Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, J. Jelačića 3

Pr-2318/21-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u B. po sucu toga suda Vesni Šuflaj Šestak, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja J. E. iz P., S. R. 129, O.: …, zastupanog po punomoćnicima M. B. i dr., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ž., B. & A. d.o.o., Z., R. 47 protiv tuženika Z. za hitnu medicinu B.-bilogorske županije, B., J. J. 13C, O.: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Z. odvjetničkog ureda Z. G., T. F.-G. i H. M. iz B., M. 15b, radi isplate, nakon održane i zaključene, javne glavne rasprave 23. prosinca 2021. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, primjenom odredbe čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), 7. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Z. Z. H. M. B.-B. Ž., B., J. J. 13 C, O.: … da tužitelju J. E. iz P., S. R. 129, O.: … isplati iznos od ukupno bruto 6.339,62 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče:

- na bruto iznos od 160,78 kn počevši od dana 21. listopada 2016. godine do isplate,

- na bruto iznos od 204,90 kn počevši od dana 21. studenog 2016. godine do isplate,

- na bruto iznos od 61,25 kn počevši od dana 21. prosinca 2016. godine do isplate,

- na bruto iznos od 306,25 kn počevši od dana 21. siječnja 2017. godine do isplate,

- na bruto iznos od 93,71 kn počevši od dana 21. veljače 2017. godine do isplate,

- na bruto iznos od 85,90 kn počevši od dana 21. ožujka 2017. godine do isplate,

- na bruto iznos od 77,46 kn počevši od dana 21. travnja 2017. godine do isplate,

- na bruto iznos od 481,06 kn počevši od dana 21. svibnja 2017. godine do isplate,

- na bruto iznos od 74,70 kn počevši od dana 21. lipnja 2017. godine do isplate,

- na bruto iznos od 263,83 kn počevši od dana 21. srpnja 2017. godine do isplate,

- na bruto iznos od 294,53 kn počevši od dana 21. kolovoza 2017. godine do isplate,

- na bruto iznos od 214,38 kn počevši od dana 21. rujna 2017. godine do isplate,

- na bruto iznos od 176,37 kn počevši od dana 21. listopada 2017. godine do isplate,

- na bruto iznos od 128,07 kn počevši od dana 21. studenog 2017. godine do isplate, - na bruto iznos od 153,96 kn počevši od dana 21. siječnja 2018. godine do isplate,

- na bruto iznos od 23,43 kn počevši od dana 21. veljače 2018. godine do isplate,

- na bruto iznos od 17,96 kn počevši od dana 21. ožujka 2018. godine do isplate,

- na bruto iznos od 57,15 kn počevši od dana 21. travnja 2018. godine do isplate,

- na bruto iznos od 91,06 kn počevši od dana 21. svibnja 2018. godine do isplate,

- na bruto iznos od 105,93 kn počevši od dana 21. lipnja 2018. godine do isplate,

- na bruto iznos od 402,00 kn počevši od dana 21. srpnja 2018. godine do isplate,

- na bruto iznos od 278,85 kn počevši od dana 21. kolovoza 2018. godine do isplate,

- na bruto iznos od 88,67 kn počevši od dana 21. rujna 2018. godine do isplate,

- na bruto iznos od 342,92 kn počevši od dana 21. listopada 2018. godine do isplate,

- na bruto iznos od 117,71 kn počevši od dana 21. studenog 2018. godine do isplate,

- na bruto iznos od 82,04 kn počevši od dana 21. prosinca 2018. godine do isplate,

- na bruto iznos od 197,67 kn počevši od dana 21. siječnja 2019. godine do isplate,

- na bruto iznos od 57,92 kn počevši od dana 21. veljače 2019. godine do isplate,

- na bruto iznos od 74,36 kn počevši od dana 21. ožujka 2019. godine do isplate,

- na bruto iznos od 137,65 kn počevši od dana 21. travnja 2019. godine do isplate,

- na bruto iznos od 14,10 kn počevši od dana 21. svibnja 2019. godine do isplate,

- na bruto iznos od 121,56 kn počevši od dana 21. lipnja 2019. godine do isplate,

- na bruto iznos od 148,72 kn počevši od dana 21. srpnja 2019. godine do isplate,

- na bruto iznos od 132,64 kn počevši od dana 21. kolovoza 2019. godine do isplate,

- na bruto iznos od 102,02 kn počevši od dana 21. rujna 2019. godine do isplate,

- na bruto iznos od 58,60 kn počevši od dana 21. listopada 2019. godine do isplate,

- na bruto iznos od 121,58 kn počevši od dana 21. studenog 2019. godine do isplate,

- na bruto iznos od 105,47 kn počevši od dana 21. prosinca 2019. godine do isplate,

- na bruto iznos od 178,98 kn počevši od dana 21. siječnja 2020. godine do isplate,

- na bruto iznos od 98,23 kn počevši od dana 21. veljače 2020. godine do isplate,

- na bruto iznos od 326,33 kn počevši od dana 21. ožujka 2020. godine do isplate,

- na bruto iznos od 78,92 kn počevši od dana 21. travnja 2020. godine do isplate, osim zakonske zatezne kamate sadržane u navedenim bruto iznosima tekuće na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak, sve u roku od 15 dana.

II. Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi parnični trošak u iznosu 3.281,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 7. veljače 2022. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj J. E. podnio je ovome sudu 15. listopada 2021. tužbu protiv tuženika Z. za hitnu medicinu B.-bilogorske županije, kao poslodavca radi isplate razlike plaće i razlike naknade plaće.

U tužbi tvrdi da je kod tuženika u radnom odnosu temeljem Ugovora o radu od 18. srpnja 2011. Tužitelj je u vremenskom razdoblju od mjeseca rujna 2016. godine do zaključno mjeseca ožujka 2020. godine radio u otežanim uvjetima rada, dok mu je tuženik kao poslodavac u utuženom razdoblju plaćao dodatak za otežane / posebne uvjete rada samo na sate redovnog rada, ali ne i na sate prekovremenog rada, iako je tužitelj pod istim uvjetima kao u redovnom radu radio i u prekovremenom radu. U tom razdoblju plaća tužitelja je bila regulirana, između ostalih propisa, i odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ( NN 143/13, NN 29/18 dalje: KU ) i Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ( NN 141/12, NN 128/17 dalje: TKU ).

Prema čl. 47. KU/13 i čl. 45. KU/18 plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na plaću, a dodaci na plaću su stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.

Sukladno čl. 51. KU/13 i čl. 49. KU/18, čl. 57. KU/13 i čl. 55. KU/18 i odredbi čl. 54. TKU/12 i čl. 53. TKU/17 propisani su dodaci i uvećanja osnovne plaće koji se obračunavaju i isplaćuju tužitelju za svaki efektivno odrađeni sat od osnovne vrijednosti toga sata.

U utuženom razdoblju tužitelj je kao zdravstveni radnik obavljao poslove medicinskog tehničara/medicinske sestre u Tim 1 HMP i Tim 2 HMP i pritom radio u otežanim uvjetima rada za koje mu temeljem čl. 86. Zakona o radu ( NN 149/09 ) i čl. 94. Zakona o radu ( NN 93/14, NN 127/17, NN 98/19 ) pripada pravo na povećanu plaću, a sukladno čl. 57. KU ( NN 143/13 ) i čl. 55. KU ( NN 29/18 ) taj dodatak iznosio je za tužitelja 20% osnovne plaće.

Nadalje, sukladno čl. 5. Dodatka I KU NN96/15 i čl. 58. KU/18 tužitelj je prema čl. 59. odnosno čl. 59.a Dodatka I KU NN 96/15 koji je na snazi od 1. listopada 2015. pa nadalje imao kao zdravstveni radnik koji sudjeluje u procesu dijagnostike i liječenja, dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi u visini od 4% od osnovne plaće.

Osim toga, u vremenskom razdoblju od mjeseca rujna 2016. godine do mjeseca travnja 2020. godine, a prema odredbi čl. 36. st. 2. KU/13 i čl. 34. st. 2. KU/18 radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.

Temeljem čl. 59. st. 1. TKU/12 i čl. 58. st. 1. TKU/17 radniku koji je odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada naknada plaće u visini 85% njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje. Tužitelj na navedeni dodatak na plaću za posebne uvjete rada ima pravo kumulativno za sve odrađene sate, dakle i za prekovremene sate jer niti iz jedne odredbe KU i TKU ne proizlazi da bi radniku pripadali ti dodaci samo na ostvarenu redovnu satnicu, niti da se uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada i navedeni dodaci međusobno isključuju.

Rezimirajući navedeno, a kako tuženik nije isplaćivao tužitelju pripadajući mu dodatak za otežane / posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za ostvarene sate prekovremenog rada, te razliku naknade plaće za godišnji odmor odnosno bolovanje do 42 dana, to je tuženik, dakle, u obvezi isplatiti tužitelju razliku plaće za dospjeli a neisplaćeni dodatak za otežane / posebne uvjete rada, za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, kao i razliku naknade plaće za godišnji odmor odnosno bolovanje do 42 dana, s time da tužitelj nije u mogućnosti postaviti određeni zahtjev za isplatom bruto iznosa razlike plaće sve dok se od tuženika ne pribave svi potrebni podaci odnosno dok se ne provede vještačenje po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke radi utvrđivanja tog iznosa, zbog čega tužitelj postavlja tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj se prije pokretanja ovog parničnog postupka obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora i za dostavu potrebne dokumentacije, no tuženik se nije očitovao na takav zahtjev tužitelja, niti dostavio potrebnu dokumentaciju. Kako se podaci o radu tužitelja i podaci o korištenju godišnjeg odmora i bolovanja za utuženo razdoblje nalaze kod tuženika, tužitelj prvenstveno podnosi stupnjevitu tužbu radi isplate razlike plaće po osnovi dodataka za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za ostvarene prekovremene sate rada, te s osnove razlike naknade plaće za godišnji odmor i bolovanje, sve za razdoblje od 1. rujna 2016. do 31. ožujka 2020., te se obvezao određeni tužbeni zahtjev postaviti odmah nakon dostave obračuna razlike plaće i naknade plaće od strane tuženika, podredno nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

Odmah nakon dostave obračuna razlike plaće po tuženiku koji obračun u cijelosti priznaje, tužitelj podneskom od 10. studenoga 2021. izjavljuje da od tuženika potražuje razliku plaće po osnovu dodataka na posebne uvjete rada i iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, te razliku naknade plaće za godišnji odmor i bolovanje, a sve u odnosu na prekovremene sate rada koje mu tuženik nije platio. Istim podneskom postavlja određeni tužbeni zahtjev iz kojega proizlazi da istim potražuje za razdoblje od 1. rujna 2016. do 31. ožujka 2020. isplatu razlike plaće po osnovu dodataka za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, kao i naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i bolovanja, iznos od ukupno bruto 6.339,62 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 21. u mjesecu na razliku plaće odnosno naknade plaće za prethodni mjesec i potražuje parnične troškove sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od presuđenja pa do isplate (list 24-29 spisa).

2. U odgovoru na tužbu, a i tijekom postupka, tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu.

Priznaje da je u utuženom razdoblju tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika. Navodi da se nije u mogućnosti precizno očitovati na navode tužbe jer je tužbeni zahtjev neodređen.

Tvrdi da je tuženik tužitelju platio naknadu plaće za vrijeme kada je bio na godišnjem odmoru i bolovanju.

Ističe da je tužitelju pravilno isplatio plaću i naknade plaće prema evidenciji radnog vremena koje dostavlja u ovome postupku kao i platne liste temeljem kojih je tužitelju obračunata i isplaćena plaća.

Tuženik kao poslodavac je ustanova koja obavlja javnu djelatnost te se kod obračuna plaće dužan koristiti jedinstvenom metodologijom obračuna plaća koju izrađuje C. obračun plaća (COP) koji je uveden odlukom V. R. H., pa tuženik nije ovlašten određivati drugačiji način obračuna, već je ovlašten samo unositi podatke za obračun tj. podatke o radniku i o evidenciji radnog vremena, a potom se plaće računaju prema unaprijed zadanim formulama i parametrima preko F.-e. Stoga tvrdi da je tužitelju isplaćeno sve što mu je pripadalo prema ugovoru o radu i važećim propisima za obračun plaće.

Ističe da je od 1. travnja 2020. u sustav obračuna plaća unesen i obračun dodatka za posebne uvjete rada na prekovremene sate rada temeljem Dodatka III Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 56/20) od kada se ti dodaci obračunavaju i na prekovremene sate rada.

Sve kada bi tužitelju neka novčana naknada i pripadala, tuženik mu osporava pravo na određene zatražene zakonske zatezne kamate.

Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio da se radi intervencijskog efekta o ovoj parnici obavijesti R. H. koja je ustrojila C. i koja osigurava određena sredstva za isplatu plaće, a isto tako i B.-bilogorska županija.

P. tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan i potražuje parnične troškove.

3. Radi razjašnjenja spornih, a za presuđenje odlučnih činjenica sud je tijekom postupka izveo dokaz uvidom u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 18. srpnja 2011., Zahtjev za mirno rješenje spora, Dodatak III. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja od 5. svibnja 2020. uz način izračuna jednog sata prekovremenog rada, izračun razlike bruto plaće i naknade plaće.

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

5. Neosnovan je i prigovor nedopuštenosti stupnjevite tužbe.

Iz zahtjeva tužitelja od 8. listopada 2021. zaprimljenog kod tuženika 14. listopada 2021. proizlazi da je tužitelj prije podnošenja tužbe od tuženika zatražio dostavu obračunskih lista isplaćene plaće i evidencija o radnom vremenu za utuženo razdoblje, radi izrade eventualnog obračuna visine potraživanja, koji mu nisu ni dostavljeni.

No odredbom čl. 186. b. ZPP-a nije ni propisano da će sud odbaciti stupnjevitu tužbu ako tužitelj prije podnošenja nije zatražio dokumentaciju na temelju koje bi tek nakon knjigovodstvenog vještačenja bilo utvrđeno da je tuženik propustio isplatiti tužitelju po osnovu radnog odnosa ono što mu pripada. Sve da je tom dokumentacijom tužitelj i raspolagao, bez provođenja knjigovodstvenog vještačenja ili dostave obračuna razlike plaće tužitelj ne bi mogao utvrditi i postaviti određeni tužbeni zahtjev za sporno potraživanje. Stoga, po mišljenju ovoga suda podnošenje stupnjevite tužbe tužitelja, a obzirom na okolnosti konkretnog slučaja te vrstu novčanog potraživanja i pravni osnov istoga, je dopušteno, neovisno o tome što odredba čl. 186.b. st. 3 ZPP- a, upućuje na podnošenja takove tužbe u slučaju u kojem tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podatka koje mu tuženik ne želi dati, iako istima raspolaže.

Kako je tužitelj određeni tužbeni zahtjev postavio odmah nakon dostave obračuna razlike plaće od strane tuženika, time je opravdao prethodno podnesenu stupnjevitu tužbu.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Između stranaka nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju po konačnom tužbenom zahtjevu tj. od 1. rujna 2016. do 31. ožujka 2020. bio zaposlen kod tuženika i to neprekidno na radnom mjestu medicinskog tehničara/medicinske sestre u Tim 1 i Tim 2 HMP, a što proizlazi iz Ugovora o radu od 18. srpnja 2011., te iz navoda stranaka.

Sud utvrđuje da je tužitelju na njegovom radnom mjestu kako je naprijed navedeno, u razdoblju za koje potražuje razliku plaće za dodatke tj. od 1. rujna 2016. do 31. kolovoza 2019. pripadao dodatak na plaću za posebne uvjete rada u visini od 20% od osnovne plaće, a u razdoblju od 1. rujna 2019. do 31. ožujka 2020. u visini od 23% od osnovne plaće, sve temeljem čl. 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja NN 143/13 (dalje: KU NN 143/13), Dodatka I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja NN 96/15 (dalje: Dodatak I. KU NN 96/15), čl. 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja NN 29/18 (dalje: KU NN 29/18) i čl. 21. Dodatka II. KU za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja NN 92/19 (dalje: Dodatak II. KU NN 92/19), a što proizlazi i iz obračuna plaće za tužitelja iz kojih je vidljivo da je u navedenim razdobljima tuženik tužitelju na redovan rad obračunavao upravo te pripadajuće dodatke.

Sud također utvrđuje a i nije sporno da je tužitelju pripadao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za razdoblje od 1. rujna 2016. do 31. kolovoza 2019. u visini 4% od osnovne plaće, od 1. rujna 2019. do 31. ožujka 2020. u visini 8% od osnovne plaće, sve temeljem čl. 5. Dodatka I. KU NN 96/15, čl. 57. KU NN 29/18 i čl. 23. Dodatka II. KU NN 92/19, a nije sporno da je upravo dodatke u toj visini za svako pripadajuće razdoblje tuženik tužitelju obračunao na redovne sate rada. Nesporno je da su u obračunima plaća točno evidentirani svi sati rada tužitelja kako u redovnom, tako i u prekovremenom radu, te da je tuženik tužitelju pravilno obračunao i isplatio postotak dodatka za posebne uvjete rada, kao i dodatke za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, ali samo na redovni mjesečni fond sati rada, dok mu nije taj dodatak obračunao ni isplatio na prekovremene sate rada.

Nije sporno da je tuženik tužitelju isplatio naknade plaće za godišnji odmor i bolovanje, no bilo je sporno postoji li razlika u visini tih naknada za slučaj da se tužitelju drugačije obračunaju prosječne plaće na temelju kojih se radi izračun naknade plaće za godišnji odmor i bolovanje.

8. Iz navoda stranaka tijekom postupka proizlazi nespornim da su podaci o radnom mjestu, broju prekovremenih sati rada, te postotku dodatka na plaću za posebne uvjete rada i dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi vidljivi iz svakog pojedinog obračuna plaće koje je tuženik dostavljao tužitelju, te da su ti podaci točni. Obračuni plaće za tužitelja sačinjeni po tuženiku, pa je nesporno da je sva ta dokumentacija vjerodostojna jer je ispisana iz službenih programskih evidencija tuženika, dok se tužitelj izričito izjasnio da ju ne osporava, pa proizlazi da je ista nesporna za obje stranke.

9. Tijekom postupka nesporno je utvrđeno da je tuženik tužitelju za cijelo utuženo razdoblje isplatio sve dodatke na osnovnu plaću za redovne sate rada.

Bilo je sporno pripada li tužitelju dodatak za posebne uvjete rada, dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi i u odnosu na prekovremene sate rada, te je li tuženik tužitelju pravilno obračunao i isplatio naknadu plaće za iskorišteni godišnji odmor i bolovanje, te je bila sporna i visina tužiteljevog potraživanja.

10. Odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja koji su bili u primjeni u utuženom razdoblju tj. čl. 57. KU NN 143/13, odredbi Dodatka I. KU NN 96/15, čl. 55. KU NN 29/18 odnosno čl. 21. Dodatka KU II. NN 92/19 bilo je propisano da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, time da je taj dodatak za posebne uvjete rada tužitelju za razdoblje od 1. rujna 2016. do 31. kolovoza 2019. pripadao u visini 20% od osnovne plaće, a od 1. rujna 2019. do 31. ožujka 2020. u visini 23% od osnovne plaće, a što nije između stranaka sporno, te mu je u tom postotku dodatak i obračunat na redovan mjesečni fond sati rada, ali ne i na prekovremene sate rada. Nadalje, nesporno je i da je tužitelju na njegovom radnom mjestu pripadao dodatak na osnovnu plaću za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi od 1. rujna 2016. do 31. kolovoza 2019. u visini 4% od osnovne plaće, od 1. rujna 2019. do 31. ožujka 2020. u visini 8% od osnovne plaće u smislu odredbi Dodatka I. KU NN 96/15, čl. 57. KU NN 29/18 i čl. 23. Dodatka II. KU NN 92/19, te da mu je u tim postocima za pripadajuća razdoblja taj dodatak obračunat na redovan mjesečni fond sati rada, ali ne i na prekovremene sata rada.

11. U čl. 47. KU NN 143/13 i 45. KU NN 29/18 definiran je pojam plaće, pa tako plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Tom odredbom definirano je da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža; time da su dodaci na osnovnu plaću: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.

Niti iz jedne odredbe Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ne proizlazi da tužitelju, kojemu nesporno pripada dodatak za posebne uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi u cijelom utuženom razdoblju, ti dodaci pripadaju samo u odnosu na ostvarenu redovnu satnicu rada, a ne i na prekovremene sate rada, niti da bi se uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada i uvećanja plaće po osnovi tih dodataka međusobno isključivali.

Tužitelju pripadaju dodaci na posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, za svaki odrađeni sat rada, jer ukoliko postoje posebni uvjeti rada i takva iznimna odgovornost za vrijeme redovnih sati rada, isti postoje i za vrijeme prekovremenih sati rada.

Isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo na dodatak za posebne uvjete rada i na dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na prekovremene sate rada, jer tužitelj i onda kad radi prekovremeno, radi u posebnim uvjetima rada i sa iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi, kao i za vrijeme kada odrađuje redovne sate rada.

12. Temeljem čl. 81. ZR NN 93/14, odnosno čl. 47. KU NN 143/13., čl. 34. st. 2. KU NN 29/18, kao i čl. 51. TKU NN 141/12, čl. 58. TKU NN 24/17 i čl. 58. TKU NN 128/17 radnik za vrijeme korištenja godišnjeg odmora ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj KU, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u naravi i novcu koja predstavljaju naknadu za rad; odnosno i naknadu plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje u trajanju do 42 dana.

Stoga sud utvrđuje da tužitelju pripadaju naknade plaće za godišnji odmor i bolovanje prema prosječnoj plaći koja mu je trebala biti isplaćena da su mu pravilno obračunati utuženi dodaci za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost i na prekovremene sate rada a ne samo na redovne sate rada.

13. Nije sporno da je tuženik tužitelju obračunavao dodatak za posebne uvjete rada i dodatak na iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi samo na redovan rad (ne i na prekovremene sate rada).

14. Prema čl. 7. st. 1. u vezi čl. 9. st. 3. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17) poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću. Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo.

Prema odredbi čl. 9. ZOO-a sudionik je u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, nadalje prema čl. 65. st. 1. ZOO vjerovnik je ovlašten zahtijevati od dužnika ispunjene obveze, a dužnik je dužan u cijelosti ispuniti obvezu. Također čl. 342. st. 1. ZOO-a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, te je dužnik dužan ispuniti obvezu savjesno u svemu kako ona glasi, a što sve treba primijeniti i u ovom slučaju.

Irelevantno je za odnos tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca, tuženikovo pozivanje na nužnost obračuna i isplate plaće sukladno parametrima C.-a, jer se radnika ne tiče može li poslodavac mijenjati obračune plaća, već je poslodavac radniku dužan isplatiti plaću u skladu s kolektivnim ugovorom. Stoga je kao nepotreban odbijen prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka S. L. B. na okolnost načina obračuna plaća.

15. Da tužitelj ima pravo na dodatak za posebne uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi koji se obračunavaju na prekovremene sate rada, stav je zauzela sudska praksa u presudi V. suda R. broj R.-206/12 od 2. travnja 2014. iz koje proizlazi da ako tužitelju prema KU ima pravo na određene dodatke na plaću, dodaci na plaću odnose se kako na plaću za redovno radno vrijeme, tako i na plaću za prekovremeni rad.

Isti stav zauzet je i u presudama brojnih Ž. sudova u R., pa tako npr. Ž. sud u Z. G. R.-461/18 od 13. prosinca 2018., Ž. sud u R. G. R.-427/2018 od 18. rujna 2018., Ž. sud u S. broj G. R.-293/2018 od 8. travnja 2019., Ž. sud u O. broj G. R.-407/2018 od 9. svibnja 2019.

16. Konačno, na sjednici G. odjela V. suda R. H. održanoj 9. prosinca 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

17. Radi utvrđivanja visine potraživanja sud je izvršio uvid u obračun potraživanja sačinjen po tuženiku (list 20-21 spisa) kojega su i tužitelj i tuženik u cijelosti prihvatili točnim i valjanim, te je u skladu sa istim tužitelj postavio određeni tužbeni zahtjev radi isplate bruto iznosa 6.339,62 kn u odnosu na dodatke i naknadu plaće, sve s pripadajućim kamatama, kao u podnesku od 10. studenoga 2021., a odustao je od prijedloga za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja jer su se stranke suglasile da provođenje toga dokaza nije niti potrebno.

18. Iz obračuna potraživanja sačinjenog po tuženiku proizlazi da za slučaj obračuna dodatka za posebne uvjete rada, dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, sve na prekovremene sate rada, tuženik tužitelju nije isplatio iznos od ukupno bruto 5.646,71 kn, razliku naknade plaće za godišnji odmor u iznosu 588,40 kn i razliku naknade plaće za bolovanje u iznosu 104,51 kn (koji se dobije pravilnim zbrajanjem iznosa po pojedinim mjesecima, a ne 104,52 kn kako je navedeno u obračunu) odnosno ukupno 6.339,62 kn kako je navedeno u tom obračunu u stupcu "ukupno razlika u kunama bruto" (list 20-21 spisa).

S obzirom da je obračun razlike plaće i naknade plaće dostavio sam tuženik, da tužitelj priznaje točnost i istinitost svih podataka navedenih u obračunima plaće i točnost sačinjenog obračuna razlike plaće i naknade plaće, na način da su dodaci za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi obračunati za prekovremene sate rada, te posljedično tome i obračunata je naknada za godišnji odmor i bolovanje to nije bilo potrebe provoditi financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

U utuženom razdoblju tužitelj je ostvario određeni broj prekovremenih sati rada za koje mu pripada razlika neisplaćenih a utuženih bruto dodataka i to za posebne uvjete rada, za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi (bruto 5.646,71 kn) i razlika plaće za godišnji odmor (bruto 588,40 kn) i bolovanje (bruto 104,51 kn) i to po pojedinim mjesecima kao u tablici obračuna razlike plaće i naknade plaće dostavljenog po tuženiku, tj. kao pod toč. I. izreke presude.

Na raspravi 23. prosinca 2021. stranke su se izjasnile da je nesporna visina tužbenog zahtjeva po svim utuženim osnovama u onoj visini u kojoj je tužitelj postavio konačni tužbeni zahtjev, no tuženik i nadalje osporava osnov zahtjeva.

19. Dakle, na temelju obračuna sačinjenog po tuženiku proizlazi da bruto iznos dodataka za posebne uvjete rada, za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, sve obračunato na ostvarene prekovremene sate rada, a posljedično tome i pravilno obračunate razlike naknade za godišnji odmor i bolovanje zajedno iznosi bruto 6.339,62 kn, pa je radi isplate tih iznosa tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti kao pod toč. I. izreke presude, osim za zakonske zatezne kamate tekuće na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u tom bruto iznosu, koje tužitelj ni ne potražuje.

20. Na svaki mjesečni bruto iznos dodatka, odnosno razlike naknade tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata tekuća od 21. u mjesecu na dodatke odnosno naknadu za prethodni mjesec pa do isplate jer je i prema čl. XII. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog između stranaka 18. srpnja 2011. tuženik bio dužan tužitelju plaću isplaćivati do 20. u mjesecu za prethodni mjesec, pa mu je stoga i kamatu na neisplaćene iznose dužan platiti od prvog sljedećeg dana nakon dospjeća obveze.

21. Na prijedlog tuženika sud je o otpočetoj parnici nakon dostave odgovora na tužbu obavijestio B.-bilogorsku županiju i R. H., no isti nisu stavili prijedlog za miješanjem u ovoj parnici.

22. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u parnici s konačnim zahtjevom, sud je obvezao tuženika da tužitelju u cijelosti nadoknadi parnične troškove.

Tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao osnov zahtjeva, a do dostave obračuna razlike plaće osporavao je i visinu potraživanja.

U slučaju podnošenja stupnjevite tužbe, parnični troškovi se za cijeli postupak određuju prema vrijednosti predmeta spora konačnog zahtjeva.

Parnični troškovi tužitelja (ukupni vps 6.339,62 kn) sastoje se od troška sastava tužbe od 15. listopada 2021. u iznosu 750,00 kn, sastava obrazloženog podneska od 10. studenoga 2021. kojim se očituje na navode odgovora na tužbu u iznosu 750,00 kn (Tbr.8. toč.1. Tarife), zastupanja po punomoćniku na ročištu 23. prosinca 2021. u iznosu po 750,00 kn, zastupanja na ročištu radi objave i uručenja presude 7. veljače 2022. u iznosu 375,00 kn, pripadajućeg PDV-a po stopi 25% na sve navedene radnje u iznosu 656,25 kn, odnosno ukupno 3.281,25 kn na koji tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata tekuća od 7. veljače 2022. kao dana donošenja ove presude pa do isplate (toč. II. izreke presude).

Sud tužitelju nije priznao trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora od 8. listopada 2021. za koji potražuje 750,00 kn uz PDV jer podnošenje istoga nije bila procesna pretpostavka za podnošenje tužbe niti trošak potreban za vođenje ove parnice.

23. Svi parnični troškovi odmjereni tužitelju bili su u smislu čl. 155. st. 1. ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

24. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U B. 7. veljače 2022.

Sudac

Vesna Šuflaj Šestak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka pisanim putem u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje ove presude.

Žalba se može podnijeti samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč.3. Zakona o parničnom postupku (čl.467. st.1. ZPP).