REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1059/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Viktorije Lovrić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. K., Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik N. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika Muzeji, G. S., OIB: ..., koga zastupa punomoćnica V. B. T., odvjetnica u D. S., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-1235/2020-3 od 2. lipnja 2021. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru broj Pr-16/2017- 42 od 22. listopada 2020., u sjednici održanoj 8. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti redovitog otkaza ugovora o radu od 6. ožujka 2017. kojim je tužiteljici zaposlenoj na radnom mjestu muzejski savjetnik otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme ur.br. 01-196/16 od 7. ožujka 2016. te utvrđenje da radni odnos tužiteljice nije prestao kao i zahtjev da se naloži tuženiku vratiti tužiteljicu na radno mjesto muzejski savjetnik u roku od 8 dana. Odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka, a tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 6.830,00 kn.

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana te je potvrđena navedena prvostupanjska presuda.

3. Odgovor na reviziju nije podnesen.

4. Revizija je neosnovana.

5. Postupajući sukladno odredbi čl. 391. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužiteljica temelji na tvrdnjama o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8., čl. 211. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a.

6.1. Suprotno tvrdnji revidentice, pobijana presuda sadržava dostatne razloge o odlučnim činjenicama, pa tako i o činjenicama temeljem kojih je zaključeno o pravilnosti provedenog savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom. Neodlučni su revizijski navodi da je odlukom o otkazu tužiteljici otkazan ugovor o radu od 1. ožujka 2016. koji stranke nikada nisu sklopile, a da su stranke sklopile ugovor o radu 7. ožujka 2016., jer u postupku nije bilo sporno da je otkazan ugovor o radu ur.broj: 01- 196/16 koji je sklopljen za radno mjesto muzejskog savjetnika. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava i zapisnika. Budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

6.2. Prihvaćanjem ocjene dokaza, koju je izveo prvostupanjski sud, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP-a, jer se ocjena dokaza temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 211. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a nije ni mogla biti počinjena jer nižestupanjske presude nisu donesene primjenom tih postupovnih odredbi.

7. Slijedom navedenog, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja i zahtjev za vraćanje tužiteljice na rad.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

-da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika od 2003., prvo temeljem ugovora o radu od 2. siječnja 2003. na radnom mjestu višeg kustosa, potom da je rješenjem Ministarstva kulture od 17. veljače 2014. imenovana ravnateljicom tuženika te da je istog dana sklopila novi ugovor o radu,

-da je tužiteljica dužnost ravnateljice obnašala do 29. veljače 2016. nakon čega su stranke sklopile novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto muzejski savjetnik,

-da je tuženik 6. ožujka 2017. donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja kojom je tužiteljici otkazao ugovor o radu sklopljen za radno mjesto muzejskog savjetnika,

-da su navedenom odlukom o otkazu tužiteljici stavljene na teret sljedeće povrede: da je u razdoblju od 14. veljače 2014. do 29. veljače 2016. neovlašteno koristila službeno vozilo u privatne svrhe; da je u istom razdoblju, ali i kasnije sve do donošenja odluke o otkazu kao adresu stanovanja navodila adresu u Z., a da je istovremeno stanovala u L. Z. gdje je imala prijavljeno boravište te da je u istom razdoblju znala putovati na posao službenim automobilom s adrese boravišta, a isplaćivana joj je naknada troškova prijevoza iz Z. i natrag; da je gotovo svakodnevno dolazila na posao sa sat ili dva zakašnjenja te odlazila s posla prije završetka radnog vremena; da je u siječnju i veljači 2017. tri dana neopravdano izostala s posla; da je 2014., 2015. i 2016. sudjelovala u edukativnom programu „Lj. g. š.“ te da je kao voditeljica programa davala naloge kada i kako će se novac ostvaren prodajom ulaznica položiti u blagajnu pri čemu da je zadržavala dio tog novca, a u blagajnu da je položen znatno manji iznos od stvarno naplaćenog,

-da je tuženik dopisom od 17. veljače 2017. pisano upozorio tužiteljicu na obveze iz radnog odnosa i omogućio joj iznošenje obrane na koju je tužiteljica pozvana istim dopisom, a da tužiteljica u žalbi nije ukazivala na postojanje formalnopravnih propusta u postupku koji je prethodio otkazivanju u smislu čl. 119. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, dalje: ZR),

-da je tužiteljica za vrijeme obnašanja dužnosti ravnateljice pretežno koristila službeni automobil za koji je bila ugovorena usluga cloud nadzora kretanja vozila,

-da je prometni vještak analizom podataka nadzora kretanja predmetnog vozila utvrdio da je predmetno vozilo kojim je upravljala tužiteljica u razdoblju od 14. veljače 2014. do 6. ožujka 2017. u 553 navrata kao polazište imalo L. Z., a kao odredište isto mjesto 557 puta, a da je vožnja iz L. Z. počinjala u jutarnjim satima, a završavala u kasnim noćnim satima ili nakon ponoći,

-da je tužiteljica koristila službeno vozilo u privatne svrhe te da je primala naknadu troškova prijevoza kao da putuje svojim automobilom s adrese prebivališta u Z. koji je kao mjesto svog stanovanja navodila u evidenciji naknade troškova prijevoza,

-da je tužiteljica bila autorica programa „Lj. g. š.“ koja je se više godina održavala u sklopu Muzeja (kao ustrojbene jedinice tuženika), svake godine u trajanju od pet dana, a da iz iskaza svjedoka i usporedbom tih iskaza i dokumentacije vezane za održavanje te škole proizlazi da je iznos koji je naplaćen za ulaznice bio znatno veći od iznosa novca koji je polagan u blagajnu, a da je tužiteljica određivala da se samo dio novca uplati u blagajnu,

-da je tužiteljica neopravdano izostala s posla 27. siječnja 2017., 9. veljače 2017. i 11. veljače 2017.,

-da tužiteljica nije poštivala radno vrijeme, već je znala dolaziti na posao kasnije, ali i ostajati duže, a da takav način radnog vremena nije bio unaprijed definiran od strane poslodavca već se isto moglo pripisati samovolji tužiteljice,

-da je o namjeravanoj odluci o otkazu tuženik obavijestio sindikalnog povjerenika dopisom od 15. veljače 2017. u kojem je iznio podatke važne za donošenje odluke te da je sindikalni povjerenik pozvan na sastanak radi savjetovanja,

-da je sindikalni povjerenik, nakon konzultacije sa centralom sindikata, potpisao pismeno u kojem je predložio da se provede postupak sukladno odredbama Zakona o radu.

10. Polazeći od navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev ocijenivši da sva opisana ponašanja tužiteljice, kako pojedinačno tako i u ukupnosti, predstavljaju povredu radne obveze iz čl. 95. st. 1. i 2. Pravilnika o radu kao i povredu radne obveze iz čl. 16. Pravilnika o načinu korištenja službenih osobnih automobila tuženika i korištenja osobnih automobila u službene svrhe te da je, stoga, tuženik dokazao postojanje opravdanih razloga za otkaz ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem. Sud je u pobijanoj odluci imao u vidu da se dio povreda koje se tužiteljici stavljaju na teret odnosi na razdoblje dok je tužiteljica obavljala dužnost ravnateljice prema prethodnom ugovoru o radu te je ocijenio da radni odnos tužiteljice treba sagledati u kontinuitetu kao i u svjetlu činjenice da je tužiteljica bila ta koja je kao ravnateljica bila ovlaštena utvrđivati i sankcionirati povrede radne obveze radnika tuženika. Nadalje je ocijenjeno da je tuženik proveo propisanu proceduru otkazivanja.

11. Tužiteljica revizijom osporava pravilnost provedene procedure otkazivanja smatrajući da je došlo do povrede odredbi čl. 150. st. 1., čl. 148. i čl. 158. ZR-a, jer da se sindikalni povjerenik trebao izuzeti iz postupka savjetovanja budući je sudjelovao u prikupljanju dokaza za otkaz, a da je, osim toga, postupao diskriminatorno prema tužiteljici, jer ista nije član sindikata. Osporava i pravilnu primjenu odredbe čl. 115. st. 1. ZR-a tvrdeći da nije počinila povrede koje joj se stavljaju na teret, a ističe i da joj je otkazan ugovor o radu zbog kršenja obveza iz prethodnog radnog odnosa.

12. Odredbom čl. 150. st. 1. ZR-a propisano je da se prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te da mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanja njezina utjecaja na položaj radnika.

13. Neosnovano tužiteljica i u reviziji ustraje u tvrdnjama o propustima u postupku savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom. Na takve navode treba odgovoriti da iz rezultata provedenog postupka proizlazi da je tuženik o namjeri otkazivanja ugovora o radu obavijestio sindikalnog povjerenika dopisom od 15. veljače 2017. u kojem je iznio podatke važne za donošenje odluke, a istim dopisom sindikalni povjerenik je pozvan na sastanak radi savjetovanja o položaju i pravima, kao i eventualnom otkazivanju ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja. Nadalje je utvrđeno da je nakon održanog sastanka sindikalni povjerenik potpisao pismeno (nakon konzultacije sa centralom sindikata) u kojem stoji da se sindikat ne protivi postupanju u skladu s odredbama Zakona o radu. Kraj utvrđene činjenice da je tuženik dostavio sindikalnom povjereniku podatke važne za donošenje odluke o otkazu te da se sindikalni povjerenik očitovao o namjeravanom otkazu, neodlučne su revizijske tvrdnje kojima se osporava pravilnost provedenog savjetovanja posebno imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o postupku savjetovanja iz čl. 151. ZR-a u kojem poslodavac nema obvezu uvažiti mišljenje radničkog vijeća odnosno sindikalnog povjerenika, a nije riječ o postupku suodlučivanja iz čl. 152. ZR-a.

14. Prema odredbi čl. 115. st. 1. t. 3. ZR-a poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

15. I. u vidu:

-da je tužiteljica službeno vozilo koristila u privatne svrhe izvan radnog vremena, da je zahtijevala i naplatila troškove prijevoza na posao unatoč činjenici korištenja službenog vozila te da je davala lažne podatke o stvarnoj adresi stanovanja radi povećanja relacije putovanja na posao i sa posla,

-da je iznos novaca naplaćen od ulaznica za „Lj. g. š.“ bio veći od iznosa koji je po nalogu tužiteljice polagan u blagajnu,

i prema ocjeni ovog suda poslodavac je imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja.

16. Prema tome, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da je redoviti otkaz ugovora o radu dan u skladu s odredbom čl. 115. ZR- a.

17. Slijedom navedenog, nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

18. Budući da, prema ocjeni ovog suda, povrede navedene u točki 15. ove presude predstavljaju opravdan i dovoljan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja, revizijski navodi koji se odnose na ostale povrede koje se tužiteljici stavljaju na teret, kao neodlučni, nisu razmatrani. Nisu odlučni ni revizijski navodi da je tužiteljica dio povreda koje joj se stavljaju na teret počinila u obavljanju poslova ravnateljice, a ne poslova za koje je sklopila ugovor o radu koji se otkazuje, jer se radi o povredama koje su počinjene kod istoga poslodavca za vrijeme trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem.

19. U odnosu na revizijske navode kojima tužiteljica iznosi vlastitu ocjenu izvedenih dokaza i prigovara utvrđenom činjeničnom stanju treba reći da se revizija u smislu odredbe čl. 386. st. 1. ZPP-a ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

20. Slijedom svega iznesenog, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. st. 2. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu.

Zagreb, 8. veljače 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v. r.