REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 205/2017-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. Š., S., koju zastupa punomoćnik A. H., odvjetnik u Z., protiv tuženika T. … d.d. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & L. d.o.o., Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-976/15-2 od 15. studenoga 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Samoboru, poslovni broj P-541/14-137 od 20. ožujka 2015., u sjednici vijeća dana 8. veljače 2022.

r i j e š i o j e:

I. Ukidaju se:

- presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-976/15-2 od 15. studenog 2016. u točkama I. i III. izreke.,

- i presuda Općinskog suda u Samoboru, poslovni broj P-541/14-137 od 20. ožujka 2015., u toč. I. izreke, osim za iznos od 4.733,72 kune sa zateznim kamatama od 26. ožujka 2015., i u toč. III. izreke za iznos od 92.568,73 kune,

i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima ovog revizijskog postupka odlučit će sud u konačnoj odluci o snošenju parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Samoboru presudom poslovni broj P-541/14-137 od 20. ožujka 2015. naložio je tuženiku T. d.d. Z. isplatiti tužiteljici D. Š. iznos od 495.531,33 kune sa zateznim kamatama koje teku na pojedine obračunate mjesečne iznose (u razdoblju od rujna 2001. do rujna 2011) od dospjelosti pojedinog iznosa do isplate po stopama navedenim u presudi (toč. I. izreke).

1.1. Tužbeni zahtjev je odbijen za iznos od 13.757,67 kuna sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 4.516,45 kuna od 16. srpnja 2001. do isplate, na iznos od 4.499,29 kuna od 4. kolovoza 20001. do isplate i na iznos od 4.741,93 kune od 13. rujna 2001. do isplate (toč. II. izreke).

1.2. Tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 108.581,25 kuna sa zateznim kamatama (toč. III. izreke).

2. Županijski sud u Velikoj Gorici je rješenjem poslovni broj Gž-976/15-2 od 15. studenog 2016. ukinuo prvostupanjsku presudu u toč. I. izreke za iznos od 4.733,72 kune sa zateznim kamatama od 26. ožujka 2015. do isplate i u tom dijelu je odbacio tužbu.

2.1. Drugostupanjskom presudom je odbijena kao neosnovana žalba tuženika protiv prvostupanjske presude u preostalom dijelu točke I. izreke te je u tom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda. Navedenom presudom djelomično je potvrđena prvostupanjska odluka o parničnim troškova u toč. III. izreke za iznos od 92.568,75 kuna sa zateznim kamatama (toč. I. izreke).

2.2. Prvostupanjska odluka o troškovima postupka je djelomično preinačena i odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova u iznosu od 16.012,50 kuna (toč. II. izreke).

2.3. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 18.512,50 kuna je odbijen kao neosnovan (toč. III. izreke).

3. Tako je suđeno u sporu po zahtjevu tužiteljice, supruge i nasljednice iza pokojnog B. Š., protiv osiguratelja štetnika (krivca za prometnu nezgodu), radi naknade materijalne štete nastale po osnovi troškova smještaja i liječenja sada pokojnog B. Š. u iznosu od 495.531,33 kune, od čega troškovi liječenja iznose 4.733,72 kune.

4. Protiv drugostupanjske presude u točkama I. i III. izreke tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom revizijskom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19). Tuženik je naveo da pobija presudu zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju i preinači nižestupanjske presude na način da odbije tužbeni zahtjev, a podredno ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tužiteljici naloži naknaditi tuženiku parnične troškove.

5. Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Presuda je ispitana po čl. 392.a. st. 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ono pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. U odnosu na revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka:

8.1. Tuženik je u reviziji naveo da pobija drugostupanjsku presudu zbog revizijskih razloga iz čl. 385. ZPP, te je pojasnio da pobija presudu zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, pri čemu nije određeno naveo nijednu od bitnih povreda odredaba postupka zbog kojih se može revizijom pobijati drugostupanjska presuda po čl. 385. ZPP.

8.2. U obrazloženju ovog revizijskog razloga tuženik je ukazao na (po njemu) pogrešan pravni pristup u primjeni odredbe čl. 85. Zakona o osiguranju (Narodne novine broj 46/97) i Odluke o utvrđivanju iznosa za naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti (Narodne novine broj 20/98, dalje u tekstu: Odluka Vlade), koji se primjenjuju u ovom slučaju jer se štetni događaj zbio 25. rujna 2000. S tim u vezi tuženik tvrdi da zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrđene odlučne činjenice, pa presudu nije moguće ispitati. Time je opisno ukazao na bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

8.3. Međutim nižestupanjski sudovi su zauzeli određeno pravno shvaćanje o tome koje su činjenice odlučne i koji je propis mjerodavan za rješenje spora, te su se određeno izjasnili o svim prigovorima i žalbenim navodima tuženika sukladno zauzetom pravnom shvaćanju. Eventualni pogrešan pravni pristup suda u rješenju spora i pogrešna primjena materijalnog prava sami po sebi ne predstavljaju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, jer je bitno obilježje ove apsolutno bitne povrede odredaba postupka da se u presudi radi o takvim nedostacima zbog kojih nije moguće ispitati zakonitost pobijane, a u ovom slučaju je moguće ispitati zakonitost presude.

9. Ostvaren je međutim revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

10. Sporno je i u revizijskom stupnju postupka ima li tužiteljica, nasljednica iza pokojnog supruga, pravo na naknadu štete u visini troškova smještaja i liječenja supruga. S tim u vezi je sporna primjena odredbe čl. 85. Zakona o osiguranju u odnosu na obim odgovornosti osiguratelja po polici osiguranja kada je u parnici istaknut prigovor iscrpljenosti osigurane svote (limit osiguranja).

10.1. Sporna je i pravilna primjena odredaba Zakona o socijalnoj skrbi (Narodne novine broj 73/97) u odnosu na pravo na doplatak za tuđu pomoć i njegu bolesne osobe u slučaju kad se pomoć i njega pruža u privatnoj ustanovi za pružanje pomoći i njege i s tim u vezi smanjenje obveze osiguratelja.

11. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- B. Š., pokojni suprug tužiteljice, je zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi koju je 29. rujna 2000. skrivio osiguranik tuženika, pretrpio gubitak životnih aktivnosti od 100% s potpunom nepokretnošću, te je smješten u S. G. G. u Z., gdje se uz pomoć osoblja i aparata hranio i održavao na životu od lipnja 2001. do smrti, 29. rujna 2011.,

- smještaj u stacionaru je bio nužan jer je to bio jedini način održavanja na životu, a troškove smještaja je plaćao oštećenik u mjesečnim iznosima kako je navedeno u prvostupanjskoj presudi,

- vozilo čiji je vozač skrivio nesreću je bilo osigurano kod tuženika policom osiguranja od automobilske odgovornosti „po propisima“, što znači da je ugovorena svota osiguranja u visini propisanoj Odlukom o utvrđivanju iznosa naknade štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti (Narodne novine broj 20/98), važećoj u vrijeme štetnog događaja, kojom je ugovorena minimalna svota osiguranja za štetu na osobama (limit) u visini od 1.400.000,00 kuna, a za štetu na stvarima u visini od 750.000,00 kuna,

- po kriterijima na dan štetnog događaja B. Š. bi pripadala naknada neimovinske štete za pretrpljene fizičke bolove, strah, i smanjenje životnih aktivnosti u ukupnom iznosu od 260.000,00 kuna, a D. Š. za duševne boli zbog naročito teškog invaliditeta supruga iznos od 60.000,00 kuna,

- oštećenici su dana 17. svibnja 2002. sklopili nagodbu s tuženikom po kojoj je B. Š. isplaćena naknada u visini od 215.000,00 kuna, a D. Š. u iznosu od 45.000,00 kuna,

- u istom štetnom događaju je smrtno stradao D. K. i njegovo dijete T. K., a teško je ozlijeđen M. K., te je D., M., M. i D. K. dosuđena naknada imovinske i neimovinske štete koju je tuženik i isplatio,

- prema kriterijima na dan štetnog događaja svim oštećenima iz štetnog događaja od 25. rujna 2000. pripada naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.288.260,00kuna, a tuženik je po predmetnoj polici osiguranja isplatio 1.323.913,11 kuna za štetu na osobama, sa zateznim kamatama i troškovima postupaka,

- oštećenima D., M., M. i D. K. je isplaćena i naknada materijalne štete u iznosu od 45.337,43 kune.

11.1. Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je našao da preostala svota osiguranja iznosi 111.740,00 kuna, dok je drugostupanjski sud utvrdio da je preostala svota u iznosu od 61.668,85 kuna jer je u isplaćeni iznos uračunao naknadu materijalne štete u iznosu od 45.337,43 kune.

12. Tuženik je u ovoj parnici istakao prigovor limita obveze osiguratelja, tvrdeći da je iscrpljena svota osiguranja, no taj je prigovor odbijen s obrazloženjem da je društvo za osiguranje znalo da postoji više oštećenih osoba koje su podnijele zahtjev za naknadu štete, a isplatio je pojedinim oštećenicima više od onoga što bi bio dužan s obzirom na razmjerno sniženje naknade, pa obveza društva za osiguranje nije limitirana svotom osiguranja. Stoga je otklonjena primjena odredbe čl. 85. st. 4. Zakona o osiguranju.

13. Odbijen je i prigovor tuženika da je pokojni B. Š. imao pravo na socijalnu skrb po Zakonu o socijalnoj skrbi (Narodne novine broj 73/97) kojim bi se pokrio dio troškova smještaja u stacionaru, jer se prema odredbi čl. 43. tog zakona doplatak za pomoć i njegu može odobriti osobi ako oštećeni tu pomoć ne može ostvariti po drugoj osnovi, a u ovom slučaju to može ostvariti od tuženika po osnovi police osiguranja.

14. Stoga je tužbeni zahtjev prihvaćen.

15. Osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene odredbe čl. 85. Zakona o osiguranju (Narodne novine broj 46/97) koja glasi:

1) Obveza društva za osiguranje na naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti ne može po jednom štetnom događaju biti veća od iznosa što ga na prijedlog Direkcije za nadzor društava za osiguranje utvrdi Vlada Republike Hrvatske, ako ugovorom o osiguranju nije utvrđen veći iznos. 2) Iznos iz stavka 1. ovoga članka posebno se utvrđuje za štetu na osobama, a posebno za štetu na stvarima.

3) Ako ima više oštećenih osoba, a ukupna naknada premašuje iznos iz stavka 1. ovoga članka, prava oštećenih osoba prema društvu za osiguranje razmjerno se smanjuju.

4) Društvo za osiguranje koje je isplatilo jednoj oštećenoj osobi iznos veći od onog koji joj pripada s obzirom na razmjerno sniženje naknade, jer nije znalo niti je moglo znati da postoje i druge oštećene osobe, ostaje u obvezi prema tim drugim osobama samo do visine iznosa iz stavka 1. ovoga članka.

16. Ovaj se limit obveze osiguratelja utvrđuje prema ukupnoj šteti u jednom štetnom događaju bez obzira na broj oštećenih osoba. Iznos štete prema kojem se utvrđuje opseg odgovornosti obračunava se tako što se novčana šteta uzima u iznosu u kojem je nastala, a nenovčana materijalna šteta i nematerijalna šteta utvrđuje se prema cijenama odnosno kriterijima u vrijeme štetnog događaja. Ako bi iznos štete utvrđen na način prethodno naveden bio veći od limita osiguranja, osiguratelj je dužan naknaditi dio štete prema razmjeru između osigurane svote i tako utvrđenog iznosa štete, s time da se zatezne kamate i parnični troškovi dosuđuju bez obzira na limit osiguranja. Ako bi se po zahtjevima više oštećenika iz istog štetnog događaja utvrdilo da ukupna šteta prelazi osiguranu svotu, sud bi svakome od tužitelja dosudio razmjerni dio naknade, ali tako da zbog dosuđenih iznosa ne prijeđe limit obveze zajednice osiguranja.

16.1. Prema tome, u konkretnom je slučaju potrebno poći od utvrđenja o limitiranoj svoti osiguranja na dan štetnog događaja koja je za štetu osobama Odlukom Vlade RH propisan u iznosu od 1.400.000,00 kuna. Nadalje je potrebno utvrditi, a prema cijenama na dan štetnog događaja, kolika bi naknada pripadala svim oštećenicima s naslova nematerijalne i materijalne štete. Ako bi na takav način bilo utvrđeno da bi onaj iznos koji bi tužitelju pripadao s naslova neimovinske i imovinske štete bio manji od iznosa limitirane svote osiguranja, tužitelj bi imao pravo u ovome postupku dobiti u cijelosti iznos obeštećenja prema cijenama na dan presuđenja. Pri tome bi od tako utvrđenog iznosa ukupne štete valjalo odbiti, ali u nominalnom iznosu, pravomoćno već dosuđene iznose naknade štete. Ako bi izračun ukupne štete kako imovinske, tako i neimovinske na dan štetnog događaja, prelazio iznos limitirane svote osiguranja, tek tada bi tužitelj imao pravo na srazmjeran iznos obeštećenja i to prema razmjeru između osigurane svote i tako utvrđenog iznosa štete. Pritom bi i opet valjalo uvažiti ranije dosuđene iznose u nominalnom iznosu.

16.2. Dakle, limit obaveze osiguratelja se utvrđuje prema ukupnoj šteti u jednom štetnom događaju, bez obzira na broj oštećenih osoba, a iznos štete prema kojemu se utvrđuje opseg odgovornosti osiguravatelja obračunava tako da se novčana šteta uzima u iznosu u kojem se nastala, a nenovčana, materijalna i nematerijalna šteta utvrđuje prema cijenama odnosno kriterijima u vrijeme štetnog događaja. Pritom se uzimaju u obzir i oni zahtjevi o kojima još ne postoji pravomoćna presuda.

16.3. U ovom slučaju su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su opseg odgovornosti osiguravatelja obračunali tako da se novčana šteta uzima u iznosu u kojem se nastala, a nenovčana, materijalna i nematerijalna šteta da se utvrđuje prema cijenama odnosno kriterijima u vrijeme štetnog događaja.

16.4. Međutim, nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili odredbu čl. 85. st. 4. Zakona o osiguranju ocijenivši, suprotno stanju spisa i činjeničnim utvrđenjima, da je tuženik izgubio pravo pozvati se na limit osigurane svote, jer da je dragovoljno vršio isplate u punom iznosu, znajući da postoje i druge oštećene osobe, pa da slijedom toga ostaje u obvezi prema tim drugim osobama naknaditi štetu u punom iznosu , neovisno o limitu što ga je na prijedlog Direkcije za nadzor društava za osiguranje utvrdila Vlada Republike Hrvatske (1.400.000,00 kuna). Prema shvaćanju ovoga suda time što je društvo za osiguranje ispunilo obvezu naknade štete koja mu je naložena presudom i isplatilo jednoj oštećenoj osobi iznos veći od onog koji joj pripada s obzirom na razmjerno sniženje naknade, znajući da postoje i druge oštećene osobe, to društvo nije izgubilo pravo pozivati se na limit osiguranja, ako je prigovor limita isticalo u parničnom postupku u kojemu su donesene presude po tužbama drugih oštećenih osoba.

17. U ovom slučaju tuženik se pozivao na limit i u parničnim postupcima koje su vodile druge oštećene osobe (D. K. i M. K. u predmetu Općinskog suda u Zlataru P- 70/08), a upravo tužiteljici i njezinom pokojnom suprugu je naknada isplaćena dragovoljno po nagodbi, što tuženika ne sprječava u isticanju prigovora limita u ovoj parnici. Napominje se podredno da je presuda Općinskog suda Zlatar poslovni broj P-70/08 od 11. srpnja 2008. po kojoj je tuženik vršio isplate drugim oštećenicima ukinuta rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev x-568/10 od 10. ožujka 2015. upravo radi pogrešne primjene odredbe čl. 85. Zakona o osiguranju.

18. Polazeći od pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjski sudovi su propustili utvrditi činjenice odlučne za odluku o prigovoru limita osiguranja, imajući na umu sve oštećene osobe i njihove zahtjeve za naknadu štete, pa nije moguće preinačiti pobijanu presudu.

19. Stoga je valjalo ukinuti nižestupanjske presude po čl. 395. st. 2. ZPP i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

20. Odluka o parničnim troškovima ovisi o odluci o glavnoj stvari, pa je valjalo ukinuti i odluke o parničnim troškovima u nižestupanjskim presudama.

21. Odluka o trošku postupka povodom revizije donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a (toč. II. izreke).

Zagreb, 8. veljače 2022.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.