. za 1/8 dijela prava vlasništva uz obvezu tuženika na trpljenje uknjižbe prava vlasništva tužitelja na toj nekretnini u cijelosti (točka I izreke).

2. Ujedno je odbijen tužbeni zahtjev i u dijelu kojim je traženo ovlastiti tužitelje u svrhu uknjižbe predmetnog stana, izraditi tlocrt stana i ovjeriti ga kod nadležnog upravnog tijela te ishoditi kod istog tijela potvrdu da predmetni stan predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu kao poseban dio zgrade povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelovima cijele nekretnine bez sudjelovanja tuženika (točka II izreke).

3. Odlukom je o parničnom trošku naloženo tužiteljima nadoknaditi 1. i 2. tuženicima trošak u iznosu od 188.125,00 kuna (točka III izreke).

4. Protiv ove presude žalbu podnosi tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tuženici su odgovorili na žalbu tužitelja te su je predložili odbiti kao neosnovanu.

6. Žalba je osnovana.

7. Osnovano tužitelji u žalbi ukazuju opisno na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Naime, sud je prvog stupnja utvrdio da je u zemljišnoknjižnom ulošku broj 1415 k.o. D. kao prvo zemljišnoknjižno biće upisana čest. zem. 1757/13 kao vrt, a drugo zemljišnoknjižno biće čest. zgr. 3153 kao zgrada bez zemljišta, time da je čest. zem. 1757/13 uknjižena i to 1960. društveno vlasništvo, organ upravljanja Narodni odbor Općine D., dok je na čest. zgr. 1989 na temelju dozvole za upotrebu objekta komiteta za komunalne i stambene poslove Općine D. uknjiženo društveno vlasništvo čiji je nositelj prava korištenja Općina D.

8. Inače je predmet postupka zahtjev tužitelja za utvrđenje da su oni suvlasnici nekretnine katastarske oznake kat. čest. 1757/13, zgr. 3153 zk.ul.1415 k.o. D., u naravi zgrada površine 329 m[2] na adresi ... u D. i to vlasnici posebnog dijela te zgrade s neodređenim omjerom, na trećem katu zgrade koji se sastoji trpezarije s kuhinjom, dnevnog boravka, predsoblja, dvije spavaće sobe, kupaonice, garderobe, ostave, WC-a, lođe, glorijeta, terase i vrta, ukupne neto površine 119,38 m[2] uz odgovarajući dio cijele nekretnine, kao uz trpljenje tuženika na uknjižbu prava vlasništva tužitelja na ovoj nekretnini. Predmet je zahtjeva i ovlaštenje tužiteljima u svrhu uknjižbe predmetnog stana izraditi tlocrt stana i ovjeriti ga kod nadležnog upravnog tijela te ishoditi kod istog tijela potvrdu da predmetni stan predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu kao poseban dio zgrade povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelovima cijele nekretnine te sudjelovanje tuženika.

9. Sud je prvog stupnja dao ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva imajući na umu da su tužitelji utemeljili tužbu na radnoj osnovi dosjelosti i to posjedovanjem nekretnine od 1971., već temeljem činjenice da je nekretnina bila uknjižena kao društveno vlasništvo, sud je ocijenio da su ove tvrdnje tužitelja neosnovane, te je ocijenio da su tužitelji do 8. listopada 1991. ex lege nisu mogli steći pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću, time da do 2013. godine nisu bili u posjedu nekretnine, pa da nisu mogle biti ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u smislu odredbe članka 154. stavaka 3. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 i 81/15 dalje: ZV).

10. Sud je pritom imao na umu da je tuženi Grad D. uknjižen kao vlasnik preostalog dijela predmetne nekretnine, a da su tuženici I. i C. J. do sklapanja ugovora o kupoprodaji sa Z. K. do 2013. bili u posjedu predmetnog stana, te da su tužitelji u posjed predmetnog stana od 2013. i da tužitelji i njihovi pravni prednici nikada nisu bili uknjiženi kao vlasnici nekretnine. Međutim, sud je prvog stupnja pogrešno ocijenio, raspravio spor s aspekta stjecanja prava vlasništva na temelju dosjelosti, to stoga što sud, pored toga što nije vezan pravnom osnovom, već činjenicama navedenim u tužbi, nije uopće raspravio osnovanost činjeničnih tvrdnji tužitelja. S druge strane nije dao ni značenje rezultatima postupka koji su se vodili pred prvostupanjskim sudom pod brojem P-234/09 koja je vođena radi utvrđenja ništetnosti ugovora kojeg je Z. K. sklopio s I. J. 1. veljače 1996. te radi iseljenja I. J. iz predmetnog stana i radi uknjižbe prava vlasništva I. J. Naime, tužitelji su utemeljili tužbu na tvrdnji da su stvarni i isključivi vlasnici i posjednici predmetnog stana jer su njihovi prednici J. V. i S. V. ugovorom od 16. studenoga 1970. zaključenim s tadašnjim poduzećem za gospodarenje stambenim zgradama S. iz D. kupili predmetni stan i isplatili kupoprodajnu cijenu te preuzeli u posjed predmetni stan još 1971. godine i nastavili ga koristiti za svoje stambene potrebe, a nakon njihove smrti stan su nastavili koristiti tužitelji kao njihovi pravni slijednici, s time da pravni prednici tužitelja nisu podnosili zahtjev za uknjižbu tog stana na svoje ime, niti to mogu učiniti tužitelji s obzirom na stanje u zemljišnoj knjizi budući da je na preostalom dijelu zgrade izuzev upisanih etaža uknjižen Grad D. Međutim, u vrijeme ratnih događanja Z. K. iz D. dok vlasnici predmetnog stana nisu mogli dolaziti u D. i bez njihovog daljnjeg sudjelovanja uz predočenje lažnih isprava i uz iskaz takvih svjedoka u parničnom postupku su broj P-824/07 ishodili presudu od 28. lipnja 1994.. Naime, Z. K. je zaključio ugovor o kupoprodaji od 1. veljače 1996. s prvotuženikom I. J. kojim je prodavatelj kupcu prodao predmetni stan u kojeg je uselio, a potom samovoljno i preuredio time da tuženik I. J. nikada nije uknjižio svoj stan na svoje ime. Međutim po zahtjevu tužitelja u predmetu broj P-234/09 donesena je pravomoćna presuda kojom je naloženo tuženiku I. J. iseliti iz predmetnog stana te ga slobodnog i od osoba i stvari predati tužiteljima, a kako tuženik I. J. nije želio dobrovoljno iseliti iz predmetnog stana provedena je ovrha u predmetu Ovr-784/12 iseljenjem tuženika I. J., tužitelji su od dana prisilnog iseljenja prvotuženika 17. siječnja 2013. isključivi posjednici predmetnog stana u cijelosti.

11. Iz ovih činjeničnih navoda ne proizlazi zaključak da tuženici traže utvrđenje prava vlasništva na temelju dosjelosti, već oni tvrde da su stan stekli na temelju pravnog posla. Sud prvog stupnja nije imao na umu kod donošenja pobijane presude da su tužitelji zatražili utvrđenje prava vlasništva na temelju pravnog posla sklopljenog 1971. godine. U to je vrijeme bio na snazi Austrijski opći građanski zakonik kao pravna pravila koja su se primjenjivala na temelju odredbe članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije, Službeni list FNRJ 86/46 – pročišćeni tekst, a koja se primjenjuju temeljem pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. U primjeni pravnih pravila OGZ-a prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima vlasništva nekretnina temeljem pravnog posla moglo se steći i bez upisa u zemljišne knjige ako je ugovor bio izvršen. Dakle, u primjeni pravila Općeg građanskog zakonika u sudskoj je praksi uvriježeno jedinstveno shvaćanje da se vlasništvo nekretnina moglo steći ne samo upisom u zemljišne knjige već i faktičnim izvršenjem pravnog posla (tako i VSRH, Rev-250/90 od 20. ožujka 1991.). Pritom valja imati na umu da se vlasništvo nekretnine moglo steći na temelju pravnog posla u granicama tog pravnog posla, a ne i izvan tih granica, što je posebno odlučno u konkretnom slučaju u vezi s površinom predmetnog stana odnosno predmetne nekretnine. U tom smislu sud nije dao pravo značenje usprkos tome što nije vezan obrazloženjem odnosno razlozima presude u predmetu P-234/09, a niti je dao značenje činjenici da su tužitelji ishodili iseljenje tuženika iz predmetnog stana već je samo paušalno naveo da ga obrazloženje razloga ne obvezuje pa time niti zaključak da su tužitelji predmnjevani vlasnici stana. Takvo utvrđenje suda sud prvog stupnja nije cijenio u kontekstu upravo stjecanja prava vlasništva na temelju pravnog posla sklopljenog 1971. godine. Jednako tako sud nije cijenio da su u vrijeme kupoprodaje zgrade sukladno tadašnjem vlasničkopravnom uređenju zgrade bile odvojene od zemljišta i to pravom korištenja zemljišta, ali također da je bilo dopušteno uspostavljati etažno vlasništvo pojedinih posebnih dijelova i njime slobodno raspolagati. Sve to u skladu sa Zakonom o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, Zakona o prometu zemljišta i zgrada, Zakona o vlasništvu na posebnim dijelovima zgrade.

12. Kako je dakle sud prvog stupnja ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva dao pogrešno, imajući na umu pravnu osnovu dosjelosti, a to nije ni utvrđivao činjenice koje su odlučne za ocjenu osnovanosti na temelju pravnog posla, tj. to razlozi pobijane presude nisu razumljivi s jedne strane, a također ukazuju i na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, zbog čega je prvostupanjsku presudu valjalo ukinuti temeljem odredbe članka 369. stavka 1. ZPP-a i članka 370. ZPP-a.

13. U nastavku će postupka sud prvog stupnja dopuniti činjenično stanje na način ukazan ovim rješenjem imajući na umu činjenicu da su tužitelji tužbeni zahtjev podnijeli i na pravnoj osnovi stjecanja prava vlasništva na temelju pravnog posla sklopljenog 1971. godine, a također će imati na umu činjenicu da sud nije vezan pravnom osnovom. U odnosu na prigovore vezane uz vrijednost predmeta spora, sud će imati na umu da u postupku radi utvrđenja prava vlasništva vrijednost predmeta spora ne mora biti podudarna s vrijednošću nekretnine. Valja pritom kazati u odnosu na žalbene navode da je pravilan zaključak prvog stupnja da se u konkretnom slučaju ne radi o tužbi glavnog miješanja iz članka 198. ZPP-a jer su razlozi dani u pobijanoj presudi pravilni.

14. U nastavku će postupka, dakle sud prvog stupnja, raspraviti činjenične tvrdnje na koje je ukazao ovaj drugostupanjski sud te će potom donijeti pravilnu i zakonitu odluku.

15. Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, ukinuta je odluka i o parničnom trošku jer je ona vezana uz ishod postupka koji u okolnostima ukidanja prvostupanjske presude nije poznat.

Split, 9. veljače 2022.

Predsjednica vijeća:

Lucija Lasić, v. r.