Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 5 Gž-1522/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sucu toga suda Marinu Grbiću, u građanskopravnoj stvari tužitelja I. G. OIB: … iz Z., zastupanog po punomoćniku E. H., odvjetniku u Z., protiv tuženika A. B. OIB: … iz Z., zastupanog po punomoćniku T. J., odvjetniku u Z, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 22. listopada 2021. poslovni broj Pn-1454/2020, dana 4. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana žalba tužitelja I. G. te se djelomično preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 22. listopada 2021. poslovni broj Pn-1454/2020 u točki II. njezine izreke tako da se nalaže tuženiku A . B. da u roku od 15 dana nadoknadi tužitelju neimovinsku štetu u daljnjem iznosu od 5.000,00 kuna, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok se u preostalom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda u toj točki.

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda u točki I. njezine izreke.

III Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane te se potvrđuje odluka o trošku sadržana u točki III. prvostupanjske presude, s time da se odbijaju i zahtjevi za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku A. B., OIB …, da tužitelju I. G. isplati iznos od 10.000,00 kn sa zateznim kamatama od 9. lipnja 2020. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.

II. Odbija se ostali dio zahtjeva u iznosu od 20.000,00 kn, kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice za razdoblje od 8. svibnja 2020. pa do 8. lipnja 2020.

III. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka."

2. Protiv točke II. i III. gornje presude žali se tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se odluka preinači ili ukine.

3. Protiv dosuđujućeg dijela žali se tuženik iz istih žalbenih razloga, uz dopunu žalbe, s prijedlogom da se odluka u tom dijelu preinači ili ukine.

4. U odgovorima na žalbe u bitnom su osporeni žalbeni navodi i predloženo odbijanje žalbe protivne stranke.

5. Žalba tužitelja djelomično je osnovana, a žalba tuženika nije osnovana.

6. Sud prvog stupnja svoju odluku vrlo detaljno obrazlaže time:

6.1. Da je predmet spora zahtjev za naknadu neimovinske štete podnesen protiv tuženika kao autora članka pod nazivom "Ljevičarska paradigma i Goldsteinov protuznanstveni rat protiv revizionizma" objavljenog na portalu narod.hr dana 8. svibnja 2020. te na portalu projektvelebit.com dana 9. svibnja 2020. Pitanje tuženikove odgovornosti za štetu treba razmotriti kroz odredbu čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje ZOO).

6.2. Da nema spora o tome da je tuženik autor javno objavljenog članka pod navedenim naslovom te da se u istom upućuje na citat iz tužiteljeva rada pod naslovom "Povijesne okolnosti Bleiburga i Križnoga puta" koji glasi: "oni koji su osuđeni na smrt ili ubijeni na samom kraju rata ili neposredno nakon njega takvu (su) sudbinu i zaslužili", a da je ispušten prvi dio rečenice citata koji glasi: "histografija socijalističkog/komunističkog razdoblja uglavnom vrlo jednostavno rješavala probleme krivnje i odgovornosti onih koji su stradali na Bleiburgu i Križnom putu - nije se tim problemom uopće bavila odnosno gotovo pola stoljeća u javnosti je postojala paušalna i u biti neodrživa ocjena da su svi koji su osuđeni na smrt ili ubijeni na samom kraju rata ili neposredno nakon njega takvu sudbinu i zaslužili".

6.3. Da tuženik u postupku navodi kako je naknadno utvrdio da je njegovim propustom došlo do pogreške u citiranju tužiteljeva teksta zbog čega se 13. srpnja 2020. pisanim putem obratio portalima narod.hr i projektvelebit.com i zatražio da objave njegov ispravak (list 121-127 spisa) što su potonji i učinili, dakle, štetna radnja tuženika ogleda se u pogrešnom citiranju prilikom pisanja predmetnog članka.

6.4. Da je imajući u vidu da je postupanjem tuženika uistinu došlo do promjene smisla citata iz kojeg je proizlazilo da bi znanstveno stajalište tužitelja bilo da su svi oni koji su osuđeni na smrt ili ubijeni na samom kraju rata ili neposredno nakon njega takvu sudbinu i zaslužili a što može stvoriti zaključak o tužitelju kao osobi koja opravdava ratne zločine odnosno o osobi koja zaslužuje prijezir okoline čime je na strani tužitelja svakako nastala šteta. Pod popravljanjem štete podrazumijeva se uklanjanje, naknađivanje ili ublažavanje štetnih posljedica koje su nastale zbog štetne radnje. Prema stajalištu suda, unatoč postupanju tuženika koji je uputio ispriku koja je i javno objavljena, a cijeneći pritom i sadržaj te isprike, ne može se smatrati da je time u cijelosti popravljena šteta nastala tužitelju. To osobito kada se uzme u obzir okolnosno uvjerljiv iskaz tužitelja koji je naveo da su objavljeni komentari čitatelja upućivali na njega kao na mrzitelja te da se za njega navodi da time što opravdava zločine nije daleko od toga da je i sam zločinac, da je lažac i kriminalac, teško bolestan um, a nisu izostale niti prijetnje. Isto tako da je bio izložen propitkivanjima okoline kojoj je morao objašnjavati da su takve tvrdnje izvučene iz konteksta što je sve narušilo njegov duševni mir. Dakle, ne može se prihvatiti stajalište tuženika da je objavom isprike tužitelju u cijelosti naknađena šteta već okolnosti slučaja upućuju i na postojanje uzročno - posljedične veze štetne radnje tuženika sa štetom koju je pretrpio tužitelj te opravdavaju naknadu neimovinske štete isplatom pravične novčane naknade.

6.5. Da je prilikom odlučivanja o visini naknade neimovinske štete sud, osim o trajanju i intenzitetu pretrpljenih duševnih boli, vodio računa o stupnju odgovornosti tuženika koji je pogreškom u citiranju, za koju sud nije utvrdio da nije bila namjerna niti zlonamjerna a niti to proizlazi iz provedenih dokaza, predstavio tužitelja u difamatornom kontekstu te činjenici da je članak objavljen na internetskim portalima i tako dostupan široj javnosti. Pored toga, mišljenje je suda da je dosuđena naknada u iznosu od 10.000,00 kn primjerena obzirom na značenje povrijeđenog dobra i predstavlja satisfakciju za stvarno pretrpljenu štetu pa nije suprotna cilju koji se naknadom želi postići te nema punitivan karakter u odnosu na tuženika niti predstavlja istovremeno neosnovano bogaćenje tužitelja.

6.6. Da u odnosu na činjenične navode tužbe, u kojima se tvrdi da je tuženik navodima u članku omalovažio i ponizio tužitelja te prikazao kao "nestručnjaka, politički arogantnu osobu, osobu koja iznosi netočne i besmislene tvrdnje, osobu koja otvoreno krivotvori činjenice, primjenjuje dvostruke standarde, konfabulira, brutalno instrumentalizira povijest u političke svrhe", da valja reći kako prema stajalištu suda glavna svrha osporenog članka nije bio eksplicitni napad na osobnost tužitelja niti njegovo ponižavanje, kako to tvrdi tužitelj, nego je da je riječ o kritici proizašloj iz vrijednosnih sudova tuženika koji se temelje na njegovom osobnom iskustvu i radu kao povjesničara kao i na njegovoj analizi rada i djelovanja tužitelja kao kolege povjesničara. Nije neobično niti zabranjeno da stručnjaci imaju različite poglede na materiju kojom se bave. Također nije samo po sebi štetno svako javno kritično sagledavanje i propitivanje javnog rada i djelovanja drugih stručnjaka.

6.7. Da iako je članak zajedljiv te bez sumnje sadrži ozbiljne i oštre kritike ("nestručnjak, politički arogantna osoba, osoba koja iznosi netočne i besmislene tvrdnje, osoba koja otvoreno krivotvori činjenice, primjenjuje dvostruke standarde, konfabulira, brutalno instrumentalizira povijest u političke svrhe") nije uvredljiv. Upotreba zajedljivog tona u komentarima usmjerenim prema javnim osoba, a što tužitelj obzirom na svoju ulogu u društvu svakako jest, pogotovo kad se komentira i preispituje njihov javni rad u načelu nije nespojiva s pravom tuženika na slobodu izražavanja. S time u vezi, cijeneći utvrđenje ovog suda da su vrijednosni sudovi tuženika oštri, ali ne uvredljivi, tužitelju nije dosuđena naknada štete zbog činjenice da ga je tuženik nazvao politički arogantnim nestručnjakom, iznositeljem netočnih i besmislenih tvrdnji, krivotvoriteljem, konfabulatorom i licemjerom koji brutalno instrumentalizira povijest u političke svrhe. Slijedom svega navedenog, tužitelju je za pretrpljene duševne boli zbog povrede časti i ugleda dosuđena pravična novčana naknada u iznosu od 10.000,00 kn dok je ostali dio zahtjeva u iznosu od 20.000,00 kn odbijen.

7. Po ocjeni ovog suda u donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni ona iz točke 11. na koju posebno upire tuženik jer odluka nema proturječnosti ili pak nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, s time da je nebitno što je na portalu projektvelebit.com dana 9. svibnja 2020. prenesen ranije objavljeni autorizirani sporni članak na portalu narod.hr dana 8. svibnja 2020.

8. Isto tako, odluka nije rezultat ni pogrešne primjene materijalnog prava jer je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je tuženik odštetno odgovoran pa se i u žalbi neosnovano vrlo široko navodi da na strani tuženika ne postoji subjektivni element protupravnosti, jer odlučujući u skladu s citiranom materijalno-pravnom odredbom o pitanju odštetne odgovornosti tuženika i ovaj sud s osnovom zaključuje da za nastalu štetu tuženik odgovoran i da nije otklonio pretpostavljenu krivnju kao pretpostavku za njegovu odštetnu odgovornost.

9. Naime, prema konvencijskom pravu i recentnoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske (primjerice odluka broj U-III-2944/2018 od 26. lipnja 2019.) u konkretnom slučaju istaknuti prigovori tuženika otvaraju pitanje povrede jamstva slobode mišljenja i izražavanja misli propisanog člankom 38. stavcima 1. i 2. Ustava u vezi s načelom ograničenja slobode ili prava razmjerno naravi potrebe u svakom pojedinom slučaju propisanog člankom 16. stavkom 2. Ustava i pravom na pravično suđenje zajamčenim člankom 29. stavkom 1. Ustava, koji glase:

"Članak 16.

(…)

Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju."

"Članak 38.

Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.

Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.

(...)"

Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) je u nizu presuda koje se odnose na pravo na slobodu izražavanja utvrdio načelna stajališta.

Sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema "demokratskog društva". Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena (usporedi s predmetima ESLJP-a Guja protiv Moldavije [Vv], br.14277/04, § 69., presuda od 12. veljače 2008.; i Bédat protiv Švicarske [Vv], br. 56925/08, § 48., presuda od 29. ožujka 2016.).

Drugim riječima, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Članak 10. Konvencije, kao ni članak 38. Ustava, ne jamči neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu.

Test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge (usporedi sa Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske [Vv], br. 931/13, presuda od 27. lipnja 2017.). Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane (usporedi s Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, br. 25333/06, § 54., presuda od 22. listopada 2009.).

Pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja treba razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova. Dok se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva, stoga ne bi trebalo zahtijevati od tuženika da dokaže istinitost vrijednosnog suda. Kada se radi o vrijednosnim sudovima, razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava, u suprotnom se ti sudovi mogu smatrati pretjeranima. Kako bi se moglo razlikovati radi li se o izjavi o činjenicama ili o vrijednosnom sudu nužno je uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja i "opći ton" (general tone) izjave o kojoj se radi, imajući u vidu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama (usporedi s Morice protiv Francuske [Vv], br. 29369/10, § 126., presuda od 23. travnja 2015.).

Kada je sporna izjava dana u kontekstu političke debate o pitanju od javnog interesa, prihvatljiva su samo najnužnija ograničenja slobode govora jer je sloboda političke debate u samoj srži koncepta demokratskog društva. Stoga su granice prihvatljive kritike šire u slučaju same ličnosti političara nego kod privatnih osoba. Za razliku od ovih posljednjih, političar je neizbježno i svjesno otvoreniji za pomno ispitivanje svake njegove ili njezine riječi i djela i sukladno tome mora iskazivati veći stupanj tolerancije (usporedi sa Sürek protiv Turske (br. 1) [Vv], br. 26682/95, § 61., presuda od 8. srpnja 1999.; Mladina d.d. Ljubljana protiv Slovenije, br. 20981/10, § 40., presuda od 17. travnja 2014.; Lingens protiv Austrije, br. 9815/82, § 42., presuda od 8. srpnja 1986.; i Lopes Gomes da Silva protiv Portugala, br. 37698/97, § 30., presuda od 28. rujna 2000.).

U okolnostima u kojima sporna izjava utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, taj je "sukob" potrebno rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života drugih (usporedi s Von Hannover protiv Njemačke (br. 2) [Vv], br. 40660/08 i 60641/08, §§ 104. - 107., presuda od 7. veljače 2012.; Axel Springer AG protiv Njemačke [Vv], br. 39954/08, §§ 85. - 88., presuda od 7. veljače 2012.; Couderc i Hachette Filipacchi Associés protiv Francuske [Vv], br. 40454/07, §§ 90. - 93., presuda od 10. studenoga 2015.; i Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine [Vv], br. 17224/11, § 77., presuda od 27. lipnja 2017.).

Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava. U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između tih dviju vrijednosti ishod za osobu koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, u načelu, treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli (usporedi s Narodni list d.d. protiv Hrvatske, br. 2782/12, § 70., presuda od 8. studenoga 2018.).

Priroda i ozbiljnost nametnute sankcije također su čimbenici koje treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja. Dosuđivanje naknade štete oštećenoj osobi mora biti u razumnom odnosu razmjera s pretrpljenim narušavanjem ugleda (usporedi s Narodni list d.d. protiv Hrvatske, gore citirano, § 70.; Kwiecień protiv Poljske, br. 51744/99, § 56., presuda od 9. siječnja 2007.; TolstoyMiloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 18139/91, § 49., presuda od 13. srpnja 1995.; i Europapress holding d.o.o., gore citirano, § 54.).

Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, ESLJP je u predmetu AxelSpringer AG protiv Njemačke [Vv] (br. 39954/08, presuda od 7. veljače 2012.), naveo sljedeće okolnosti prema kojima načelno ocjenjuje je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava: a) doprinos raspravi u javnom interesu; b) u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; c) prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; d) metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; e) sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; i f) ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak (tzv. chillingeffect).

10. U primjeni načelnih stajališta na konkretan slučaj potrebno je bilo ispitati je li u konkretnom slučaju došlo do miješanja u jamstvo slobode mišljenja, je li miješanje bilo utemeljeno na zakonu, je li imalo legitimni cilj i je li bilo nužno u demokratskom društvu.

11. Ovaj sud ocjenjuje da je osporenom presudom došlo do miješanja u jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli propisano čl. 38. stavcima 1. i 2. Ustava, jer je presudom naloženo tuženiku naknaditi tužitelju neimovinsku štetu u iznosu od 10.000,00 kuna (sa zakonskim zateznim kamatama) na ime pretrpljenih duševnih bolova uzrokovanih navodima iznesenim u spornom članku. Isto tako, miješanje je utemeljeno na zakonu, odnosno na odredbama ZOO-a. Nadalje, ovaj sud ocjenjuje da se opisanim miješanjem težilo ostvariti legitimni cilj, tj. zaštita ugleda i prava tužitelja, u smislu članaka ZOO-a.

12. Konačno, ovaj sud smatra da je miješanje bilo nužno u demokratskom društvu, jer je tužitelj medijski, znanstveno i politički eksponirana osoba, tj. da je javna osoba te da svojim izjavama izaziva medijsku pozornost, ali da to ne znači da nema pravo na zaštitu dostojanstva, ugleda i časti. Nadalje, način na koji je sporni članak napisan i izrazi koji su pri tome upotrijebljeni ukazuju na to da je tuženik ipak imao i namjeru vrijeđanja jer se članak tužitelja mogao analizirati i kritizirati na drugi način upotrebom argumentiranih tvrdnji, ali ne i neistinitim citiranjem tužitelja prilikom pisanja predmetnog spornog članka čime je tuženik prešao granicu dopuštenih ograničenja.

13. Tijekom prvostupanjskog postupka te u žalbi tuženik široko ističe, a što se u bitnom svodi na tezu da bi imao pravo na mišljenje i izražavanje svog mišljenja te da je reagirao na ranije istupe tužitelja i da smatra da tužitelj, kao povjesničar, umanjuje i ponižava žrtve u cilju relativiziranja zla i promoviranja ekstremno lijeve ideologije, stoga je zadaća suda bila utvrditi jesu li razlozi koji opravdavaju miješanje mjerodavni i dostatni i je li miješanje bilo razmjerno legitimnom cilju. Pri tome treba to miješanje razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini. Pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja treba razlikovati izjave o činjenicama (koje se mogu dokazati) i vrijednosne prosudbe (koje nisu dokazive, ali treba postojati dostatna činjenična osnova koja ih podržava).

14. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja treba reći da iz prakse ESLJP-a proizlaze relevantni kriteriji - doprinosa raspravi od javnog interesa, do koje mjere se osoba pogođena javnim istupom može smatrati javnom osobom, oblik i posljedice objavljenog teksta te ozbiljnost sankcije (usporedi s predmetima ESLJP-a Axel Springer AG protiv Njemačke [Vv], br. 39954/08, presuda od 7. veljače 2012.; Von Hannover protiv Njemačke (br. 2) [Vv], br. 40660/08 i 60641/08, presuda od 7. veljače 2012.).

15. U konkretnom je predmetu prvostupanjski sud s pravom vodio računa o obvezi zaštite dostojanstva, časti i ugleda tužitelja, jer se radi ne samo o zakonom zaštićenim vrijednostima već i o pravu zaštićenom Ustavom (članak 35.). Međutim, s obzirom na prigovor tuženika, pri pružanju zaštite tužitelju sud ne može ignorirati prava žalitelja koja proizlaze iz ustavnog jamstva slobode mišljenja i izražavanja misli. Radi se o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak suda da postigne pravičnu ravnotežu tih prava. Kad se odlučuje o prigovoru osobe koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, ishod treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli.

16. Nije sporno da su (i) stranke sudjelovale u inače žučnoj raspravi o poratnim stradanjima na Bleiburgu i Križnom putu, što su najčešći nazivi koji se koriste kako bi se opisali događaji koji su uslijedili nakon neuspješnog pokušaja predaje pripadnika poraženih vojski savezničkim (Britanskim) postrojbama, koja rasprava se vodi u javnom interesu već dugi niz godina pa je prostor za ograničenje slobode mišljenja i izražavanja znatno sužen, kao inače kad se radi o političkom govoru ili raspravi o stvarima od javnog interesa (tako i ESLJP u predmetima Brasilier protiv Francuske, br. 71343/01, § 41., presuda od 11. travnja 2006.; Axel Springer AG protiv Njemačke (br. 2), br. 48311/10, § 54., presuda od 10. srpnja 2014.). S obzirom na sadržaj spornog članka i navode tuženika te druge konkretne okolnosti, ovaj sud ne vidi razloge za sumnju da je tuženikov istup bio motiviran njegovom željom da sudjeluje u javnoj raspravi te o načinu na koji se ti povijesni događaji danas u javnosti percipiraju i kako se o njima govori. I ovaj sud je svjestan rasprave koja se o tim pitanjima vodi u javnosti, razumije želju mnogih pojedinaca da u njoj sudjeluju te zaključuje da je ta rasprava od javnog interesa.

17. Međutim, iako se radi o važnoj raspravi od javnog interesa ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je tuženikova namjera bila i difamirati tužitelja tako da ga se kao etabliranog povjesničara drugim znanstvenicima, ali i javnom mnijenju prikaže kao zagovornika (apologetu) poznatih poratnih masovnih stradanja poražene vojske i civila, da umanjuje i ponižava žrtve tih stradanja u cilju relativiziranja zla, kao i promoviranja ekstremno lijeve ideologije, pa otuda neistinit citat iz tužiteljeva rada pod naslovom "Povijesne okolnosti Bleiburga i Križnoga puta" koji glasi "...oni koji su osuđeni na smrt ili ubijeni na samom kraju rata ili neposredno nakon njega takvu (su) sudbinu i zaslužili..." i uz to očito namjerno ispušten prvi dio rečenice citata, koji potire prethodnu premisu, a koji glasi: "histografija socijalističkog/komunističkog razdoblja uglavnom vrlo jednostavno rješavala probleme krivnje i odgovornosti onih koji su stradali na Bleiburgu i Križnom putu - nije se tim problemom uopće bavila odnosno gotovo pola stoljeća u javnosti je postojala paušalna i u biti neodrživa ocjena da su svi koji su osuđeni na smrt ili ubijeni na samom kraju rata ili neposredno nakon njega takvu sudbinu i zaslužili", a što potvrđuje i činjenica da se tuženik zbog krivog citiranja tužiteljeva teksta dana 13. srpnja 2020. pisanim putem, ali tek nakon što je parnica počela teći, obratio portalima narod.hr i projektvelebit.com i zatražio da objave njegov ispravak (list 121-127 spisa) što su učinili.

18. Iako su ograničenja slobode mišljenja i izražavanja znatno manja kad se radi o raspravama od javnog interesa te da važnost te rasprave kao i motivi tuženika da sudjeluje u toj raspravi, a koji su jasno navedeni i u samom spornom članku, nisu zanemarivi, jer sudjelovanje u javnoj raspravi, kao i svaki oblik izražavanja, povlači za sobom obveze i odgovornost što nije moguće ignorirati u okolnostima konkretnog slučaja, kako se to široko pogrešno sugerira u žalbi tuženika.

19. Što se pak tiče žalbe tužitelja i preostalog dijela spornog članka pravilan je stav suda prvog stupnja da iako je članak zajedljiv te bez sumnje sadrži ozbiljne i oštre kritike ("nestručnjak, politički arogantna osoba, osoba koja iznosi netočne i besmislene tvrdnje, osoba koja otvoreno krivotvori činjenice, primjenjuje dvostruke standarde, konfabulira, brutalno instrumentalizira povijest u političke svrhe") nije uvredljiv. Upotreba zajedljivog tona u komentarima usmjerenim prema javnim osoba, a što tužitelj obzirom na svoju ulogu u društvu svakako jest, pogotovo kad se komentira i preispituje njihov javni rad u načelu nije nespojiva s pravom tuženika na slobodu izražavanja. S time u vezi, cijeneći utvrđenje ovog suda da su vrijednosni sudovi tuženika oštri, ali ne uvredljivi, tužitelju nije dosuđena naknada štete zbog činjenice da ga je tuženik nazvao politički arogantnim nestručnjakom, iznositeljem netočnih i besmislenih tvrdnji, krivotvoriteljem, konfabulatorom i licemjerom koji brutalno instrumentalizira povijest u političke svrhe.

20. Tužitelj je javna osoba za koje osobe se smatra da su granice prihvatljive kritike za njih šire kad se kritika odnosi na njih nego kad se radi o privatnim osobama, jer se oni svjesno izlažu pogledu i sudu javnosti te stoga moraju pokazati i veći stupanj tolerancije prema kritici svojih riječi i postupaka (tako i ESLJP u predmetima Lingens protiv Austrije, br. 9815/82, § 42., presuda od 8. srpnja 1986.; Axel Springer AG protiv Njemačke (br. 2), br. 48311/10, § 54., presuda od 10. srpnja 2014.). U konkretnom slučaju, ovaj drugostupanjski sud smatra da je tužitelj medijski, znanstveno i politički eksponirana osoba te da svojim izjavama izaziva medijsku pozornost. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako okolnost da je tužitelj javna osoba ne znači da nema pravo na zaštitu svog dostojanstva, časti i ugleda, ali okolnost da je tužitelj javna osoba te da aktivno sudjeluje upravo u javnoj raspravi koja je potaknula podnositelja na objavu spornog članka, ne može biti bez utjecaja na odluku u ovom postupku. Tužitelj, iznoseći javno svoje stavove o temi koja izaziva iznimno dinamičnu javnu raspravu morao je računati na to da će izazvati reakciju svojih neistomišljenika, pa i kritiku njegovih stavova pa i s navedenim izričajima u točki 19. ove odluke, na koje se upire u žalbi tužitelja, za koje ipak ne uživa sudsku zaštitu već se u tom dijelu rasprava treba glede argumenata, pa i ad hominem, voditi „knjigom na knjigu“.

21. Naime, ustavna i konvencijska odredba o slobodi izražavanja nije primjenjiva samo na informacije ili ideje koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijeva pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema demokratskog društva. Posebice se to odnosi na situacije kao u ovom slučaju, tj. kada se radi o javnoj raspravi važnoj za društvo i reakciji na ranije javne istupe osobe koju se smatra javnom osobom. Stoga, uvredljivi navodi sami po sebi ne isključuju mogućnost da je tuženik u dobroj vjeri u tom dijelu napisao sporni članak pa za taj dio izričaja za sudsku zaštitu nije postojala prijeka društvena potreba.

22. Što se pak tiče visine naknade proizlazi da objava ispravka informacije i isprika nakladnika predstavljaju jedan od vidova naknade pretrpljene štete objavljenom informacijom u smislu čl. 1099. ZOO-a i da naknada nematerijalne štete, sukladno općim propisima obveznog prava, dolazi u obzir, kao ovdje, ako objava ispravka ili isprike ne bi predstavljala dovoljnu naknadu odnosno ne bi bila odgovarajuća šteti koju je tužitelj pretrpio objavom informacije.

23. Naime, prilikom ocjenjivanja visine satisfakcije treba poći od toga da se spornim člankom tužitelju kao etabliranom povjesničaru izravno imputiraju ozbiljni znanstveni lažni podaci i namjerno lažno prikazuje njegova publikacija o vrlo osjetljivoj nacionalnoj temi s ciljem njegovog difamiranja i obmanjivanja znanstvene zajednice i javnosti koji članak je objavljen na dva portala pa bi, po ocjeni ovog suda u smislu čl. 1100. ZOO-a pravična naknada iznosila 15.000,00 kuna, s time da je ovaj sud vodio računa o tome da se time ostvari pravična ravnoteža između suprotstavljenih prava tužitelja i tuženika zajamčenih Ustavom, da se naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s naravi i društvenom svrhom te da dosuđena naknada ne smije dovesti do toga da odvrati tuženika ili druge pojedince od sudjelovanja u javnim raspravama od javnog interesa, dapače da sudjeluju, ali da se klone namjernog neistinitog uvredljivog citiranja drugih sudionika u javnim raspravama.

24. Kraj navedenog stanja stvari valjalo je djelomično uvažiti, a djelomično odbiti žalbu tužitelja te u cijelosti odbiti žalbu tuženika i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke, temeljem čl. 373. točka 3. i čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je odluka o trošku žalbenog postupka donesena na temelju čl.166. st. 1. u svezi čl. 154. st. 4. ZPP-a zbog in fine polovičnog uspjeha stranaka u ovom postupku.

U Zadru, 4. veljače 2022.

S U D A C

Marin Grbić