REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 81 Pž-1332/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Kamelija Parać, u pravnoj stvari tužitelja V. V. d.o.o., OIB ..., S., kojeg zastupa punomoćnik A. F., odvjetnik u S., protiv tuženika O. B. Š.-K. Ž., OIB ..., Š., kojeg zastupa punomoćnik K. L., odvjetnik u Š., radi naknade štete u iznosu od 146.490,00 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-7/2018-40 od 11. prosinca 2020., 4. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-7/2018-40 od 11. prosinca 2020. u točkama I. i II. njezine izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 146.490,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama i trošak parničnog postupka (točka I. izreke), naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 10.937,50 kn (točka II. izreke), te je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6.687,50 kn (točka III. izreke).

2. Tako je prvostupanjski sud presudio na temelju odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11), jer je nakon provedenog postupka ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku.

3. Protiv te presude žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku; iako žalitelj nije naveo u koje dijelu pobija presudu, sukladno odredbi čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku smatra se da je pobija u točkama I. i II. izreke. U bitnom je naveo da je prvostupanjski sud propustio utvrditi kako jedinična cijena čišćenja površine za skladištenje infektivnog otpada od 16,67 kn ne može biti u isto vrijeme računska pogreška ponude tužitelja i neuobičajeno niska jedinična cijena, već citirana stavka predstavlja ili računsku pogrešku ili neuobičajeno nisku jediničnu cijenu. Analizom svih dokaza proizlazi da se radi o tehničkoj pogrešci kod upisivanja cijene pri izradi ponude (5000/12=416,67, a ne pogrešnih 16,67 kn), a nikako o neuobičajenoj niskoj jediničnoj cijeni od 16,67 kn. Takva tehnička pogreška ne može dovesti u sumnju tužiteljevu sposobnost da ponuđeni posao obavi kvalitetno i u skladu s ugovorom. Tuženik nije sukladno odredbi čl. 23. Uredbe o načinu izrade i postupanju s dokumentacijom za nadmetanje i ponudama („Narodne novine“ broj 10/12) naveo u Zapisniku o pregledu i ocjeni ponuda zašto tehnička pogreška kod upisivanja cijene pri izradi ponude nije prihvatljivo objašnjenje jedinične cijene od 16,67 kn. Predložio je prihvatiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

5. Ispitavši pobijanu prvostupanjsku presudu temeljem odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i zakonitu odluku.

6. Nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ni one na koje ukazuje žalitelj. Izreka pobijane presude jasna i razumljiva, a u obrazloženju su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih jasno proizlazi na temelju kojih provedenih dokaza je prvostupanjski sud utvrdio relevantne činjenice na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. Svi razlozi presude su u suglasnosti sa sadržajem isprava u spisu i sadržajem zapisnika.

7. Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je 1. prosinca 2016. na web stranici tuženika objavljen poziv za dostavu ponuda za hortikulturno održavanje zelenih površina i čišćenje asfaltiranih površina u krugu Opće bolnice županije s evidencijskim brojem nabave 51/16. Tužitelj tvrdi da je pravovremeno dostavio ponudu za obavljanje usluga iz navedene nabave, da je imao ovlaštenog predstavnika na javnom otvaranju ponuda, te da je njegova ponuda bila najniža s cijenom od 121.992,00 kn bez PDV-a. Tuženik je 31. siječnja 2017. objavio Odluku o odabiru u postupku nabave evidencijskog broja 51/16 kojom je odabrana ponuda ponuditelja C. T. d.o.o., Š., sa cijenom od 124.112,20 kn, dok je istovremeno odbijena ponuda tužitelja s cijenom od 117.192,00 kn kao ponuda s neuobičajeno niskom jediničnom cijenom stavke čišćenje površine za skladištenja infektivnog otpada, a što je dovelo u sumnju mogućnost kvalitetnog pružanja usluge po toj stavci. Tužitelj je istaknuo da je 13. siječnja 2017. zaprimio zahtjev tuženika za ispravkom računske pogreške ponude i objašnjenjem neuobičajeno niske jedinične cijene za tu stavku. Smatra da se sukladno odredbama Zakona o javnoj nabavi („Narodne novine“ broj: 90/11, 83/13, 143/13 i 13/14; dalje: ZJN) i Pravilnika o provedbi postupka javne nabave bagatelne vrijednosti (dalje: Pravilnik) pravovremeno očitovao i prihvatio ispravak računske pogreške nastale u obrascu broj 3 troškovnika, pa je, nakon te ispravke, njegova ponuda zapravo iznosila 117.192,00 kn, odnosno za 4.800,00 kn manje od iznosa prije ispravka. Također, smatra da je dano i objašnjenje neuobičajeno niske cijene za čišćenje površine za skladištenje infektivnog otpada, a koji razlog da je samo računska pogreška i zbog čega da je njegova ponuda dodatno snižena, s tim da su oba iznosa ponude tužitelja predstavljala najnižu ponudu. Tužitelj tvrdi da tuženik u postupku nabave nije poštivao načela javne nabave iz čl. 3. ZJN-a i to načelo tržišnog natjecanja, načelo jednakog tretmana i načelo zabrane diskriminacije, kao i postupovne odredbe iz Uredbe o načinu izrade i postupanju s dokumentacijom za nadmetanje i ponudama („Narodne novine“ broj 10/12; dalje: Uredba). Konačno, a uzevši u obzir da je tuženik kao kriterij odabira ponude odredio najnižu cijenu, te da je suprotno tome kao najpovoljniju ponudu odabrao valjanu ponudu s drugom najnižom cijenom, time je prouzročio štetu tužitelju koju tužitelj potražuje u ovome parničnom postupku.

8. Tuženik se protivio osnovi i visini tužbenog zahtjeva navodeći da je tužiteljeva ponuda odbijena sukladno ovlastima tuženika iz odredbe čl. 30. njegovog Pravilnika o provedbi postupaka javne nabave bagatelne vrijednosti, pri čemu je istaknuo da je razlog odbijanja tužiteljeve ponude upravo neuobičajeno niska cijena jedinične stavke koja se odnosi na čišćenje površine za skladištenje infektivnog otpada.

9. Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tuženik pozvao tužitelja da pojasni svoju ponudu u dijelu koji se odnosi na ukupnu cijenu čišćenja površine za skladištenje infektivnog otpada s obzirom da je uočio kako je na obrascu 3. tužiteljeve ponude navedeno da je cijena za godinu dana za tu stavku naznačena u iznosu od 5.000,00 kn, ali da to ne odgovara umnošku jediničnih (mjesečnih) cijena (iznos od 16.67 kn) za razdoblje od jedne godine. Tužitelj je odgovorio na taj tuženikov dopis pri čemu je naveo da prihvaća ispravak računske pogreške nastale na obrascu br. 3. troškovnika, te da je, nakon računske kontrole, cijena ponude bez PDV-a iznos od 117.192,00 kn. Prvostupanjski sud je ocijenio da je tužitelj svojim odgovorom na tuženikov dopis zapravo prihvatio dostavljeni tuženikov računski ispravak njegove ponude, odnosno da je tuženik imao opravdanog razloga smatrati da je tužitelj ponudio cijenu jedinične stavke čišćenja površine za zbrinjavanje infektivnog otpada u iznosu od 16,67 kn mjesečno, odnosno 200,04 kn godišnje i upravo te iznose smatrao neuobičajeno niskom cijenom ponude navedene jedinične stavke zbog čega je opravdano odbio tužiteljevu ponudu, odnosno tuženik time nije prouzročio tužitelju štetu. Takvi zaključi i utvrđenja prvostupanjskog suda su pravilni i u cijelosti s dostavljenom dokumentacijom u spisu.

10. Prema odredbi čl. 91. st. 1. ZJN-a ako je u ponudi iskazana neuobičajeno niska cijena ponude ili neuobičajeno niska pojedina jedinična cijena što dovodi u sumnju mogućnost isporuke robe, izvođenja radova ili pružanja usluga koji su predmet nabave, javni naručitelj može odbiti takvu ponudu. Kod ocjene cijena javni naručitelj uzima u obzir usporedne iskustvene i tržišne vrijednosti te sve okolnosti pod kojima će se izvršavati određeni ugovor o javnoj nabavi. Prije odbijanja ponude iz stavka 1. toga članka javni naručitelj mora pisanim putem od ponuditelja zatražiti objašnjenje s podacima o sastavnim elementima ponude koje smatra bitnima za izvršenje ugovora. U tu svrhu ponuditelju se daje primjereni rok (čl. 91. st. 2. ZJN-a). Javni naručitelj mora provjeriti podatke o sastavnim elementima ponude iz objašnjenja ponuditelja, uzimajući u obzir dostavljene dokaze. Javni naručitelj provjerava jesu li cijene ekonomski objašnjive i logične, a osobito može provjeriti jesu li u cijeni bitnih stavki sadržani svi troškovi (osoblja, materijala, uređaja, usluga itd.) te je li cijena za tržišno vrednije, odnosno kvalitetnije stavke u pravilu viša nego za tržišno manje vrijedne, odnosno manje kvalitetne stavke (čl. 91. st. 4. ZJN-a).

11. Iz spisa nesumnjivo proizlazi da je tuženik pisanim putem zatražio od tužitelja ispravljanje računske pogreške i objašnjenje neuobičajeno niske cijene stavke „čišćenje površine za skladištenje infektivnog otpada“ (list 16. spisa) čime je postupio sukladno citiranoj odredbi čl. 91. st. 2. ZJN-a. Nadalje, vidljivo je da se tužitelj dopisom od 13. siječnja 2017. očitovao na tuženikov dopis pri čemu je istaknuo: „prihvaćamo ispravak računske pogreške nastale na obrascu br. 3 troškovnika, te je, nakon računske kontrole, cijena ponude bez PDV-a: 117.192,00 kn.“

12. Ovdje je potrebno istaknuti da je prvotna tužiteljeva ponuda iznosila 121.992,00 kn (bez PDV-a), pri čemu je sporna stavka „čišćenje površine za skladištenje infektivnog otpada“ za 12 mjeseci iznosila 5.000,00 kn, a jedinična cijena na mjesečnoj bazi 16,67 kn. S obzirom na to da je cijena ponude od 121.992,00 kn moguća samo ukoliko stavka „čišćenje površine za skladištenje infektivnog otpada“ na godišnjoj razini iznosi 5.000,00 kn (odnosno mjesečno 416,67 kn), to je tuženik pozvao tužitelja na „ispravak“ jedinične cijene, odnosno objašnjenje neuobičajeno niske cijene te stavke. Međutim, očitujući se na taj tuženikov dopis, tužitelj je naveo da prihvaća ispravak računske greške te da je cijena ponude bez PDV-a iznos od 117.192,00 kn. Upravo iz te druge, izmijenjene ukupne cijene od 117.192,00 kn proizlazi da je time tuženik zapravo potvrdio da je jedinična cijena čišćenja površine za skladištenje infektivnog otpada 16,67 kn mjesečno, odnosno 200,04 kn godišnje. Posljedično tome, tuženik je opravdano taj iznos smatrao neuobičajeno niskom cijenom ponude što je dovelo u sumnju mogućnost kvalitetnog pružanja usluge glede te stavke uslijed čega je odbio tužiteljevu ponudu kako to proizlazi iz Zapisnika o pregledu i ocjeni ponuda (listovi 274. i 275. spisa) i Odluke o odabiru (list 15. spisa).

13. Prema odredbi čl. 93. st. 2. ZJN-a javni naručitelj može odbiti ponudu ponuditelja koji unutar postavljenog roka nije dao zatraženo objašnjenje ili njegovo objašnjenje nije za javnog naručitelja prihvatljivo u skladu sa čl. 91. toga Zakona.

14. Sukladno citiranoj zakonskoj odredbi tuženik je opravdano smatrao da je tužitelj svojim odgovorom potvrdio jediničnu cijenu za predmetnu stavku na mjesečnoj bazi u iznosu od 16,67 kn, te da se radi o neuobičajeno niskoj cijeni u smislu odredbe čl. 91. st. 1. ZJN-a, a što svakako dovodi u pitanje kvalitetu izvršenja predmetne usluge.

15. Prema odredbi čl. 175. ZJN-a svaka osoba koja je pretrpjela štetu zbog povreda tog Zakona ima mogućnost naknade štete pred nadležnim sudom prema općim propisima o naknadi štete. Odredbom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano da tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok prema čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da su pretpostavke odgovornosti za štetu: štetnik (osoba odgovorna za štetu), protupravna štetna radnja, šteta i postojanje uzročne veze između štetne radnje štetnika i štete kao posljedice te radnje. Da bi postojala odgovornost za štetu, sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

16. U konkretnom predmetu, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da tuženik nije počinio protupravnu štetnu radnju jer je postupao sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o javnoj nabavi, odnosno da je od tužitelja zatražio ispravak pogreške odnosno objašnjenje cijene sporne stavke, da je iz tužiteljevog očitovanja opravdano zaključio da je cijena sporne jedinične stavke nakon ispravka 16,67 kn mjesečno, odnosno 200,04 kn godišnje, a što se, uzimajući u obzir usporedne iskustvene i tržišne vrijednosti, opravdano smatra neuobičajeno niskom jediničnom cijenom pri čemu se osnovano dovodi u pitanje ponuditeljeva sposobnost da kvalitetno obavi predmetni posao. Uslijed takvog slijeda radnji u postupanju tuženika i tužitelja kao i činjeničnih utvrđenja u ovome postupku, nesumnjivo proizlazi da je tuženik postupao sukladno odredbama Zakona o javnoj nabavi, odnosno da njegovo postupanje ne može predstavljati i ne predstavlja protupravnu štetnu radnju. Drugim riječima, tuženik je postupao u skladu sa važećim zakonom, u cijelosti je ispoštovao zakonsku proceduru u postupku javne nabave, te je u njegovom postupanju nesumnjivo izostala protupravna štetna radnja, a posljedično tome i sama šteta u utuženom iznosu.

17. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

18. Tužiteljevi žalbeni navodi nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

19. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a obvezao tužitelja da tuženiku naknadi prouzročene troškove, a s čijim se obračunom i visinom ovaj sud u potpunosti slaže.

20. Stoga je tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena u točkama I. i II. izreke, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 4. veljače 2022.

Sutkinja

Kamelija Parać, v.r.