REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 508/2020-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika A. H. zbog kaznenog djela iz članka 272. stavka 4. u vezi sa stavkom 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 13. svibnja 2020. broj K-5/2020-8, u sjednici vijeća održanoj 8. veljače 2022.,
p r e s u d i o j e:
Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika A. H. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Bjelovaru, optuženik A. H. je proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa, izazivanja prometne nesreće iz članka 272. stavka 4. u vezi sa stavkom 2. KZ/97., činjenično opisanog u izreci te presude pa je na temelju članka 272. stavka 4. KZ/97. osuđen na kaznu zatvora od jedne godine, a na temelju članka 67. KZ/97. mu je izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u vremenu od tri godine ne počini novo kazneno djelo.
2. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. do 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19; dalje: ZKP/08.), optuženik je obvezan naknaditi trošak kaznenog postupka u Državni proračun od 15.974,25 kuna
I Kž 508/2020-7
te s naslova paušala 500,00 kuna, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude te je u istom roku dužan naknaditi troškove iz članka 145. stavka 2. točke 8. ZKP/08. oštećenicima M. H. i M. H. za zastupanje po opunomoćeniku od 25.491,00 kuna, dok je zahtjev oštećenika od 4.415,25 kuna odbijen kao neosnovan.
3. Protiv te presude pravovremeno se žali državni odvjetnik zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.) te predlaže „da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači u dijelu odluke o kazni i optuženika osudi na bezuvjetnu kaznu zatvora“.
4. Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio i optuženik po branitelju D. V., odvjetniku iz B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kaznenoj sankciji i odluke o troškovima, s prijedlogom „da Vrhovni sud RH u Zagrebu uvaži ovu žalbu na način da ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno da je preinači tako da ga se oslobodi od kaznene odgovornosti“. U žalbi je zatraženo da se optuženika i branitelja izvijesti o vremenu održavanja sjednice na kojoj će se odlučivati o podnesenoj žalbi, čemu je udovoljeno.
5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
6. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
7. Na sjednicu vijeća nisu pristupili uredno izviješteni zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, optuženik A. H. i njegov branitelj, D. V., odvjetnik iz B., pa je sjednica, sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08., održana u njihovoj odsutnosti.
8. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika A. H. nisu osnovane.
9. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženik u žalbi smatra da prvostupanjski sud nije obrazložio u čemu se sastoji optuženikov propust da se raskrižju približi s povećanim oprezom, odnosno u čemu se sastoji poseban oprez, što bi se dogodilo da je optuženik umjesto izbjegavanja sudara kočenjem, pokušao isti izbjeći skretanjem lijevo ili desno, ne analizira, s obzirom na nalaz i mišljenje vještaka Š., da je naletna brzina potrebna za nastanak ozljeda kod oštećenika bila 60 km/h na više, što bi bilo da je optuženik vozio upravo dopuštenom brzinom od 60 km/h i da nije kočio, a da je prouzročio jednaku posljedicu kod oštećenika koji mu je oduzeo prednost prolaska te da nije obrazložio zbog čega je uzrok nesreće optuženikova nepropisna brzina i navodno neoprezno približavanje raskrižju, kao što nije obrazložio zašto uzrok nesreće nije oštećenikovo nepropisno oduzimanje prednosti. Premda na ovakav način optuženik upire na postojanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. smatrajući da prvostupanjski sud nije u pobijanoj presudi dao razloge u odnosu na okolnosti istaknute u žalbi, on zapravo pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja u pobijanoj presudi, o čemu se više riječi biti u nastavku ove presude. Ovdje treba istaknuti da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi u odnosu na sve odlučne
I Kž 508/2020-7
činjenice dao jasne, valjane i iscrpne razloge bez ikakvih proturječja, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud, dok u odnosu na hipotetske pretpostavke sud u presudi nije niti dužan davati razloge.
9.1. Pobijana presuda ispitana je i sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08. te nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon (koju povredu optuženik ističe u žalbi, ali je ne obrazlaže).
10. Pobijajući, kako pravilnost, tako i potpunost činjeničnih utvrđenja u prvostupanjskoj presudi, optuženik na opširan način obrazlaže da nisu u potpunosti utvrđene činjenice vezane za brzinu kretanja njegovog vozila u trenutku kada je stigao na vrh prijevoja, odnosno do početne točke mjerenja, osobito imajući na umu starost njegovog automobila u trenutku nesreće te da je pogrešno utvrđeno da je uzrok nesreće brzina kretanja njegovog vozila te neoprezno približavanje raskrižju koje ne odgovara prometnim uvjetima na tom raskrižju, a ne oštećenikovo nepropisno skretanje s motociklom koji je poduzeo radnju skretanja u lijevo i time oduzeo prednost prolaska optuženikovom vozilu koje se je pravilno kretalo desnom prometnom trakom gledajući u smjeru svog kretanja.
10.1. No, protivno takvim žalbenim navodima, ocjena je i ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je optuženik, iz nehaja, kršenjem čak dvije odredbe iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08., 48/10. i 74/11. - pročišćeni tekst; dalje: ZOSPC), tako ugrozio promet da je izazvao nesreću u kojoj je prouzročena smrt druge osobe. Za takvo svoje utvrđenje prvostupanjski sud je dao jasne, valjane i u svemu dostatne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.
10.2. Naime, u postupku je provedeno prometno-tehničko vještačenje, sudsko- medicinsko-vještačenje te rekonstrukcija događaja na licu mjesta, nakon koje je dopunjeno prometno tehničko-vještačenje te je upravo, s obzirom na tu dopunu u odnosu na brzinu kretnja optuženikovog vozila, izmijenjen činjenični opis djela za koje je optuženik proglašen krivim. Stalni sudski vještak prometne struke P. T., dipl. ing. strojarstva, je nakon provedene rekonstrukcije na licu mjesta utvrdio, a uvažavajući i optuženikovu obranu, da je najmanja moguća brzina kretanja vozila optuženika u trenutku reakcije kočenjem iznosila 83 km/h, pri čemu je uzeo u obzir nizbrdicu od 3 %, a u trenutku sudara brzina je iznosila 62 km/h. Pri ovom izračunu vještak nije uzimao u obzir tehničko stanje vozila jer mu nije bilo poznato njegovo stanje, no, ako iz bilo kojeg razloga vozilo optuženika ne bi moglo postići navedenu brzinu, s obzirom na evidentirane materijalne tragove i pokazatelje, brzina kretanja u trenutku reakcije optuženika iznosila je sigurno najmanje 83 km/h, što bi onda značilo da optuženikov iskaz u smislu zaustavljanja vozila u prethodnom raskrižju tehnički nije prihvatljiv.
10.3. Analizirajući mogućnost izbjegavanja prometne nesreće, ovaj vještak je utvrdio da pri istovjetnoj reakciji kakvu je imao optuženik kritične zgode, vozilom bi se zaustavio ispred mjesta sudara i izbjegao nalet da je upravljao brzinom ne većom od 61 km/h. Da je upravljao brzinom ne većom od 63 km/h, dolaskom vozila optuženika
I Kž 508/2020-7
do linije sudara, oštećenik bi već stražnjom stranom skutera u potpunosti napustio kolnik glavne prometnice i na taj način bi sudar bio izbjegnut. Također bi se nesreća izbjegla da je oštećenik radnju skretanja odgodio i propustio vozilo optuženika jer je vozilo optuženika mogao vidjeti ranije, s obzirom na dobru vidljivost i preglednost, a najkasnije na 41 m ispred njega, pa je bio u mogućnosti odgoditi skretanje i na takav način izbjeći nesreću.
10.4. Nadalje, iz nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještaka prof. dr. J. Š., proizlazi da je, uzimajući u obzir opseg i karakter ozljeda kao i oštećenikovu starosnu dob, a uspoređujući ovu nesreću sa sličnim prometnim nesrećama, naletna brzina potrebna za nastanak oštećenikovih ozljeda iznosila od 60 km/h pa na više. Ozljede unutarnjih organa kao što su na primjer nagnječenje pluća te mnogostruki prijelomi ne mogu nastati pri naletnim brzinama manjim od 60 km/h i to se radi o prosječnoj empirijskoj ocjeni.
10.5. Stoga je, premda je u pravu optuženik kada tvrdi da do nesreće ne bi došlo da oštećenik nije poduzeo nepropisnu radnju skretanja kojom je oduzeo optuženiku prednost prolaska, zakonito i osnovano utvrdio prvostupanjski sud da je optuženik kritične zgode svojim vozilo upravljao brzinom koja je za 23 km/h veća od dopuštene brzine kretanja na mjestu na kojem je došlo do prometne nesreće, propustivši, pritom, svoju brzinu kretanja prilagoditi i činjenici da se je približavao raskrižju, na koji je način prouzročio prometnu nesreću u kojoj je oštećenik smrtno stradao. Pritom pravilno utvrđuje prvostupanjski sud da svaki od sudionika u prometu odgovara za svoje nepropisno postupanje ako je ono konkurirajući uzrok ugrožavanja javnog prometa. Zbog toga je osnovano utvrdio da je optuženik odgovoran za nepropisno kretanje suprotno članku 53. stavku 1. i članku 58. stavku 1. ZOSPC kada je upravljao vozilom nedopuštenom brzinom i propustio se približavati raskrižju s povećanim oprezom, zbog čega nije uspio izbjeći nalet na skuter oštećenika koji je nepropisno započeo skretati u lijevo bez propuštanja vozila s prednošću prolaska, pravilno zaključujući da je ova optuženikova nepropisna vožnja u uzročnoj vezi s nastalom prometnom nesrećom u kojoj je jedna osoba smrtno stradala. Na taj je način, i prema ocjeni ovog suda, optuženik ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz članka 272. stavka 4. u vezi sa stavkom 2. KZ/97. Ovdje svakako treba napomenuti, s obzirom na optuženikovo upiranje u žalbi na nepropisnu radnju oštećenikovog skretanja, da je prvostupanjski sud i o tome vodio računa, proglasivši optuženika krivim za nehajno postupanje, pri čemu je značajan oštećenikov doprinos cijenjen i kod odabira vrste i mjere kaznene sankcije.
10.6. Prema tome, s obzirom na to da je prometno-tehnički vještak nakon provedene rekonstrukcije odgovorio i na pitanje mogućnosti postizanja brzine od 83 km/h od strane optuženikovog vozila, pri čemu su i prometno-tehnički vještak i sudsko- medicinski vještak suglasni da je naletna brzina, dakle, brzina u trenutku udara u oštećenika nakon poduzetog intenzivnog kočenja, iznosila najmanje 60 km/h (62 km/h prema prometno-tehničkom vještaku), ni prema ocjeni ovog suda nije bilo potrebe za provođenjem dopunskog, odnosno novog prometno-tehničkog vještačenja, jer je činjenično stanje u svemu pravilno i potpuno utvrđeno.
11. Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik smatra da je kaznenopravna sankcija preblaga i da ne može postići svrhu kažnjavanja. Ističe da je podcijenjena
I Kž 508/2020-7
otegotna okolnost ranije optuženikove prekršajne kažnjavanosti, dok mu uopće nije uzeta kao otegotna kaznena osuđivanost te prekoračenje dopuštene brzine od čak 23 km/h.
11.1. Optuženik H. u uvodnom dijelu žalbe ističe i žalbenu osnovu zbog odluke o kazni, no, istu ne obrazlaže, zbog čega je postupljeno sukladno članku 478. ZKP/08.
11.2. Ispitujući osnovanost odluke o kazni u povodu žalbi stranaka, ovaj je sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu članka 56. stavaka 1. i 2. KZ/97., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Tako je optuženiku H., protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, pravilno olakotnim cijenjena činjenica da do sada nije kazneno osuđivan zbog kaznenih djela ugrožavanja javnog prometa, da je izrazio žaljenje zbog nastalog događaja te doprinos pokojnog oštećenika nastalom događaju u vidu njegove nepropisne vožnje, dok je pravilno kao otegotno cijenjeno da je optuženik prekršajno kažnjavan zbog kršenja odredbi ZOSPC. Točno je da je optuženik nakon ovog događaja osuđen zbog kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. KZ/11. Međutim, s obzirom na to da se radi o osuđivanosti nakon počinjenja predmetnog kaznenog djela i to zbog djela koje ni na koji način nije srodno kaznenom djelu izazivanja prometne nesreće za koje je optuženik sada proglašen krivim, pravilno optuženiku u konkretnoj situaciji ta okolnost nije cijenjena kao otegotna. Također, nije u pravu državni odvjetnik niti kada u žalbi smatra da je optuženiku otegotnim trebalo cijeniti da je 27. lipnja 2012. prekršajno osuđen zbog prekršaja iz članka 53. stavka 6. u vezi sa stavkom 1. ZOSPC, s obzirom na to da u vrijeme donošenja pobijane presude prema izvatku iz prekršajne evidencije od 12. svibnja 2020. (list 325. spisa predmeta) takva kažnjavanost nije evidentirana, već postoji samo odluka od 26. srpnja 2018. zbog prekršaja iz članka 196. stavka 5. u vezi sa stavkom 1. ZOSPC, što je optuženiku cijenjeno kao otegotno.
11.3. Cijeneći ovako pravilno utvrđene i vrednovane, kako olakotne, tako i otegotne okolnosti, a vodeći računa i da je optuženik proglašen krivim za nehajno postupanje, dakle, blaži oblike krivnje, i prema ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud optuženika A. H. za kazneno djelo iz članka 272. stavka 4. u vezi sa stavkom 2. KZ/97. osudio na kaznu zatvora od jedne godine. No, vodeći računa, s jedne strane o znatnom doprinosu oštećenika za nastanak ove prometne nesreće, čije ponašanje u trenutku optuženikovog naleta na njega predstavlja ozbiljno kršenje odredaba ZOSPC, a s druge strane i o proteku vremena od gotovo deset godina od počinjenja djela te imajući na umu i osobine optuženikove ličnost, ocjena je i ovog suda, a protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, da kaznu zatvora na koju je optuženik osuđen nije potrebno izvršavati, već da će se i upozorenjem uz prijetnju kaznom postići svrha kažnjavanja. Stoga je prema njemu pravilno primijenjena uvjetna osuda s vremenom provjeravanja od tri godine.
11.4 Slijedom navedenog, i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, upravo navedena kaznenopravna sankcija u vidu uvjetne osude, je sankcija koja je primjerena okolnostima počinjenja djela, težini i pogibeljnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika i može utjecati, kako na optuženika, tako i na sve ostale da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno. Izrečena sankcija
I Kž 508/2020-7
sadržava dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela. Stoga nije bilo mjesta za prihvaćanje, bilo žalbe državnog odvjetnika, bilo žalbe optuženika u odnosu na izrečenu sankciju.
12. Nadalje, protivno optuženikovoj žalbi, ni ovaj sud nije utvrdio postojanje razloga za njegovo oslobađanje obveze da naknadi troškove kaznenog postupka. Naime, člankom 148. stavkom 6. ZKP/08. kao razlog za oslobođenje obveze da optuženik naknadi u cijelosti ili djelomično troškove kaznenog postupka propisano je loše imovinsko stanje te ako bi plaćanjem troškova postupka bilo dovedeno u pitanje optuženikovo uzdržavanje ili osoba koje je on dužan uzdržavati. Budući da je u tijeku postupka utvrđeno da optuženik ostvaruje određene prihode, osnovano mu je prvostupanjski sud naložio da naknadi troškove kaznenog postupka. No, ako bi u trenutku izvršenja odluke o trošku optuženik bio u situaciji da zbog lošeg imovnog stanja nije u mogućnosti podmiriti troškove ovog postupka bez da dovede u pitanje svoje uzdržavanje te uzdržavanje osoba koje je dužan uzdržavati, sukladno članku 148. stavku 6. ZKP/08. predsjednik vijeća može odlučiti da se optuženika oslobodi dužnosti naknade troškova postupka.
13. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, to je žalbe državnog odvjetnika i optuženika A. H. trebalo odbiti kao neosnovane i na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 8. veljače 2022.
Predsjednik vijeća:
Damir Kos, v.r.
