Poslovni broj: 18 UsI-1403/21-6

Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke N.B., u upravnom sporu tužitelja M. T., OIB: …., G. … K., kojeg zastupa opunomoćenik J. M., odvjetnik u G., G. ..., … G., protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 1, zastupan po službenoj osobi D.Š., radi utvrđivanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, nakon održane usmene i javne rasprave zaključene dana 28. siječnja 2022., u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika, dana 07. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

„I.Poništava se rješenje Ministarstva obrane, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, KLASA: UP/II 561-01/20- 01/226, URBROJ: 512-2501-21-4 od 26. siječnja 2021. godine.

II.Poništava se rješenje Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Split, KLASA: UP/I 561-01/19-01/682, URBROJ:512M2-6510-20-8 od 01. prosinca 2020. godine.

III.Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog upravnog spora, sve u roku od 15 dana.“

Obrazloženje

1.Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II 561-01/20-01/226, Urbroj: 512- 2501-21-4 od 26. siječnja 2021. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Split, Klasa: UP/I 561-01/19-01/682, Urbroj: 512M2-6510-20-8 od 1. prosinca 2020. a kojim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti Kriznom štabu K. u razdoblju od 10. srpnja 1991. do 07. listopada 1991.

2.U pravodobno podnesenoj tužbi ovome sudu tužitelj pobija citirano rješenje tuženika kao i prvostupanjskog tijela iz svih zakonom predviđenih razloga. Naime, u tužbi se navodi da je prvostupanjsko tijelo citiranim rješenjem od 01. prosinca 2020. odbilo kao neosnovan zahtjev tužitelja za priznanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti Kriznom štabu K. u razdoblju od 10. srpnja 1991. do 07. listopada 1991., a nakon što je predmet prethodnim rješenjem drugostupanjskog tijela od 2. lipnja 2020. godine vraćen nadležnom tijelu na ponovni postupak. Pobijano rješenje da je potpuno neosnovano, štoviše, u istome da nedostaje obrazloženje iz kojih je to dokaza utvrđeno da tužitelju ne treba priznati status hrvatskog branitelja, a izreka pobijanog rješenja da je evidentno suprotna dokazima koje je podnio tužitelj te kojim je nesporno utvrđeno i njegovo sudjelovanje i izravni angažman kao pripadnika borbenog sektora. Tužitelj da je, kao što to i sam navodi u svojemu iskazu, a što u da bitnome potvrđuju i saslušani svjedoci I. B. i B. M., bio dragovoljac koji se dragovoljno javio u tadašnji Krizni stožer u G., a koji je bio ustrojbena organizacija koja je tada organizirala obranu. Dakle, tužitelj nije bio pripadnik Kriznog stožera već dragovoljačke postrojbe Narodne zaštite, koja da se ustrojila na poziv Kriznog stožera i koja je svoja ratna djelovanja vršila na rubnim područjima K. uz samu granicu sa B…i C.G. kao pomoć snagama MUP-a (policija) te da je tužitelj, a što da jasno potvrđuju gore navedeni svjedoci, sudjelovao u borbenom sektoru (obnašao ophodnje, straže i sve druge aktivnosti). Stoga da je krajnje kontradiktoran, pa i zbunjujući zaključak tijela prvog stupnja sa izrekom pobijanog rješenja, u kojem se navodi : " iz navoda stranke kao i izjava svjedoka, razvidno je da je predmetni, u traženom razdoblju, svojim radom i angažmanom, dao izniman doprinos obrani suvereniteta RH". Stoga, da ostaje nejasno zašto mu se odbija priznati status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, jer da je njegovo sudjelovanje u borbenom sektoru neosporno. Tužitelj da je stoga ostao uskraćen za razumno i suvislo obrazloženje, uslijed kojih to razloga drugostupanjsko, a i prvostupanjsko tijelo smatraju da je ispravna odluka odbiti zahtjev za priznavanje statusa hrvatskog branitelja? Drugostupanjsko rješenje da nema nikakvog razloga uslijed kojega bi se moglo utvrditi zašto tužitelju nije priznat status hrvatskog branitelja i iz kojih činjenica to proizlazi. Slijedom navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se poništi osporavano rješenje tuženika kao i rješenje prvostupanjskog tijela te ujedno traži da tuženik bude obvezan naknaditi mu troškove ovoga spora.

3.Tuženik u odgovoru na tužbu navode tužitelja smatra neutemeljenim, poziva se na odredbe članka 3. te članka 179. stavak 1. točka a) Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“ broj 121/17-dalje ZHBDR), koje i citira, te u bitnome ponavlja navode iz obrazloženja osporavanog rješenja, dodajući da je, suprotno navodima iz tužbe, iz izjava samog tužitelja i svjedoka nedvojbeno utvrđeno kako tužitelj nije sudjelovao u oružanom otporu agresoru i djelovanju u izravnoj svezi s tim otporom sukladno čanku 3. stavku 2. ZHBDR-a kao pripadnik bilo koje sastavnice OS RH ili organizacijskog oblika propisanog u članku 3. istog Zakona te da je iz spisa predmeta razvidno kako je tužitelj bio pri Kriznom štabu K. kojoj kategoriji osoba zakon ne priznaje status branitelja iz Domovinskog rata. Tužitelj da ni u tužbi nije ponudio pravno relevantne činjenične razloge za drugačije rješavanje ove upravne tvari.

4.U tijeku ovog upravnog spora je dostavom podnesaka i održavanjem ročišta za raspravu svakoj stranci u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 – dalje: ZUS) dana mogućnost izjašnjavanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5.Tužitelj je po svom opunomoćeniku na ročištu za raspravu održanom dana 28. siječnja 2022. ustrajao u navodima tužbe i u tužbenom zahtjevu. Naime isti navodi da tužitelj M. T. nije bio pripadnikom Kriznog stožera već postrojbe Narodne zašite ustrojene na poziv Kriznog stožera na tadašnjem području O. K., čije sjedište je bilo u mjestu G.. Pripadnici te postrojbe da su vršili kontrolu samog uskog graničnog područja prema tadašnjoj C. G., držali straže a već u tom periodu ljeta 1991. da su krenule provokacije u vidu puškaranja i sl. Tužitelj da je u svojem zahtjevu i tijekom prvostupanjskom postupka predlagao da se osim svjedoka koji su saslušani a to su : B. M. i I. B., saslušaju i svjedoci M. R. zapovjednik teritorijalne obrane te M. Š., pripadnik teritorijalne obrane, koji dokazi da nisu izvedeni te da za to nije dano valjano obrazloženje već da je izveden zaključak da tužitelj ne može ostvariti svoj status iz razloga pripadnosti Kriznom stožeru a što da je tužitelj već ranije pojasnio, a što da su potvrdili i dvoje saslušanih svjedoka. Slijedom navedenog je ustrajao u poništenju navedenih rješenja te provođenju ponovnog upravnog postupka u kojem će biti izvedeni svi predloženi dokazi od strane tužitelja uz navod da stoga odustaje od prijedloga da se u ovom sporu sasluša tužitelj te svjedoci I. B. i B. M..

6.Tuženik je po službenoj osobi na istom ročištu za raspravu ustrajao u navodima iz odgovora na tužbu te prijedlogu da se tužitelj odbije sa tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

7.U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni spis te isprave koje prileže istom, spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu i isprave koje su priložene u taj spis. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

8.Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9.Iz podataka spisa dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno je da je tužitelj dana 22. studenog 2019. podnio zahtjev za priznavanje statusa hrvatskog branitelja (dragovoljca) iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti Kriznom stožeru K. za razdoblje od 10. srpnja 1991. do 07. listopada 1991. sukladno članku 3. ZHBDR-a 10.Prema odredbi članka 3. stavak 1. ZHBDR-a, hrvatski branitelj iz Domovinskog rata je osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao:

a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga);

b)pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. ili manje ako je sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske nastavio bez prekida u borbenom sektoru Oružanih snaga Republike Hrvatske u kontinuiranom trajanju najmanje 100 dana.

c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro, ranjen ili ozlijeđen u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i

f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

11.Prema stavku 2. navedenog članka ZHBDR-a, pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Republike Hrvatske), u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva se oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. Stavkom 3., istog članka, je propisano da hrvatski branitelji iz Domovinskog rata iz stavka 1. ovoga članka i članovi njihovih obitelji ostvaruju prava prema ovom Zakonu. Prema stavku 4. navedenog članka ZHBDR-a, status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata iz ovoga članka dokazuje se potvrdom ministarstva nadležnog za obranu odnosno ministarstva nadležnog za unutarnje poslove.

12.Odredbom članka 5. stavak 1. ZHBDR-a propisano je da je dragovoljac iz Domovinskog rata hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji je sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 15. siječnja 1992. Prema stavku 2. istog članka dragovoljac iz Domovinskog rata je i hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske kao pripadnik borbenog sektora: a) najmanje 30 dana u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 15. siječnja 1992. Ili b) najmanje 100 dana u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 31. prosinca 1995.

13.Odredbom članka 179. stavak 1. točka a) propisano je da status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenoga upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi službenu evidenciju.

14.Tužitelj je u svom zahtjevu naveo da se, obzirom da nije bio vojni obveznik, dragovoljno u prvim danima (10. srpnja 1991.) priključio Kriznom stožeru K. koji da je osnovan koncem lipnja 1991., da je do 07. listopada 1991. obnašao aktivnosti ophodnje i straže na rubnim dijelovima sjeveroistočne granice K. na području P., a kada nije bio na položaju da je bio dežurni u Kriznom stožeru te čuvao oružje u G. (B….) u kući M.. Nadalje je naveo da je od naoružanja zadužio automatsku pušku (kalašnjikov) a ponekad i poluautomatsku pušku. Svim radnjama da je koordinirao Krizni stožer, članovi stožera B. M. i I. B. da su bili upoznati sa njegovim djelovanjem kao i pripadnici teritorijalne obrane M. R. i N. Š., koji da mogu potvrditi da je obnašao navedene dužnosti.

15.Prema podacima Područnog odsjeka za poslove obrane D. u službenoj evidenciji ne postoje podaci o sudjelovanju tužitelja u Domovinskom ratu.

16.Rješenjem prvostupanjskog tijela od 03. travnja 2020. zahtjev tužitelja je odbijen, tužitelj je na to rješenje izjavio žalbu, povodom koje je rješenjem tuženika od 02. lipnja 2020. navedeno prvostupanjsko rješenje poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak te je naloženo prvostupanjskom tijelu ispitati M. T. (ovdje tužitelja) na okolnosti sudjelovanja u Domovinskom ratu navođenjem postrojbe, sudjelovanja u borbenim djelovanjima i aktivnostima protiv neprijatelja na terenu uz prilaganje materijalnih dokaza o navedenom, ispitati svjedoke/suborce na okolnosti sudjelovanja istog borbenim aktivnostima u Domovinskom ratu kao i razdoblja aktivnosti i sudjelovanja svjedoka u Domovinskom ratu kako bi se utvrdila vjerodostojnost njihovih izjava.

17.U ponovnom postupku saslušan je tužitelj kao stranka (zapisnik od 14. srpnja 2020.). Tužitelj je u svom iskazu naveo da u potpunosti ostaje pri navodima iz zahtjeva da se, obzirom da nije bio vojni obveznik, dragovoljno javio u tadašnji Krizni stožer dana 10. srpnja 1991. u G.. Naveo je da je pješačko naoružanje donio B. M., koji je bio član Kriznog stožera, da je u početku obnašao dužnost osiguranja Kriznog stožera u Zadružnom domu u G., koji je bio baza za odlazak na položaje, da su borbena djelovanja počela sredinom kolovoza 1991. na način da je bilo puškaranja između dviju strana na granici sa C. G. i B.., a u kojima da je i sam sudjelovao. Istako je i to da su zajedno sa pripadnicima MUP-a, držali položaje na sjeveroistočnoj granici Republike Hrvatske, u mjestu P., da je obnašao dužnost vojnika, da je bio naoružan puškom AP i PAP a neposredni zapovjednik da mu je bio B. M.. Zbog nadmoći neprijatelja dana 03. listopada 1991. da su se morali povlačiti prema C., a nakon okupacije C. i prema D.. U razdoblju nakon 08. listopada 1991. da nije bio pozivan od strane Ureda za obranu D., iako se istom stavio na raspolaganje, obzirom da je bio nesposoban za prijašnju vojsku te nije bio vojni obveznik.

18.Spisu prileže pisane izjave I. B. od 31. srpnja 2020. te B. M. od 25. srpnja 2020.

19.Prema navedenim pisanim izjavama B. M. je u vremenu od 08. lipnja do 07. listopada 1991. bio član Kriznog stožera za obrambena pitanja i organizaciju dobrovoljačkih jedinica i njihovo opremanje kao i I.B. koji je bio član Kriznog stožera za K. od 28. lipnja 1991. do 01. listopada 1991. Iz navoda istih u bitnome proizlazi da je cilj Kriznog stožera bio organizirati dragovoljce za obranu ovog dijela Hrvatske (K.) i naoružati oružjem i streljivom da bi se u danom trenutku mogli priključiti postrojbama policije i ZNG-a u otporu agresorskoj vojci na graničnim točkama, da su pripadnici dobrovoljačkih postrojbi bili pridodani jedinicama policije i ZNG-a na čuvanju graničnih točaka: D. B., P., V., K. b., da su pripadnici dobrovoljaca osiguravali i Krizni stožer te skladište opreme, da nisu svi imali osobno zaduženo naoružanje, da nije bilo dovoljno naoružanja pa da su bili naoružani ovisno o smjeni i to uglavnom puške M-48, AP i PAP, da nisu imali uniforme niti su primali naknade jer da to tada nije bilo ustanovljeno, da je i tužitelj bio pripadnik dobrovoljačke jedinice od 10. srpnja do 07.listopada 1991., da je naoružan sudjelovao u navedenim punktovima na koje je neprijateljska strana nekoliko puta povremeno djelovala sve do 01. listopada kada je krenuo sveopći napad na K. i cijeli d. kraj.

20.Prvostupanjskim rješenjem od 01. prosinca 2020. zahtjev tužitelja je odbijen uz obrazloženje u bitnome, da svjedok I. B. ima status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, između ostalog, temeljem pripadnosti postrojbi K. T. od 20. rujna 1991. do 19. studenog 1992. a svjedok B. M. temeljem pripadnosti 163. brigadi HV u razdoblju od 28. lipnja 1991. do 01. studenog 1992., da je iz navoda stranke i svjedoka razvidno da je isti u traženom razdoblju svojim radom i angažmanom dao izniman doprinos obrani suvereniteta Republike Hrvatske, međutim, da opisanim aktivnostima tužitelja odnosno pripadnošću istog Kriznom stožeru K. u spornom razdoblju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata uslijed izravne angažiranosti kao pripadnika borbenom sektoru najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

21.Tužitelj je na navedeno rješenje izjavio žalbu (koja u bitnome odgovara navodima predmetne tužbe), a koja žalba je rješenjem tuženika od 26. siječnja 2021. odbijena te potvrđena pravilnost prvostupanjskog rješenja uz prihvaćanje razloga obrazloženja prvostupanjskog rješenja sukladno članku 120. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj: 47/09 – dalje ZUP)

22.S obzirom na podatke spisa predmeta, a imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe, po ocjeni ovog suda, osporeno rješenje tuženika kao i prvostupanjskog tijela je pravilno i zakonito, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari.

23.Naime, prema citiranim odredbama ZHBDR-a je za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata kroz traženo razdoblje potrebno kumulativno ispuniti uvjete pripadnosti Oružanim snagama Republike Hrvatske te u traženom razdoblju sudjelovati u obrani suvereniteta Republike Hrvatske na način opisan člankom 3. stavkom 2. ZHBDR-a.

24.Polazeći od svih prednjih utvrđenja a posebno iskaza samog tužitelja, i ovaj sud je mišljenja da u konkretnoj upravnoj stvari nisu ispunjene kumulativne pretpostavke za ostvarivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata iz odredbe članka 3. ZHBDR-a, bez obzira da li je tužitelj bio pripadnik Kriznog stožera, kako to navodi u svom zahtjevu, ili pak dragovoljačke postrojbe Narodne zaštite, kako to navodio u žalbi odnosno predmetnoj tužbi i tijekom ovoga spora, kroz razdoblje od 10. srpnja 1991. do 07. listopada 1991. Ovo stoga što aktivnosti o kojima govori tužitelj (dežuranje u Kriznom stožeru, ophodnje, straže, povremeno puškaranje) nisu aktivnosti u smislu odredbe članka 3. stavak 2. ZHBDR-a koja odredba propisuje da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište).

25.Uzevši u obzir sve izloženo ovaj sud smatra da tijekom upravnog postupka nije bilo potrebno saslušavati svjedoke M. R. i N. Š., za koje tužitelj u svom zahtjevu navodi da su bili pripadnici Teritorijalne obrane. Ovo stoga što spisu dostavljenom uz odgovor na tužbu prileže izjave svjedoka I. B. i B. M. u kojima su se detaljno izjasnili kako je to gore navedeno, a koji imaju status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, što tužitelj ne osporava, i to I. B. temeljem pripadnosti postrojbi K. T. od 20. rujna 1991. do 19. studenog 1992. a svjedok B. M. temeljem pripadnosti 163. brigadi HV u razdoblju od 28. lipnja 1991. do 01. studenog 1992.

26.Slijedom navedenog i utvrđenog, po ocjeni ovoga suda, osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja već je isto pravilno i zakonito obzirom da u upravnom postupku nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje predmetne upravne stvari, utvrđene su sve činjenice i okolnosti bitne za zakonito i pravilno rješavanje predmetne upravne stvari uz pravilnu primjenu materijalnog prava te je obrazloženje rješenja tuženika kao i prvostupanjskog tijela sačinjeno sukladno odredbi članka 98. stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09 – dalje ZUP) te u dostatnoj mjeri argumentirana.

27.Stoga je, a obzirom da nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, na temelju odredbe članka 57. stavak 1. ZUS- a tužbeni zahtjev tužitelja valjalo kao neosnovan odbiti.

28.Odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

29.Kako tužitelj nije uspio u predmetnom upravnom sporu to je valjalo odbiti zahtjev istoga za naknadom troškova predmetnog upravnog spora.

30.Navedenim je odlučeno kao u izreci ove presude.

U Splitu, 07. veljače 2022.

S U T K I NJ A

Marica Goreta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

DNA:

-tužitelju po opunomoćeniku, uz zapisnik o objavi,

-tuženiku, uz zapisnik o objavi,

-u spis.

Rj.:

-spis u kal. 30 dana