Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: 2 Gž-1111/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Noemi Butorac kao predsjednice vijeća, Emira Čustovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Marije Vetme kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. R. iz R., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik D. A., odvjetnik iz M., protiv tuženika G. D., D., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnica I. J., zaposlenica tuženika, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku broj Pn-62/2016- 121 od 23. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 9. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba se djelomično uvažuje, a djelomično odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj Pn-62/2016-121 od 23. srpnja 2021. u pobijanom dijelu (točke I. II i IV izreke):

a) potvrđuje

- u dijelu točke I izreke kojim je naloženo tuženiku platiti svotu od 121.072,83 HRK sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 1.738,50 kn od 15. srpnja 2003. do isplate,

- na iznos od 3.477,00 kuna od 15. kolovoza 2003. do isplate,

- na iznos od 3.477,00 kuna od 15. rujna 2003. do isplate,

- na iznos od 3.477,00 kuna od 15. listopada 2003. do isplate,

- na iznos od 3.477,00 kuna od 15. studenog 2003. do isplate,

- na iznos od 3.477,00 kuna od 15. prosinca 2003. do isplate,

- na iznos od 3.353,00 kuna od 15. siječnja 2004. do isplate,

- na iznos od 3.353,00 kuna od 15. veljače 2004. do isplate,

- na iznos od 3.353,00 kuna od 15. ožujka 2004. do isplate,

- na iznos od 3.353,00 kuna od 15. travnja 2004. do isplate,

- na iznos od 3.353,00 kuna od 15. svibnja 2004. do isplate,

- na iznos od 3.353,00 kuna od 15. lipnja 2004. do isplate,

- na iznos od 3.353,00 kuna od 15. srpnja 2004. do isplate,

- na iznos od 3.353,00 kuna od 15. kolovoza 2004. do isplate,

- na iznos od 3.353,00 kuna od 15. rujna 2004. do isplate,

- na iznos od 3.353,00 kuna od 15. listopada 2004. do isplate,

- na iznos od 3.353,00 kuna od 15. studenog 2004. do isplate,

- na iznos od 3.353,00 kuna od 15. prosinca 2004. do isplate,

- na iznos od 3.521,00 kuna od 15. siječnja 2005. do isplate,

- na iznos od 3.521,00 kuna od 15. veljače 2005. do isplate,

- na iznos od 3.521,00 kuna od 15. ožujka 2005. do isplate,

- na iznos od 3.521,00 kuna od 15. travnja 2005. do isplate,

- na iznos od 3.521,00 kuna od 15. svibnja 2005. do isplate,

- na iznos od 3.521,00 kuna od 15. lipnja 2005. do isplate,

- na iznos od 3.521,00 kuna od 15. srpnja 2005. do isplate,

- na iznos od 3.521,00 kuna od 15. kolovoza 2005. do isplate,

- na iznos od 3.521,00 kuna od 15. rujna 2005. do isplate,

- na iznos od 3.521,00 kuna od 15. listopada 2005. do isplate,

- na iznos od 3.521,00 kuna od 15. studenog 2005. do isplate,

- na iznos od 3.521,00 kuna od 15. prosinca 2005. do isplate,

- na iznos od 3.649,00 kuna od 15. siječnja 2006. do isplate,

- na iznos od 3.649,00 kuna od 15. veljače 2006. do isplate,

- na iznos od 3.649,00 kuna od 15. ožujka 2006. do isplate,

- na iznos od 3.649,00 kuna od 15. travnja 2006. do isplate,

- na iznos od 3.649,00 kuna od 15. svibnja 2006. do isplate,

- na iznos od 1.216,33 kuna od 15. lipnja 2006. do isplate,

prema stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema stopi utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. nadalje prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana;

- potvrđuje u dijelu točke II izreke kojim je naloženo tuženiku platiti svotu od 9.164,86 kn te zakonskih zateznih kamata od 21. lipnja 2003. do isplate prema stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema stopi utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. nadalje prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana;

b) preinačuje

- u preostalom dijelu točke I izreke za iznos od 34.116,78 HRK tako da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja za plaćanje svote od 34.116,78 HRK kao neosnovan,

- u preostalom dijelu točke II izreke tako da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja za plaćanje svote od 121.527,74 HRK sa zakonskim zateznim kamatama kako je to navedeno u točki II izreke,

- u točki III izreke (odluka o parničnim troškovima) tako da glasi:

Nalaže se tuženiku platiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 64.171,87 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 23. srpnja 2021. do dana plaćanja prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom doslovce je suđeno:

" I. Nalaže se tuženiku G. D., D., OIB: …isplatiti tužitelju P. R. iz R., OIB:…, na ime naknade za izmaklu korist, iznos od 155.189,61 kuna, sa zateznim kamatama koje teku

- na iznos od 3.369,21 kunu od 15. studenog 2002. do isplate,

- na iznos od 3.369,21 kunu od 15. prosinca 2002. do isplate,

- na iznos od 3.477,00 kuna od 15. siječnja 2003. do isplate,

- na iznos od 3.477,00 kuna od 15. veljače 2003. do isplate,

- na iznos od 3.477,00 kuna od 15. ožujka 2003. do isplate,

- na iznos od 3.477,00 kuna od 15. travnja 2003. do isplate,

- na iznos od 3.477,00 kuna od 15. svibnja 2003. do isplate,

- na iznos od 3.477,00 kuna od 15. lipnja 2003. do isplate,

- na iznos od 3.477,00 kuna od 15. srpnja 2003. do isplate,

- na iznos od 3.477,00 kuna od 15. kolovoza 2003. do isplate,

- na iznos od 3.477,00 kuna od 15. rujna 2003. do isplate,

- na iznos od 3.477,00 kuna od 15. listopada 2003. do isplate,

- na iznos od 3.477,00 kuna od 15. studenog 2003. do isplate,

- na iznos od 3.477,00 kuna od 15. prosinca 2003. do isplate,

- na iznos od 3.353,00 kuna od 15. siječnja 2004. do isplate,

- na iznos od 3.353,00 kuna od 15. veljače 2004. do isplate,

- na iznos od 3.353,00 kuna od 15. ožujka 2004. do isplate,

- na iznos od 3.353,00 kuna od 15. travnja 2004. do isplate,

- na iznos od 3.353,00 kuna od 15. svibnja 2004. do isplate,

- na iznos od 3.353,00 kuna od 15. lipnja 2004. do isplate,

- na iznos od 3.353,00 kuna od 15. srpnja 2004. do isplate,

- na iznos od 3.353,00 kuna od 15. kolovoza 2004. do isplate,

- na iznos od 3.353,00 kuna od 15. rujna 2004. do isplate,

- na iznos od 3.353,00 kuna od 15. listopada 2004. do isplate,

- na iznos od 3.353,00 kuna od 15. studenog 2004. do isplate,

- na iznos od 3.353,00 kuna od 15. prosinca 2004. do isplate,

- na iznos od 3.521,00 kuna od 15. siječnja 2005. do isplate,

- na iznos od 3.521,00 kuna od 15. veljače 2005. do isplate,

- na iznos od 3.521,00 kuna od 15. ožujka 2005. do isplate,

- na iznos od 3.521,00 kuna od 15. travnja 2005. do isplate,

- na iznos od 3.521,00 kuna od 15. svibnja 2005. do isplate,

- na iznos od 3.521,00 kuna od 15. lipnja 2005. do isplate,

- na iznos od 3.521,00 kuna od 15. srpnja 2005. do isplate,

- na iznos od 3.521,00 kuna od 15. kolovoza 2005. do isplate,

- na iznos od 3.521,00 kuna od 15. rujna 2005. do isplate,

- na iznos od 3.521,00 kuna od 15. listopada 2005. do isplate,

- na iznos od 3.521,00 kuna od 15. studenog 2005. do isplate,

- na iznos od 3.521,00 kuna od 15. prosinca 2005. do isplate,

- na iznos od 3.649,00 kuna od 15. siječnja 2006. do isplate,

- na iznos od 3.649,00 kuna od 15. veljače 2006. do isplate,

- na iznos od 3.649,00 kuna od 15. ožujka 2006. do isplate,

- na iznos od 3.649,00 kuna od 15. travnja 2006. do isplate,

- na iznos od 3.649,00 kuna od 15. svibnja 2006. do isplate,

- na iznos od 3.649,00 kuna od 15. lipnja 2006. do isplate,

- na iznos od 2.345,19 kuna od 15. srpnja 2006. do isplate

prema stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema stopi utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. nadalje prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku G. D., D., OIB: …isplatiti tužitelju P. R. iz R., OIB:…, na ime naknade štete iznos od 130.692,60 kuna sa zateznim kamatama koje teku

- na iznos od 37.737,89 kuna od 21. lipnja 2003. do isplate,

- na iznos od 9.164,86 kuna od 21. lipnja 2003. do isplate,

- na iznos od 2.337,81 kunu od 2. listopada 2003. do isplate,

- na iznos od 1.852,47 kuna od 2. listopada 2004. do isplate,

- na iznos od 193,00 kuna od 1. studenog 2002. do isplate,

- na iznos od 1.247,00 kuna od 1. studenog 2002. do isplate,

- na iznos od 1.089,00 kuna od 1. listopada 2003. do isplate,

- na iznos od 77.070,57 kuna od 10. kolovoza 2005. do isplate

prema stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema stopi utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. nadalje prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznose glavnice dosuđene u točkama I. i II. izreke za razdoblje do 31. prosinca 2007. preko iznosa zateznih kamata dosuđenih u točkama I. i II. izreke.

IV. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 172.200,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 23. srpnja 2021. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka za iznos od 52.675,00 kuna sa zateznim kamatama.“

2. Protiv točaka I, II i IV izreke navedene presude tuženik je izjavio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka, dakle zbog svih razloga predviđenih člankom 354. stavak 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), s prijedlogom drugostupanjskom sudu da žalbu prihvati i presudu ukine, te da odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Žalba je pravovremena i dopuštena.

4. Tužitelj je odgovorio na žalbu.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Stranke su zaključile ugovor o zakupu javne površine 21. lipnja 2002., po kojemu je tuženik dao u zakup javnu površinu u D. u Ulici – preko pute bivšeg terminala, površine 12 m2, što se nalazi na nekretnini oznake čest. zem…. k.o. G., na kojoj je tužitelj trebao postaviti kiosk za prodaju voća i povrća. Ugovor je sklopljen na određeno vrijeme (od 1. listopada 2002. do 30. rujna 2007.), a zakupnina je iznosila 4.100,00 kuna.

7. Tužitelj je tvrdio da je ispunio svoje obveze, a da tuženik nije ispunio temeljnu obvezu, tj. nije mu predao javnu površinu koja je predmet ugovora, te da zbog toga trpi štetu, i to običnu štetu koja se sastoji u troškovima vezanim za operativni leasing teretnog vozila marke „I. D.“ , kojemu je potrebno za dovoženje poljoprivrednih proizvoda iz K. u D. te iz izmakle koristi, jer nije mogao prodavati svoje poljoprivredne proizvode u kiosku. Prvotno je postavljen zahtjev za naknadu ovih vidova štete. Nakon provedenog vještačenja po vještaku financijske struke u kojemu je vještakinja kao štetu navela i trošak koji je tužitelj imao za kupnju kioska u vrijednosti od 37.737,89 kuna i trošak špeditera u iznosu od 9.164,86 kn, iako to nije bio predmet spora, tužitelj je preinačio tužbu i tražio da mu se plati svota od 46.902,75 kn na ime kupljenog kioska i troška špeditera.

8. Tuženik se protivio preinaci, ali je prvostupanjski sud dopustio preinaku. Ta odluka suda je pravilna jer je svrsishodno za razrješenje odnosa među strankama da se raspravi i o ovom zahtjevu tužitelja s obzirom da potiče iz iste činjenične i pravne osnove.

9. Iz spisa proizlazi:

- da je M. G. postavio kiosk na ovoj javnoj površini u kolovozu 1993., ali budući nije ispunjavao svoje ugovorne obveze prema tuženiku krajem 1995. godine ugovor o zakupu javne površine tuženik je potpisao novi ugovor sa Đ. G., a do 1998. godine zaključena su još dva ugovora o zakupu prijeporne površine od kojih je zadnji istekao 31. ožujka 2002. godine;

- da je Đ. G. izgubio pravo obavljanja djelatnosti na ovom prostoru zbog čega je tuženik raspisao javni natječaj u kojem su izabrani kao najpovoljniji ponuditelji Đ. B. koji se bavio prodajom vina i tužitelj koji se bavio prodajom voća i povrća, obojica razvojačeni branitelji;

- da je Đ. G. predmetne kioske dao u podzakup M. Z. (zapadni dio) i tvrtki Z. T. (istočni dio);

- da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o zakupu javne površine broj … na temelju kojeg je tužitelj stekao pravo korištenja javne površine, i to na način da postavi kioske za prodaju voća i povrća u razdoblju od 5 godina;

- da u ugovoru nije precizno određeno koji dio javne površine, tj. koji dio nekretnine oznake čest. zem. … k.o. G. tužitelj ima pravo koristiti za postavljanje kioska, s obzirom da je površina te nekretnine višestruko veća;

- da je kod pokušaja postavljanja kioska treća osoba M. Z., spriječio tužitelja u postavljanju kioska;

- da je tužitelj pokušao postaviti kiosk 17. lipnja 2003. a za potrebe postavljanja kioska angažirao je autodizalicu, ali zbog verbalnih sukoba sa M. Z. nije uspio postaviti kiosk, a niti ga je naknadno uspio postaviti;

- da je M. Z. pokuša ishoditi lokacijsku dozvolu za postavljanje kioska na ovoj lokaciji, ali u tome nije uspio;

- da je tužitelj pokrenuo ovršni postupak protiv tuženika radi postavljanja kioska na predmetnoj lokaciji;

- da je tuženik pokrenuo parnični postupak protiv M. Z., M. G. i Đ. G. radi predaje u posjed dijela čest. zem…. k.o. G. na kojem su postavljeni kiosci;

- da je tužba u predmetu u kojem je tuženik tražio od M. G., M. Z. i Đ. G. predaju u posjed završila povlačenjem tužbe zbog nastupanja uvjeta za drugo mirovanje postupka;

- da tuženikova služba (komunalno redarstvo) nije uklonila kioske sa javne površine;

- da je tužitelj sklopio ugovor o operativnom leasingu motornog vozila … po kojemu je H. leasing K. društvo za financiranje d.o.o., dalo na korištenje u obliku leasinga motorno vozilo marke I. D. s tim da ugovor traje 60 mjeseci, mjesečni leasing obrok iznosio je 351,71 EUR s tim da prvi obrok na ime naknade za leasing dospijeva 1. studenog 2002. godine a zadnji 1. listopada 2007. godine;

- da je za troškove operativnog leasinga tužitelj platio 109.828,58 kn, a kada se taj iznos umanji za jamčevinu u iznosu od 32.758,01 HRK dobije se iznos od 77.070,57 kuna;

- da je na ime korištenja vozila plaćeno osiguranje za vozilo u iznosu od 2.377,81 + 1.852,47 kn što daje svotu od 4.190,28 kn, da je plaćena naknada za tehnički pregled vozila u iznosu od ukupno 2.529,50 kn, iz čega slijedi da je ukupno plaćeno 83.790,35 kn;

- da je tužitelj vratio vozilo H. leasing K. društvo za financiranje d.o.o. 1. ožujka 2005.;

- da je ugovor o zakupu javne površine raskinut s danom 10.svibnja 2006. (to tužitelj navodi u tužbi);

- da je vještakinja I. S. visinu izmakle koristi utvrdila u visini prosječne neto plaće po zaposlenom u poljoprivredi prema podacima Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske;

- da stranke nisu imale primjedbi na dio nalaza i mišljenja u kojim je vještakinja utvrdila visinu izmakle koristi;

- da tužitelj nije imao nikakvih primjedbi, a tuženik je prigovarao u dijelu nalaza u kojem je vještakinja utvrdila vrijednost kioska i troškova špeditera tvrdeći da to nije bio predmet spora.

10. Na temelju ovakvih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu i da postoji njegova odgovornost za štetu koju je pretrpio tužitelj. Pri tome je sud otklonio tvrdnje tuženika da je za neispunjenje obveze kriva treća osoba, M. Z., kao i tvrdnju da je tuženik mogao postaviti kiosk na drugi dio nekretnine, a ne baš na onaj gdje se nalazi i kiosk M. Z., jer je temeljna obveza tuženika bila predaja dijela javne površine u posjed tužitelju, a pri tom sud smatra da činjenica da je pokrenut parnični postupak za predaju u posjed nije dovoljna za zaključak da je tuženik poduzeo sve radnje s ciljem ispunjenja svoje obveze je taj postupak završen povlačenjem tužbe budući je ponovno udovoljeno uvjetima za mirovanje postupka, dakle do toga je došlo zbog propusta ili voljom tuženika. Tvrdnju tuženika da je tužitelj mogao kiosk postaviti na preostalom dijelu čest. zem…. k.o. G. sud je smatrao neuvjerljivom jer je logično da se kiosk postavi upravo na onom mjestu za prodaju voća i povrća kojeg je ima ranije zakupac a koji više nama pravnog osnova za korištenje javne površine. Sud također smatra da tužitelj nije bio neaktivan nakon sklapanja ugovora o zakupu jer je prvo pokrenuo ovršni postupak radi predaje u posjed dijela čest. zem…. k.o. G. ali mu je postavljanje kioska onemogućeno, a osim toga tužitelj se protivio zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole za kiosk koji je prema njegovim saznanjima podnio M. Z., te je nakon toga angažirao autodizalicu radi dovoza i postavljenja kioska zajedno sa svojim rođacima, ali je zbog nesuglasica i sukoba s M. Z. u tome spriječen. I konačno sud smatra da je tuženik mogao angažirati komunalno redarstvo radi uklanjanja kioska ranijeg zakupca sa javne površine.

11. Visinu štete prvostupanjski sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja sudske vještakinje I. S. od 16. studenog 2020., koji je doveo i u vezu s dokumentacijom koja je na okolnosti štete dostavljena u spis (račun broj … od 25. listopada 2002. otpremnica broj … od 25. listopada 2002., ponuda broj … od 30. rujna 2002., potvrda H. leasing K. d.o.o., uplatnice od 5. lipnja 2002., privremeno porezno rješenje Ministarstva financija-Porezna uprava, područni ured D. K.: …, Ur.br.:… od 25. listopada 2005., uplatnice od 11. ožujka 2004., 8., lipnja 2004., 13. srpnja 2005., 18. srpnja 2005., nalozi za plaćanje doprinosa, potvrda Ministarstva financija – porezna uprava, Područni ured D. K.: …, Ur.br.:… od 29. studenog 2006., dopis H. leasing K. d.o.o. od 5. ožujka 2007. s pregledom zaduženja i plaćanja, dopis Ministarstva financija – Porezna uprava, Područni ured D. K.: …, Ur.br.:… od 28. ožujka 2007., dopis Ministarstva financija – Porezna uprava, Područni ured D. K.: … Ur.br.:… od 1. lipnja 2007., dopis Ministarstva financija – Porezna uprava, Područni ured D. K.: …, Ur.br.:… od 9. kolovoza 2007., računi i uplatnice na stranici 115.-378. spisa).

12. Kada se radi o razlozima zbog kojih smatra da je tuženik odgovoran za štetu valja reći da su ti razlozi prihvatljivi i ovom, drugostupanjskom, sudu. Odlučne činjenice je sud pravilno utvrdio, a zaključak o odgovornosti utemeljio na odredbama članaka 154. stavak 1. u vezi sa člankom 261. i 263. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – u daljnjem tekstu: ZOO). Tuženik je duže vrijeme mogao imati saznanje o tome da M. Z. koristi javnu površinu bez valjanog pravnog osnova, pa je i pored toga raspisao javni natječaj na koji se javio tužitelj te je odabrao tužitelja i s njim sklopio ugovor, a da ni kod sklapanja ugovora nije poduzeo sve da bi mogao ispuniti svoju obvezu, tj. da bi mogao predati u posjed javnu površinu tužitelju. Iz stanja spisa proizlazi da je na tom mjestu bilo predviđeno jedno mjesto za postavljanje kioska za prodaju voća i povrća, i to je upravo ono na kojem je nezakonito svoj kiosk držao M. Z.. Okolnost da tuženik nije ispunio svoju temeljnu obvezu, da nije koristio ovlasti koje ima kao jedinica lokalne samouprave tj. nije angažirao komunalno redarstvo radi uklanjanja kioska s javne površine, kao i činjenica da je pokrenuo parnični postupak i radi uklanjanja kioska sa javne površine a koji postupak je završio povlačenjem tužbe zbog toga što je udovoljeno po drugi put uvjetima za mirovanje postupka, iz čega slijedi da je tužitelj bio neaktivan, su dovoljno osnova za zaključak o njegovoj odštetnoj odgovornosti. Tvrdnja tuženika da je mogao postaviti kiosk na drugom dijelu iste parcele također nije prihvatljiva i ne utječe na odgovornost tuženika za pretrpljenu štetu jer se postupak vodio radi postavljanja jednog kioska i na toj parceli se može postaviti samo jedan kiosk, a na parceli je postojao kiosk kojeg je bez pravnog osnova koristio M. Z.. Zbog neispunjenja ugovora od strane tuženik tužitelju je dosita nastupila šteta i to ona od izmakle koristi, kao i ona što se odnosi na trošak koji je tužitelj imao za korištenje autodizalice za potrebe postavljanja kioska na nekretnini. Dakle postoji protupravno ponašanje tuženika, tj. ponašanje protivno ugovoru, postoji šteta i uzročna veza između radnje tuženika i štete koja nastaje tužitelju.

13. Međutim, prvostupanjski sud je nekritički prihvatio cijeli tužbeni zahtjev i naložio tuženiku plaćanje cjelokupne utužene svote. Po redovnom tijeku stvari tužitelj bi počeo poslovati tek postavljanjem kioska, a to je pokušao polovinom mjeseca lipnja 2003., pa mu šteta nastaje od tada pa do dana prestanka ugovora o zakupu javne površine, a to je bilo 10. svibnja 2006.

14. Visinu izmakle koristi sud je utvrdio vještačenjem u visini prosječne mjesečne plaće u poljoprivredi, a stranke nisu imale primjedbi na taj nalaz i mišljenje vještaka, pa je prvostupanjski sud logično i opravdano prihvatio taj zahtjev i to za razdoblje od kada je pokušao postaviti kiosk na zemljištu pa do prestanka ugovora 10. svibnja 2006. Po redovnom tijeku stvari tužitelj bi počeo poslovati tek postavljanjem kioska, a to je pokušao polovinom mjeseca lipnja 2009., pa mu šteta nastaje od tada pa do prestanka ugovora a to je bilo 10. svibnja 2006.

15. Prvostupanjski sud je nepravilno prihvatio zahtjev za naknadu izmakle koristi za razdoblje od listopada 2002. do polovine lipnja 2003. kao i za razdoblje iza 10. svibnja 2006. Stoga je prvostupanjsku presudu valjalo djelomično potvrditi i odlučiti kao u točki a) izreke ove presude, a preostali dosuđujući dio točke I je valjalo preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao pod točkom b) izreke.

16. Prvostupanjski sud je naložio plaćanje cjelokupnog zatraženog iznosa na ime troškova leasinga. Ugovor o operativnom leasingu je sklopljen 30. rujna 2002. a prestao je 1. ožujka 2005. Međutim, iako ima pravo na postavljanje kioska na javnoj površini tužitelj ne može zahtijevati naknadu troškova leasinga na osnovi ugovora o leasingu za razdoblje kada je bjelodano da neće moći raditi, odnosno da nije radio. Naime, tužitelj je tek kiosk dopremio na nekretninu u lipnju 2003., a već prije toga je bilo jasno da se korisnik M. Z. protivi postavljanju kioska i da ne želi maknuti svoj kiosk sa nekretnine, te da nije uspio u ovršnom postupku ostvariti svoju tražbinu koju ima prema tuženiku tj. postaviti kiosk na predmetnoj nekretnini. Trošak leasinga prije nego što se stvore uvjeti za rad, tj. prije nego što se postavi kiosk nije opravdan i ne predstavlja štetu, a u lipnju 2003. je sasvim jasno bilo da tužitelj neće moći uskoro koristiti kiosk za potrebe prodaje voća i povrća pa ni trošak leasinga ne može biti opravdan. Tužitelj je mogao spriječiti nastanak štete da je na vrijeme odustao od sklapanja ugovora, pa je sam odgovoran za eventualni nastanak štete. Indikativno da je tužitelj vratio vozilo tek 1. ožujka 2005. iako to cijelo vrijeme nije radio, pa je jedini logičan i racionalan razlog zbog toga da je on vozilo koristio u druge svrhe. Slijedom toga tužitelju ne pripadaju troškovi nastali povodom sklapanja ugovora o leasingu vozila pa je stoga pobijanu presudu u tom dijelu valjalo preinačiti i odbiti zahtjev tužitelja.

17. Zahtjev tužitelja za plaćanje kioska također nije osnovan jer tužitelj traži da mu se naknadi vrijednost kioska, a niti tvrdi, niti iz raspravne građe proizlazi da je kiosk oštećen, da je na njemu došlo do štete. Isto tako tužitelj ne navodi koja je bila sudbina kioska. Iz raspravne građe ne može se zaključiti da je došlo do umanjenja imovine na strani tužitelja zbog kupnje ovoga kioska. Stoga je presuda u tom dijelu preinačena i odbijen je tužiteljev zahtjev.

18. Drukčija je stvar sa troškovima nastalima za angažiranje auto dizalice za potrebe postavljanja kioska. Taj trošak je nastao, tužitelj ga je podmirio i postoji odgovornost tuženika za ovu štetu, a njenu visinu u iznosu 9.164,86 prvostupanjski sud je pravilno utvrdio.

19. Budući je prvostupanjska presuda djelomično preinačena o troškovima postupka je odlučeno sukladno uspjehu stranaka u sporu. Tužitelj je u pogledu osnove u cijelosti (100%), a u kvantitativnom smislu s 45%. Na osnovi navedenog sud ocjenjuje uspjeh tužitelja u sporu sa 72,5%. S druge strane uspjeh tuženika u sporu je 27,5%. Sukladno odredbi članka 154.stavak 2. ZPP od postotka uspjeha tužitelja (72,5%) odbija se postotak uspjeha tuženika (27,5%), iz čega proizlazi da tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška u iznosu koji odgovara postotku od 45% izdataka potrebnih za vođenje parnice. Stvarni troškovi tužitelja su troškovi zastupanja po odvjetniku prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore („Narodne novine“, broj 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – u daljnjem tekstu: Tarifa) i to za tužbu, zastupanje na 19 ročišta, po 500 bodova, za ročište dana 26. lipnja 2007. 250 bodova, za pristup na ročišta održana 16. rujna 2003., 20. listopada 2003. i 20. studenog 2009. po 50 bodova, za sastav žalbe 625 bodova, što ukupno iznosi 10.875,00 bodova. Kada se broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda (10,00 HRK) i tome pridoda porez na dodanu vrijednost dobije se iznos od 135.937,50 HRK. Kako je uspjeh tužitelja u sporu 45% proizlazi da po ovom osnovu ima pravo na naknadu troškova u iznosu od 61.171,87 HRK. Tome iznosu treba dodati troškove vještačenja koje je podmirio tužitelj u svoti od 3.000 HRK. Dakle tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova u iznosu od 64.171,87 HRK.

20. Zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova za sastav odgovora na žalbu je valjalo odbiti jer taj trošak nije bio potreban za vođenje spora (članak 155. stavak 1. u vezi sa člankom 166. ZPP).

21. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci oslonom na odredbe članka 368. stavak 1. i članka 373. stavak 3. ZPP-a.

Dubrovnik, 9. veljače 2022.

Predsjednica vijeća:

Noemi Butorac