REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-3745/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Kristina Saganić, u pravnoj stvari tužitelja C. d.o.o., S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik T. L., odvjetnik u S., protiv tuženika O. P., OIB ..., P., kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u Š., radi isplate iznosa od 308.719,49 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-299/2020-84 od 28. svibnja 2021., 4. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-299/2020-84 od 28. svibnja 2022. u pobijanim točkama I. i III. njene izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zadru održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika N. N. iz Š. poslovni broj Ovrv- 1033/14 od 20. studenog 2014. za iznos od 232.998,11 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 19. studenog 2012. do isplate, kao i za iznos troškova ovrhe od 12.521,15 kn sa zateznim kamatama od 20. studenog 2014. do isplate (točka I. izreke). Taj je platni nalog ukinut i odbijen je tužbeni zahtjev za iznos od 75.721,38 kn s kamatama (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 129.287,00 kn (točka III. izreke), a odbijen je dio tog tužiteljevog zahtjeva u iznosu od 37.758,15 kn (točka IV. izreke).

2. Stranke su bile u poslovnom odnosu na temelju ugovora o građenju (čl. 620. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO), s koje osnove tužitelj potražuje neplaćeni dio naknade za izvedene radove. Tuženik se usprotivio utuženoj tražbini prigovorom ispunjenja, a prvostupanjski je sud zaključio da je taj prigovor djelomično osnovan pa je tuženika obvezao tužitelju platiti neplaćeni iznos od 232.998,11 kn s kamatama (čl. 29. st. 2. ZOO-a).

3. Protiv navedene presude u točkama I. i III. njene izreke žalbu je izjavio tuženik isticanjem svih žalbenih razloga, uz prijedlog ovome sudu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Osim ponavljanja pretežitog dijela sadržaja obrazloženja ranijih sudskih odluka donesenih tijekom ove parnice, kao i iznošenja sadržaja provedenih dokaza, tuženik u bitnome smatra da prvostupanjski sud nije postupio po uputi ovoga suda. Protivi se ocjeni izvedenih dokaza i iznosi svoje viđenje iskaza svjedoka i vještačenja. Uz navedeno, tuženik se protivi zaključku prvostupanjskog suda o tek djelomičnoj osnovanosti njegovog prigovora plaćanja. Naime, tužitelj u drugoj parnici (P-84/16) potražuje od tuženika iznos od 336.148,03 kn na ime radova koje je nadzorni inženjer osporio, dok su predmet ove parnice nesporno izvedeni radovi za koje tuženik tvrdi da su plaćeni. Iz Sporazuma nije vidljivo da bi tuženik priznao sporne radove G. S., već se samo konstatira da tužitelj ne priznaje radove u spornom iznosu. To proizlazi iz ugovora o cesiji i iznos odgovara utuženom iznosu pa očito tuženik nije platio sporne radove.

4. Tužitelj nije odgovorio na tuženikovu žalbu.

5. Tuženikova žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je u skladu s odredbom čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. U ovoj pravnoj stvari pravomoćno je odlučeno o dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 154.974,75 kn (presuda prvostupanjskog suda poslovni broj Povrv- 541/2016-40 od 19. rujna 2019., u tom je dijelu potvrđena presudom ovog suda poslovni broj Pž-6321/2019-3 od 30. rujna 2020.). U ponovljenom prvostupanjskom postupku preostalo je za odlučiti o tužiteljevom zahtjevu za isplatu iznosa od 308.719,49 kn s kamatama, jer je u tom dijelu ukinuta ranija prvostupanjska presuda i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

8. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, zaključak je ovoga suda da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice, a na temelju valjanog zaključka o odlučnim činjenicama, koji ima uporišta u rezultatima izvedenih dokaza, o tuženom zahtjevu donio pravilnu i zakonitu odluku.

9. Riječ je o sporu iz ugovora o građenju (čl. 620. ZOO-a) u kojem izvođač nastoji putem suda ostvariti pravnu zaštitu zahtjevom za isplatu neplaćenog dijela izvedenih radova iz okončane situacije i to onih radova koji nisu sporni.

10. Stranke su bile u poslovnom odnosu iz Ugovora o javnim radovima br. C106/11 od 3. listopada 2011. (str. 35.-36. spisa). Tužitelj je kao izvoditelj radova, tuženiku kao investitoru ispostavio okončanu situaciju br. 03 23 583 9027020 od 30. svibnja 2012. za obavljene radove na rekonstrukciji uređenja partera i postojećih instalacija u ulici Sv. J. u P. (str. 5. spisa). Tužitelj je Okončanu situaciju ispostavio u ukupnom iznosu od 1.488.549,83 kn, a tuženikov nadzorni inženjer je taj iznos korigirao i tužitelju priznao vrijednost izvedenih radova u iznosu od 922.332,60 kn. U ovoj parnici tužitelj potražuje neplaćeni dio priznatih mu radova. Dakle utuženi iznos od 308.719,49 kn odnosi se na radove (dio) koje je nadzorni inženjer priznao (nakon njegove korekcije iznosa iz okončane situacije), a za koje tužitelj tvrdi da mu ih tuženik nije platio, dok tuženik tvrdi suprotno.

11. U tom je poslovnom odnosu kao tužiteljev podizvođač sudjelovao njegov kooperant, obrt G. S. čiji je vlasnik A. S., za izvođenje radova iz Ugovora između tužitelja i tuženika, osim radova na postavljanju kamena – oblutaka koje je izvodio drugi podizvođač. Taj je obrtnik, za radove koje je izveo, ispostavio tužitelju kao njegov kooperant V. privremenu situaciju u iznosu od 308.719,49 kn (PS 25-01-01), od čega mu je njegov suugovaratelj (tužitelj) osporio 75.721,48 kn, a priznao 232.998,11 kn.

12. Tuženik se suprotstavio utuženoj obvezi prigovorom ispunjenja, pozivajući se na Ugovor o cesiji i Sporazum. Zadaća suda u ovoj parnici bila je ispitati odlučne i sporne okolnosti vezane uz taj tuženikov prigovor, s obzirom na to da u ispravama na koje se tuženik poziva nije točno navedeno koja je tražbina predmet tih isprava. Dakle, tuženik nije osporio odlučnu činjenicu da je tužitelj izveo radove po okončanoj situaciji u visini korigiranog iznosa, odnosno u vrijednosti od 922.332,60 kn. To je potvrdio i svjedok Ž. R., nadzorni inženjer koji je izvršio tu korekciju okončane situacije (str. 66. spisa). Nije sporno niti to da je tuženik podmirio tužitelju iznos od 308.719,49 kn, ali je sporno je li tuženik time platio utuženu tražbinu.

13. Iz dokumentacije u spisu proizlazi da su tužitelj (izvođač radova iz ugovora s investitorom – tuženikom) i G. S. (A. S. kao vlasnik obrta za građevinarstvo i prijevoz G. S. iz P., tužiteljev kooperant) 26. listopada 2015. sklopili Ugovor o cesiji (str. 140. spisa). Tim je Ugovorom tužitelj (cedent) prenio na G. S. (cesionar) svoju tražbinu prema tuženiku (cesus) u iznosu od 308.719,49 kn. U Ugovoru o cesiji nije navedeno koju je tražbinu tužitelj time prenio, tuženik je Ugovor ovjerio. Iz sadržaja tog Ugovora proizlazi da tužitelj cesijom izmiruje svoje obveze iz Sporazuma od 22. listopada 2015. (tijekom postupka je razjašnjeno da je riječ o Sporazumu od 16. listopada 2015. i da je to jedini sporazum) između podizvođača i tuženika. Nije sporno da je tuženik platio tužitelju taj iznos od 308.719,49 kn (str. 141. spisa). Nastavno je trebalo ispitati sadržaj Sporazuma na kojeg se ugovorne strane pozivaju.

14. Dakle, prije sklapanja Ugovora o cesiji između tužitelja i njegovog suugovaratelja (podizvođača), sklopljen je Sporazum od 16. listopada 2015. (str. 77.- 78. spisa) između tuženika i podizvođača (G. S.). Ugovorne strane izričito su navele da je predmet Sporazuma reguliranje međusobnih prava i obveza stranaka u odnosu na potraživanje G. S. prema tužitelju, vezano uz sporne radove. Tako su stranke suglasno utvrdile da G. S. ima tražbinu prema tužitelju s osnove PS 25-01-01 od 27. listopada 2014. u iznosu od 308.719,49 kn na ime izvedenih radova, zatim da tuženik priznaje G. S. dio te tražbine od 75.721,38 kn a osporava iznos od 232.998,11 kn. Tim je Sporazumom G. S. ustupila tuženiku tražbinu koju ima prema tužitelju u iznosu od 308.719,49 kn, a tuženik se obvezao G. S. na ime ustupa tražbine platiti taj iznos, te je dogovoreno da se uplatom tog iznosa na račun G. S. smatra da je tuženik u cijelosti ispunio svoju obvezu iz tog sporazuma, dakle obvezu prema podizvođaču.

15. U odnosu na to koji su radovi plaćeni na taj način, iz postupka proizlazi slijedeće, a što je utvrdio i prvostupanjski sud:

- tužitelj je tvrdio da mu je na taj način tuženik platio radove koje je nadzorni inženjer osporio, a koji su predmet druge parnice koja se vodi pred istim sudom (P-84/2016), smatrajući da to potvrđuje i Sporazum. Naime, tužitelj je G. S. osporio iznos od 232.998,11 kn, jer je te radove njemu osporio tuženik u okončanoj situaciji, tuženik je naknadno tužiteljevom podizvođaču priznao taj iznos i platio cesijom umjesto tužitelja, što znači da se plaćanje odnosi na ono što je nadzorni inženjer osporio tužitelju u okončanoj situaciji,

- tuženik je tvrdio da su predmet ovog postupka nesporno izvedeni radovi koji su ovjereni od nadzornog inženjera i u cijelosti plaćeni,

- nesporno je tuženik izvršio platio tužiteljevom podizvođaču iznos od 308.719,49 kn. 16. Odlučno je bilo ispitati koja je tražbina prenesena Sporazumom i Ugovorom, odnosno: a). je li tuženik time platio radove po okončanoj situaciji koji su nesporni (to je predmet ove parnice) i koje je tuženikov nadzorni inženjer tužitelju priznao i ovjerio ili b). je li tuženik time platio sporne radove (razlika između vrijednosti ispostavljene okončane situacije bez korekcije nadzornog inženjera) o čemu se vodi druga parnica. Dakle, tužitelj se odlučio za dvije parnice: u ovoj parnici traži isplatu radova po okončanoj situaciji koji su nesporno izvedeni i priznati, a u drugoj parnici potražuje plaćanje spornih radova iz okončane situacije koje nadzorni inženjer nije priznao. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda koji je pravilnom ocjenom izvedenih dokaza zaključio o osnovanosti tužiteljevih činjeničnih tvrdnji, odnosno o djelomičnoj osnovanosti tuženikovog prigovora ispunjenja utužene obveze. Svjedok D. S. je naknadno potvrdio da se Sporazum odnosio na sporni dio posla, te da je tuženik osporio tužitelju dio radova koji se odnose na podizvođača, pa je zato i izvođač osporio svom kooperantu dio radova kako je navedeno u sporazumu.

17. Slijedom svega iznijetog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik plaćanjem iznosa koji odgovara iznosu tužbenog zahtjeva, tužitelju djelomično podmirio utuženi iznos (s osnove dijela nesporno izvedenih i priznatih radova). Podizvođač mu je ustupio tražbinu koju ima prema tužitelju u iznosu od 308.719,49 kn, s time da tužitelj priznaje podizvođaču dio od 75.721,38 kn, dok mu iznos od 232.998,11 kn osporava. Sporazumom se tuženik obvezao na ime ustupljenoga platiti podizvođaču iznos od 308.719,49 kn. Iz privremene situacije koju je podizvođač ispostavio tužitelju proizlazi da su radovi korigirani i priznati u iznosu od 75.721,38 kn. Ovaj sud cijeni odlučnim upravo rezultat vještačenja na koji stranke nisu imale primjedbi, a koji potvrđuje zaključak prvostupanjskog suda da su radovi iz podizvođačeve privremene situacije koju je on ispostavio tužitelju, istovjetni radovima koji su predmet okončane situacije tužitelja (osim kamenoklesarskih radova koje nije izvodio podizvođač G. S. i koji nisu predmet V. privremene situacije). Radovi koje tužitelj nije priznao svom podizvođaču, su oni isti radovi koje tuženik nije priznao tužitelju u okončanoj situaciji, pri čemu su predmet V. privremene situacije nesporni radovi koji su predmet ovog postupka u iznosu od 75.721,38 kn kao i sporni radovi (koji nisu priznati ni u okončanoj situaciji) u iznosu od 232.998,11 kn. Uzimajući u obzir sve iznijeto prvostupanjski sud je utvrdio da je plaćen dio utuženog potraživanja, odnosno dio nespornih radova iz okončane situacije koji su predmet ovog postupka za iznos od 75.721,38, dok se plaćanje cesijom iznosa od 232.998,11 kn odnosi na sporne radove iz okončane situacije, a to nije predmet ove parnice, jer se o spornim radovima (radovi koje nadzorni inženjer nije priznao) raspravlja u drugoj parnici.

18. Odluci o troškovima postupka tuženik se argumentirano nije usprotivio, niti je uopće obrazložio u čemu nalazi nepravilnosti u tom pogledu. Prvostupanjski sud je i tu odluku valjano obrazložio, navodeći za koje radnje, u kojem iznosu i po kojoj osnovi, tužitelju trošak priznaje.

19. Slijedom navedenog, odbijanjem tuženikove neosnovane žalbe, pobijana je presuda potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 4. veljače 2022.

Sudac

Kristina Saganić, v.r.