REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 3916/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. Z. iz P. OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica L. M. M., odvjetnica u Z., protiv I-tuženika H.-L. S. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu K. i partneri d.o.o. Z., i II-tuženika P. Z. iz P. OIB: …, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-659/2018-2 od 3. ožujka 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-784/2012 od 7. lipnja 2018., u sjednici vijeća dana 8. veljače 2022.
r i j e š i o j e:
Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-659/2018-2 od 3. ožujka 2021. se odbacuje kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Tužitelj P. Z. je podneskom od 10. svibnja 2021. predložio da mu Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-659/2018-2 od 3. ožujka 2021. radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.
2. Tuženici nisu odgovorili na prijedlog.
3. Postupajući sukladno odredbi čl. 385., čl. 385.a. i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 88/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19. - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, jer naznačena pitanja nisu važna za rješenje ovoga spora u smislu navedene odredbe.
4. Pobijanom presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom ovrhe u predmetu Trgovačkog suda u Zadru po Rješenju o ovrsi od 26. rujna 2011. broj OVR. 74/11 i to na nekretninama čest. zem. 122/9, čest. zem. 122/10, čest. zem. 122/12, čest. zem. 122/13, čest. zem. 123/2, čest. zem. 124/2 sve k.o. P..
4.1. Nižestupanjski sudovi su ocijenili da tužitelj nije bio nositelj prava koje sprječava ovrhu na nekretnini na kojoj je određena ovrha. Presuda se temelji na utvrđenju da je u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu I-tuženik (ovrhovoditelj) postupio sukladno članku 77. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96., 29/99., 42/00., 173/04., 88/05. i 67/08. – dalje: OZ) jer je uz prijedlog za ovrhu priložio izvornike zemljišnoknjižnih izvadaka za predmetne nekretnine koji nisu sadržavali podatak o tužitelju kao nositelju stvarnih prava u bilo kojem dijelu. I-tuženik se pozvao na odredbe članka 8. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96., 68/98., 137/99., 114/01., 100/04., 107/07. i 152/08. - dalje: ZZK) i članka 127. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14. - dalje: ZV) te je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini, dok još pravo tužitelja stečeno odlukom suda nije bilo upisano. Obveza I-tuženika u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu nije bila istraživati izvanknjižno stanje i utvrđenje eventualnog drugačijeg stanja od onog koje je upisano u zemljišne knjige,
5. Tužitelj je osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude te je predložio da mu Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju radi više pravnih pitanja:
„1) Ima li predmnijevani vlasnik, čije je pravo dokazano u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, takvo pravo koje sprječava ovrhu u smislu odredbe čl. 55. i čl. 56. Ovršnog zakona?
2) Ima li kvalificirani posjednik, čije je pravo dokazano u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, takvo pravo koje sprječava ovrhu u smislu odredbe čl. 55. i čl. 56. Ovršnog zakona?
3) Je li zakonita zabilježba prvenstvenog reda za založno pravo za osiguranje novčane tražbine bez naznake najvišeg iznosa do kojeg se to pravo osigurava, a pozivom na odredbu čl. 72. Zakona o zemljišnim knjigama, jer je ta zabilježba bitna za odluku u sporu po načelu povjerenja u zemljišne knjige, što je tužitelj istakao u žalbi, a drugostupanjski sud se o tome nije očitovao?
4) Je li I-tuženik svojim postupanjima, kao društvo koje se bavi novčarskim poslovima, dakle pravna osoba koja treba djelovati s povećanom odgovornošću, zloporabio svoje pravo protivno načelu savjesnosti i poštenja, kad je zatražio ovrhu na svim nekretninama na kojima je založni dužnik bio upisan kao suvlasnik na zanemarivo malom suvlasničkom udjelu i na temelju čega je morao znati da je riječ samo o formalnom suvlasništvu?
5) Ima li postojanje pravomoćne sudske odluke kojom se utvrđuje da je treća osoba stekla valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva nekretnine, prije zabilježbe ovrhe u zemljišnim knjigama, prednost u odnosu na načelo povjerenja u zemljišne knjige?“
6. U prijedlogu je navedeno da je u odnosu na pitanja 1., 2. i 5. riječ o pravnim pitanjima o kojima odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda i to u odlukama broj Rev-621/05, Revt-267/13, a u odnosu na pitanje broj 4. je riječ o pravnom pitanju o kojemu odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda u odluci broj Rev-2177/13.
7. Prvo, drugo i peto pitanje nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanima o kojima je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Drugoj sjednici (2/18), održanoj dana 22. veljače 2018. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi:
"Predmnijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo."
7.1. U ovoj parnici se obrazloženje presude ne temelju na utvrđenju da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo. Suprotno tome, u obrazloženju je navedeno da je ovrhovoditelj, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige i u dobroj vjeri, upisao svoje pravo na nekretnini, dok još pravo predmnijevanog vlasnika (ovdje tužitelja), stečeno odlukom suda, nije bilo upisano.
8. Treće pitanje nije važno za rješenje ovoga spora jer tužitelj (predmnijevani vlasnik) u okolnostima konkretnog slučaja ne može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe zato što u postupku nije dokazao da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo. Samim time za njegovu pravnu poziciju nije odlučno je li zakonita zabilježba prvenstvenog reda za založno pravo za osiguranje novčane tražbine u odnosu na upisane suvlasnike nekretnine.
8.1. Pored navedenog, presuda revizijskog suda broj Rev-2177/13 ne daje razlog važnosti naznačenom pitanju jer je donesena na temelju bitno drugačijih činjeničnih utvrđenja i mjerodavnog prava (bračna stečevina), a obrazloženje presude ne sadrži pravno shvaćanje o četvrtom pitanju, pa samim time nije riječ o situaciji kad je odluka suda drugog stupnja utemeljena na shvaćanju suprotnom shvaćanju u odluci revizijskog suda.
9. Glede četvrtog pitanja tužitelj nije u prijedlogu naznačio razlog važnosti u skladu s odredbom čl. 385.a. st. 1. ZPP, pa u odnosu na to pitanje nisu ispunjene formalne pretpostavke dopuštenosti.
10. Stoga nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda, pa je valjalo prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbaciti na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP i riješiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 8. veljače 2022.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil, v.r.
