REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 529/2020-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. J. iz V., OIB: …, koju zastupa punomoćnik V. D., odvjetnik u S., protiv tuženika O. H. d.d., S., OIB: … (prije: S. G.-S. d.d., S., OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik N. M., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-308/2017-2 od 22. ožujka 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-185/15 od 13. siječnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 8. veljače 2022.
p r e s u d i o j e:
Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-308/2017-2 od 22. ožujka 2018. odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Općinski sud u Splitu presudom poslovni broj Pr-185/15 od 13. siječnja 2017. pod točkom I. izreke naložio je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime trinaeste plaće iznos od 35.079,85 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to pobliže opisano u točki I. izreke prvostupanjske presude, pod točkom II. izreke naložio je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime izgubljenih poklona za djecu iznos od 59.400,00 kuna, na ime poklona za tužiteljicu kao radnika iznos od 15.400,00 kuna sve sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to pobliže opisano u točki II. izreke prvostupanjske presude, pod točkom III. izreke je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici na ime solidarne potpore za rođenje djeteta iznos od 6.600,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to pobliže opisano u točki III. izreke prvostupanjske presude.
Nadalje, pod točkom IV. izreke odbio je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da joj tuženik isplati iznos od 385.573,66 kuna (označen pod točkom I. tužbenog zahtjeva), na ime rada s novcem iznos od 24.892,03 kuna (označen pod točkom II. tužbenog zahtjeva), na ime regresa za godišnji odmor iznos od 29.351,82 kuna (označen pod točkom III. tužbenog zahtjeva), na ime neisplaćene naknade za godišnji odmor iznos od 51.300,00 kuna (označen pod točkom VII. tužbenog zahtjeva), iznos od 76.950,00 kuna (označen pod točkom VIII. tužbenog zahtjeva) sve sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je to pobliže opisano u prvostupanjskoj presudi.
Pod točkom V. izreke naložio je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 54.321,81 kuna, dok je odbio više zatraženi iznos od 34.753,19 kuna kao neosnovan.
2. Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj: Gž R-308/2017-2 od 22. ožujka 2018. pod točkom I. djelomično je odbio je žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke kojim je odbijen dio njenog tužbenog zahtjeva, a pod točkom II. je djelomično uvažio žalbu tužiteljice i preinačio je prvostupanjsku presudu pod točkom V. presude tako da je naložio tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 11.575,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 13. siječnja 2017. do isplate.
3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. toč. 1. i čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu tako da prihvati u cijelosti tužbeni zahtjev, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
4. U odgovoru na reviziju tuženik je osporio navode iz revizije i predložio je odbaciti reviziju kao nedopuštenu odnosno odbiti kao neosnovanu.
5. Revizija nije osnovana.
6. S obzirom na vrijednost pobijanog dijela presude i činjenicu da svi zahtjevi proizlaze iz iste činjenične i pravne osnove (utvrđenje da radni odnos nije prestao), revizija tužiteljice je razmatrana kao revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19).
7. Prema odredbi čl. 392.a ZPP, revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.
9. Predmet spora je zahtjev za isplatu razlike između plaće koju bi tužiteljica primala da je radila i porodiljnih naknada, isplate plaće za razdoblje od 15. svibnja 2015. do lipnja 2016., naknade na ime rada s novcem, regresa za godišnji odmor i naknade za godišnji odmor, isplata trinaeste plaće, dara za djecu, solidarnu potporu za rođenje djeteta te dara za tužiteljicu kao zaposlenicu tuženika.
10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:
- da je presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pr-435/11 od 15. listopada 2012. koja je postala pravomoćna presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gžp-72/13 od 3. travnja 2014. utvrđeno da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao 30. lipnja 2007. te da se smatra da tužiteljica ima sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme,
- da gore navedena presuda ne sadrži kondemnatorni zahtjev kojim se nalaže tuženiku vratiti tužiteljicu na rad,
- da je tužiteljica pokrenula ovršni postupak radi vraćanja na rad, ali je Županijski sud u Splitu rješenjem poslovni broj: Gžovr-2504/14 od 5. listopada 2015. odbio tužiteljičin prijedlog za ovrhu i ukinuo provedene radnje,
- da je tužiteljica sukladno pravomoćnim rješenjima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje kontinuirano od 10. studenog 2007. do 15. svibnja 2015. bila na porodnim, rodiljnim i roditeljskim poštedama radi rođenja djece u kojem razdoblju je primala naknadu u iznosu od 1.663,00 kuna.
11. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi su primjenom čl. 34. st. 1. i 4. Kolektivnog ugovora iz 2010. tuženika prihvatili tužbeni zahtjev za isplatu trinaeste plaće za razdoblje od 2010. do 2014., primjenom odredbe čl. 44. st. 1. i čl. 47. st. 3. Kolektivnog ugovora iz 2008. i 2010. prihvatili su tužbeni zahtjev u pogledu poklona za djecu, poklona za tužiteljicu i solidarnu potporu za razdoblje od 2007. do 2013. te pravo na isplatu jednogodišnjeg dara za tužiteljicu u razdoblju od 2007. do 2013.
11.1. Nadalje, sudovi su odbili tužbeni zahtjev za isplatu razlike između plaće koju bi tužiteljica primala da je radila i porodiljnih naknada jer se tužiteljica kontinuirano od 2007. do 2015. nalazi na porodnim, rodiljnim i roditeljskim poštedama. Sudovi su odbili i zahtjev za isplatu pune plaće u razdoblju od svibnja 2015. do lipnja 2016. jer ne postoji tužiteljičin rad na temelju postojećeg ugovora o radu za koji bi joj tuženik bio dužan isplatiti plaću kao naknadu za taj rad u smislu čl. 92. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, dalje: ZR/14), a zahtjev za isplatu naknade na ime rada s novcem koji se na temelju čl. 36. st. 4. toč. 3. Kolektivnog ugovora tuženika isplaćuje po danu rada za rad na blagajni su odbili jer je ta naknada vezana za efektivni rad s novcem, a tužiteljica se nalazila na porodnim, rodiljnim, roditeljskim dopustima i poštedama pa joj ta naknada ne pripada. S obzirom da tužiteljica nije koristila godišnji odmor jer je bila na porodnim, rodiljnim, roditeljskim dopustima i poštedama, sudovi su odbili i zahtjev za isplatu regresa za godišnji odmor za razdoblje od 2010. do 2014. koji je propisan čl. 37. st. 1. Kolektivnog ugovora iz 2010., dok su naknadu za godišnji odmor odbili jer se to pravo veže za krivnju poslodavca zbog ne korištenja godišnjeg odmora koje u ovom slučaju nema jer se tužiteljica nalazila na porodnim, rodiljnim, roditeljskim dopustima i poštedama zbog čega nije ispunjen uvjet iz čl. 60. i 61. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, 93/14, dalje: ZR/09) i čl. 81. i 82. ZR/14.
12. Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što smatra da iz činjenice da je tužiteljica u radnom odnosu proizlazi dužnost poslodavca dati tužiteljici posao i isplatiti joj plaću te da radnik poslodavca ne mora nužno presudom obvezivati na tu dužnost kondemnatornim zahtjevom.
13. Odredbom čl. 85. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 123/03, 30/04, 68/05, 94/09, dalje: ZR/95) koji članak je istovjetan čl. 87. st. 3. ZR/09 i čl. 95.st. 3. ZR/14 propisano je da za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom, radnik ima pravo na naknadu plaće, dok je stavkom 3. istog članka propisano da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.
14. Ako tužiteljica nije tražila vraćanje na rad u postupku radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, ne pripada joj niti pravo na isplatu plaće za razdoblje nakon pravomoćnosti odluke u parnici u kojoj je otkaz ugovora o radu utvrđen nedopuštenim. Ovako pravno shvaćanje izraženo je u odlukama revizijskog suda broj: Revr-692/07 od 7. svibnja 2008., Revr-1096/12 od 13. ožujka 2013., Revr-2594/18 od 15. svibnja 2019. i drugima.
15. Iz navedenog proizlazi da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu pune plaće za razdoblje od svibnja 2015. do lipnja 2016. jer je pravo tužiteljice na isplatu plaće prestalo pravomoćnošću presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pr-435/11 od 15. listopada 2012. koja je postala pravomoćna presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gžp-72/13 od 3. travnja 2014.
16. Budući da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da se tužiteljica u razdoblju od 2007. do 2015. nalazila na porodnim, rodiljnim i roditeljskim poštedama za koje joj je isplaćivana naknada sukladno odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj 85/06, 105/06, 118/06, 77/07 i 111/07), tužiteljica i prema shvaćanju ovog suda u tom razdoblju ne bi ostvarivala plaću nego naknadu za porodni, rodiljni dopust i roditeljsku poštedu pa su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev za isplatu razlike između plaće koju bi ostvarila kod tuženika i naknade za vrijeme porodnih, rodiljnih dopusta i roditeljskih pošteda.
17. Zbog navedenog, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji revidentica ukazuje u reviziji.
18. Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.
Zagreb, 8. veljače 2022.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil, v.r.
