REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Jž-1828/2018

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice, Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. V. G., zbog prekršaja iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (Narodne novine, broj 5/90, 30/90 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj putem branitelja B. Š., N. T. i L. Š., odvjetnika u P., protiv presude Prekršajnog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Pločama, broj: 12.Pp J- 549/18 od 10. srpnja 2018., na sjednici vijeća održanoj 9. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba okr. V. G. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II Na temelju odredbe čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje u tekstu: PZ), okr. V. G. obvezuje se naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka u iznosu od 300,00 (tristo) kuna, u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okr. V. G. proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u izreci pobijane presude, te je okrivljeniku temeljem istog propisa, izrečena novčana kazna u iznosu od 1.330,00 kuna, što je protuvrijednost od 350 DEM, odnosno, 178,95 EUR, u koju kaznu je okrivljeniku uračunato vrijeme zadržavanja u policiji te je istome ostalo za platiti 1.030,00 kuna, uz pogodnost plaćanja dvotrećinskog iznosa novčane kazne u roku od 15 dana, u kojem slučaju će se smatrati da je novčana kazna plaćena u cjelini te je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu od 200,00 kuna.

2. Protiv te presude okr. V. G. je pravodobno putem branitelja podnio žalbu iz svih žalbenih osnova, predlažući usvojiti žalbu, ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovni postupak, a podredno, preinačiti presudu i osloboditi okrivljenika od optužbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Neosnovan je navod žalbe iz kojeg proizlazi da je u postupku počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a, odnosno da je izreka presude nerazumljiva te da su izneseni razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni, budući da se po ocjeni ovog suda ne radi ni o kakvim nedostacima koje bi imali karakter apsolutno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, već naprotiv, pobijana presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni, konkretno razlozi za prihvaćanje kao suglasnih iskaza svjedoka S. M. i oštećenika, a izreka je potpuno jasna i razumljiva. Naime, iako je u izreci presude navedeno vrijeme počinjenja prekršaja „oko 08,45,15 sati“, očito je da se radi o omašci u pisanju budući da jasno i nedvosmisleno iz cjelokupnog obrazloženja presude proizlazi da se predmetni događaj zbio oko 08,45 sati, a što nije niti bilo sporno tijekom cijelog prvostupanjskog postupka niti je okrivljenik u tom smislu prigovarao optužnom prijedlogu. Nadalje, u izreci pobijane presude je jasno navedena i opisana protupravna radnja okrivljenika koji je na javnom mjestu na A. G. (1939.) „fizički nasrnuo, te ga udario dlanom desne ruke i šakom u predjelu glave, a s čime je nastavio i nakon što je A. pao na tlo“ pa je neosnovan navod žalbe da je ovako opisana radnja nejasna jer okrivljenik ne može „u istom trenutku i istom rukom udariti i dlanom i šakom“, već je mogao eventualno udariti ili dlanom ili šakom, budući da radnja udaranja oštećenika nije niti opisana kao radnja koju je okrivljenik istovremeno istom rukom napravio. Iz izreke jasno proizlazi zakonsko obilježje prekršaja za koji je okrivljenik proglašen krivim, te je prvostupanjski sud, postupajući sukladno odredbi čl. 183. st. 1. t. 1. PZ-a, u izreci jasno opisao samu radnju izvršenja okrivljenika i odlučne činjenice kojima je utvrđen identitet gore navedenog prekršaja pa izreka nije nerazumljiva kako to navodi žalitelj.

6. Nadalje, neosnovano okrivljenik ističe i bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. PZ-a, odnosno, povredu prava na obranu okrivljenika koja je utjecala na presudu jer prvostupanjski sud nije propisano upoznao okrivljenika s njegovim pravima, nije ga upozorio na pravo na branitelja, a samim time mu nije dana mogućnost da se kvalitetno brani i postavlja pitanja svjedocima koje je sud ispitivao. Naime, iz zapisnika o ispitivanju okrivljenika u žurnom postupku od 2. srpnja 2018. koji je okrivljenik potpisao vlastoručno, bez primjedbi, razvidno je da je okrivljenik upoznat o svim svojim pravima te su mu dana propisana upozorenja u smislu čl. 171., čl. 171.a i čl. 172. PZ-a te je vidljivo da je okrivljenik izjavio „da mu branitelj nije potreban, da će se braniti sam“.

7. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik u bitnome ističe da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je okrivljenik počinio terećeni prekršaj, a da prvostupanjski sud nije kompetentan utvrđivati jesu li ozljede oštećenika nastale kao posljedica radnje okrivljenika, s time da prvostupanjski sud nije uopće uzeo u obzir i određene ozljede samog okrivljenika koji se branio od napada A. G. te je neosnovano odbio ispitati predloženu svjedokinju. Međutim, suprotno žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze sukladno čl. 222. PZ-a te je na temelju tih dokaza i drugih dokaza u spisu ocijenio da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno za donošenje presude.

7.1. Naime, prvostupanjski je sud opravdano na temelju iskaza svjedoka A. G., oštećenika te N. G., S. M. i M. G., koje je prihvatio kao neposredno uvjerljive i vjerodostojne, u kojima nije bilo nelogičnosti niti kontradiktornosti, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik predmetne zgode na javnom mjestu fizički napao A. G. i time remetio javni red i mir na naročito drzak način, kojim ponašanjem je ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Prvostupanjski sud je pravilno, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio provedene dokaze, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani žalitelja. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, kao i razloge ne prihvaćanja obrane okrivljenika, koje razloge prihvaća i ovaj sud.

7.2. Neosnovano okrivljenik u žalbi pokušava relativizirati i umanjiti svoje ponašanje ističući da se predmetne zgode branio od napada A. G., budući da i iz same obrane okrivljenika kao i iz iskaza ispitanih svjedoka nedvojbeno proizlazi da istovremenog ili izravno predstojećeg protupravnog napada od strane A. G., kao jednog od zakonskih uvjeta postupanja u nužnoj obrani, nije bilo pa radnja okrivljenika nije zakonita u smislu odredbe čl. 18. PZ-a, kako to pokušava nametnuti okrivljenik u žalbi. Osim toga, okrivljenik tijekom postupka nije isticao da bi postupao u nužnoj obrani pa to očito nije činjenica koja nije postojala u vrijeme prvostupanjskog postupka niti je to činjenica za koju žalitelj ne bi znao u to vrijeme te ju ne može s uspjehom sada u žalbi isticati kao novu činjenicu u smislu čl. 193. st. 5. PZ-a.

7.3. Navodi žalbe da prvostupanjski sud nema stručnog znanja ocjenjivati liječnički nalaz kojim su konstatirane ozljede oštećenika A. G., irelevantni su budući da nastupanje ozljede oštećene osobe nije bitno obilježje prekršaja čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, već je to naročita drskost u ponašanju na javnom mjestu, koja se očitala u fizičkom napadu na oštećenika kao osobu starije životne dobi (rođ. 1939. g.), za razliku od okrivljenikove životne dobi (rođ. 1977. g.). Prvostupanjski je sud navedeno cijenio kao indicij koji je doveo u vezu s drugim izvedenim dokazima te je na temelju pravilne ocjene, donio pravilan zaključak o krivnji na strani okrivljenika. Okolnost da je u medicinskoj dokumentaciji okrivljenika navedena dijagnoza: „Bol u gornjem dijelu abdomena, Kontuzija prsnog koša i Bol u prsištu pri disanju“, što prvostupanjski sud prema navodima žalbe nije uzeo u obzir, po stavu ovog suda ne dovodi u sumnju zaključak o krivnji na strani okrivljenika na temelju neposredno izvedenih personalnih dokaza kojima je nedvojbeno dokazano da je okrivljenik predmetne zgode na naprijed opisani način fizički napao oštećenika A. G.

8. Stoga, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze u smislu čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

9. Razmotrivši odluku o kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, jer je izrečena prvenstveno blaža vrsta kazne, novčana kazna, za prekršaj za koji je kao teža kazna propisana kazna zatvora u trajanju do najviše 30 dana pa je iz navedenog evidentno da je prvostupanjski uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani žalitelja, i to da je djelomično priznao prekršaj, da je otac dvoje djece, slabog imovnog stanja i neosuđivan, a suprotno navodima žalbe. Pravilno je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 40. PZ-a uračunao okrivljeniku u izrečenu novčanu kaznu vrijeme oduzimanja slobode te sukladno čl. 152. st. 3. PZ-a ukazao okrivljeniku na pogodnost plaćanja dvotrećinskog iznosa izrečene novčane kazne ukoliko istu plati u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

10. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka, („Narodne novine“ broj: 18/13), a obzirom na složenost i trajanje postupka te imajući u vidu složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika, držeći da se po mišljenju ovog suda neće ugroziti egzistencija okrivljenika niti osoba koje je eventualno dužan uzdržavati.

11. Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 9. veljače 2022.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Dubrovniku, Stalnoj službi u Pločama, u 4 otpravka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.