Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 33 Gž-3434/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga Gordani Bošković Majerović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice K. T. iz S., OIB…, koju zastupa punomoćnik M. O., odvjetnik iz Z., protiv tuženika P. b. Z. d.d., OIB…, Z., zastupane po punomoćniku J. D., odvjetniku iz Odvjetničkog društva L. i p. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8561/2019-25 od 28. rujna 2021., dana 7. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8561/2019-25 od 28. rujna 2021.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja citiranom u izreci odlučeno je:

Nalaže se tuženiku P. B. Z. d.d. iz Z., OIB:…, tužiteljici K. T. iz S., OIB:…, isplatiti 22.822,35 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos kako slijedi:

- 6,68 kn od 22. rujna 2006.

- 35,76 kn od 1. rujna 2007.

- 35,13 kn od 1. listopada 2007.

- 35,09 kn od 1. studeni 2007.

- 35,58 kn od 1. prosinca 2007.

- 35,32 kn od 1. siječnja 2008.

- 35,93 kn od 1. veljače 2008.

- 86,40 kn od 1. ožujka 2008.

- 87,89 kn od 1. travnja 2008.

- 85,44 kn od 1. svibnja 2008.

- 84,89 kn od 1. lipnja 2008.

- 85,70 kn od 1. srpnja 2008.

- 84,10 kn od 1. kolovoza 2008.

- 84,19 kn od 1. rujna 2008.

- 85,13 kn od 1. listopada 2008.

- 163,89 kn od 1. studenog 2008.

- 87,70 kn od 1. prosinca 2008.

- 169,50 kn od 1. siječnja 2009.

- 183,11 kn od 1. veljače 2009.

- 189,08 kn od 1. ožujka 2009.

- 170,32 kn od 1. travnja 2009.

- 173,30 kn od 1. svibnja 2009.

- 148,88 kn od 1. lipnja 209.

- 128,03, kn od 1. srpnja 2009.

- 132,71 kn od 1. kolovoza 2009.

- 144,71 kn od 1. rujna 2009.

- 143,37 kn od 1. listopada 2009.

- 131,90 kn od 1. studenog 2009.

- 153,35 kn od 1. prosinca 2009.

- 169,00 kn od 1. siječnja 2010.

- 194,16 kn od 1. veljače 2010.

- 187,60 kn od 1. ožujka 2010.

- 220,09 kn od 1. travnja 2010.

- 212,99 kn od 1. svibnja 2010.

- 227,82 kn od 1. lipnja 2010.

- 326,17 kn od 1. srpnja 2010.

- 305,17 kn od 1. kolovoza 2010.

- 361,86 kn od 1. rujna 2010.

- 343,63 kn od 1. listopada 2010.

- 305,03 kn od 1. studenog 2010.

- 379,67 kn od 1. prosinca 2010.

- 472,63 kn od 1. siječnja 2011.

- 408,56 kn od 1. veljače 2011.

- 431,82 kn od 1. ožujka 2011.

- 400,57 kn od 1. travnja 2011.

- 405,27 kn od 1. svibnja 2011.

- 529,49 kn od 1. lipnja 2011. kn od 1. srpnja 2011.

- 645,05 kn od 1. kolovoza 2011.

- 593,08 kn od 1. rujna 2011.

- 535,77 kn od 1. listopada 2011.

- 528,62 kn od 1. studenog 2011.

- 523,53 kn od 1. prosinca 2011.

- 548,71 kn od 1. siječnja 2012.

- 575,20 kn od 1. veljače 2012.

- 577,20 kn od 1. ožujka 2012.

- 559,44 kn od 1. travnja 2012.

- 568,23 kn od 1. svibnja 2012.

- 576,53 kn od 1. lipnja 2012.

- 563,36 kn od 1. srpnja 2012.

- 567,78 kn od 1. kolovoza 2012.

- 560,36 kn od 1. rujna 2012.

- 541,49 kn od 1. listopada 2012.

- 561,42 kn od 1. studenog 2012.

- 572,40 kn od 1. prosinca 2012.

- 568,57 kn od 1. siječnja 2013.

- 525,91 kn od 1. veljače 2013.

- 562,25 kn od 1. ožujka 2013.

- 2.124,99 kn od 7. ožujka 2013. do isplate,

u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, a od 1. kolovoza 2015. do plateža po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i da joj nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 13.478,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. rujna 2021. do plateža, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, a tuženiku dosude troškovi postupka uvećani za troškove žalbe, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije podnesen odgovor.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti kao niti ona iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju se tuženik opisno poziva u žalbi. Presuda sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, kako će naknadno biti obrazloženo.

6. U predmetnom postupku tužiteljica traži isplatu preplaćenih iznosa po kreditu sklopljenom sa tuženikom, a radi ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF te promjenjivoj kamatnoj stopi.

7. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je, a između stranaka nije niti sporno, da su zaključili Ugovor o kreditu broj 9011501419 7. lipnja 2006. prema kojem je tuženik isplatio tužiteljici 9.737,30 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Banke, na dan isplate kredita, te da je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,99% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

Povrat kredita ugovoren je u 84 mjesečna anuiteta, sve plativo u kunama po srednjem tečaju Banke važećem na dan dospijeća te je kredit po Ugovoru u cijelosti otplaćen.

8. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl.5. Direktive 93/13/EEZ.

9. U odnosu na odluku o ništetnosti valutne klauzule, sud se pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv ovdje tuženika kao 2/tuženika, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

10. U odnosu na odluku o ništetnosti klauzule o promjenjivim kamatama, sud se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 11. lipnja 2014., a kojom je pravomoćno prihvaćen tužbeni zahtjev protiv tuženice, te je tom presudom utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11. Vrhovni sud je odlukom posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. potvrdio navedenu odluku navodeći kako je terminologija koju banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručna i samim time razumljiva samo osobama s ekonomskom naobrazbom koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva. Radi toga, iako su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, bile dostupne potrošačima u poslovnicama banaka, iste im nisu mogle biti razumljive, dok se razlozi za promjenjivost kamatnih stopa kako su prikazani u tim odlukama zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

12. Zato je pravilan zaključak, da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništave u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15, dalje: ZOO/05).

13. Neosnovano tuženik prigovara, da navedene presude nisu primjenjive u konkretnom slučaju, budući da je ovdje tuženica u tom predmetu jedan od tuženika te je istim presudama, i u odnosu na ovdje tuženika, utvrđeno da je upravo ovdje tuženica u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, te promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu sklapane u tom razdoblju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., te suprotno odredbama ZOO u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008.

Kod utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, prvostupanjski sud je imao na umu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14, 110/15, dalje: ZZP) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz te odredbe, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe čl. 502 C ZPP, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. U istoj je odredbi propisano, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., u kojoj navodi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak jer bi to bilo, s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača, te suprotno odredbama ZPP i ZZP.

14. U postupku je provedeno vještačenje po vještaku financijske struke, te je vještak utvrdio, da je tužiteljica, na temelju promjene tečaja i kamatne stope preplatila kredit za ukupni iznos od 22.822,35 kn, pri čemu je vještak iznose prikazao pojedinačno za svaki mjesec u utuženom razdoblju, navodeći točan datum uplate svakog pojedinog anuiteta.

15. Na temelju istoga sud je zaključio, da tužiteljici pripada na ime razlike više plaćenog zbog tečajne razlike i promjenjivih kamata ukupno 22.822,35 kn, sa zakonskim zateznim kamatama od uplate pojedinih anuiteta u kojima je preplata ostvarena, do isplate.

16. Nije odlučan prigovor tuženika o tome, da je valutna klauzula, kao i promjenjiva kamatna stopa dopuštena te da je isto predstavljalo volju ugovornih strana, te je radi istoga on te klauzule smio primijeniti prilikom sklapanja ugovora, koji je tužiteljica svojim potpisom prihvatila. Prvostupanjskom presudom sud nije proglasio ništetnom valutnu klauzulu niti promjenjivu kamatnu stopu kao takve, nego postupanje tuženika prilikom sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Pri tom je, kako je već navedeno, odredbom čl. 502. C ZPP, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a to je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

17. Radi toga prvostupanjski sud osnovano nije provodio daljnje dokaze, koje je tuženik predložio, pa nije osnovan prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, istaknut u žalbi.

18. Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju čl. 323. st. 1. ZOO. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020., a što je kao prethodno pitanje utvrđeno pobijanom presudom. Radi toga nisu odlučni navodi žalbe kojima se pobija stav prvostupanjskog suda, da je tijek zastare prekinut podnošenjem kolektivne tužbe u citiranom postupku pred Trgovačkim sudom.

Pri tom se ništetnost odredbe o kamatnoj stopi, koja predstavlja cijenu kredita, ne može smatrati zabranom manjeg značaja. Osim toga postavljen je i kondemnatorni zahtjev za isplatu, a ništetnost nastupa po samom zakonu. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

19. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03, odnosno ZZP/07, te ZOO. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

20. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan na isplatu kako je prethodno citirano, a o istom je sud dao i valjane razloge.

21. Odluka o troškovima pravilno je donesena, na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12).

22. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 7. veljače 2022.

S u d a c:

Gordana Bošković Majerović, v.r.