- 1 -              Rev 593/2021-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 593/2021-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. L., Z., OIB … , koju zastupa punomoćnik R. H., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. C. E. Z. d.o.o., Z., OIB … , kojega zastupa punomoćnik D. V., odvjetnik u Z., radi  utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-660/2019-3 od 18. veljače 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3150/2018-32 od 31. listopada 2019., u sjednici održanoj 6. ožujka 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-660/2019-3 od 18. veljače 2021. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3150/2018-32 od 31. listopada 2019. u t. I. i III. njene izreke i predmet vraća prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u t. I. i III. njene izreke, odnosno u dijelu:

 

- kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za utvrđenje da nije dopuštena odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu koju je tuženik donio 5. veljače 2018. i kojom je tužiteljici otkazao ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto izvršitelja poslova radnog mjesta M. E. in P. te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao,

 

- kojim je odbijen zahtjev tužiteljice da se tuženiku naloži vratiti tužiteljicu na radno mjesto izvršitelja poslova radnog mjesta M. E. in P. odnosno na poslove koji prema svojem sadržaju odgovaraju poslovima koje je tužiteljica obavljala prije nedopuštenoga prestanka radnog odnosa,

 

- kojim je odbijen zahtjev tužiteljice da se tuženiku naloži da tužiteljici na ime naknade bruto plaće za razdoblje od 22. ožujka do 31. ožujka 2018. isplati 3.695,68 kn sa zateznim kamatama te na ime naknade bruto plaće za razdoblje od travnja 2018. do zaključno s kolovozom 2019. ukupan iznos od 196.333,00 kn sa zateznim kamatama i

 

- kojim je tužiteljici naloženo da tuženiku nadoknadi troškove parničnoga postupka.

 

2. Tužiteljica je protiv drugostupanjske presude podnijela reviziju prema čl. 382.a st. 1. al. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava i predložila je ovome sudu ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.

 

3. U odgovoru na reviziju tuženik je predložio ovome sudu da ju odbije kao neosnovanu i tužiteljicu obveže da mu nadoknadi trošak toga podneska.

 

4. Ovaj sud je drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako je tužitelj revizijom i pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, u skladu s čl. 391. st. 1. i 2. ZPP, uzevši u obzir da je odredbom st. 3. toga članka propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Predmet spora zahtjevi su tužiteljice, radnice, za utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženika, poslodavca, o otkazu ugovora o radu, za vraćanje tužiteljice na rad kod tuženika i za isplatu plaća.

 

7. Nije sporno da je tuženik predmetnu odluku o otkazu ugovora o radu s tužiteljicom donio pozivom na čl. 115. st. 1. t. 1. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14 i 127/17, dalje: ZR), obrazloživši ju time da je zbog gospodarskih i organizacijskih razloga prestala potreba za obavljanjem posla koji je obavljala tužiteljica (poslovno uvjetovani otkaz).  Sporno je među strankama jesu li postojali uvjeti za otkazivanje iz razloga na koje se tuženik poziva te je li pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu tuženik vodio računa o trajanju radnoga odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika u skladu s čl. 115. st. 2. ZR.

 

8. Nižestupanjski su sudovi tužbene zahtjeve ocijenili neosnovanima obrazloživši kako iz izvedenih dokaza proizlazi zaključak da je tuženik zbog smanjenja obujma posla i pada prihoda morao smanjiti broj radnih mjesta te da je imao pravo, kombinirajući kriterije iz čl. 115. st. 2. ZR s drugim kriterijima koje je uzeo u obzir, koji se odnose na specifična znanja i vještine radnika i njihovu uspješnost u poslu, ugovor o radu otkazati upravo tužiteljici.

 

9. Analizom obrazloženja nižestupanjskih presuda dolazi se do ocjene da su valjani zaključci nižestupanjskih sudova kako su na strani tuženika postojali gospodarski i organizacijski razlozi zbog kojih je bilo nužno radi održavanja na tržištu izvršiti promjene, među kojima i smanjenje broja radnika na radnome mjestu koje je obavljala tužiteljica, tako da je broj radnika na tome radnom mjestu smanjen s devet na osam. Izvedeni dokazi, naime, upućuju na to da se tijekom 2017. i dijela 2018. godine smanjio obujam poslova tuženika jer su mu klijenti zbog situacije na tržištu otkazali određene narudžbe pa je tako došlo i do smanjenja prihoda, osobito u odjelu u kojemu je radila tužiteljica. Na ove se okolnosti tuženik određeno pozvao u odluci o otkazu, a pozvao se i na kriterije koji su mu bili odlučujući pri odabiru kojem će od više radnika dati poslovno uvjetovani otkaz. Stoga se tužiteljica u reviziji neosnovano poziva na to da u odnosu na zaključke o ovim odlučnim činjenicama nižestupanjske presude nije moguće ispitati.

 

10. Osnovano, međutim, na bitnu povredu odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP tužiteljica upire u odnosu na dio obrazloženja nižestupanjskih presuda koji se odnosi na zaključak sudova da je tuženik pri odlučivanju o poslovno uvjetovanome otkazu vodio računa o kriterijima iz čl. 115. st. 2. ZR.

 

11. Odredbom čl. 115. st. 2. ZR propisano je da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnoga odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Prema obrazloženju prvostupanjske presude tuženik je tužbene zahtjeve osporio, između ostalih navoda, i navodom da je „vodio prvenstveno računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnike“. Nižestupanjski sudovi ipak zaključuju, što nije ni sporno, da je tuženik radnike vrednovao i prema ostalim kriterijima, konkretno prema njihovu specifičnome znanju i vještinama te procjeni učinka i uspješnosti rada. Drugostupanjski sud smatra pravilnim shvaćanje prvostupanjskoga suda kako je autonomno pravo poslodavca prema kojim će kriterijima utvrditi višak radnika i kojim će kriterijima dati prednost jer da smisao čl. 115. st. 2. ZR nije u tome da ograniči slobodu poslodavca tako da višak radnika utvrdi isključivo prema kriterijima navedenima u tome članku. Pritom je za naglasiti kako je prvostupanjski sud utvrdio da je „tuženik proveo komparaciju radnika odnosno bodovanje radnika zaposlenih na radnom mjestu media planera pri čemu je uzeo u obzir i zakonske i dodatne kriterije, s time da je prednost u vrednovanju dao dodatnim kriterijima“.

 

12. Obrazlažući valjanost kombinacije zakonskih i dodatnih kriterija prilikom bodovanja radnika radi odluke kojemu će se od njih dati poslovno uvjetovani otkaz nižestupanjski sudovi, iako su ustvrdili da je tuženik prednost dao dodatnim kriterijima, nisu obrazložili o kakvoj se prednosti u konkretnome slučaju radi, kako bi se moglo utvrditi, na što tužiteljica ukazuje u reviziji, jesu li dodatni kriteriji imali takvu ulogu da su oni zakonski zanemareni. Tužiteljica u reviziji tvrdi kako je u usporedbi s još osam radnika primjenom zakonskih kriterija iz čl. 115. st. 2. ZR ostvarila drugi najviši broj bodova, da bi nakon bodovanja dodatnim kriterijima ostvarila ukupno najmanji broj bodova.

 

13. Glede primjene kriterija koji će poslodavac uzeti u obzir prilikom odluke kojem će od više radnika dati poslovno uvjetovani otkaz, u primjeni odredbi čl. 115. st. 2. ZR sadržajno istovjetne odredbe čl. 107. st. 3. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, 93/14) u odluci ovoga suda Revr 426/2018-2 od 17. prosinca 2019. navedeno je:

 

„Naime, čl. 107. st. 3. ZR-a propisano je da pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Ova zakonska odredba nalaže poslodavcu da pri ocjeni kojeg će radnika utvrditi viškom, u obzir uzme i socijalne elemente važne kako za samog radnika tako i za osobe koje je on obvezan uzdržavati. Poslodavac je tad dužan te kriterije uistinu razmotriti i primijeniti, a ne se samo formalno na njih pozvati u odluci o otkazu, a faktično ih zanemariti.

 

Poslodavac odluku, koji je radnik višak može donijeti uzimajući u obzir i druge kriterije kao što je kvaliteta rada, odgovornost, točnost i urednost u radu, ukratko - uspješnost u poslu. To ne znači da poslodavac i dalje ne mora voditi računa i o kriterijima navedenim u ZR-u, već da osim tih kriterija, može uvesti dodatni kriterij poput uspješnosti u poslu, a koji je sudska praksa uvela u slučaju podjednakih zakonskih kriterija.

 

Poslodavac mora konkretno naznačiti koje radnike je uzeo u obzir i kojim se kriterijima rukovodio. To stoga što u slučajevima kad se poslodavac zadovoljio općom frazom da je imao na umu sve kriterije, a primijenjeni kriteriji su sporni, sud je tijekom postupka dužan raspraviti i utvrditi koji su radnici imali pravo ostati na radu, a kojima je poslodavac bio ovlašten dati otkaz.

 

To znači da za zakonitost odluke o otkazu nije dovoljno u njoj naznačiti kriterije već i da poslodavac respektira te kriterije kod donošenja odluke.

 

Činjenica da je sudska praksa omogućila poslodavcima da uz zakonske kriterije u obzir uzmu i kriterij uspješnosti na poslu, istovremeno ne znači da poslodavac taj kriterij može koristiti u mjeri kojom isključuje primjenu zakonskih kriterija. Upravo je u predmetnom slučaju vidljivo to zanemarivanje zakonskih kriterija i njihovo marginaliziranje jer je za njih tuženi predvidio minimalno 6,5 bodova a maksimalno ukupno 30 bodova, dok je za kriterij uspješnosti na radu predviđeno minimalno ukupno 2 boda i maksimalno ukupno 70 bodova. Dakle, tuženik kao poslodavac zanemario je zakonske kriterije jer je omogućio stjecanje dvostruko više bodova na temelju dodatnog kriterija – uspješnosti na radu.

 

Takvo postupanje predstavlja nepoštivanje odredbe čl. 107. st. 3. ZR-a.“

 

14. U konkretnome slučaju iz nižestupanjskih je presuda razvidno da je tuženik dodatnim kriterijima dao prednost u odnosu na zakonske. Kako je već navedeno, nije jasno, jer nižestupanjske presude o tome ne sadrže jasne razloge pa ih zato nije moguće ispitati, o kakvoj se prednosti radi da bi se moglo zaključiti da ih tuženik nije koristio u mjeri kojom je isključio primjenu zakonskih kriterija iz čl. 115. st. 2. ZR. Ova je činjenica odlučna da bi se mogla ispitati pravilnost primjene materijalnoga prava.

 

15. S obzirom na opisanu bitnu povredu odredaba parničnoga postupka, odlučeno je na temelju čl. 394. st. 2. u vezi sa st. 1. al. 1. ZPP kao u t. I. izreke.

 

16. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud nakon što utvrdi činjenice odlučne za primjenu izloženoga materijalnog prava ponovno odlučiti o tužbenome zahtjevu dajući za tu odluku jasne razloge.

 

17. Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP (t. II. izreke).

 

Zagreb, 6. ožujka 2024.