REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-5502/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Tatjana Kujundžić Novak, u pravnoj stvari tužitelja E. O. d.d., OIB …, Z., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u O. društvu G.&P. d.o.o. u Z., protiv tuženika Z. H. d.o.o., OIB …, Z., kojeg zastupa punomoćnik M. Š. L., odvjetnica iz O. D. O., V., K., Š. d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tuženika i tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1771/2019-69 od 21. listopada 2021., 4. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tuženika i tužitelja kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1771/2019-69 od 21. listopada 2021.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos od 374.871,83 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. rujna 2013. do isplate (točka I. izreke), dok je u preostalom dijelu koji iznosi 25.141,20 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 97.750,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. listopada 2021. do isplate (točka III. izreke).

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je predmet ovoga spora regresni zahtjev za isplatu iznosa od 400.013,03 kn koji tužitelj potražuje od tuženika kao pravne osobe zadužene za održavanje nerazvrstane ceste na kojoj je došlo do prometne nezgode, a koji je isplatio svom osiguraniku društvu U. L. d.o.o. na ime naknade imovinske štete na vozilu (iznos od 374.871,83 kn) i korištenja zamjenskog vozila za vrijeme popravka (iznos od 25.141,20 kn). Prvostupanjski sud je utvrdio da je 15. lipnja 2012. došlo do štetnog događaja prilikom prelaska autobusa preko tramvajske pruge na kojoj se podigla arminiranobetonska ploča kolnika i oštetila podvozje i harmoniku autobusa. Na temelju iskaza svjedoka S. H. i nalaza i mišljenja prometnog vještaka dipl. ing. strojarska N. E. od 28. lipnja 2017. i njegove dopune od 8. veljače 2021., kao i usmenog saslušanja, prvostupanjski sud je utvrdio da postoji uzročno – posljedična veza između nastalih oštećenja i predmetnog štetnog događaja te da visina nastale imovinske štete na autobusu iznosi 374.871,84 kn, koliko je tužitelj i isplatio svom osiguraniku na temelju police kasko osiguranja. S druge strane, prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj nije u skladu s odredbom čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) dokazao osnovanost isplate u iznosu od 25.141,83 kn izvršene na ime korištenja zamjenskog autobusa jer nije ponudio dokaze na temelju kojih bi se moglo utvrditi koje vozilo je koristio, potrebu korištenja, kao i zašto je vozilo koristio dvanaest dana premda je popravak trajao znatno dulje. Zbog toga je prvostupanjski sud zaključio da su isplatom naknade iz osiguranja u iznosu od 374.871,83 kn sukladno odredbi čl. 963. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) na tužitelja prešla po samom zakonu sva osiguranikova prava prema ovdje tuženiku kao osobi odgovornoj za štetu zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama određenim sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, dok je u preostalom dijelu koji iznosi 25.141,20 kn odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a.

3. Protiv točke I. i III. izreke prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi da je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito iz razloga što u prvostupanjskoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Na isplaćeni iznos osigurnine tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od trenutka kad je tužitelj isplatio osigurninu svom osiguraniku, a iz obrazloženja pobijane presude nije razvidno zašto i na temelju koje zakonske odredbe je tako odlučeno. Smatra da tužitelj ima pravo na zatezne kamate tekuće od presuđenja jer tek tada za tuženika nastaje obveza plaćanja, a u žalbi se poziva i na odredbu čl. 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti kojom je propisano da za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ne teku zatezne kamate. U odnosu na visinu imovinske štete nastale na autobusu, u žalbi navodi da je prometni vještak izradio nalaz i mišljenje isključivo na temelju izvida štete izrađenih od strane procjenitelja, dok nalazi upitnim pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o postojanju uzročno – posljedične veze između prometne nezgode i oštećenja utvrđenih trećim izvidom štete budući da je taj izvid izvršen godinu dana nakon štetnog događaja i nakon što je predmetno vozilo očito već bilo korišteno u svakodnevnom prometu. Da je vozilo bilo korišteno proizlazi iz dokumenta „Auto-dani“ od 4. veljače 2014. koji prileži uz tužbu i u kojem je navedeno kako je „vozilo – preuzeto pa vraćeno neispravno – ne zna se“. U odnosu na cijene, navodi da je zadatak vještačenja bio da provjeri jesu li cijene popravaka i zamjena bile realno obračunate u vrijeme vršenja popravka/zamjene, a što je bilo prije skoro deset godina, a ne da li takve cijene odgovaraju današnjim cijenama. S obzirom na to da spisu ne prileže cjenici, ponude i sl., na temelju kojih bi se mogla utvrditi opravdanost visine izvršenih popravaka, tuženik je tijekom postupka upućivao da nije ničim dokazana nabavna vrijednosti zamijenjenih dijelova. Nalazi pogrešnim i ocjenu prvostupanjskog suda da tužitelj nije uspio samo s neznatnim dijelom svog zahtjeva pa da je o troškovima postupka valjalo odlučiti na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i tužitelja obvezati na naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalbu protiv točke II. izreke pobijane presude je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je svom osiguraniku isplatio naknadu troškova zamjenskog autobusa za 12 dana, a što je s obzirom na dokumentaciju u spisu kao i nalaz i mišljenje prometnog vještaka primjeren period potreban za popravak oštećenog autobusa u kojem se njime nije moglo prometovati. Zbog toga nalazi pogrešnim stav prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao uzročno – posljedičnu vezu između troška zamjenskog vozila s predmetnim štetnim događajem. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i tuženika obvezati na naknadu troškova žalbenog postupka.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Tuženikova žalba nije osnovana.

7. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

8. Ispitavši prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu sukladno odredbi čl. 365. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

9. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a za koju smatra da postoji jer je prvostupanjski sud dosudio tužitelju zakonske zatezne kamate tekuće od dana isplate osigurnine svom osiguraniku radi popravka oštećenja na oštećenom autobusu, a za takvu svoju odluku nije dao valjane razloge niti naveo na temelju koje zakonske odredbe je tako odlučio. Tuženikovi žalbeni navodi u tom dijelu nisu osnovani jer iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da je prvostupanjski sud o zakonskim zateznim kamatama odlučio na temelju odredbe čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a, određujući pritom tijek dosuđenih zateznih kamata od dana učinjene isplate. Je li prvostupanjski sud pravilno odredio tijek zakonskih zateznih kamata je pitanje pravilne primjene materijalnog prava, o čemu će ovaj sud zauzeti stajalište u nastavku ove odluke.

10. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje žalbenim navodima kojima ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio visinu nastale imovinske štete na autobusu u iznosu od 374.871,83 kn i da je pogrešno ocijenio postojanje uzročno – posljedične veze između štetnog događaja od 15. lipnja 2012. i štete utvrđene trećim izvidom štete, koji je izvršen od strane procjenitelja i to godinu dana nakon štetnog događaja.

11. Tuženikovi žalbeni navodi u tom dijelu nisu osnovani jer je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, a osobito prometnog vještačenja provedenom u ovom postupku po stalnom sudskom vještaku za cestovni promet, tehniku i procjenu vozila i plovila N. E., dipl.ing. strojarstva, zaključio da postoji uzročno – posljedična veza između štetnog događaja za koji postoji odgovornost tuženika i utvrđenih oštećenja radi otklanjanja kojih je tužitelj platio svom osiguraniku osigurninu u iznosu koji regresno potražuje od tuženika u ovom postupku. Neovisno o tome što je prometno vještačenje provedeno na temelju izvida štete (tri izvida) učinjenih od strane tužiteljevih procjenitelja, fotografija u spisu i računa za popravak, radi se o uobičajenom način utvrđivanja štete u situaciji kad je sam oštećenik sanirao oštećenja (popravio oštećenu stvar) i kada je u fazi vještačenja popravak na vozilu već izvršen, pa su u tom dijelu tuženikovi žalbeni navodi kojima prigovara pravilnost provedenog vještačenja neosnovani. Životno je logično da se predmet vještačenja – utvrđivanje oštećenja na autobusu, u situaciji kad je već izvršen popravak stvari, može razmotriti jedino putem dokumentacije (izvida štete/obračuna) sastavljene u fazi popravka od strane stručnih i kvalificiranih osoba – procjenitelja. Osim toga, i sam vještak je u svom usmenom iznošenju nalaza pojasnio da se kod utvrđivanja visine štete u ovakvim predmetima uspoređuju fotografije nastalih oštećenja s izvidima štete i računima popravka te se na temelju njihove međusobne usporedbe u konačnici i utvrđuje da li nastala oštećenja odgovaraju predmetnom štetnom događaju i da li je popravak vozila sukladan izvidima štete. U konkretnom je slučaju vještak našao da su svi dokumenti međusobno u skladu te da postoji uzročno – posljedična veza između nastalih oštećenja i predmetnog štetnog događaja.

12. Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da postoji uzročno – posljedična veza između oštećenja utvrđenih trećim izvidom štete i štetnog događaja od 15. lipnja 2012. i to neovisno o tome što se radi o izvidu koji je izvršen godinu dana nakon štetnog događaja. Naime, iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda koja su u skladu sa sadržajem isprava u spisu proizlazi da su u konkretnom slučaju od strane procjenitelja provedena tri izvida štete iz razloga što je bilo riječ o kompleksnim oštećenjima, s time da je u 2. izvidu štete od 17. srpnja 2012. koji je uslijedio mjesec dana nakon štetnog događaja i prilikom kojeg se očigledno pristupilo rastavljanju vozila, kao stavka pod dijelovima za popravak naveden hidraulični cilindar zgloba desni (reparatura), dok je u 3. izvidu štete koji je izvršen 27. lipnja 2013. (godinu dana nakon drugog izvida) za zamjenu predviđen hidraulični cilindar zgloba harmonike desni koji je drugim izvidom bio predviđen za reparaturu. Dakle, oštećenje na hidrauličnom cilindru zgloba harmonike je utvrđeno već u drugom izvidu koji je izvršen 32 dana od štetnog događaja kako to pravilno navodi vještak, a u kojem periodu je autobus bio u neispravnom tehničkom i voznom stanju, dok se tijekom popravaka, a nakon rastavljanja vozila, ukazala potreba za zamjenom tog dijela autobusa. Neovisno o vremenu izvršenog trećeg izvoda štete, iz stanja spisa ne proizlazi da se autobus u međuvremenu koristio u prometu, kako to pogrešno žalitelj navodi u žalbi, pa su pravilni i tom dijelu nalazi vještaka i ocjena prvostupanjskog suda o tome da su oštećenja utvrđena trećim izvidom štete povezana i proizlaze iz štetnog događaja od 15. lipnja 2012.

13. Iz sadržaja isprave „Auto dani“ na str. 55. spisa, na koji tuženik ukazuje u žalbi, nije moguće utvrditi da je u tom vremenskom razdoblju autobus bio na korištenju niti odnosi li se napomena „preuzeto pa vraćeno“ naznačena na toj ispravi na vozilo na popravku ili zamjensko vozilo na koje se odnosi obračun auto dana, pa su neosnovani tuženikovi žalbeni navodi kojima pobija presudu u tom dijelu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

14. Prema tome, pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje na temelju provedenih dokaza da su svi popravci bili nužni i potrebni jer su izvidi izvršeni od strane stručne osobe tužitelja te su utvrđena oštećenja u skladu s dinamikom štetnog događaja. Pritom je vještak pravilno utvrdio cijenu prema računu ovlaštenog servisera na kojem je naznačena svaka pojedinačna stavka i to prema cijenama koje su vrijedile u trenutku popravka autobusa, a za koje je vještak naknadnom provjerom kod dobavljača provjerio da se radi o realnim cijenama. Na utvrđeno činjenično stanje je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je na temelju odredbe čl. 963. st. 1. ZOO-a, a u vezi s odredbom čl. 1045. ZOO-a, zaključio da je tuženik obvezan nadoknaditi tužitelju iznos od 374.871,83 kn na ime regresa zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pravilno odmjerenim sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a od dana učinjene isplate jer su isplatom naknade iz osiguranja na tužitelja prešla sva prava prema odgovornoj trećoj osobi, ovdje tuženiku.

15. Nisu osnovani tuženikovi žalbeni navodi kojima tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava jer smatra da je tuženikova obveza dospjela danom presuđenja, a ne kako to prvostupanjski sud zaključuje danom učinjene isplate koju je tužitelj izvršio svom osiguraniku – U. L. C. d.o.o. radi plaćanja računa ovlaštenom serviseru za popravak oštećenog na vozilu (autobusa), koja su nastala u štetnom događaju za koji je odgovoran tuženik. Naime, odgovorna osoba – štetnik je dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego je šteta nastala (čl. 1085. st. 1. ZOO-a), a takva obveza štetnika obuhvaća obvezu popravka (promjene ili zamjene) oštećenih dijelova kako bi se autobus vratio u stanje u kojem je bio prije nastanka štetnog događaja. U konkretnom slučaju nije sporno da je sam oštećenik uspostavio prijašnje stanje popravkom oštećenog autobusa kod ovlaštenog servisera pa je plaćanjem troškova učinjenog popravka po polici kasko osiguranja tužitelj zapravo učinio isplatu umjesto oštećenika i na taj način sanirao imovinsku (novčanu) štetu koja bi za osiguranika nastala da nije imao sklopljen ugovor o osiguranju imovine (autobusa). Kako bi, dakle, za oštećenika šteta nastupila onoga dana kad bi ispunio svoju dospjelu obvezu prema ovlaštenom serviseru jer bi plaćanjem tog iznosa bila umanjena njegova imovina, to je isplatom po polici kasko osiguranja tužitelj zapravo učinio isplatu za račun oštećenika i time stekao sva njegova prava prema odgovornoj trećoj osobi (čl. 963. ZOO-a). Dakle, prvostupanjski sud je pravilno dosudio tužitelju zakonske zatezne kamate od dana isplate osigurnine, kada su i plaćeni troškovi popravka oštećenog autobusa.

16. Pogrešno tuženik smatra da je odlučujući o zahtjevu za isplatu zakonskih zateznih kamata prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbe Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 53/20, dalje: Zakon o interventnim mjerama) jer se tim zakonom propisuju posebne interventne mjere u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2 (čl. 1.), a njegove odredbe se ne primjenjuju i nemaju utjecaja na tražbine o kojima se vode parnični postupci.

17. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nije osnovan zahtjev za isplatu iznosa od 25.141,20 kn koji tužitelj potražuje na ime onoga što je platio svom osiguraniku za korištenje zamjenskog vozila jer tužitelj nije u skladu s odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a dokazao u tom dijelu osnovanost svog zahtjeva. Naime, tužitelj nije dokazao koje je zamjensko vozilo koristio ni kakva je bila potreba tužitelja za korištenjem zamjenskog vozila, odnosno je li ono bilo tehnički i ekonomski opravdano. Neovisno o tome što je prometni vještak utvrdio da u situaciji kad bi dijelovi i radna snaga bili na raspolaganja popravak autobusa ne bi trajao godinu dana (koliko je uistinu trajao), već mjesec dana, na tužitelju je bio teret dokazivanja da se 12 (dvanaest) auto dana koliko je isplatio svom osiguraniku odnosi upravo na period u kojem bi bilo opravdano korištenje zamjenskog autobusa. Iz isprava u spisu, a osobito računa za korištenje zamjenskog autobusa i obračuna auto dana na str. 54.

– 55. spisa nije bilo moguće utvrditi tu odlučnu činjenicu jer se radi o ispravama sastavljenim 2. listopada 2013., dakle godinu i tri mjeseca nakon štetnog događaja, dok tužitelj nije činjenično obrazložio zašto bi upravo 12 dana od godine dana trajala njegova potreba za zamjenskim vozilo. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio u tom dijelu tužbeni zahtjev primjenom pravila o teret dokazivanja iz odredbe čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a.

18. Odluka o troškovima postupka je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, imajući u vidu da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva koji iznosi 6,29%.

19. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbio žalbe tuženika i tužitelja kao neosnovane i potvrdio pobijanu presudu jer ne postoje razlozi zbog kojih se pobija niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Zagreb, 4. veljače 2022.

Sutkinja

Tatjana Kujundžić Novak