REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 42 P-12582/19-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda D. Ć. N.,kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice N. K., OIB: … iz V., koju zastupa punomoćnik G. D., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. B. d.d., OIB: … iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvo u Z. L. N. S. d.o.o., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 19. siječnja 2022., u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 8. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku A. b. d.d. isplatiti tužiteljici N. K. iznos od 43.294,55 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 9,78 kn od 2. listopada 2009. pa do isplate,

- 129,20 kn od 31. listopada 2009. pa do isplate,

- 176,06 kn od 1. prosinca 2009. pa do isplate,

- 222,20 kn od 2. siječnja 2010. pa do isplate,

- 269,25 kn od 30. siječnja 2010. pa do isplate,

- 256,80 kn od 1. ožujka 2010. pa do isplate, -

358,50 kn od 2. travnja 2010. pa do isplate,

- 321,58 kn od 4. svibnja 2010. pa do isplate,

- 436,58 kn od 14. lipnja 2010. pa do isplate, -

564,36 kn od 5. srpnja 2010. pa do isplate,

- 862,52 kn od 22. prosinca 2010. pa do isplate,

- 866,78 kn od 28. prosinca 2010. pa do isplate,

- 866,78 kn od 28. prosinca 2010. pa do isplate,

- 866,78 kn od 28. prosinca 2010. pa do isplate,

- 905,11 kn od 29. prosinca 2010. pa do isplate,

- 798,63 kn od 21. siječnja 2011. pa do isplate,

- 1.056,56 kn od 30. svibnja 2011. pa do isplate,

- 1.069,15 kn od 24. lipnja 2011. pa do isplate,

- 1.245,65 kn od 14. srpnja 2011. pa do isplate,

- 1.245,65 kn od 14. srpnja 2011. pa do isplate,

- 1.245,65 kn od 14. srpnja 2011. pa do isplate,

- 1.245,65 kn od 14. srpnja 2011. pa do isplate,

- 1.202,90 kn od 30. kolovoza 2011. pa do isplate,

- 1.093,16 kn od 30. rujna 2011. pa do isplate,

- 1.093,16 kn od 30. rujna 2011. pa do isplate,

- 1.025,98 kn od 12. studenog 2011. pa do isplate, -

1.182,54 kn od 25. siječnja 2012. pa do isplate, -

1.182,54 kn od 25. siječnja 2012. pa do isplate,

- 1.179,33 kn od 9. ožujka 2012. pa do isplate, -

1.179,33 kn od 9. ožujka 2012. pa do isplate,

- 1.159,05 kn od 21. travnja 2012. pa do isplate, -

1.184,29 kn od 18. svibnja 2012. pa do isplate, -

1.189,76 kn od 18. lipnja 2012. pa do isplate,

- 1.118,08 kn od 21. kolovoza 2012. pa do isplate, -

1.118,08 kn od 21. kolovoza 2012. pa do isplate, -

1.085,89 kn od 11. rujna 2012. pa do isplate,

- 1.091,33 kn od 4. listopada 2012. pa do isplate,

- 1.170,76 kn od 4. siječnja 2013. pa do isplate, -

1.170,76 kn od 4. siječnja 2013. pa do isplate, -

1.170,76 kn od 4. siječnja 2013. pa do isplate,

- 1.031,42 kn od 19. siječnja 2013. pa do isplate,

- 1.106,53 kn od 7. ožujka 2013. pa do isplate,

- 1.160,14 kn od 10. travnja 2013. pa do isplate, -

1.032,95 kn od 24. srpnja 2013. pa do isplate,

- 1.055,16 kn od 1. kolovoza 2013. pa do isplate, -

1.119,78 kn od 23. siječnja 2014. pa do isplate,

- 1.171,65 kn od 5. veljače 2014. pa do isplate, sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. srpnja 2015. određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, te mu se nalaže naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 12.350,00 kn sa zateznim kamatama, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.034,15 kn.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom sklopila dana 5. srpnja 2006. Ugovor o kreditu broj 136-192/2006, kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 47.363,96 CHF obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita te je čl. 4. Ugovora ugovorena obveza tužitelja vratiti odobreni iznos uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) i to u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja za CHF. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu su ništetne te se stoga ne mogu primijeniti, a što je i utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenom kod Trgovačkog suda u Z., u kojem je sud donio presuduposl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu potvrđena presudom

Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno u tom postupku je pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac u cijelosti potrošača informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena utvrđenja potvrđena su i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom revizije broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Tim odlukama je utvrđeno da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali uz švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače tako da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Kako su, sukladno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, navedene presude obvezujuće i u ovom postupku, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i obveza korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, tužiteljica je zbog toga preplatila svaki mjesec iznose anuiteta, slijedom čega je zatražila da joj tuženik isplati iznos od 45.120,50 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačni iznos preplate od dana njegovog plaćanja do isplate. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, zatražila je isplatu iznosa od 45.328,70 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedini iznos preplate od dana plaćanja istog do dana isplate, sve uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor zastare, s obzirom da je pravna osnova potraživanja tužiteljice stjecanje bez osnove zbog ništetnih odredbi, te s obzirom da je zastarni rok u tom slučaju pet godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, iz čega slijedi da su sva pojedinačna potraživanja zastarjela u roku od 5 godina od dana sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, pri čemu se tuženik poziva na praksu Vrhovnog suda u presudi br. Rev-183/2011-2. Podredno je osporio da bi se tužiteljica mogla pozivati na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda koja se navodi u tužbi, s obzirom da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u vrijeme kada je bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., koji, za razliku od novijeg Zakona za zaštitu potrošača, uopće nije sadržavao odredbu koja bi omogućavala pojedinačnim potrošačima da pozivom na utvrđenja iz kolektivnog spora pokreću parnice u kojima će sud biti vezan utvrđenjima donesenim iz presude u tzv. kolektivnom sporu. Osim toga, smatra i da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako razumljive i lako uočljive, pa da stoga nije dopušteno ocjenjivati jesu li te odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, a sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Pritom se poziva i na praksu Suda Europske unije koja ide u tom smjeru. Nadalje, tuženik navodi i da je zaposlenik banke prilikom sklapanja ugovora objasnio tužiteljici ekonomski doseg odredbe o valutnoj klauzuli, te da su bivši i sadašnji guverneri HNB u više navrata u svojim javnim istupima obavještavali javnost o rizicima vezanim za kredite s valutnom klauzulom u CHF, a ugovorna odredba o valutnoj klauzuli sama po sebi nije nepoštena, te je u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i ne može sama po sebi uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, kao i da je i tuženik bio izložen istom riziku potencijalnih promjena tečaja, te da tužitelj ne dokazuje da se o konkretnim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik ističe i da nisu ispunjene pretpostavke za institut stjecanja bez osnove, jer isti dolazi u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnovu u nekom pravnom poslu, a predmetne odredbe nisu ništetne, te stoga tuženik nije ništa stekao bez osnove. Ako bi sud utvrdio predmetnu valutnu klauzulu ništetnom, tada ne bi bilo osnove da se obveza tuženika pretvori u obvezu iz kunskog kredita, već bi se trebale primijeniti kamatne stope koje su se primjenjivale na takve kredita u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. Osporio je i visinu tužbenog zahtjeva te predložio odbiti isti uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 126-192/2006 od 5. srpnja 2006. (dalje: Ugovor), otplatni plan, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, pregled prometa za klijenta, novinske članke, bilten HNB, te je izveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke D. P. iz društva D. d.o.o., koji vještak se dodatno očitovao pisanim putem, te je i saslušan. 4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan kao pod točkom I izreke.

5. Među strankama nije sporno, a isto i proizlazi iz sadržaja Ugovora, tj. da su isti sklopili tužiteljica, kao korisnica kredita i fiducijarni dužnik, te . K. kao sudužnik, s tuženikom, odnosno njegovim prednikom H. A. A. B. d.d., kao kreditorom, te da je temeljem istog Ugovora tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.363,96 CHF i to po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora), s ugovorenom kamatnom stopom od 5,25% godišnje (čl. 3. Ugovora), koja stopa je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika ili drugim aktom banke, odnosno nije sporno da je istim Ugovorom ugovorena obveza uz primjenu valutne klauzule kojom je obveza vezana uz valutu CHF, te promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Iz istog Ugovora proizlazi i da je ugovoren rok otplate od 7 godina, te otplata u mjesečnim anuitetima (84) u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 675,02 CHF, po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja, s tim da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Proizlazi i da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju novog motornog vozila, te tuženik nije osporio tužiteljici svojstvo potrošača, koje svojstvo i proizlazi iz okolnosti da je tužiteljica kredit podigla kao fizička osoba, a da pritom nije utvrđeno da bi vozilo bilo korišteno za poslovne svrhe.

6. Među strankama nije sporno niti da je, sukladno čl. 502.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu posl.br. P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 5. tuženik u tom postupku) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz valutu CHF (švicarski franak), te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/14- 2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

8. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

9. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu posl.br. Pž-6632/17 kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17, kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu u CHF uz koju je vezana glavnica.

11. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te je odlučeno i da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci. Pritom je za ukazati da se utvrđenja iz navedene parnice mogu primijeniti u ovom sporu, sukladno čl. 502.c ZPP, iako je osnova potraživanja tužiteljice stjecanje bez osnove, a ne naknada štete. Ovo stoga što pravilnim tumačenjem odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, kao i odredbe članka 502.c. ZPP, proizlazi da se ne radi o samo naknadi štete već i o isplati koja se može potraživati u posebnim parnicama s pozivanjem na pravno utvrđenje iz presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

12. Dakle, sukladno članku 502.c ZPP ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su u ugovorima o kreditu sklopljenim od strane tuženika, kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je obveza vezana uz valutu CHF. Stoga nije bilo potrebno izvoditi dokaze na okolnost ništetnosti navedenih odredbi, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, slijedom čega je sud odustao od izvođenja dokaza saslušanjem tužiteljice na okolnost postupanja tuženika prilikom sklapanja ugovora o kreditu, te djelatnika tuženika T. Đ. na istu okolonost, kao i saslušanjem svjedoka I. L., koja je kao javni bilježnik ovjerila predmetni ugovor, jer su navedeni dokazi, s obzirom na izneseno, nepotrebni. Drugačije postupanje bi bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, osim što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od

19. ožujka 2019.).

13. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, korisnika kredita utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prave tih potrošača koristeći u ugovorima o kreditu, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, nepoštena odredba o valutnoj klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, takva se odredba ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), dužan je vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

14. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo vještačenje po vještaku financijske struke D. P. iz društva D. d.o.o., koji je u nalazu i mišljenju naveo da je razlika između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju važećem na dan isplate kredita, tj. 10. srpnja 2006., za sve anuitete koji su dospjeli u razdoblju od 31. kolovoza 2006. do 31. srpnja 2013., odnosno do otplate kredita, ukupno iznos od 43.442,59 kn i to kada se uzmu u obzir više plaćeni iznosi anuiteta, s tim da su pojedinačni mjesečni iznosi razvidni iz tablice u nalazu.

15. Na primjedbe tuženika da je pogrešno utvrdio datume plaćanja anuiteta te da je zbog toga ukupni iznos za skoro 2.000,00 kn veći od iznosa koji bi bio utvrđen navođenjem ispravnog datuma uplate, te da nije uzeo u obzir iznose koji su potplaćeni, odnosno zbog nižeg tečaja plaćeni u manjem iznosu, vještak se pisanim putem očitovao navodeći da je dodatno sačinio izračun sukladno specifikaciji uplata iz koje su razvidni datumi pojedine uplate te primjenjujući tečaj na datum plaćanja i kada je uplata izvršena prije dospijeća anuiteta, te je izvršio izračun i u slučaju uzimanja u obzir negativnih razlika, odnosno manje plaćenih anuiteta za cijelo razdoblje otplate kredita zbog nižeg tečaja CHF od početnog. Tako je utvrdio da u tom slučaju, odnosno uzimajući u obzir stvarni dan uplate te i više i niže plaćene iznose, ukupna preplata iznosi 43.294,55 kn, a uzimajući u obzir samo više plaćene iznose uz primjenu tečaja na dan plaćanja pojedinog anuiteta, preplata iznosi 45.328,70 kn, odnosno utvrdio je i da je zbog nižeg tečaja tužiteljica ukupno manje platila iznos od 2.034,15 kn. U odnosu na prigovor tuženika koji se odnosio na primjenu kamatne stope koja se primjenjivala na kunske kredite, vještak je naveo da to predstavlja pravno pitanje o kojem se vještak financijske struke ne može očitovati. Navedeno je ponovio i u usmenom obrazloženju nalaza i mišljenja te je dodao i da u slučaju da je potrebno uzeti u obzir sve pozitivne i negativne razlike potraživanje tužiteljice iznosi 43.294,55 kn te bi prvi pojedinačni iznos preplate bio iznos od 9,78 kn plaćen dana 2. listopada 2009., nakon čega bi sljedeći iznos bio od 129,20 kn plaćen 31. listopada 2009. i naredni iznosi kao u tablici.

16. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je dan nepristrano i obrazloženo te sukladno pravilima struke, kao i zadatku vještačenja, a prigovore tuženika vještak je otklonio u dopunskom očitovanju i usmenom obrazloženju nalaza dajući izračun iznosa preplate i u varijanti uzimanja u obzir razdoblja kada je tužiteljica platila manje iznose zbog nižeg tečaja CHF. Nadalje, vještak je nalaz izradio sukladno zadatku vještačenja te nakon dopunskog očitovanja i usmenog obrazloženja stranke nisu imale više primjedbi. Za ukazati je da nema osnove da se visina preplate utvrdi primjenom kamatnih stopa koje su u to vrijeme bile u primjeni za kredite u kunama, jer se ništetna ugovorna odredba ne može nadomještati, već se potraživanje treba utvrditi kao da ista ne postoji, odnosno prema početnoj kamatnoj stopi. Za dodati je i da je vještak u nalazu uzeo u obzir razdoblja kada je tužiteljica platila manje nego što je trebala zbog nižeg tečaja te je u usmenom obrazloženju utvrdio o kojem se točno iznosu radi i koji je prvi iznos preplate, kada se manje plaćeni anuiteti prebiju s iznosima više plaćenih anuiteta, s obzirom da se prema shvaćanju suda isti trebaju uračunati. Naime, tužiteljica ne može istodobno ostvariti korist, ako je u pojedinom razdoblju, zbog nižeg tečaja od početnog, plaćen manji iznos od onog koji je trebao biti plaćen primjenom tečaja na dan isplate kredita, već je taj iznos potrebno uračunati i tek se oduzimanjem istog od iznosa preplate u razdobljima u kojima je tečaj bio viši od početno ugovorenog, dolazi do iznosa stečenog bez osnove na strani tuženika tj. preplate, odnosno koristi koju je ostvario tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora. Pritom je za dodati i da tuženik, s obzirom na izneseno, nije trebao staviti prigovor prijeboja, kako to smatra tužiteljica, da bi ti iznosi bili uračunati.

17. Tužiteljica je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom preinačila tužbu, jer je zatražila neznatno viši iznos od početnog, kojoj preinaci se tuženik usprotivio, ali ju je sud dopustio, jer je ista opravdana, u smislu čl. 190. st. 2. ZPP, jer ista nije skrivljena, budući je uslijedila nakon provedenog vještačenja kao rezultat prilagođavanja tužbenog zahtjeva utvrđenjima vještaka.

18. Prigovor zastare je neosnovan, jer je podnošenjem tužbe u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe 4. travnja 2012., došlo do prekida zastare u smislu članka 388. ZOO, s tim da potraživanje tužiteljice, kao zahtjev za povrat stečenog bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi, zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, a sukladno članku 225. ZOO, te s tim da u slučaju prekida zastarnog roka, isti počinje ponovno teći iznova (čl. 245. st. 1. i 3. ZOO), odnosno, u konkretnom slučaju, od okončanja spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa i to u dijelu u kojem se odnosi na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, te da se vrijeme proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru. S obzirom da su svi iznosi preplate na koje tužiteljici pripada pravo plaćeni u razdoblju kraćem od 5 godina prije pokretanja spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer je prvi iznos na koji tužiteljica ima pravo plaćen 2. listopada 2009., te s obzirom da je spor povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača okončan u odnosu na odredbe o valutnoj klauzuli donošenjem presude Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., proizlazi do dana podnošenja tužbe tj. 5. studenog 2019. nije protekao petogodišnji zastarni rok. Osim toga, tek u tom postupku je utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe, pa sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, proizlazi da potraživanje tužiteljice nije u zastari.

19. Kako je u postupku utvrđeno, da je tužiteljica zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, i to kada se uzmu u obzir i manje plaćeni iznosi zbog nižeg tečaja CHF, preplatila svoju obvezu u iznosu od 43.294,55 kn, temeljem čl. 323. ZOO, isti iznos joj je i dosuđen, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.034,15 kn. 20. Tužiteljici su dosuđene i zatezne kamate tekuće na pojedini mjesečni iznos preplate u razdoblju od 2. listopada 2009. do 31. srpnja 2013., na pojedine mjesečno plaćene iznose kojima je došlo do preplate zbog promjene tečaja, tekuće, kako je to i zatraženo, od dana plaćanja pojedinog iznosa do isplate, s tim da je dan plaćanja i pojedini mjesečni iznos preplate razvidan iz nalaza i mišljenja, odnosno usmenog očitovanja vještaka. Pravo na zatezne kamate tekuće od dana plaćanja pojedinog iznosa temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO. Ovo s obzirom da je tuženik bio nesavjestan, jer je znao, odnosno morao znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja).

21. Slijedom navedenog, tužiteljici su dosuđene zatezne kamate tekuće na pojedini iznos od dana plaćanja istog pa do isplate (pobliže navedeno pod točkom I izreke).

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 5. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 25/13, 93/14 i 73/17).

23. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7 toč. 1. (100 bodova), sastav podnesaka od 16. ožujka 2020., 9. lipnja 2020., 7. siječnja 2021. i 15. veljače 2021., sve po Tbr. 8. toč. 1. (4x100 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 15. listopada 2020. i 19. siječnja 2022., oba po Tbr. 9. toč. 1. (2x100 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 1.750,00, trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn, te pristojbe na tužbu u iznosu od 800,00 kn i presudu u iznosu od 800,00 kn, dok joj nije priznat trošak sastava podneska od 1. rujna 2021., jer su joj već priznati troškovi sastava 4 obrazložena podneska, na koliko najviše ima pravo sukladno Tbr.8., kao ni trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, jer isti nije bio potreban za vođenje postupka.

24. Slijedom navedenog, dosuđena joj je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 12.350,00 kn i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 93/14 i 73/17), tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

25. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu 8. veljače 2022.

Sutkinja:

D. Ć. N.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

Rj.

- presuda nepravomoćna -

vidi upisnik "P"

- kal 30 dana