REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 53 Pž-440/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja H. C. d.o.o. Z., OIB ..., protiv tuženice R. H., OIB ..., koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Z., radi naknade štete u iznosu od 60.000,00 kn, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2640/2016 od 16. srpnja 2021., 3. veljače 2022.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2640/2016 od 16. srpnja 2021.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2640/2016 od 16. srpnja 2021. naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 60.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća više pojedinačno određenih iznosa do isplate po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose (točka I. izreke) i odbijen je zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška kao neosnovan (točka II. izreke).
2. Tako je prvostupanjski sud odlučio pozivom na odredbu čl. 105. st. 1. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13, 33/15 i 82/15; dalje: ZS), budući da je nakon provedenog postupka utvrdio da postoji odgovornost tuženice za nepravilan i nezakonit rad suda, jer je od dana dostave tom sudu presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojom je preinačena pravomoćna presuda i odbijen tužbeni zahtjev, a na temelju koje je, zbog nedostavljana odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske više od dvije godina, nastala šteta tužitelju u visini od 60.000,00 kn, koja se odnosi na dvogodišnju rentu koju je tužitelj isplaćivao na temelju ukinute odluke.
3. Tuženica je protiv navedene presude podnijela žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba parničnog postupka te odluke o trošku. U bitnome navodi kako je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer presuda nema razloge o odlučnim činjenicama. Nadalje, ponavlja navode iznesene tijekom prvostupanjskog postupka kako tužitelju nije nastala šteta jer je na temelju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojom je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev, mogao ostvariti zahtjev prema tuženici u tom postupku, te da propust tužitelja da poduzme radnje za naplati svoju tražbine nije osnova iz čl. 105. ZS-a za potraživanje naknade štete od tuženice. Ističe da suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, tužitelj nije dokazao uzročnu vezu između štetnih radnji suda i nastanka štete, te se pritom poziva na zauzeto shvaćanje ovog drugostupanjskog suda u predmetu poslovni broj Pž-5282/2018 u skoro identičnoj stvari kao u ovom postupku. Konačno, ukazuje i na to da je tuženica osporila visinu štete, a da je sud samo na temelju kartica tužitelja, bez izvođenja daljnjih dokaza utvrdio visinu štete. Predlaže preinačiti pobijanu presudu uz dosudu parničnog troška tuženici ili ju ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba je osnovana.
6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).
7. Pobijana presuda nije zahvaćena niti jednom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pa niti onom iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženica. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama za prihvaćanje tužbenog zahtjeva.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 60.000,00 kn na ime naknade štete, za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala zbog nezakonitog rada suda.
9. Prvostupanjski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, budući da je iz izvedenih dokaza utvrdio nespornim da je Općinski sud u S. odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske po izjavljenoj reviziji primio 20. rujna 2013. dok je tužitelju dostavljena 29. rujna 2015., te je s obzirom na to da je odluka dostavljena strankama i da nije zakonom propisan rok za dostavu navedene revizijke odluke, izrazio shvaćanje da ne postoji osnova za zaključak da se radi o nezakonitom radu Općinskog suda u S., ali da se radi o nepravilnom radu tog suda jer dostava revizijske odluke nakon proteka više od dvije godine ne predstavlja uobičajeni način obavljanja sudske djelatnosti, a posebice kad se uzme u obzir da je tužitelj temeljem preinačene presude bio dužan isplaćivati rentu za tuđu pomoć i njegu, pa je stoga utvrdio postojanje uzročno posljedične veze između štete i štetne radnje suda i da su stoga ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 105. ZS-a za odgovornost tuženice za nastalu štetu.
10. Prema odredbi čl. 105. ZS-a, Republika Hrvatska odgovara za štetu koju stranci u postupku nanese sudac svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u obnašanju sudačke dužnosti.
Iz citirane odredbe proizlazi da će odgovornost Republike Hrvatske postojati ako postoji nezakonitost ili nepravilnost u radu suca, ako je nastala šteta i ako postoji uzročno posljedična veza između nastale štete i nezakonitosti ili nepravilnosti u radu suca. Nezakonit rad je postupanje protivno zakonu ili drugom propisu ili propuštanje da se zakon ili drugi propis primijeni. Nepravilan rad je činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti. Prilikom odlučivanja potrebno je imati na umu da Republika Hrvatska odgovara za štetu prema objektivnom kriteriju odnosno da nije potrebno dokazivati krivnju.
11. Pravilno je zaključio prvostupanjski sud da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom radu suda, ali se radi o nepravilnom radu suda zbog propusta da u uobičajenom i primjerenom roku dostavi odluku revizijskog suda strankama. Ovdje valja istaknuti da pojam rad suda podrazumijeva rad suca.
12. Neosnovan je žalbeni navod tuženice da tužitelj nije dokazao postojanje uzročno posljedične veze između štetne radnje i štete. Naime, uz nespornu činjenicu da je strankama tek nakon dvije godine dostavljena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zbog čega je tijekom te dvije godine tužitelj isplaćivao rentu, iako je pravna osnova otpala (čl. 1111. st. 3. Zakon o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 78/15; dalje: ZOO), tužitelju je nastala šteta, jer povrat isplaćenog iznosa prema odredbi čl. 1117. ZOO-a nije mogao zahtijevati od osobe kojoj je isplaćivana renta za tuđu pomoć i njegu, budući da se radilo o poštenom stjecatelju, što je pravilno utvrdio i detaljno obrazložio prvostupanjski sud.
13. Prema tome, neosnovan je i žalbeni navod tuženice da tužitelju nije nastala šteta, jer da je zahtjev za povrat isplaćene rente trebao i mogao ostvariti protuovrhom, s obzirom na to da tužitelj na temelju samog zakona nije imao pravo zahtijevati povrat isplaćene rente od ovrhovoditeljice, a odredbom čl. 63. st 4. Ovršnog zakona ( „Narodne novine“ broj: 112/12, 23/13, 93/14 i 73/17) je propisano da ovršenik pravo na naknadu štete može ostvarivati u posebnoj parnici iz razloga iz stavka 1. tog članka (ako je ovrha već provedena, a ovršna isprava bude ukinuta ili preinačena). Dakle, tužitelj nije bio u situaciji da otkloni štetu protuovrhom u ovršnom postupku, pa ju osnovano zahtijeva od tuženice u ovoj parnici na temelju odredbe čl. 105. ZS-a.
14. Suprotno žalbenim navodima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio visinu štete, budući da između stranaka nije bilo sporno da je tužitelj u razdoblju od dvije godine (od zaprimanja revizijske odluke do dana dostave iste strankama) isplaćivao rentu u iznosu od 2.500,00 kn mjesečno, te da je u tom razdoblju isplatio rentu u ukupnom iznosu do 60.000,00 kn. Budući da su odlučne činjenice za utvrđivanje visine štete (umanjenja tužiteljeve imovine) među strankama bile nesporne, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio visinu štete iz isprava u spisu i to knjigovodstvene kartice tužitelja, a čiju vjerodostojnost tuženica nije osporila (čl. 220. ZPP-a).
15. Odluka o trošku je pravilna i zakonita, a tuženica je osporava samo zbog odluke o glavnoj stvari.
16. Zbog navedenog je valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
Zagreb, 3. veljače 2022.
Sudac
Ružica Omazić,v.r.
