REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 462/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika I. O.-R. iz K., OIB …, zastupanog po punomoćnici N. Đ. T., odvjetnici u Z., u svoje ime i kao nasljednika pok. M. O. R., protiv prvotuženice-protutužiteljice M. J., OIB … i drugotuženika R. J., OIB …, oboje iz K., oboje zastupani po punomoćnici M. K., odvjetnici u K., radi ispražnjenja i predaje u posjed, te utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-469/2021-2 od 14. travnja 2021., kojom je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj Ps-1/15-131 od 27. travnja 2016., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Ps- 1/15-136 od 13. svibnja 2016., u sjednici održanoj 8. veljače 2022.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužitelj- protutuženik (u daljnjem tekstu: tužitelj) je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-469/2021-2 od 14. travnja 2021., kojom je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj Ps-1/15-131 od 27. travnja 2016., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Ps-1/15-136 od 13. svibnja 2016.
2. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 79/19 - dalje: ZPP), revizijski sud je utvrdio da su u prijedlogu za dopuštenje revizije postavljena dva pravna pitanja, a ona glase:
"1. Je li drugostupanjski sud kada odlučuje o žalbenom razlogu dosjelosti na nekretnini ovlašten utvrđivati da zapisnik Općinskog suda u Krapini sastavljen od Komisije za osnivanje nove zemljišne knjige za k.o. K. G. nevjerodostojan iako je sastavljen kod suda a koji je predočen u originalu a posebno ukoliko je u skladu na stavovima istoga zapisnika iz 1976 izvršen ispravak u zemljišnim knjigama površine nekretnine tužitelja?
2. Smije li sud u vrijeme dosjelosti tuženicima uračunavati i vrijeme u kojem je na predmetnoj nekretnini bilo upisano društveno vlasništvo, a posebno ukoliko je predmet dosjelosti idealnog suvlasničkog dijela s određenim realnim dijelom kuće a kada nije provedena parcelacija niti etažacija nekretnine, a ne postoji savjesnost stjecanja niti valjani titulus stjecanja nekretnine?"
3. Kao razlozi važnosti, u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, tih pitanja navedene su odluke Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-3822/2014 od 6. ožujka 2015., Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1133/2011 od 11. siječnja 2010., Županijskog suda u Splitu broj Gž-1135/2019 od 4. ožujka 2020 i Vrhovnog suda RH broj Rev- 1519/2009 od 23. ožujka 2011.
4. Tužitelj smatra da odluka u ovoj pravnoj stvari ovisi o rješenju navedenih pravnih pitanja, ali i da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ali i za razvoj prava kroz sudsku praksu.
5. Odgovor na prijedlog nije podnesen.
6. Prijedlog je nedopušten.
7. Prema shvaćanju ovoga suda postavljena pitanja nisu važna, a za njih nisu izneseni ni odgovarajući razlozi važnosti.
8. Naime, prvo pitanje svodi se na mogućnost osporavanja istinitosti sadržaja javne isprave, konkretno zapisnika Općinskog suda u Krapini sastavljenog od Komisije za osnivanje nove zemljišne knjige za k.o. K. G., a kako je odgovor na to pitanje dan u odredbi čl. 230. st. 3. ZPP-a, samim time tako postavljeno pitanje ne može biti važno u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a, i ono se zapravo svodi na osporavanje po nižestupanjskim sudovima utvrđenog činjeničnog stanja, što u revizijskoj fazi postupka nije dopušteno.
9.1. Drugo pitanje, kako je navedeno, odnosi se na uračunavanje u vrijeme dosjelosti i vremena u kojem je na predmetnoj nekretnini bilo upisano društveno vlasništvo.
9.2. Ni to pitanje nije važno jer polazi od pogrešne pretpostavke da je posjed tuženika bio nesavjestan i da za posjed nisu imali valjani titulus stjecanja nekretnine, jer je to suprotno utvrđenjima nižestupanjskih sudova, a osim toga izneseno shvaćanje nižestupanjskih sudova o računanju u vrijeme dosjedanja i vremena kada je nekretnina bila u društvenom vlasništvu u skladu je sa shvaćanjem ovoga suda iznesenog u brojnim odlukama (tako u Rev-1648/2017, Rev-1424/21 idr.).
10.1. Osim toga, za navedena pitanja nisu izneseni ni odgovarajući razlozi važnosti jer odluke na koje se pozvao nisu donesene u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, a uz to ni u jednoj odluci na koju se poziva tužitelj nije izneseno shvaćanje o postavljenim pitanjima, pa ni one ne daju važnost postavljenim pitanjima.
10.2. Naime, u odluci ovoga suda broj Rev-1519/2009 od 23. ožujka 2011., drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovni zaključak „da je tužitelj znao ili bar morao znati, odnosno s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo samostalno posjedovati utuženu nekretninu, dakle da mu ne pripada pravo na posjed prijeporne nekretnine ili da ta nekretnina iako je posjeduje nije njegova, ...da predmetna nekretnina, a obzirom da nije bila obuhvaćena postupkom eksproprijacije ili izvlaštenja od tuženice - niti je tuženica tu nekretninu prodala tužitelju ili predniku tužitelja, odnosno obzirom da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu ili naslov stjecanja - jer nije bio u zakonitom posjedu nekretnine niti je bio njezin savjesni (pošteni) posjednik, nije mogla postati (ili prijeći u) vlasništvo tužitelja“. Dakle, u toj odluci je utvrđena nesavjesnost posjeda tužitelja, dok je u ovom postupku utvrđeno da se tuženici zajedno sa svojim prednikom pok. J., nalaze se u samostalnom i poštenom (savjesnom) posjedu spornog prostora najkasnije od 1980. do lipnja 2001., dakle, neprekidno više od 20 godina, te su na taj način, u smislu odredbe paragrafa 1463 OGZ i čl. 28. st. 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91), tako i čl. 159. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 i 79/06), stekli taj dio nekretnine dosjelošću.
10.3. Odluka Županijskog suda u Splitu broj Gž-1135/2019 od 4. ožujka 2020., odnosi se na stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđoj nekretnini, koja je uz to i u društvenom vlasništvu te je izneseno pravno shvaćanje prema kojem:
"Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje, da tužena u postupku nije dokazala da bi ona i njezin sada pokojni suprug predmetnu nekretninu kupili od zemljišnoknjižnog vlasnika, to da nedostaje valjani titulus ili naslov stjecanja, a da se u konkretnom slučaju nije radilo niti o građenju na tuđem zemljištu u smislu izgradnje zgrade, kao samostalnog objekta, već da se radilo o nadogradnji postojećeg objekta na tuđem zemljištu, tj. nekretnine, koja da je bila u društvenom vlasništvu, to da se na istoj nekretnini nije moglo stjecati pravo korištenja ili (su)vlasništva građenjem ili adaptacijom, a tužena ničim da nije dokazala da bi ta nadogradnja bila izvedena na temelju odobrenja nadležne vlasti, odnosno da bi eventualno bila ugovorena izmjena tada postojećih stvarnopravnih odnosa temeljem te nadogradnje, slijedom čega tužena da nije na valjani način mogla steći vlasništvo građenjem", dok je u ovom slučaju odlučeno o stjecanju prava vlasništva na temelju dosjelosti, te iz tih razloga ni ta odluka ne daje značenje važnosti postavljenom pitanju.
10.4. Odluka Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-3822/2014 od 6. ožujka 2015., ne odnosi se na postavljena pitanja jer je u toj odluci izneseno shvaćanje vezano za (ne)dopuštenost tužbenog zahtjeva, a prema tome shvaćanju "ako je jedna osoba vlasnik točno određenog dijela nekretnine, kako to tvrde tužiteljice, tada je očito da on ne može biti (su)vlasnik idealnog dijela, jer je tom suvlasniku na ime njegovog idealnog dijela pripao realni, točno određeni dio, čime je i došlo do faktički izvršene diobe pa suvlasništvo na cijeloj nekretnini više ne postoji, a u kojem smislu, tužiteljice ne postavljaju tužbeni zahtjev", a u odnosu na što nije postavljeno ni jedno pravno pitanje, te stoga ta odluka ne daje značenje važnosti postavljenim pitanjima.
10.5. Ni odluka Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1133/2011 od 11. siječnja 2010. ne daje značenje važnosti postavljenim pitanjima jer i ono polazi od pogrešne pretpostavke da ne postoji savjesnost stjecanja i valjani titulus stjecanja, što je suprotno utvrđenjima nižestupanjskih sudova.
11. Prema navedenom predlagatelj za postavljena pitanja nije iznio odgovarajuće razloge njihove važnosti, a odluke na koje su se pozvali odnose se na drugačiju činjeničnu i pravnu situaciju i u njima nisu iznesena pravna shvaćanja koja bi bila suprotna pravnim shvaćanjima iznesenim u pobijanim odlukama. Uz navedeno se ističe da je ovaj sud ocijenio da postavljena pitanja nisu važna ni za razvoj prava.
12. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije, nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. st. 3. ZPP-a, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. ZPP-a, riješeno kao u izreci.
Zagreb, 8. veljače 2022.
Predsjednica vijeća:
Viktorija Lovrić, v.r.
