Poslovni broj: Usž-1007/21-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i mr.sc. Mirjane Juričić, članica vijeća te više sudske savjetnice specijalistice Biserke Špoljar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja I. v. p. d.o.o., Z., OIB: …, kojega zastupa opunomoćenik N. S.-R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S.-R. i p. d.o.o. u Z., protiv tuženika Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, Z., OIB: …, kojega zastupa opunomoćenik K. B., dipl. iur., radi redovnog neposrednog nadzora, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-4609/18-16 od 13. studenog 2020., na sjednici vijeća održanoj 9. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-4609/18-16 od 13. studenog 2020.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Hrvatske agencije za  nadzor  financijskih  usluga,  KLASA:  UP/I-971-04/17-01/04, URBROJ: 326-01-40-42-18-30 od 22. studenog 2018. godine u točki I.2. i točki I.3. izreke.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom točkom I. izreke poništava se rješenje Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, KLASA: UP/I-971-04/17-01/04, URBROJ: 326-01-40-42-18-30 od 22. studenog 2018. godine u točki I.2. i točki I.3. izreke. Točkom II. izreke nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 9.375,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, a u roku od 15 dana.

2. Navedenim rješenjem tuženika se u točki I. izreke tužitelju izriče opomena zbog: 1) sklapanja transakcija u knjizi ponuda Z. b. d.d. na nedozvoljen način, odnosno protivno člancima 18. i 19. Uredbe Komisije (EZ) br. 1287/2006 od 10. kolovoza 2006. godine o provedbi Direktive 2004/39/EZ Europskog parlamenta i Vijeća u vezi s obvezom vođenja evidencija investicijskih društava, izvještavanjem o transakcijama, transparentnosti tržišta, uvrštavanjem financijskih instrumenata za trgovanje i određenim pojmovima za potrebe navedene direktive, a što je i u izravnoj suprotnosti s definicijom uređenog tržišta propisanog člankom 3. stavkom 1. točkom 20. Zakona o tržištu kapitala, 2) uskraćivanja dostave dijela poslovne dokumentacije zatražene od strane ovlaštenih osoba tužitelja u sklopu provođenja neposrednog nadzora poslovanja nad društvom, odnosno postupanja protivno članku 546. ZTK, te 3) neprimjerenog vođenja poslovne dokumentacije u dijelu snimanja telefonskih razgovora brokerskih klijenata na način da se u potpunosti mogu rekonstruirati sve ključne faze obrade svake transakcije, odnosno postupanja protivno članku 11. stavku 1. točki 2. Pravilnika o organizacijskim zahtjevima za pružanje investicijskih usluga i obavljanje investicijskih aktivnosti i pomoćnih usluga, politikama primitaka i kriterijima za značajna investicijska društva. U točki II. izreke rješenja tužitelju se nalaže izraditi interne akte kojima se propisuju aktivnosti vezane uz kontrolu poslovnog ponašanja brokera u dijelu nedozvoljenog sklapanja dogovorenih transakcija, kao i organizacijske jedinice/osobe zadužene za provođenje takvih aktivnosti, te dostaviti iste tuženiku u roku od 30 dana od dana zaprimanja ovog rješenja, te provesti kontrole poslovnog ponašanja brokera u tom dijelu u razdoblju od 1. prosinca 2018. do 1. veljače 2019. godine, kao i dostaviti tuženiku izvještaje o provedenim preglednim kontrolama do 1. ožujka 2019. godine. Ovo rješenje se neće objaviti na internetskoj stranici tužitelja shodno točki III. izreke rješenja.

3. Tuženik u žalbi navodi da tužitelj nikada nije postupio prema postavljenom zahtjevu za predajom svih zatraženih podataka već je umjesto ispunjenja navedenog zahtjeva nadzornog tijela neosnovano počeo postavljati uvjete pod kojima će se moći naknadno ostvariti uvid u predmetne podatke. Navodi da tužitelj po prvi put tek u tužbi iznosi tvrdnju da se u pretincu poslovne elektroničke pošte predsjednika uprave navodno nalazila i njegova privatna korespondencija, te da je to razlog što nije predao sve zahtijevane podatke, o čemu je postojao dogovor s ovlaštenim osobama tuženika. Ističe da su ovlaštene osobe iz postupka nadzora (svjedoci S. i O.) u upravnom sporu iskazale da nikakve suglasnosti nadzornog tijela za dostavom samo dijela zahtijevanih podataka nije bilo te da tijekom upravnog postupka tužitelj takvu navodnu suglasnost nikada nije niti spominjao. Navedeno također potvrđuju i drugi materijalni dokazi koji se odnose na korespondenciju tužitelja s tuženikom tijekom postupka nadzora, a koji se nalaze u sudskom spisu. Smatra da prvostupanjski sud u obrazloženju iznosi niz nepovezanih i neutemeljenih konstatacija, a iz kojih pogrešno proizlazi ne samo to da je ponašanje tužitelja u konkretnom slučaju bilo ispravno, već i to da je postupanje ovlaštenih osoba tuženika navodno bilo protivno odredbama ZTK-a. Ističe da prvostupanjski sud zauzima pogrešno stajalište po kojem se tužiteljevo neispunjavanje zahtjeva nadzornog tijela za predajom svih zatraženih podataka može opravdati navodnim nepravilnim izvršavanjem zakonskih ovlasti od strane ovlaštenih osoba tuženika. Napominje da se zakonska ovlast privremenog oduzimanja predmeta odnosi isključivo na mogućnost pribavljanja dokaza za potrebe prekršajnog i kaznenog postupka, što jasno proizlazi iz odredbe članka 547. stavka 5. ZTK-a. Okolnost da je kasnije tijekom nadzora utvrđeno da informatički sustav tužitelja uopće ne bilježi moguće promjene unutar korisničkog pretinca poslovne zaštite tužitelja samo dodatno potvrđuje ispravnost postupanja tuženika. Naime, zbog mogućnosti manipulacije nad zatraženim podacima, a koje u sustavu tužitelja ne bi bile zabilježene ili vidljive, upitna bi bila točnost i vjerodostojnost takvih naknadno dostavljenih podataka. To dodatno objašnjava zbog čega tuženik nije mogao pristati na „uvjetovanje“ tužitelja u pogledu mogućnosti uvida u preostale (nedostavljene) podatke. Budući da su saslušani svjedoci proturječno iskazivali u vezi navedene okolnosti smatra da ih je trebalo suočiti. Navodi da je iskaz svjedokinje M. V. jedini dokaz tužitelja o navodnom dogovoru u pogledu parcijalne predaje zatraženih podataka iz „mail boxa“ M. M. Neopravdanim smatra zaključak suda da u konkretnom slučaju tužitelj nije prekršio zakonske obveze i da nema primjeni odredbe članka 41. stavka 2. Zakona o tržištu kapitala budući da se iste trebaju razmotriti u kontekstu novog Zakona o tržištu kapitala. S tim u vezi prvostupanjski sud netočno iznosi stajalište da je tek Zakon o tržištu kapitala prvi put propisano obvezu za investicijska društva u pogledu vođenja evidencija o „komunikaciji koja je uspostavljena kako bi rezultirala transakcijom ili pružanjem usluga“. Kada se razmotri navedena zakonska odredba ZTK/18a i ista dovede u odnos sa odredbama prethodno citiranih odredbi članka 41. stavka ZTK, članka 11. stavaka 1. i 4. Pravilnika o organizacijskim zahtjevima za pružanje investicijskih usluga i obavljanje investicijskih aktivnosti i pomoćnih usluga, politikama primitaka i kriterijima za značajna investicijska društva vidljivo je da to ipak nije tako. Evidentno je da su u pogledu utvrđenih propusta tužitelja, raniji i sadašnji zakonski okvir u potpunosti komplementarni i sadržajno suglasni. S tim u vezi napominje da je prethodno citirani pravilnik na snazi već od 2014. godine. Ističe da se ovakvom nezakonitom presudom nezakonito utječe na njegove nadzorne ovlasti, ali i integritet kao regulatora tržišta kapitala u Republici Hrvatskoj.

Predlaže da Visoki upravni sud prihvati žalbu, poništi pobijanu presudu i potvrdi rješenje tuženika.

4. Tužitelj u vrlo opširnom odgovoru na žalbu navodi da su službene osobe tuženika 15. studenog 2017. dopustile odvajanje privatne e-mail korespondencije predsjednika uprave od poslovne e-mail korespondencije tužitelja kao subjekta nadzora, što proizlazi iz iskaza svjedokinje M. V. i suočenja svjedoka V.-O.) te da su potpisale primitak iste 17. studenog 2017. na šta nisu imali nikakav prigovor, da bi zatim mjesecima nakon tog navodnog događaja konstruirale tezu o nesuradnji s regulatorom. Navodi da je nepravilan zaključak tuženika da je svrha bila onemogućiti regulatora u provođenju svrhe nadzora nad upravljanjem sukobom interesa u vezi koncerna A., jer je dokumentacija predana 15. studenog 2017., dok je tuženik očitovanje o tome zatražio tek zaključkom od 15. siječnja 2018. Da je tužitelj zaista odbio predati dokumentaciju, smatra da bi se tuženik sigurno poslužio svojom ovlašću oduzimanja predmeta iz članka 547. stavka 5. Zakona o tržištu kapitala. Smatra da to što se ne može provjeriti da li je separirana dokumentacija na serveru autentična se ne može tumačiti na štetu tužitelja kao subjekta nadzora kad je tuženik odobrio njegov IT sustav u sklopu nadzora. Navodi i da sam svjedok tuženika i osoba koja je bila voditelj nadzornog tima D. O. u svom suočenju sa svjedokinjom M. V. ne isključuju mogućnost da je dano odobrenje za odvajanje dokumentacije. Navodi da tužitelj nije kršio obvezu snimanja razgovora koje vodi s klijentom u kojima nije zaprimljen nalog jer je izostanak takve evidencije postao nezakonitim tek stupanjem na snagu članka 77. stavka 2. novog ZTK-a. Ističe da je tijekom cijelog postupka tvrdio da su mu separaciju dokumentacije dopustile službene osobe tuženika, što je iznio u tužbi, odnosno čim je to mogao. Također ističe da je naveo da je dogovor sa službenim osobama (njihovo odobrenje) kao razlog nepredaje, a ne privatni karakter korespondencije. Također nije istina da se privatna korespondencija po prvi put iznosi tek u upravnoj tužbi te je bila tema tijekom cijelog trajanja nadzora i motiv da se razgovara sa službenim osobama oko dostave te dokumentacije. Ističe da je svjedok S. za razliku od iskaza pred Upravnim sudom u prekršajnom postupku potvrdio da je dokumentacija separirana na temelju dogovora. Nadalje navodi da presuda nema, suprotno tvrdnji tuženika, nikakav značaj za zakonske ovlasti regulatora te da sud ne optužuje službene osobe za nezakonit rad zbog izostanka prisilnog oduzimanja predmeta već to samo smatra argumentom za zaključak da se dokumentacija separirala na temelju dogovora sa službenim osobama. Također ističe da suprotno tvrdnjama tuženika da je već u prigovoru na zapisnik o neposrednom nadzoru od 9. srpnja 2018. istaknuo dogovor oko naknadne dostave separirane dokumentacije. Također ističe da je imao dokazne prijedloge da se saslušaju D. D., I. K. i M. M. na iste okolnosti kao i M. V. pa stoga ista nije jedina svjedokinja tužitelja na okolnost „dogovora“ kao što tuženik tvrdi. Navodi da se u popis dokumentacije predane za potrebe neposrednog nadzora unosio podatak o veličini i broju itemsa na mailboxu kako bi se naknadno mogla provjeriti veličina i po potrebi izvršiti uvid u separiranu dokumentaciju. Smatra da je sud dao višestruke i dostatne razloge zašto smatra da je došlo do dogovora. Ističe da prema mjerodavnom, tada važećem ZKM i pratećoj dokumentaciji nigdje ne stoji da je investicijsko društvo dužno voditi evidenciju razgovora koji su prethodili prihvaćanju ili zaprimanju naloga. Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitivanjem pobijane prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.-dalje ZUS-a), ovaj Sud je utvrdio da postoje žalbeni razlozi zbog kojih tuženik pobija presudu propisanih u članku 66. stavku 1. ZUS-a.

7. Uvidom u spis predmeta proizlazi da je tuženik kao nadzorno tijelo obavio neposredni nadzor nad poslovanjem tužitelja, investicijskog društva, za potrebe kojeg tužitelj nije u zadanom roku i na zahtijevani način dostavio sve tražene podatke iz „mailboxa“ predsjednika uprave M. M., kao osobe koja je izravno uključena u pružanje investicijskih i pomoćnih usluga koje su bile predmet nadzora, već je dostavio samo parcijalne podatke samoinicijativno određene. Naime, tužitelj je sukladno dopisu tuženika od 15. studenog 2017. bio dužan dostaviti zahtijevane podatke u roku od dva radna dana odnosno do 17. studenog 207. i to na USB sticku za nadzirano razdoblje od 1. siječnja 2017. do 15. travnja 2017., za koje vrijeme je utvrđena veličina predmetnog pretinca iznosi 4584297KB/13.287 items-a, a tužitelj je dostavio stick sa 12.892 itemsa navodeći da preostali dio ne ulazi u predmet neposrednog nadzora odnosno jer ih smatra povjerljivom poslovnom informacijom, s time da će omogućiti uvid u izuzetu komunikaciju jedino u poslovnim prostorijama društva. Nadzorom je nadalje utvrđeno kako brokeri tužitelja u pojedinim slučajevima s namjerom komuniciraju s klijentima putem kanala komunikacije koji se ne snimaju, nakon čega brokeri iste klijente potom ponovno kontaktiraju telefonom kako bi klijent u razgovoru koji se snima u svrhu ispunjavanja zakonskih uvjeta zadao nalog.

8. Temeljem navedenih činjenica, rješenjem tuženika je tužitelju radi utvrđenih nepravilnosti izrečena opomena i naloženo što mora poduzeti radi otklanjanja istih, kao što je uvodno u tom rješenju naznačeno.

9. Prvostupanjski sud je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja sukladno članku 55. stavku 3. ZUS-a utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan i poništio rješenje tuženika utvrdivši da se u predmetnom slučaju ne radi o nezakonitostima, slijedom čega nije bilo osnove za donošenje rješenja tuženika.

10. Prvostupanjski sud je, uzeo u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku i činjenice koje je sam utvrdio te smatra da se iz postupanja tužitelja ne može zaključiti da nije bilo suradnje s tuženikom, niti da je bilo zakonske obveze za evidentiranje razgovora brokera tužitelja sa klijentima. Obrazlaže da podaci na mailbox-u predsjednika Uprave tužitelja M. M. bez e-mail komunikacije koja ne ulazi u predmet neposrednog nadzora nad Društvom, te one koje Društvo smatra povjerljivom informacijom i određeni privatni podaci, ne predstavlja nesuradnju s nadzornim tijelom, odnosno postupanje suprotno članku 546. stavku 3. Zakona o tržištu kapitala (Narodne novine, 88/08., 146/08., 74/09., 54/13., 159/13., 18/15., 110/15., 123/16. i 131/17.-dalje ZTK). Zaključuje da su ovlaštene osobe tužitelja postupile sukladno članku 546. stavku 4. ZTK, jer su surađivale s ovlaštenim osobama tuženika, provele zahtijevane razgovore s njima, te im dale sve podatke bitne za obavljanje nadzora i ispunjavanje ciljeva nadzora. Prihvaća navod tužitelja o tome da je imao dogovor s tuženikom o kasnijoj dodjeli dijela dokumentacije jer da bi u protivnom tuženik iskoristio zakonsku mogućnost iz članka 547. stavka 5. ZTK, da dokumentaciju iz članka 246. ovog Zakona, financijske instrumente, novac ili predmete koji mogu poslužiti kao dokaz u kaznenom ili prekršajnom postupku, ovlaštene osobe Agencije mogu, uz izdavanje potvrde, privremeno oduzme subjektu nadzora, ali samo do pokretanja tih postupaka, kada ih predaju tijelu nadležnom za vođenje postupka.

11. Nadalje, prvostupanjski sud nije prihvatio niti stajalište tuženika da je tužitelj postupao protivno članku 11. stavku 1. točki 2. Pravilnika o organizacijskim zahtjevima za pružanje investicijskih usluga i obavljanje investicijskih aktivnosti i pomoćnih usluga, politikama primitaka i kriterijima za značajna investicijska društva (Narodne novine, 31/14.), odnosno protivno članku 41. stavku 2. ZTK. To stoga što i sam tuženik ističe da uistinu Društvo nema eksplicitnu zakonsku obavezu evidentirati razgovore koji se vode s klijentima u kojima nije zaprimljen nalog, te da se radi o neprimjerenom (ne navodi se nezakonitom) vođenju poslovne dokumentacije u dijelu snimanja telefonskih razgovora brokerskih klijenata na način da se u potpunosti mogu rekonstruirati sve ključne faze obrade svake transakcije. Smatra da je tužitelj u cijelosti ispunio svoju zakonsku obvezu evidentiranja zaprimljenih naloga, te da razgovori koji su tome prethodili ne predstavljaju poslovnu dokumentaciju shodno odredbama ZTK, a niti Pravilnika o organizacijskim zahtjevima, koju bi tužitelj bio dužan evidentirati. Ističe da tek odredbe novog Zakona o tržištu kapitala (Narodne novine, 65/18.), u članku 77. stavku 2. izričito propisuje da se obveza vođenja evidencija odnosi i na telefonsku i elektroničku komunikaciju koja je uspostavljena kako bi rezultirala transakcijom iz stavka 1. točke 1. ili uslugom iz stavka 1. točke 2. ovoga članka, čak i ako ne dovede do zaključivanja tih transakcija ili do pružanja tih usluga.

12. Prema ocjeni Suda zaključci prvostupanjskog suda nisu osnovani niti su u skladu s podacima spisa niti mjerodavnim odredbama.

13. Odredbom članka 546. stavkom 3. ZTK propisano je da je subjekt nadzora dužan ovlaštenoj osobi Agencije, na njezin zahtjev, predati svu traženu poslovnu dokumentaciju, računalne ispise, preslike poslovnih knjiga, zapise o telefonskim razgovorima i snimke telefonskih razgovora, zapise s telefaks uređaja, administrativne ili poslovne evidencije u papirnatom obliku ili obliku elektroničkog zapisa na mediju i obliku koji zahtijeva ovlaštena osoba. Subjekt nadzora dužan je ovlaštenoj osobi osigurati standardno sučelje za pristup sustavu za upravljanje bazama podataka kojima se koristi, u svrhu provođenja nadzora potpomognutog računalnim programima.

14. Sukladno citiranoj odredbi članka 546. stavka 3. ZTK tužitelj je bio dužan postupiti u skladu s postavljenim zahtjevom za dostavom cjelokupnog sadržaja poslovnog E-mail pretinca predsjednika uprave tužitelja, a što nije učinio. Navedena zakonska odredba ne ostavlja mogućnost da tužitelj ima ovlast procjenjivati i izuzimati elektroničku komunikaciju koja je zatražena u svrhu nadzora već je upravo na tuženiku ovlaštenje da procijeni odnosno odredi dokumentaciju relevantnu za predmet nadzora. U suprotnom, odnosno da je to na tužitelju kao što to smatra prvostupanjski sud dovodi se u pitanje svrha i funkcija nadzora kojeg je tuženik kao regulator tržišta kapitala po zakonu dužan provoditi i koji se provodi u javnom interesu. U slučaju dopuštenja takvog postupanja bi bilo dovedeno u pitanje prikupljanje podataka bez mogućnosti filtriranja i modifikacije cjelovitih informacija o poslovanju tužitelja tim više što je utvrđeno da informatički sustav tužitelja uopće ne bilježi moguće promjene unutar korisničkog pretinca poslove zaštite tužitelja. U odnosu na tvrdnje tužitelja da je dogovorom s tuženikom dana suglasnost za dostavom samo dijela zahtijevanih podataka prvostupanjski sud je saslušao svjedoke na navedenu okolnost te poklonio vjeru iskazu djelatnice tužitelja M. V., bez da se osvrće na činjenicu da su svjedoci M. S. i D. O., ovlaštene osobe tuženika u svojim iskazima takve tvrdnje odbacili. S obzirom da su iskazi svjedoka na strani tužitelja i tuženika proturječni, a da iz dokumentacije koja se odnosi na korespondenciju tužitelja i tuženika tijekom nadzora nigdje ne proizlazi da bi tužitelju bila dana ta suglasnost odnosno odobrenje, ovakav zaključak prvostupanjskog suda, s obzirom na dokaze ovaj Sud ne smatra pravilnim. Također sud u prilog zaključka da je postojao dogovor sa tuženikom navodi da bi, u suprotnom, tužitelj postupio na temelju odredbe članka 547. stavka 5. ZTK-a i prisilno oduzeo zatraženu dokumentaciju od tužitelja. Navedeno se ne može prihvatiti jer je odredba prvenstveno namijenjena za prekršajni i kazneni postupak, a ne postupak nadzora, niti oslobađa obveze da investicijsko društvo postupi sukladno zahtjevu za dostavu kompletne dokumentacije koja se odnosi za razdoblje nadzora.

15. Slijedom navedenog, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud iz utvrđenih činjenica izveo nepravilne zaključke. Kraj nesporne činjenice da tužitelj na traženje tuženika u svrhu provođenja nadzora nije dostavio kompletan sadržaj E-mail pretinca za traženo razdoblje i u traženom roku, a što je zakonska obveza pravilna je ocjena tuženika da je tužitelj postupio protivno odredbi članka 546. stavka 3. ZTK-a. Pri tome se napominje da postupanje protivno zahtjevu tuženika za predajom podataka povlači za sobom prekršajnu odgovornost nadziranog subjekta po odredbi članka 568. stavka 1. točke 1. ZTK-a, a koji je tuženik i pokrenuo i u kojem je utvrđena prekršajna odgovornost tužitelja.

16. U dijelu kojim se tužitelju stavlja na teret nepravilno vođenje evidencija, prvostupanjski sud smatra da Društvo nema eksplicitnu zakonsku obavezu evidentirati razgovore koji se vode s klijentima u kojima nije zaprimljen nalog pa smatra da je tužitelj ispunio svoju zakonsku obvezu jer razgovori koji su prethodili nalozima ne predstavlja poslovnu dokumentaciju koju je tužitelj bio dužan evidentirati.

17. Polazeći od odredbi članka 41. ZTK-a, ovaj Sud smatra da stav prvostupanjskog suda nije pravilan.

18. Sukladno odredbi članka 41. stavka 1. ZTK-a investicijsko društvo dužno je voditi i čuvati evidencije i poslovnu dokumentaciju o svim investicijskim uslugama i aktivnostima, kao i transakcijama koje je izvršilo, na način koji omogućuje nadzor nad poslovanjem u skladu sa člankom 37. ovog Zakona, a posebice nad ispunjavanjem obveza prema klijentima i potencijalnim klijentima. Stavkom 2. istog članka propisano je da je investicijsko društvo dužno organizirati poslovanje i ažurno voditi poslovnu dokumentaciju i druge administrativne ili poslovne evidencije na način koji omogućuje da se u svakom trenutku može provjeriti tijek pojedinog posla kojeg je izvršilo za svoj račun ili za račun klijenta.

19. Odredbom članka 11. stavka 1. točke 2. Pravilnika o organizacijskim zahtjevima za pružanje investicijskih usluga i obavljanje investicijskih aktivnosti i pomoćnih usluga, politikama primitaka i kriterijima za značajna investicijska društva propisano je da Agencija mora biti u mogućnosti pristupiti dokumentaciji i podacima, kao i rekonstruirati sve ključne faze obrade svake transakcije. Sukladno stavku 4. istog članka pri pružanju investicijskih usluga i obavljanju investicijskih aktivnosti i pomoćnih usluga, a temeljem naloga klijenta zadanog telefonom, telefaksom ili elektroničkim putem, investicijsko društvo je dužno sačuvati izvorni zapis svih zaprimljenih i prihvaćenih naloga, iz kojeg je razvidno i vrijeme zaprimanja i prihvaćanja istih.

20. Budući da je utvrđeno kako brokeri u pojedinim slučajevima s namjerom komuniciraju s klijentima putem kanala komunikacije koji se ne snimaju te da u pojedinim slučajevima potom iste klijente ponovno kontaktiraju telefonom kako bi klijent u razgovoru koji se snima u svrhu ispunjavanja zakonskih uvjeta zadao nalog, pravilno zaključuje tuženik da takvom komunikacijom brokera tužitelja s klijentima nije moguće provjeriti zakonitost postupanja tužitelja jer nije moguće rekonstruirati sve faze zadavanja naloga /izvršenja transakcije, što je protivno članku 41.ZTK-a. U evidencijama nedostaju bitni dijelovi razgovora iz kojih su razvidne okolnosti pod kojima je do zadavanja naloga došlo. Dakle, u ovom slučaju se ne radi o situaciji da tužitelj nije bio u obvezi evidentirati transakcije koje ne dovode do zadavanja naloga. Upravo suprotno, radi se o situacijama kada je došlo do davanja naloga, no da je razgovor sniman na način da nisu vidljive okolnosti kako je do davanja naloga došlo, se ne mogu rekonstruirati sve ključne faze obrade svake što je nezakonito jer

transakcije.

21. Imajući u vidu sve navedeno, prema stavu ovog Suda, bilo je osnove za donošenje rješenja tuženika koji je prema ocjeni ovog Suda na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenilo citirane zakonske odredbe te sukladno članku 15. točki 2. Zakona Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga (Narodne novine, 140/05. i 12/12.) te članka 256. stavka 1. točke 2. ZTK-a naložio tužitelju mjeru opomene za uklanjanje utvrđenih nezakonitosti i nepravilnosti.

22. Odluka o zahtjevu za naknadu troška upravnog spora temelji se na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a.

23. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 74. stavka 2. ZUS-a uvažiti žalbu i odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 9. veljače 2022.

Predsjednik vijeća:

Boris Marković