REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-2772/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, te doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja S., d.o.o. u stečaju iz S., OIB ..., kojeg zastupa stečajni upravitelj I. H. iz I., 2. tužitelja K. d.o.o. iz S., OIB ... i 3. tužitelja S. Š. iz S., OIB ..., koje zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika GRAD Z. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., radi isplate iznosa od 3.668.340,80 kn i radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2119/2015 od 26. travnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 7. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2119/2015 od 26. travnja 2018. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati I. tužitelju iznos od 1.482.009,80 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 28. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do isplate prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Odbija se kao neosnovana žalba drugo i treće tužitelja i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2119/2015 od 26. travnja 2018. u točki II. izreke te se odbija kao neosnovana žalba prvo, drugo i treće tužitelja i potvrđuju točke III. i IV. izreke navedene presude.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2119/2015 od 26. travnja 2018. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati prvotužitelju dio zateznih kamata tekućih na iznos od 1.482.009,80 kn od dospijeća do isplate i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev prvotužitelja koji glasi:

Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana isplati prvotužitelju zakonske zatezne kamate koje na iznos od 1.482.009,80 kn teku od 28. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja prelazi stopu tih kamata od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do isplate prema stopi koja prelazi stopu koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2119/2015 od 26. travnja 2018.

II. Odbacuje se kao nedopuštena žalba prvotužitelja izjavljena protiv točke II. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2119/2015 od 26. travnja 2018.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 33.171,87 kn kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude i rješenja prvostupanjski sud je naložio tuženiku da plati prvotužitelju iznos od 1.482.009,80 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 28. srpnja 2011. do isplate, sve prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci te presude (točka I. izreke presude). Istom presudom prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev drugo i treće tužitelja kojim su ti tužitelji potraživali isplatu iznosa od 2.186.331,00 kn i to drugotužitelj u iznosu od 1.158.462,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 28. srpnja 2011. do isplate i trećetužitelj u iznosu od 1.027.869,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 28. srpnja 2011. do isplate (točka II. izreke presude). Istom presudom prvostupanjski je sud utvrdio ništetnim Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini od 31. prosinca 2012. sklopljen između prvotužitelja kao protivnika osiguranja i drugo i treće tužitelja kao predlagatelja osiguranja, a koji je Sporazum potvrđen od strane javnog bilježnika M. Č. iz S. pod poslovnim brojem OV-421/13 dana 10. siječnja 2013. (točka III. izreke presude) te je sud naložio zemljišnoknjižnom odjelu S., Općinskog suda u Z. da po pravomoćnosti presude u zk. ulošku 1181 k.o. S. izvrši brisanje upisa prava vlasništva određenih rješenjem Općinskog suda u S. pod poslovnim broj Z-1781/13 u korist drugo i treće tužitelja (svaki u 1/2 dijela) te brisanje zabilježbi da je prijenos prava vlasništava sa imena prvotužitelja izvršen radi osiguranja novčane tražbine iz Sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini od 31. prosinca 2012. javnobilježnički solemniziranog od strane javnog bilježnika M. Č. pod poslovnim brojem OV-421/13, kao i brisanje zabilježbe zabrane opterećenja predmetnih nekretnina bez suglasnosti drugo i treće tužitelja te uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na zk.č.br. 424/2 k.o. S. (točka IV. izreke presude). Rješenjem istog poslovnog broja i datuma prvostupanjski je sud dopustio preinaku tužbe isticanjem povišenja tužbenog zahtjeva u pogledu ukupnog iznosa kojeg potražuju svi tužitelji i to za iznos od 26.451,54 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da je tuženik 28. srpnja 2011. stupanjem na snagu Zakona o cestama („Narodne novine” broj 84/11) ex lege stekao vlasništvo nekretnine zk.č.br. 424/2 k.o. S., po novoj izmjeri kat. čest. 1833/1 k.o. S. put površine 2576 m², a koja nekretnina je ranije nesporno bila u vlasništvu prvotužitelja. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud smatra da prvotužitelj kao raniji vlasnik nekretnine sukladno odredbi članka 170. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) ima pravo na naknadu kao da je proveden postupak potpunog izvlaštenja te je tu naknadu nakon provedenog vještačenja po sudskom vještaku Ž. Ž. iz I. E. d.o.o. odredio u iznosu od 3.727.041,00 kn (s time da je vještak smatrao da za prvotužitelja nema posljedičnih dobitaka iako je iste izračunao u visini od 676.698,94 EUR), no kako je prvotužitelj potraživao iznos od 1.482.009,80 kn s pripadajućim zateznim kamatama, to je sud prvog stupnja tom tužitelju dosudio navedeni iznos sukladno tužbenom zahtjevu. Nadalje, prvostupanjski sud smatra da je Sporazum od 31. prosinca 2012. ništetan u smislu članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima jer je sklopljen u vrijeme kada prvotužitelj više nije bio vlasnik predmetne nekretnine, a što je taj tužitelj nesumnjivo znao neovisno od toga što je u zemljišnim knjigama (još) bio upisan kao vlasnik nekretnine (štoviše, taj je tužitelj i prije sklapanja stog Sporazuma pokušao od tuženika ishoditi naknadu za ovo zakonsko izvlaštenje), dok su i drugotužitelj i trećetužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog Sporazuma mogli i trebali znati da se radi o nerazvrstanoj cesti jer sam naziv nekretnine prema zemljišnoknjižnom izvatku („P. B.”) na to upućuje; stoga ti tužitelji nisu dokazali da bi sklapanjem tog Sporazuma bili savjesni te se ne mogu pozivati na postupanje s povjerenjem u zemljišne knjige i na dobru vjeru sukladno članku 124. stavku 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Osim toga, prvostupanjski sud smatra da je predmetni Sporazum ništetan jer je protivan odredbi članka 300. odnosno članka 307. Ovršnog zakona („Narodne novine” broj 112/12) prema kojim zakonskim odredbama taj Sporazum može sklopiti samo vlasnik nekretnine, a prvotužitelj to u vrijeme sklapanja tog Sporazuma nije bio. Zbog navedenog, prvostupanjski je sud (osim što je po protutužbi tuženika utvrdio predmetni Sporazum ništetnim) odbio je i tužbeni zahtjev tih tužitelja za isplatom naknade vrijednosti nekretnine smatrajući da drugotužitelj i trećetužitelj nemaju aktivnu legitimaciju potraživati tu naknadu. Rješenje istog poslovnog broja i datuma kojim je dopuštena preinaka tužbe sud prvog stupnja je donio unatoč protivljenju tuženika sukladno odredbi članka 190. stavka 2. Zakona o parničnom postupku smatrajući da je to svrsishodno za rješenje odnosa među strankama, a s obzirom i na to da su tužitelji tek nakon provedenog vještačenja saznali za točnu tržišnu vrijednost predmetne nekretnine.

2. Protiv te presude žalbe su podnijele sve stranke (s time da su sva tri tužitelja podnijeli zajedničku žalbu). Tuženik žalbom pobija točku I. izreke presude i rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja glede toga da je prvotužitelj u postupku predstečajne nagodbe propustio prijaviti svoje potraživanje prema tuženiku kao njegovu vjerovniku čime je (prema mišljenju žalitelja) prvotužitelj izgubio pravo utuživati predmetnu tražbinu, kao i time da je prvotužitelj na okolnim nekretninama izgradnjom pristupne prometnice ostvario posljedične dobitke u iznosu od 676.698,94 EUR, a što je i više od samog tužbenog zahtjeva. Nadalje, žalitelj pobija presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i to članaka 77. i 81. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, članaka 50. i 53. Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina („Narodne novine” broj 78/15), Zakona o izvlaštenju („Narodne novine” broj: 9/94, 35/94, 112/00, 113/01 i 79/06), Uredbe o procjeni vrijednosti nekretnina („Narodne novine” broj 74/14) i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kao i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. i članka 354. stavka 1. u vezi članka 190. stavka 1. Zakona o parničnom postupku. Osim toga, žalitelj ističe da je sud propustio odlučiti o troškovima postupka (o kojem je sud odlučio naknadnim rješenjem od 20. ožujka 2019.; str. 527-530. spisa). U žalbi protiv točke I. izreke presude žalitelj navodi da je sudski vještak za građevinarstvo i procjenu vrijednosti nekretnina I. E. d.o.o. izračunao, između ostalog, i posljedične dobitke prvotužitelja na okolnim zemljištima u njegovu tadašnjem vlasništvu te zaključio kako su ti dobici prema članku 53. Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina iznosili čak 676.698,94 EUR, a što je čak i više od tužbenog zahtjeva (tužitelji traže isplatu iznosa od 3.641.889,27 kn ili oko 485.585,23 EUR), a predmetne posljedične dobitke sud nije uzeo u obzir pri odluci o isplati prvotužitelju. Žalitelj pobija ocjenu prvostupanjskog suda (i vještaka) da se posljedični dobici ne bi trebali uračunati prvotužitelju te da se ne može upotrijebiti institut posljedičnih dobitaka iz Zakona o procjeni vrijednosti nekretnine koji nije bio na snazi u vrijeme izgradnje nerazvrstane ceste odnosno gubitka vlasništva od strane prvotužitelja stupanjem na snagu Zakona o cestama 28. srpnja 2011.. Razlozi zbog kojih su se odbili obračunati posljedični dobitci su pogrešni jer vještak (koji pri izradi nalaza i mišljenja primjenjuje Zakon o procjeni vrijednosti nekretnina) smatra da izvlaštenja nije bilo dok sud smatra da je izvlaštenja bilo, ali odbija primijeniti taj Zakon; pri tome sud propušta ocijeniti razloge zbog kojih je sudski vještak odbio uračunati posljedične dobitke čime je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka. Žalitelj ističe da je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka izrađeno sukladno Zakonu o procjeni vrijednosti nekretnina, ali ga ipak ne primjenjuje u svemu te da nije dopušteno jedan propis dijelom primjenjivati, a dijelom tvrditi da se ne može primijeniti jer je stupio na snagu nakon odlučnog trenutka. Žalitelj ističe da je i sam prvotužitelj kao investitor tražio izgradnju pristupne prometnice radi gradnje njegovih zgrada na okolnim česticama. Žalitelj se poziva na odredbu članka 43. Uredbe o procjeni vrijednosti nekretnina kojom je propisano da se odredbe te Uredbe ne odnose na procjene vrijednosti nekretnina koje su započele imenovanjem, ugovorom ili narudžbom i izdavanjem pojedinačnog zadatka za ovlaštenog sudskog vještaka ili sudskog procjenitelja prije stupanja na snagu te Uredbe slijedom čega argumentum a contrario proizlazi da se odredbe Uredbe primjenjuju i odnose na sve procjene vrijednosti nekretnine u kojima bi imenovanje vještaka uslijedilo nakon stupanja na snagu navedene Uredbe (26. lipnja 2014.). Ta je Uredba u članku 35. sadržavala procjenu posljedičnih dobitaka koju je kasniji Zakon o procjeni vrijednosti nekretnina samo dodatno razradio. Slijedom navedenog, budući da je zadatak vještaku zadan nakon što je Uredba stupila na snagu, to ne postoji nikakav razlog da se ista Uredba odnosno njoj sljedujući Zakon ne primjenjuju u konkretnoj stvari. Osim toga, Zakon o procjeni vrijednosti nekretnina i Pravilnik o metodama procjene vrijednosti nekretnina propisuju međuvremensko izjednačenje što predstavlja postupak preračunavanja u konjunkturi do kojih dolazi zbog promjene općih vrijednosnih odnosa na tržištu nekretnina tijekom vremena pomoću indeksnih nizova pa nema razloga za neprimjenu i s gledišta promjena cijena. Posljedični dobici su na strani prvotužitelja postojali i 2011. godine neovisno na koji način ih izračunali jer je povećanje vrijednosti okolnih zemljišta nastalo činjenicom izgradnje ceste, a ne zakonskom regulacijom. Zbog navedenog, sud je morao uračunati i sve posljedične dobitke, a što je uostalom sud i naložio vještaku rješenjem od 19. listopada 2016.. Nadalje, žalitelj se poziva na odredbu članka 129. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te ističe da za stjecanje vlasništva na temelju zakona nije bitan sam upis u zemljišne knjige, te da je sudski vještak sačinio manjkav nalaz. Žalitelj također ističe da prvotužitelj u postupku predstečajne nagodbe koji se nad njim vodio nije prijavio potraživanje prema tuženiku kako bi se u tom postupku izvršio prijeboj tražbina te smatra da je prvotužitelj (analognom primjenom odredbe članka 81. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi) prekludiran ostvarivati tražbinu prema tuženiku. Žalitelj pobija i prvostupanjsko rješenje isticanjem činjenice da se protivio preinaci tužbe te predlaže da se pobijana točka I. izreke presude i rješenje preinače te da se odbije tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika i naloži tužiteljima da tuženiku naknade parnične troškove, a podredno da se pobijana točka I. izreke presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, sve uz nadoknadu parničnog troška žalbe i sudske pristojbe u ukupnom iznosu od 33.171,87 kn.

3. Tužitelji žalbom pobijaju točke II., III. i IV. izreke prvostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (osim toga, žalitelji također ističu da nije odlučeno o njihovu zahtjevu za naknadom parničnog troška). Žalitelji smatraju da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, žalitelji smatraju da je neosnovan zaključak prvostupanjskog suda da drugotužitelj i trećetužitelj nemaju aktivnu legitimaciju potraživati naknadu vrijednosti nekretnine od tuženika, a sve iz razloga što je Sporazum od 31. prosinca 2012. po stavu suda ništetan jer je protivan članku 300. Ovršnog zakona te članku 131. stavku 6. Zakona o cestama, a neosnovan je i zaključak suda kada u presudi upućuje na nesavjesno postupanje tih tužitelja. Sud se poziva na odredbu članka 131. stavka 6. Zakona o cestama kojom je propisano da je stupanjem na snagu Zakona o cestama predmetna nekretnina po sili zakona postala neotuđivo vlasništvo jedinice lokalne samouprave, dakle ovdje tuženika. Stjecanjem nekretnine po sili zakona za stjecatelja kao novog vlasnika nastaje obveza upisa stečenog prava vlasništva u zemljišne knjige. Za tuženika kao vlasnika predmetne nekretnine koja predstavlja nerazvrstanu cestu je nastala obveza naknade tržišne vrijednosti nekretnine kao da je provedeno potpuno izvlaštenje. Žalitelji pobijaju zaključak prvostupanjskog suda da je prvotužitelj sklapanjem predmetnog Sporazuma postupio suprotno dobroj vjeri koja se u pravnom prometu zahtijeva jer je navodno znao da je predmetna nekretnina po sili odredbe članka 131. stavka 6. Zakona o cestama 28. srpnja 2011. postala neotuđivo vlasništvo jedinice lokalne samouprave. Žalitelji smatraju da, neovisno o tome što je Sporazumom od 31. prosinca 2012. izvršen prijenos prava vlasništva na drugotužitelja i trećetužitelja kao potonjih vlasnika u svrhu osiguranja tražbine, istodobno je za tuženika kao vlasnika nekretnine ostala zakonska obveza na isplatu naknade tržišne vrijednosti nekretnine kao da je provedeno potpuno izvlaštenje. Žalitelji ističu da u trenutku sklapanja Sporazuma nije postojala zapreka raspolaganja predmetnom nekretninom u korist drugo i treće tužitelja jer tuženik još nije izvršio upis prava vlasništva na nekretnini u zemljišne knjige pa se stoga u konkretnoj situaciji nesavjesnost u postupanju može pripisati isključivo tuženiku, a nikako tužiteljima, te da tužitelji kao prethodni i potonji vlasnici mogu jedino i isključivo potraživati naknadu tržišne vrijednosti nekretnine od tuženika kao obveznika naknade i to razmjerno opsegu prava koja im pripadaju na nekretnini koja je predmetom izvlaštenja. Zbog navedenog, drugo i treće tužitelj mogu (svaki u 1/2 dijela) u opsegu visine potraživanja koje je osigurano vrijednošću nekretnine postaviti zahtjev za naknadom tržišne vrijednosti nekretnine razmjerno visini tražbine koja je osigurana. Prema tome, prvotužitelj učinjenim raspolaganjem temeljem Sporazuma od 31. prosinca 2012. nije ni na koji način raspolagao nekretninom da bi za tuženika kao ex lege vlasnika nastala obveza u opsegu većem no što bi tuženik kao novi vlasnik i obveznik naknade tržišne vrijednosti nekretnine po pravilima potpunog izvlaštenja imao u odnosu na prvotužitelja kao isključivog vlasnika nekretnine na dan stupanja na snagu Zakona o cestama. Žalitelji ističu da je tuženik bio upoznat s činjenicom da je na predmetnoj nekretnini zasnovana fiducija u korist drugo i treće tužitelja, a što je vidljivo iz Očitovanja tijela tuženika od 23. prosinca 2014. iz kojeg proizlazi da su tijela tuženika bila upoznata da je na predmetnoj nekretnini zasnovan fiducij u korist drugotužitelja i trećetužitelja te da je rješavanje otkupa predloženo u dogovoru s upisanim fiducijarnim vlasnicima. Žalitelji predlažu da drugostupanjski sud usvoji njihovu žalbu, ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te da sam riješi predmet na način da usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u odnosu na drugotužitelja i trećetužitelja te odbije protutužbu i protutužbeni zahtjev uz naknadu troška postupka tužiteljima, podredno da ukine pobijanu presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu; žalitelji potražuju trošak sastava žalbe u iznosu od 95.812,50 kn te trošak sudske pristojbe po odluci suda.

4. Odgovori na obje žalbe nisu podneseni.

5. Tuženikova žalba nije osnovana (osim u dijelu zateznih kamata), dok je žalba svih tužitelja djelomično neosnovana i djelomično nedopuštena.

6. Ispitavši presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku, osim u dijelu u kojem je prvotužitelju dosudio zatezne kamate prema stopi proizašloj iz trgovačkog ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava kod kojeg je pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21).

7. Između stranaka nije sporno da je prvotužitelj s tuženikom 20. kolovoza 2008. sklopio dva ugovora i to Ugovor o prethodnom financiranju uređenja građevinskog zemljišta Klasa: ..., Ur.br.: ..., i Ugovor o prethodnom financiranju uređenja izgradnje pristupne prometnice Odvojak B. ulice s pripadajućom vodoopskrbom i odvodnjom Klasa: ..., Ur.br.: ..., kao i to da je prvotužitelj sve svoje obveze proizašle iz oba ta ugovora ispunio. Jednako tako, nesporno je da je prvotužitelj (kao osiguravatelj sredstava) naknadno s tuženikom (kao naručiteljem/investitorom) i trgovačkim društvom T. E. d.o.o. kao izvođačem radova 30. ožujka 2010. sklopio Ugovor o građenju (str. 22.-27. spisa) kojim je izvođač preuzeo obvezu izvođenja radova na izgradnji javne rasvjete u odvojku B. ulice u S., a prvotužitelj kao osiguravatelj sredstava, tuženik kao investitor i T. d.o.o. kao izvoditelj radova su 28. prosinca 2009. sklopili i Ugovor o građenju kojim je izvođač radove preuzeo obvezu izvođenja radova na izgradnji odvojka B. ulice s komunalnom infrastrukturom (str. 28.-33. spisa); svoje obveze i po tim dvama ugovorima prvotužitelj je ispunio. Nadalje, iz spisa proizlazi da je izvođač radova T. d.o.o. izveo sve ugovorene radove po Ugovoru o građenju od 28. prosinca 2009. jer je 21. prosinca 2010. izvršena primopredaja radova, a što je vidljivo iz Zapisnika o izvršenoj primopredaji izvedenih radova na izgradnji odvojka B. ulice s pripadajućom komunalnom infrastrukturom sa str. 34.-35. spisa, kao i da su izvedeni svi radovi izgradnje javne rasvjete u odvojku B. ulice u S. iz U. o građenju od 30. ožujka 2010., a što proizlazi iz Zapisnika o primopredaji radova od 28. prosinca 2010. sa str. 81.- 82. spisa.

8. Prema tome, između stranaka nije sporno da je odvojak B. ulice u S. još prije 28. srpnja 2011. kada je stupio na snagu Zakon o cestama bio cesta u smislu članka 131. stavka 1. tog Zakona kojim je propisano da ceste koje se na dan stupanja na snagu tog Zakona koriste za promet vozila po bilo kojoj osnovi i koje su pristupačne većem broju korisnika, a koje nisu razvrstane kao javne ceste u smislu tog Zakona postaju nerazvrstane ceste; uostalom i prema članku 98. stavku 1. točki 5. tog Zakona nerazvrstane ceste su ceste koje se koriste za promet vozilima i koje svatko može slobodno koristiti na način i pod uvjetima određenim tim Zakonom i drugim propisima, a koje nisu razvrstane kao javne ceste i to posebice pristupne ceste do stambenih, poslovnih, gospodarskih i drugih građevina – da se radi upravo o takvoj nerazvrstanoj cesti vidljivo je iz prikaza katastarskog plana sa str. 6. pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka Ž. Ž. (str. 303. spisa). Jednako tako, između stranaka nije sporno da navedeni odvojak B. ulice predstavlja katastarsku česticu broj 424/2 (po novoj izmjeri kat. čest. broj 1833/1) koja je upisana u zemljišnoknjižni uložak broj 1181 k.o. S. te se u zemljišnim knjigama vodi pod nazivom „P. B.”, a što je uostalom vidljivo i iz neslužbene kopije zemljišnoknjižnog izvatka Općinskog suda u Z., zemljišnoknjižni odjel S. kojeg su tužitelji dostavili uz tužbu i čiju vjerodostojnost tuženik nije osporio.

9. Nadalje, između stranaka je nesporno da je navedena z.k. čestica prije stupanja na snagu Zakona o cestama bila u vlasništvu prvotužitelja, da je ta z.k. čestica ex lege stupanjem na snagu Zakona o cestama (upravo zbog toga što je sukladno članku 131. stavku 1. tog Zakona na dan stupanja na snagu tog Zakona bila nerazvrstana cesta) postala vlasništvo tuženika kao jedinice lokalne samouprave na čijem se području ta nekretnina/cesta nalazi sukladno odredbi članka 101. stavka 1. i članka 131. stavka 6. Zakona o cestama, kao i to da je prvotužitelj 31. prosinca 2012. (dakle, nakon stupanja na snagu Zakona o cestama) s drugotužiteljem i trećetužiteljem sklopio Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini (str. 243.-247. spisa) – tim je Sporazumom prvotužitelj (koji je i nakon stupanja na snagu Zakona o cestama u zemljišnoj knjizi bio upisan kao vlasnik predmetne nekretnine; str. 248. spisa) prenio predmetnu nekretninu u fiducijarno vlasništvo drugotužitelja i trećetužitelja. Na temelju tog Sporazuma drugotužitelj i trećetužitelj su 16. svibnja 2013. podnijeli prijedlog za uknjižbu svog fiducijarnog vlasništva na predmetnoj nekretnini te je pod poslovnim brojem Z- 1781/13 u zemljišnoj knjizi upisano to pravo vlasništva drugotužitelja i trećetužitelja, a što proizlazi i iz neslužbenih kopija zemljišnoknjižnog izvatka sa str. 36.-37. i 266. spisa.

10. S obzirom na to da tužiteljima nesporno nije isplaćena naknada za predmetnu nekretninu koja je ex lege postala vlasništvo tuženika, između stranaka je sporna visina predmetne naknade koju tužitelji potražuju u ovom sporu, a sporno je i to tko je od tužitelja ovlašten potraživati tu naknadu s obzirom na to da je prvotužitelj otuđio (prenio u fiducijarno vlasništvo) predmetnu nekretninu nakon stupanja na snagu Zakona o cestama; s tim u vezi sporno je i to je li Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini od 31. prosinca 2012. ništetan u smislu članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, a što je tuženik istaknuo deklaratornim protutužbenim zahtjevom i (kao posljedicu te ništetnosti) nalaganje zemljišnoknjižnom odjelu S. Općinskog suda u Zagrebu brisanje upisa prava vlasništva određenih rješenjem pod poslovnim brojem Z- 1781/13 te brisanje zabilježbi i uspostava prethodnog zemljišnoknjižnog stanja. Prvostupanjski je sud radi utvrđivanja vrijednosti predmetne nekretnine na dan 28. srpnja 2011. (kao relevantan datum vrednovanja u smislu članka 4. stavka 1. točke 5. Zakona o procjeni vrijednosti nekretnine) odredio izvođenje građevinskog vještačenja po društvu Ing Ekspert d.o.o. (u čije ime je vještačenje proveo sudski vještak Žarko Željko – str. 298.-333., 421.-426. i 430.-431. spisa). Osim toga, prvostupanjski je sud proveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu te je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu presudu.

11. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio ništetnim Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini od 31. prosinca 2012. kojim je prvotužitelj kao protivnik osiguranja i fiducijarni dužnik prenio predmetnu nekretninu u fiducijarno vlasništvo drugotužitelja i trećetužitelja kao predlagatelja osiguranja, a kojeg su tužitelji sklopili sukladno odredbama članka 310., 312. i 327. stavaka 1. i 2. Ovršnog zakona; premda se prvostupanjski sud pogrešno u obrazloženju presude pozvao na odredbe članaka 301. i 307. Ovršnog zakona jer se ne radi o zasnivanju založnog prava, ta pogrešna ocjena prvostupanjskog suda nema utjecaja na ništetnost predmetnog Sporazuma.

12. Naime, ovaj sud prvenstveno napominje da je predmetni Sporazum ništetan jer je protivan prisilnoj odredbi članka 101. stavka 2. Zakona o cestama, na što je pravilno u protutužbi sa str. 257.-258. i 267.-268. spisa ukazao tuženik. Prema toj zakonskoj odredbi nerazvrstana cesta se ne može otuđiti iz vlasništva jedinice lokalne samouprave niti se na njoj mogu stjecati stvarna prava, osim prava služnosti i prava građenja radi građenja građevina sukladno odluci izvršnog tijela jedinice lokalne samouprave, pod uvjetom da ne ometaju odvijanje prometa i održavanje nerazvrstane ceste.

13. Slijedom navedenog, iz odredbe članka 101. stavka 2. Zakona o cestama jasno proizlazi: a) da se nerazvrstana cesta ne može otuđiti iz vlasništva jedinice lokalne samouprave i b) da se na nerazvrstanoj cesti ne mogu stjecati stvarna prava izuzev prava služnosti i prava građenja ali samo radi građenja građevina sukladno odluci izvršnog tijela jedinice lokalne samouprave i pod uvjetom da ne ometaju odvijanje prometa i održavanje nerazvrstane ceste. Osim toga, i odredbom članka 131. stavka 6. Zakona o cestama, na koju zakonsku odredbu se u obrazloženju pobijane presude pozvao prvostupanjski sud, je propisano da su nerazvrstane ceste koje se na dan stupanja na snagu tog Zakona koriste za promet vozila po bilo kojoj osnovi i koje su pristupačne većem broju korisnika neotuđivo vlasništvo jedinice lokalne samouprave. Prema tome, budući da nitko (dakle, ni tuženik kao jedinica lokalne samouprave ali ni osoba koja je ranije ex lege izgubila vlasništvo nad predmetnom nerazvrstanom cestom – prvotužitelj) ne može otuđiti cestu iz vlasništva jedinice lokalne samouprave, tako nitko (pa tako ni drugotužitelj i trećetužitelj) ne može steći (fiducijarno) vlasništvo predmetne nekretnine jer je to protivno prisilnim propisima članka 101. stavka 2. i članka 131. stavka 6. Zakona o cestama. Upravo zbog navedenog, predmetni Sporazum je već samo iz tog razloga ništetan u smislu članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima.

14. Osim toga, prvostupanjski sud pravilno smatra da je Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini od 31. prosinca 2012. ništetan budući da takav Sporazum može sklopiti samo vlasnik nekretnine. Naime, prema odredbi članka 327. stavka 2. u vezi članka 310. stavka 1. Ovršnog zakona (važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Sporazuma) jedna ili obje stranke mogu tražiti od javnog bilježnika da sastavi javnobilježnički akt ili da solemnizira njihovu privatnu ispravu o tome da se radi osiguranja određene novčane tražbine predlagatelja osiguranja prenese na predlagatelja osiguranja vlasništvo na nekoj stvari protivnika osiguranja, ili da se u tu svrhu na predlagatelja osiguranja prenese neko njegovo pravo.

15. Prema tome, causa kao pravno utvrđeni gospodarski cilj fiducijarnog prijenosa prava vlasništva predmetnim Sporazumom je prijenos prava vlasništva određene stvari protivnika osiguranja na predlagatelja(e) osiguranja odnosno da predlagatelji osiguranja steknu pravo vlasništva kao osiguranje za tražbinu koju imaju prema protivniku osiguranja dok im protivnik osiguranja ne namiri tražbinu odnosno da se (ako im protivnik osiguranja ne namiri tražbinu u ugovorenom roku) namire iz predmeta koji im je prenesen u fiducijarno vlasništvo. Međutim, u konkretnom slučaju pobuda jednog ugovaratelja (prvotužitelja) za sklapanja takvog Sporazuma je nedopuštena budući da je prvotužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog Sporazuma nesporno znao da nije vlasnik predmetne nekretnine – štoviše, između stranaka nije sporno da su prvotužitelj i tuženik i prije sklapanja Sporazuma od 31. prosinca 2012. nastojali postići sporazum o visini naknade za predmetnu nekretninu. Dakle, neovisno od činjenice što je prvotužitelj u vrijeme sklapanja Sporazuma od 31. prosinca 2012. bio upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik nekretnine, znao je za činjenicu da on nakon 28. srpnja 2011. nije bio njezin vlasnik budući da je ex lege vlasništvo ranije preneseno na tuženika što znači da je on u vrijeme sklapanja navedenog Sporazuma znao i da po predmetnom Sporazumu neće doći do zakonitog prijenosa nekretnine u fiducijarno vlasništvo drugotužitelja i trećetužitelja. Prema tome, očito je pobuda prvotužitelja prilikom sklapanja Sporazuma od 31. prosinca 2012. bila da drugotužitelj i trećetužitelj na temelju tog Sporazuma nastoje naplatiti tražbinu koju su oni imali prema prvotužitelju od tuženika, a ne da se ti tužitelji (drugotužitelj i trećetužitelj) namire iz predmeta koji im je tim Sporazumom prenesen u fiducijarno vlasništvo.

16. Osim toga, nedopuštena je i pobuda drugih ugovaratelja Sporazuma od 31. prosinca 2012. (drugotužitelja i trećetužitelja kao predlagatelja osiguranja). Naime, s obzirom na to da je u članku 4. Sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini od 31. prosinca 2012. jasno navedeno da se prenosi vlasništvo nekretnine upisane u zk. ul. br. 1181 k.o. S. i to zkč. br. 424/2, put B. površine 2576 m², ti tužitelji su iz samog tog naziva nekretnine prema zemljišnoj knjizi („P. B.”) morali znati da se radi o nerazvrstanoj cesti, a što pravilno smatra i prvostupanjski sud. Upravo zbog navedenog, a neovisno od činjenice što je u vrijeme sklapanja predmetnog Sporazuma prvotužitelj u zemljišnoj knjizi (još) bio upisan kao vlasnik nekretnine, drugotužitelj i trećetužitelj su (i) tada morali znati da nekretnina predstavlja nerazvrstanu cestu te da, neovisno o stanju upisa u zemljišnim knjigama, ta nekretnina nije u vlasništvu prvotužitelja nego tuženika te da pobuda prvotužitelja prilikom sklapanja tog Sporazuma nije bila da se nekretnina prenese u fiducijarno vlasništvo drugotužitelja i trećetužitelja; zbog navedenog, ti se tužitelji ne mogu pozivati ni na postupanje s povjerenjem u zemljišne knjige i na dobru vjeru u smislu članka 124. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a što pravilno u obrazloženju pobijane presude navodi i prvostupanjski sud, ali ni u smislu članka 173. stavka 2. tog Zakona. Slijedom navedenog, očito je da pobuda (i) tih tužitelja prilikom sklapanja navedenog Sporazuma nije bila da namire svoju tražbinu (nakon njenog dospijeća) unovčenjem/prodajom predmetne nekretnine sukladno članku 316., 317. i 322. Ovršnog zakona, već da nastoje ishoditi da im tu tražbinu umjesto prvotužitelja u cijelosti namiri tuženik. Uostalom, da je tome tako jasno proizlazi i iz kasnijeg postupanja tih tužitelja koji nakon 31. prosinca 2013. kada su dospjele njihove tražbine iz (dvaju) Ugovora o kratkoročnoj pozajmici od 10. prosinca 2012. (str. 249. i 250. spisa) nisu ni pokušali naplatiti svoju tražbinu na način propisan Ovršnim zakonom (naime, tužitelji tijekom cijelog postupka nisu ni iznijeli činjenicu da su to pokušali učiniti), već su umjesto toga nastojali da im tuženik podmiri tražbinu koju imaju prema prvotužitelju, a što oni pokušavaju učiniti i u ovom sporu kondemnatornim tužbenim zahtjevom (kojeg je prvostupanjski sud točkom II. izreke presude odbio kao neosnovan).

17. Prema tome, osim što je predmetni Sporazum od 31. prosinca 2012. ništetan u smislu članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima jer je protivan prisilnim propisima i to odredbama članka 101. stavka 2. i članka 131. stavka 6. Zakona o cestama, taj je Sporazum ništetan i prema odredbi članka 273. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima jer je pobuda prvotužitelja za sklapanje tog Sporazuma izigravanje propisa o fiducijarnom prijenosu prava vlasništva, a drugi ugovaratelji (drugotužitelj i trećetužitelj) su to nesumnjivo u trenutku sklapanja Sporazuma (barem) morali znati. Slijedom navedenog, tuženik je pravilno još u svom odgovoru na tužbu sa str. 50. spisa (iako je tada naveo pogrešan datum sklapanja tog Sporazuma) i naknadno u protutužbi (str. 256.-258. spisa) ukazivao na ništetnost tog Sporazuma, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno usvojio tuženikov deklaratorni protutužbeni zahtjev kojim je tuženik tražio utvrđenje ništetnosti tog Sporazuma. Jednako tako, budući da je Općinski sud u Z., zemljišnoknjižni odjel S. (zapravo, raniji Općinski sud u S.) na temelju tog ništetnog Sporazuma u zemljišnoj knjizi upisao (fiducijarno) vlasništvo drugotužitelja i trećetužitelja, to je sud prvog stupnja pravilno usvojio i tuženikov protutužbeni zahtjev kojim se nalaže tom sudu brisanje upisa prava vlasništva, brisanje zabilježbi da je prijenos prava vlasništva izvršen radi osiguranja novčane tražbine iz Sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini od 31. prosinca 2012. te brisanje zabilježbe opterećenja predmetnih nekretnina bez suglasnosti drugotužitelja i trećetužitelja kao i uspostavu prethodnog zemljišnoknjižnog stanja. Nadalje, budući da je predmetni Sporazum ništetan, to drugotužitelj i trećetužitelj (koji svoju aktivnu legitimaciju prema tuženiku temelje upravo na tom Sporazumu) neosnovano potražuju od tuženika naknadu za predmetno zemljište u iznosu od 1.158.462,00 kn s pripadajućim kamatama (drugotužitelj) i u iznosu od 1.027.869,00 kn s pripadajućim kamatama (trećetuženik).

18. Stoga je žalbu prvotužitelja, drugotužitelja i trećetužitelja kojom pobijaju točke III. i IV. izreke prvostupanjske presude, kao i žalbu drugotužitelja i trećetužitelja kojom ti tužitelji pobijaju točku II. izreke prvostupanjske presude, valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi pobijanu presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

19. Nadalje, u odnosu na točku I. izreke presude kojom je prvostupanjski sud naložio tuženiku da isplati prvotužitelju iznos od 1.482.009,80 kn s pripadajućim zateznim kamatama, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja i u tom dijelu donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku ocijenivši da taj tužitelj kao prijašnji vlasnik nekretnine ima pravo na naknadu u visini tržišne vrijednosti te nekretnine koja je ex lege prešla u vlasništvo tuženika. Naime, premda se prvostupanjski sud u obrazloženju presude pozvao na odredbu članka 170. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a koja zakonska odredba se prema mišljenju ovog suda ne može primijeniti jer se ne radi o zemljištu koje je stupanjem na snagu Zakona o cestama postalo extra commercium, već o tome da je 28. srpnja 2011. stupanjem na snagu Zakona o cestama pravo vlasništva prvotužitelja prestalo ex lege i prešlo na tuženika (članak 173. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), mišljenje je ovog suda da i u tom slučaju prvotužitelj ima pravo na naknadu u visini tržišne vrijednosti nekretnine koja je bila na dan prijenosa vlasništva sukladno članku 50. stavku 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine” broj 85/10 – pročišćeni tekst i 5/14), a koju naknadu mu je u obvezi isplatiti tuženik kao zakonski stjecatelj te nekretnine.

20. Prema tome, budući da je tuženik stupanjem na snagu Zakona o cestama stekao vlasništvo predmetne nekretnine, to je on u obvezi prvotužitelju kao prijašnjem vlasniku naknaditi njezinu tržišnu vrijednost i to onu kakvu je ta nekretnina imala na dan stupanja na snagu Zakona o cestama – dakle, na dan 28. srpnja 2011. kao datum vrednovanja u smislu članka 4. stavka 1. točka 5. Zakona o procjeni vrijednosti nekretnine. Tu je vrijednost prvostupanjski sud utvrdio nakon provedenog građevinskog vještačenja po vještaku I. E. d.o.o. (u čije ime je vještačenje proveo sudski vještak Ž. Ž.). Tako je sud prvog stupnja utvrdio da je tržišna vrijednost predmetne nekretnine dana 28. srpnja 2011. iznosila 3.727.041,29 kn, no kako je prvotužitelj (svojim) tužbenim zahtjevom potraživao (samo) iznos od 1.482.009,80 kn (s pripadajućim zateznim kamatama), to je prvostupanjski sud pravilno prvotužitelju sukladno njegovu tužbenom zahtjevu dosudio taj iznos (sa zateznim kamatama) – naime, sud je dužan suditi samo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (ne eat iudex ultra et extra petita partium – neka sudac ne ide preko i izvan zahtjeva stranaka).

21. U odnosu na tuženikovo osporavanje vještačkog nalaza i mišljenja u žalbi, a koje se u bitnom svodi na to da sudski vještak i sud prilikom izračuna visine naknade nisu uzeli u obzir posljedične dobitke prvotužitelja na okolnim zemljištima u njegovu tadašnjem vlasništvu u smislu članka 53. Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina, premda je sudski vještak u svom nalazu i mišljenju sa str. 330. spisa naveo da procjena tih dobitaka iznosi 676.698,94 EUR (što je čak više i od zbroja potraživanja iz tužbenih zahtjeva svih tužitelja), ovaj sud smatra da zakonskim stjecanjem tuženikova vlasništva odnosno gubitkom vlasništva prvotužitelja na temelju Zakona o cestama za prvotužitelja nisu nastali posljedični dobitci. Naime, prema članku 50. stavku 3. Zakona o procjeni vrijednosti nekretnine pri procjeni iznosa naknade potrebno je voditi računa o danu kakvoće i o danu vrednovanja, a dan vrednovanja je u konkretnom predmetu (kako je ranije navedeno u ovoj odluci)

28. srpanj 2011. kada je stupio na snagu Zakon o cestama. Dakle, za izračunavanje tržišne vrijednosti nekretnine je mjerodavno stanje te nekretnine na dan 28. srpnja 2011., a tog datuma predmetna nekretnina je već bila (izgrađena) nerazvrstana cesta budući da su svi radovi na izgradnji te prometnice na katastarskoj čestici 424/2 upisanoj u z.k. uložak 1181 k.o. S. dovršeni još u prosincu 2010. godine što je između stranaka nesporna činjenica.

22. Naime, prema članku 53. stavku 2. Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina procjena posljedičnih dobitaka temelji se na utvrđenim životnim uvjetima i uvjetima korištenja kakve je vlasnik nekretnine imao koristeći tu nekretninu, a pri tome se osobito uzimaju u obzir: povećanja vrijednosti okolnog zemljišta zbog poboljšanja kategorije zemljišta i drugih obilježja koja se odnose na mogućnosti gradnje i povećanja mogućnosti gospodarskoga korištenja nekretnine zbog dovođenja prometnice i toka prolaznika do nekretnine, posebno u slučajevima pristupnih prometnica bez kojih nije moguće optimalno korištenje zemljišta. Međutim, u konkretnom predmetu, upravo zbog toga što je na predmetnoj nekretnini u trenutku stjecanja tuženikova vlasništva već bila izgrađena cesta, na dan 28. srpnja 2011. i nakon toga datuma nije bilo nikakve naknadne potrebe za „mogućnosti gradnje” ni za „povećanje mogućnosti gospodarskoga korištenja nekretnine zbog dovođenja prometnice i toka prolaznika do nekretnine”. Prema tome, kao što to uostalom i sam tuženik navodi u svojoj žalbi, povećanje vrijednosti okolnih zemljišta je nastalo činjenicom izgradnje ceste, a ne zakonskom regulacijom. Zbog toga, budući da je cesta na predmetnoj nekretnini nesporno izgrađena prije stupanja na snagu Zakona o cestama, to za prvotužitelja kao vlasnika susjednih nekretnine na dan 28. srpnja 2011. nije bilo nikakvih posljedičnih dobitaka. Zato se tuženik u žalbi neosnovano poziva na posljedične dobitke za koje bi se trebala umanjiti naknada tržišne vrijednosti nekretnine koju prvotužitelj potražuje u ovom sporu. Podredno, premda to nije od utjecaja na ovaj spor, ovaj sud napominje da je tuženik prema podacima u spisu prije pokretanja ovog spora naručio izradu više elaborata procjene tržišne vrijednosti predmetne nekretnine, a što je vidljivo iz dopisa od 23. prosinca 2014. sa str. 236. spisa kojeg je tuženikov Ured za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet uputio tuženikovu Uredu za imovinsko pravne poslove i imovinu grada, no prema dijelovima tih elaborata koji se nalaze u spisu ne proizlazi da se tržišna vrijednost nekretnine umanjivala za posljedične dobitke.

23. U odnosu na samo metodu izračuna naknade koju je tuženik u obvezi isplatiti prvotužitelju kao prijašnjem vlasniku nekretnine, ovaj sud smatra da je sudski vještak I. E. d.o.o. pogrešno primijenio poredbenu metodu u smislu članka 24. stavka 1. Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina – da je sudski vještak primijenio tu metodu proizlazi iz njegova pisanog nalaza i mišljenja sa str. 328. spisa. Naime, sve tri metode za procjenu nekretnine iz članka 23. Zakona o procjeni nekretnina (poredbena metoda, prihodovna metoda i troškovna metoda) ovise o vrsti nekretnine koja se procjenjuje, a kako to uostalom proizlazi i iz članka 24. tog Zakona. Slijedom navedenog, budući da nerazvrstana cesta predstavlja građevinu koja svojim oblikovanjem nije izgrađena sa svrhom stvaranja prihoda, sudski vještak je sukladno članku 24. stavku 5. Zakona o procjeni nekretnina trebao primijeniti troškovnu metodu, dok je poredbenu metodu mogao primijeniti samo kao podrednu i to u odnosu na utvrđivanje tržišne vrijednosti samog zemljišta (bez izgrađene infrastrukture – cestovne građevine) sukladno članku 54. Pravilnika o metodama procjene vrijednosti nekretnina („Narodne novine” broj 105/15).

24. Međutim, propust sudskog vještaka da primjenom (i) troškovne metode utvrdi tržišnu vrijednost nekretnine na dan vrednovanja u konkretnom sporu nema utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude (u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da prvotužitelju isplati iznos od 1.482.009,80 kn s pripadajućim zateznim kamatama). Naime, s obzirom na to da je sudski vještak I. E. d.o.o. (Ž. Ž.) procjenjivao tržišnu vrijednost zemljišta poredbenom metodom i to, sukladno članku 24. stavku 1. Zakona o procjeni nekretnina, iz tri kupoprodajne cijene (transakcije) poredbenih nekretnina koja su oranice (dakle, ne radi se o nekretninama na kojima je izgrađena cestovna građevina), to je tržišna vrijednost predmetne nekretnine koja je na temelju Zakona o cestama ex lege prešla u vlasništvo tuženika (kada bi se, osim same vrijednosti zemljišta, uzela u obzir vrijednost izgrađene infrastrukture – cestovna građevina) mogla biti samo veća od iznosa od 3.727.041,29 kn kojeg je u svom mišljenju sa str. 331. spisa naveo sudski vještak. Međutim, neovisno od toga za koliki iznos je tržišna vrijednost predmetne nekretnine veća od 3.727.041,29 kn, prvotužitelj je tužbenim zahtjevom potraživao (samo) iznos od 1.482.009,80 kn pa mu je zato prvostupanjski sud u granicama njegova postavljenog tužbenog zahtjeva pravilno dosudio taj iznos (s pripadajućim zateznim kamatama).

25. Tuženikov žalbeni navod da prvotužitelj u postupku predstečajne nagodbe koji se nad njim vodio nije prijavio potraživanje prema tuženiku kako bi se u tom postupku izvršio prijeboj tražbina nema nikakvog utjecaja na ovaj spor; podredno, neovisno od toga što prvotužitelj u postupku predstečajne nagodbe koji se nad njim vodio tijekom 2014. i 2015. godine (i koji je okončan rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Stpn-77/2015 od 21. srpnja 2015. kojim je odobreno sklapanje prestečajne nagodbe; str. 449-471. spisa) nije dao izjavu o prijeboju svog potraživanja prema tuženiku, ovaj sud napominje da je i tuženik mogao svoju tražbinu prijavljenu (i priznatu) u tom postupku barem djelomično prebiti s prvotužiteljevim potraživanjem naknade tržišne vrijednosti predmetne nekretnine (za kojeg je tuženik i tada nesporno znao da postoji i to barem u iznosu od 1.094.903,04 kn, a što je vidljivo iz ranije navedenog tuženikova internog dopisa od 23. prosinca 2014. sa str. 236. spisa). Jednako tako, tuženik se u žalbi neosnovano poziva na odredbu članka 81. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi jer se ta zakonska odredba koja regulira pravne učinke predstečajne nagodbe ne odnosi na potraživanja dužnika koja ima prema svojim dužnicima (ujedno i vjerovnicima) koja nisu prebijana u postupku predstečajne nagodbe.

26. Slijedom navedenog, u dijelu u kojem je prvostupanjski sud naložio tuženiku da isplati prvotužitelju naknadu za predmetno zemljište u iznos od 1.482.009,80 kn, točka I. izreke pobijane presude je pravilna i na zakonu osnovana pa je stoga u tom dijelu tu točku izreke valjalo potvrditi, a sukladno odredbi članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

27. Međutim, u dijelu zateznih kamata koje na navedeni iznos teku od 28. srpnja 2011. pa do isplate, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je prvotužitelju dosudio zatezne kamate prema stopi propisanoj za potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava. Naime, budući da se u konkretnom slučaju tužitelj ne potražuje novčanu svotu na ime ispunjenja ugovora sklopljenog između ugovornih stranaka, već naknadu tržišne vrijednosti nekretnine koju je tuženik ex lege stekao, to prvotužitelj osnovano potraživanje zatezne kamate prema stopi tih kamata proizašloj iz ostalih odnosa. Prema tome, budući da je od dospijeća prvotužiteljeve tražbine 28. srpnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. zatezna kamata za potraživanja proizašla iz ostalih odnosa iznosila 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. pa do isplate ta stopa zateznih kamata se određuje prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, to prvotužitelj osnovano potražuje zateznu kamatu samo po navedenim stopama.

28. Slijedom navedenog, u dijelu u kojem je točkom I. izreke presude naloženo tuženiku da isplati tužitelju zatezne kamate koje na iznos od 1.482.009,80 kn teku od 28. srpnja 2011. pa do isplate po stopama proizašlih iz ostalih odnosa, pobijanu presudu je valjalo potvrditi dok je u odnosu na stope zateznih kamata dosuđenih prvotužitelju preko navedenih stopa tih kamata tu presudu valjalo preinačiti, a na temelju odredbi članka 368. stavka 1. i članka 373. točka 3. Zakona o parničnom postupku.

29. U odnosu na tuženikovo osporavanje rješenja prvostupanjskog suda kojim je dopuštena preinaka tužbe, ovaj sud napominje da je prvotužitelj povećao tužbeni zahtjev potražujući iz iste činjenične osnove drugu (veću) novčanu svotu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe. Naime, prvotužitelj je povećao tužbeni zahtjev jer je nakon provedenog vještačenja saznao za točnu visinu tržišne vrijednosti predmetne nekretnine na dan 28. srpnja 2011.. Slijedom navedenog, sukladno odredbi članka 191. stavka 2. Zakona o parničnom postupku takvoj preinaci tužbe tuženik se ne može protiviti. Nadalje, neovisno o tome što se tuženik na ročištu od 15. siječnja 2018. protivio objektivnoj preinaci tužbe, prvostupanjski je sud unatoč tom protivljenju tuženika pravilno dozvolio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, ovaj sud napominje da je prvotužitelj sukladno odredbi članka 190. stavka 2. Zakona o parničnom postupku mogao preinačiti tužbu i nakon zaključenja prethodnog postupka jer bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka budući da prije provedenog vještačenja nije znao za točnu tržišnu vrijednost predmetne nekretnine na dan 28. srpnja 2011.; s tim u vezi ovaj sud napominje da se odredba članka 190. stavka 2. Zakona o parničnom postupku primjenjuje u ovom sporu sukladno članku 117. stavka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 70/19).

30. Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu kojom pobija prvostupanjsko rješenje od 26. travnja 2018. je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi to rješenje, a na temelju odredbe članka 380. točke 2. Zakona o parničnom postupku.

31. Međutim, za razliku od žalbe drugotužitelja i trećetužitelja kojom ti tužitelji pobijaju točku II. izreke prvostupanjske presude, prvotužitelj nema pravni interes žalbom pobijati taj dio prvostupanjske presude jer se tim dijelom presude ne odlučuje o njegovu tužbenom zahtjevu. Upravo zbog toga, prvotužiteljeva žalba je u tom dijelu nedopuštena u smislu članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom postupku pa ju je kao takvu valjalo odbaciti, a sukladno odredbi članka 367. stavka 2. istog Zakona.

32. Zahtjev tuženika za naknadom troška drugostupanjskog postupka je valjalo odbiti kao neosnovan jer je tuženik samo u razmjerno neznatnom dijelu i to u odnosu na sporedno potraživanje (zatezne kamate) uspio u tom postupku, a zbog čega nisu nastali posebni troškovi (članak 166. u vezi s člankom 154. stavkom 5. Zakona o parničnom postupku).

Zagreb, 7. veljače 2022.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec, v.r.