Poslovni broj: 2 Us I-1270/2021-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužiteljice I. G. iz G., OIB: …, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, Zagreb, Glavno tajništvo, Služba za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Trg kralja P. Krešimira IV 1, radi utvrđivanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, 8. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži poništavanje rješenja tuženika, Klasa: UP/II 561-01/21-01/247, Urbroj: 512-2501-21-2 od 27. rujna 2021.

Obrazloženje

Tuženik je rješenjem, Klasa: UP/II 561-01/21-01/247, Urbroj: 512-2501-21-2 od 27. rujna 2021. odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, Uprave za ljudske potencijale, Klasa: UP/I 561-01/21- 01/448, Urbroj: 512M2-76-21-2 od 26. svibnja 2021.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužiteljice za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti VP 3041 Zagreb (Brigada zračnog motrenja i navođenja – Zagreb) za razdoblje od 7. rujna 1995. do 14. rujna 1995.

Tužiteljica u tužbi navodi kako je u provedenom postupku došlo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe kako je iz iskaza svjedoka u postupku jasno proizlazilo da je u spornom razdoblju obnašala dužnosti na poslovima referenta općih poslova, uslijed bolovanja R. Ć. te smatra da je u provedenom postupku propušteno saslušati istu kao svjedokinju, a sve kako bi se utvrdio stvarni datum njenog dolaska na radno mjesto. U svojoj žalbi predložila je da se ista sasluša kao svjedok, obzirom da nije bila saslušana, kao što nije saslušan niti predloženi svjedok M. F., koji je bio neposredni zapovjednik te nikada nije dobio poziv za saslušanje. Poziva se i na izjave saslušanih svjedoka D. B. i V. P., koji su potvrdili njene navode. Stoga predlaže poništavanje osporavane odluke tuženika.

Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ponavlja navode iz osporavane odluke, a koji se odnose na to da tužiteljica nije radila na predmetnim poslovima u spornom razdoblju, obzirom da o tome ne postoje nikakvi materijalni podaci u službenoj evidenciji. Ističe i kako administrativni poslovi koje tužiteljica navodi nisu dužnosti koje se mogu podvesti pod pružanje aktivnog otpora agresoru. Stoga predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

Dana 1. veljače 2022. kod ovoga suda održana je rasprava u ovom upravnom sporu, kako bi se strankama dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

Na navedenu raspravu nije pristupio uredno pozvani tuženik pa je ista održana u njegovoj odsutnosti sukladno odredbi članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., nastavno: ZUS).

Na istoj raspravi tužiteljica je izjavila da ostaje kod tužbe i svih navoda iz iste. U prilog svojih tvrdnji dostavlja očitovanje u svezi navoda iz odgovora na tužbu tuženika te isto predaje u spis. U pogledu datuma kada je započela s poslovima predaje sudu original vojne knjižice iz koje proizlazi da je datum izdavanja iste 4. rujna 1995., kao i original zdravstvene knjižice iz koje proizlazi da je pregled izvršen 6. runja 1995. Zbog toga je mišljenja kako iz navedene dokumentacija jasno proizlazi da je sa radom započela 7. rujna 1995. Ponavlja da je praksa bila takva, a kako je objasnila i u tužbi, da se osobe koje su započele s radom nakon 1. u mjesecu uvedu u sustav s 15. u mjesecu, a što je i kod nje slučaj. Zbog navedenog predlaže poništavanje osporavane odluke.

U očitovanju na odgovor na tužbu tužiteljica je istaknula kako je do pogrešnog datuma došlo tehničkom pogreškom, za koju je smatrala da će s vremenom biti ispravljena. Ukazuje i da je neosnovan stav tuženika kako su administrativni poslovi bili nevažni u pružanju otpora agresoru, jer se radilo o bitnim poslovima za funkcioniranje obrane.

Sud nije usvojio dokazni prijedlog za saslušanjem M. F. i R. Ć. na okolnosti tužbe, budući smatra da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno oko spornih okolnosti, kako na temelju materijalne dokumentacije u spisu, tako i na temelju iskaza svjedoka D. B. i V. P. Stoga je sud stajališta kako bi svako daljnje izvođenje dokaza na te iste okolnosti pridonijelo odugovlačenju ovog upravnog spora.

U upravnom sporu sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika te sve isprave koje prileže u istome.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi članka 55. stavak 3. ZUS sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Predmetni upravni postupak pokrenut je 25. veljače 2019. i to na način što je tužiteljica pri prvostupanjskom tijelu podnijela zahtjev za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti VP 3041 Zagreb (Brigada zračnog motrenja i navođenja – Zagreb) za razdoblje od 7. rujna 1995. do 14. rujna 1995.

U prilogu svog zahtjeva tužiteljica je priložila rješenje tuženika od 24. siječnja 1996. te je predložila izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka V. P., D. B. i M. F. Povodom zahtjeva tužiteljice od iste je uzeta izjava na zapisnik od 12. veljače 2021., a u kojoj ista navodi da je u Hrvatsku vojsku pristupila 7. rujna 1995. te je bila pripadnica do 20. prosinca 1995. i to sve iz razloga jer je R. Ć., koja je obavljala administrativne poslove, odlazila na porodiljni i trebao ju je netko zamijeniti. Postrojba se nalazila u Đ., a zapovjednik je bio M. F. i S. K. te je zadužila naoružanje i odoru. Bila je upućena i na zdravstveni pregled i novačenje te je na zdravstvenom pregledu oglašena nesposobnom, zbog čega se žalila i dobila ograničenu sposobnost. U vrijeme kada nije bila u radnom odnosu, primala je novčanu naknadu. Obzirom da se u službenim evidencijama vodi u razdoblju od 15. rujna 1995. do 20. prosinca 1995., smatra da se radi o omašci, budući je 7. rujna 1995. stvarno došla u postrojbu. Ostala je kod zahtjeva da se tijekom postupka saslušaju predloženi svjedoci iz zahtjeva.

Svjedok V. P. je na zapisniku od 15. ožujka 2021. izjavio kako je u VP 3041 pristupio 15. rujna 1992. te je bio pripadnik do 30. lipnja 1996., s tim da je prvotno bio vozač, a tijekom 1995. imenovan je zapovjednikom logistike i mjesto rada bila je vojarna u Đ. Tužiteljicu poznaje iz razdoblja pripadnosti postrojbi, jer je istoj pristupila kada je R. Ć. otišla na porodiljni dopust te se bavila općim poslovima. Nije joj bio direktno nadređen, ali može potvrditi da je bila pripadnica postrojbe i da je obavljala opće poslove. U pogledu sporne činjenice oko datuma kada je ista pristupila u postrojbu, navodi da se radilo o postupanju na način da bi se svi pričuvni pripadnici prijavljivali 1. ili 15. datuma u mjesecu, jer su neki odlazili nakon nekoliko dana pa da se ne bi trebao konstantno vršiti ispravak evidencije. Smatra da je i kod tužiteljice takav slučaj.

Svjedok D. B. je na zapisniku od 15. ožujka 2021. izjavio kako je u VP 3041 pristupio 26. lipnja 1992. te je bio pričuvni pripadnik do 14. studenog 1993., a od 15. studenog 1993. do 30. lipnja 1996. bio je djelatni pripadnik postrojbe, tijekom kojeg razdoblja je obnašao dužnost zapovjednika desetine, a mjesto rada je bila vojarna Đ. Tužiteljicu poznaje iz razdoblja pripadnosti postrojbi, jer je istoj pristupila kada je R. Ć. otišla na porodiljni dopust te se bavila općim poslovima. Nije joj bio direktno nadređen, ali može potvrditi da je bila pripadnica postrojbe i da je obavljala opće poslove, obzirom da joj je svaki dan donosio popis vojnika kojima je bio zapovjednik. Sjeća se da je gospođa prigovarala kako joj neće biti plaćeno nekih desetak dana, jer je u postrojbu došla između 5. i 10. rujna 1995., a službeno se vodila od 15. rujna 1995. Razlog zašto se vodila od 15. u mjesecu je taj što su se oni u postrojbi dogovorili da će nove osobe – pričuvu, koji dođu u postrojbu voditi od 1. ili 15. u mjesecu pa smatra da je to razlog zašto se ista vodi od 15. rujna 1995., a ne od dana kada je stvarno pristupila postrojbi.

Svjedok M. F. nije se odazvao na poziv prvostupanjskog tijela radi davanja iskaza.

Iz potvrde VP 3041 V. G. Klasa: 034-04/18-01/2, Urbroj: 512M2-78-18-106 od 1. veljače 2018., a koja je izdana temeljem uvida u popis vojnih osoba – VOB 8. brigade ZMIN, proizlazi da je tužiteljica bila pripadnica VP 3041 u razdoblju od 15. rujna 1995. do 20. prosinca 1995.

Prema platnim listama VP 3041 za mjesec rujan, listopad, studeni i prosinac 1995. tužiteljica je u mjesecu rujnu 1995. primila plaću (novčanu naknadu) za 16 radnih dana te se na navedenu listu i vlastoručno potpisala.

Daljnjim uvidom u sve podatke službene evidencije Oružanih snaga Republike Hrvatske, a posebno u arhiv, vidljivo je da ne egzistira niti jedan materijalni dokaz iz kojega bi proizlazilo da je tužiteljica bila pripadnik VP 3041 Z. u razdoblju od 7. rujna 1995. do 14. rujna 1995.

Uzimajući u obzir prethodno navedeno činjenično stanje tuženik je smisleno odredbi članka 47. stavka 2. Zakona o općem uporavnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09., nastavno: ZUP) pribavio po službenoj dužnosti podatke o činjenicama o kojima tuženik vodi službenu evidenciju.

Dakle, u provedenom postupku tuženik je prema stajalištu suda na jasan i nedvosmislen način utvrdio kako u odnosu na tužiteljicu ne postoji niti jedan podatak, odnosno dokaz, a koji bi na relevantan način ukazivao na činjenicu da je ista bila pripadnica te postrojbe u spornom razdoblju.

Pri tome sud navodi kako na tako utvrđeno činjenično stanje nemaju utjecaja iskazi saslušanih svjedoka koji o okolnostima slučaja govore općenito i iznose pretpostavke zbog čega se ista ne vodi u službenim evidencijama za sporno razdoblje. Međutim, iskazi navedenih svjedoka, a bez postojanja bilo kakvog materijalnog dokaza po toj osnovi ne mogu biti osnova za priznanje predmetnog prava. Takvu dokaznu snagu nemaju niti vojna i zdravstvena knjižica koje je tužiteljica priložila na raspravi, budući je iz istih samo utvrđen datum izdavanja, odnosno datum izvršenog zdravstvenog pregleda, ali iste ne predstavljaju relevantan dokaz o tome kada je tužiteljica pristupila postrojbi.

Člankom 3. stavkom 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj: 121/17., nastavno: ZOPHBDR) propisano je da je Hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga), b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

Stavkom 2. istoga članka određeno je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske, u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. Člankom 179. točkom a. ZOHBDR propisano je da se statusi odnosno prava iz ovoga Zakona ostvaruju se status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenoga upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi službenu evidenciju

Daljnjom analizom odlučnih činjenica, a posebno iskaza tužiteljice i svjedoka, to i ovaj sud prihvaća zaključak da tužitelj ne ispunjava niti pretpostavke za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i iz razloga jer se dužnosti koje je obnašala (a koje su utvrđene, između ostalog i na temelju njene vlastite izjave u kojoj je detaljno opisala svoje zadaće) ne mogu podvesti pod oružani otpor agresoru, odnosno djelovanje u izravnoj vezi s tim otporom u smislu članka 3. stavka 2. ZOHBDR.

Sud naglašava kako se ne mogu prihvatiti navodi tužiteljice o tome da u provedenom postupku nisu izvedeni svi predloženi svjedoci, budući je tužiteljica u zahtjevu i prilikom davanja iskaza predlagala izvođenje dokaza svjedocima te su tijekom postupka saslušani svjedoci koje je ista predložila, odnosni koji su se odazvali na poziv prvostupanjskog tijela.

Imajući na umu vrste zadaća koje je u spornom razdoblju obavljala tužiteljica, iste se, prema ocjeni ovoga suda, ne mogu podvesti pod oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom u smislu članka 3. stavka 2. ZOHBDR. Pri tome ovaj sud smatra da je tuženik pravilno utvrdio činjenično stanje kako u vezi zadaća koje je tužiteljica obavljala, tako i u vezi činjenice da se ista ne vodi u službenim evidencijama kao pripadnik navedene postrojbe za navedeno razdoblje. Imajući u vidu navedeno, osporavana odluka tuženika se ocjenjuje zakonitom, budući je ista valjano obrazložena, kako to određuju odredbe članka 98. stavka 5. ZUP, a donošenjem osporavane odluke nije došlo do povrede prava, obveza ili pravnog interesa tužitelja.

Stoga je temeljem odredbe članka 57. stavak 1. ZUS tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan i donijeta je odluka kao u izreci presude.

Sud u smislu odredbe članka 79. ZUS nije donosio odluku o troškovima upravnog spora, budući stranke nisu postavile zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

U Osijeku 8. veljače 2022.

Sudac

Berislav Babić v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS).