REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 89 Pž-3117/2020-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Josip Turkalj, u pravnoj stvari tužitelja F. T. d.o.o., OIB ..., B. M., kojeg zastupa punomoćnica J. S., odvjetnica u B. na M., protiv 1. tuženika Z. K., OIB ..., iz V. G., i 2, tuženice A. B. Š., OIB ... iz Z., kao vlasnika zajedničkog obrta „N.“, koje zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., radi isplate iznosa od 77.637,35 kn i u pravnoj stvari 1. protutužitelja Z. K., OIB ... iz V. G., i 2. protutužitelja A. B. Š., OIB ... iz Z., kao vlasnika zajedničkog obrta „N.“, koje oboje zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., protiv protutuženika F. T. d.o.o., OIB ..., B. M., kojeg zastupa punomoćnica J. S., odvjetnica u B. M., radi naknade štete u iznosu od 130.000,00 kn, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3924/2016 od 6. ožujka 2020., 3. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja-protutuženika F. T. d.o.o., B. M. kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3924/2016 od 6. ožujka 2020. u točki I. izreke za iznos glavne tražbine od 46.448,35 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na iznos od 2.262,00 kn od 26. ožujka 2013. pa do isplate, na iznos od 9.267,55kn od 6. studenog 2013. pa do isplate, na iznos od 31.218,31 kn od 13. prosinca 2013. pa do isplate i na iznos od 3.700,48 kn od 29. svibnja 2014. pa do isplate, te za trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.921,02 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

II. Odbija se žalba prvotuženika-prvoprotutužitelja Z. K. i drugotuženice-drugoprotutužiteljice A. B. Š., vlasnika zajedničkog obrta „N.“ kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3924/2016 od 6. ožujka 2020. u točki II. izreke i u dijelu točke III. izreke u kojem tuženicima-protutužiteljima nije priznat trošak parničnog postupka.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3924/2016 od 6. ožujka 2020. u točki I. izreke za iznos glavne tražbine od 31.189,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. svibnja 2014. pa do isplate i za trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.280,69 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te u dijelu točke III. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja-protutužitelja za naknadu troškova parničnog postupka i predmet vraća na ponovno suđenje tom sudu.

II. Ostavlja se o troškovima žalbenog postupka tužitelja odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev i u cijelosti ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika R. S. iz V. G. poslovni broj Ovrv-1029/2014 od 27. lipnja 2014. (točka I. izreke), odbijen je protutužbeni zahtjev za isplatu naknade štete u iznosu od 130.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka II. izreke), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak (točka III. izreke).

2. Protiv ove presude žale se obje stranke u dijelu u kojem nisu uspjele u sporu.

3. Tužitelj-protutuženik (dalje: tužitelj) žalbu podnosi protiv točaka I. i III. izreke zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti podredno ukinuti. Traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 6.931,25 kn.

4. Tuženici-protutužitelji (dalje: tuženici) žalbu podnose protiv dijela ove presude pod točkama II. i III. izreke zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, te predlažu presudu u pobijanom dijelu preinačiti podredno ukinuti. Traže trošak žalbenog postupka u iznosu od 5.158,25 kn.

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora tužbe je isplata iznosa od 77.637,35 kn s osnove usluge smještaja na jedrilici (u iznosu od 2.262,00 kn), s osnove održavanja tuženikove jedrilice (u iznosu od 54.057,35 kn) i s osnove naknade za godišnji vez tuženikove jedrilice u marini (iznos od 21.318,00 kn), dok je predmet spora protutužbe naknada štete zbog nedostajeće opreme na tuženikovoj jedrilici prilikom tuženikovog preuzimanja jedrilice u iznosu od 33.200,00 kn i s osnove izmakle koristi zbog nemogućnosti iznajmljivanja jedrilice u razdoblju od 5. srpnja 2014. pa do 23. kolovoza 2014. u iznosu od 96.800,00 kn,

7. U odnosu na tužbeni zahtjev.

7.1. Sud prvog stupnja svoju odluku temelji na stajalištu da prema Ugovoru o poslovnoj suradnji koji je dostavio tužitelj (str. 25. i 26. spisa) proizlazi da je tužitelj troškove održavanja broda i usluga trebao prvenstveno namirivati iz prihoda koje je tužitelj ostvario turističkim iznajmljivanjem broda (čl. 1. st. 1. Ugovora), a da tužitelj nije dokazao da utužene troškove nije mogao namiriti iz prihoda od najma broda, dok u odnosu na najam drugog broda prema računu br. 53/VR01/1 tužbeni zahtjev odbija jer tužitelj nije dokazao osnovanost potraživanja, tj. da su tuženici naručili i koristili usluge smještaja na nekom drugom plovilu.

7.2. Među strankama nije prijeporno da je Ugovor o poslovnoj suradnji između stranaka sklapan godinu dana, te je isti produžavan daljnjih godinu dana ako nije otkazan u rujnu mjesecu tekuće godine. Također nije prijeporno da Ugovor o poslovnoj suradnji na str. 25. i 26. spisa sadržajno odgovara sklopljenom ugovoru iako priloženi ugovor nije potpisan od strane tuženika.

7.3. Tužitelj neosnovano osporava prvostupanjsku presudu u odnosu na troškove održavanja tuženikovog broda za razdoblje od 1. travnja 2013. do 1. travnja 2014., jer se troškovi održavanja broda sukladno odredbi čl. 2. Ugovora (a koji ugovor je tužitelj dostavio kao dokaz) namiruju prvenstveno iz 45% bruto cijene najma broda, a tužitelj nije predložio dokaze na okolnost da trošak održavanja broda nije mogao namiriti iz ostvarenih prihoda najma.

7.4. Potrebno je napomenuti da tužitelj osim toga nije predložio dokaze na okolnost koji su točno radovi od strane tužitelja na održavanju broda tuženika izvedeni, jer su svjedoci samo paušalno naveli što je na brodu rađeno, a niti je predloženo vještačenje na okolnost koje je radove tužitelj trebao izvesti prilikom redovnog održavanja broda tuženika, a u odnosu na radove koji prelaze okvir redovnog održavanja broda, nema uopće dokaza na okolnost koji su to radovi morali biti izvedeni, kada i tko je te radove izveo, a priložena specifikacija na str. 34. i 35. spisa se ne može sa sigurnošću povezati s brodom tuženika, jer osim naznake da se radi o plovilu Yoda Elan 36, nema dokaza da se ta specifikacija odnosi na radove i opremu na brodu tuženika.

7.5. Dakle, tužitelj nije dokazao trošak usluge servisa prema računu broj 639/VR01/1 od 5. studenog 2013. (str. 7. spisa) za neplaćeni iznos od 9.267,55 kn, za račun broj 671/VR01/1 od 12. prosinca 2013. (str. 8. spisa), te za račun broj 132/VR01/1 od 28. svibnja 2014. (str. 9. spisa) na ime zimskog održavanja za siječanj, veljaču i ožujak 2014.

7.6. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da se između stranaka radi o uobičajenoj poslovnoj praksi, jer ne može postojati uobičajena poslovna praksa da tužitelj sam po svom nahođenju izdaje račune te onda tuženik bezpogovorno mora platiti, a naročito što prvotuženik u svom iskazu navodi da bi tužitelj tuženika obavijestio svakih nekoliko mjeseci o prihodima ostvarenim kroz najam i iznosima koje su dužni podmiriti. Nadalje, tužitelj na okolnost ustaljene poslovne prakse uopće nije imao dokaze, a što je i logično, jer su se poslovni dogovori odvijali između pok. direktora tužitelja N. M. i prvotuženika.

7.7. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao da je tuženik koristio neki drugi brod u razdoblju od 19. do 21. travnja 2013., jer na okolnost korištenja nekog drugog plovila tužitelj osim računa (str. 6. spisa) nije dostavio niti predložio izvođenje bilo kojeg drugog dokaza na okolnost da je tuženik stvarno u tom razdoblju koristio brod „Elan 333“ (lana), a račun predstavlja jednostranu ispravu kojom se ne dokazuje najam broda.

7.8. Sud prvog stupnja je na temelju činjeničnih navoda tužitelja i predloženih dokaza, pravilno primijenio pravilo o teretu dokazivanja (čl. 221.s ZPP-a) kada je tužbeni zahtjev odbio za iznos od 46.448,35 kn, pa je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odlučiti kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

7.9. Međutim, u odnosu na troškove pripreme broda za 2014. godinu (račun na str. 11. spisa) i u odnosu na troškove veza u marini (račun na str. 10. spisa) sud prvog stupnja, je barem za sada, pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja, jer su ti troškovi nastali za sezonu od 1. travnja 2014. do 31. ožujka 2015., a zbog čega se isti nisu niti mogli namiriti iz prihoda od najma tuženikovog broda, pa je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

Budući da su ovi troškovi vezani za sezonu od 1. travnja 2014., te da tužitelj tvrdi da brod tuženika nije bio iznajmljivan u 2014. godini, pogrešni su razlozi suda prvog stupnja da je tužitelj trebao dokazati da i ove troškove nije mogao namiriti iz najma broda tuženika, s obzirom na nespornu činjenicu da su tuženici 4. srpnja 2014. tužitelju oduzeli svoj brod.

8. Zbog navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 370. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

9. S obzirom na to da je djelomično ukinuta odluka o glavnoj stvari, a zbog čega je neizvjestan uspjeh tužitelja u sporu valjalo je u odnosu na tužitelja ukinuti i odluku o parničnom trošku.

10. O troškovima žalbenog postupka tužitelja odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a kao u točki II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

11. U odnosu na protutužbu.

11.1. Sud prvog stupnja svoju odluku temelji na stajalištu da tuženici nisu dokazali da bi nestanak opreme s njihovog broda bio posljedica protupravne štetne radnje tužitelja, jer tužitelj nije odgovarao za krađe tijekom dužeg boravka broda na vezu (u zimovalištu) sukladno odredbi čl. II. broj 13. Ugovora o poslovnoj suradnji, te iz razloga što tuženici nisu predložili dokaze na okolnost visine štete, odnosno vrijednosti otuđene opreme.

11.2. U odnosu na štetu s osnove izmakle koristi sud prvog stupnja odbio je protutužbeni zahtjev iz razloga što je prvotuženik prije preuzimanja broda pribavio novu plovidbenu dozvolu, iz razloga što tuženik nije dokazao zbog čega nije mogao prije 23. kolovoza 2014. nabaviti nedostajuću opremu, te zbog toga što nije logično i životno uvjerljivo da bi tuženik već 5. srpnja 2014. dogovorio iznajmljivanje broda trećim osobama iako je brod preuzeo 4. srpnja 2014., a niti da bi ponude bile prihvaćene.

11.3. Pogrešno je stajalište suda prvog stupnja da tužitelj nije odgovarao za nestanak opreme s broda tuženika, jer je tužitelj prema vlastitim tvrdnjama izvršio pripremu broda tuženika za sezonu od 1. travnja 2014., za što je i izdao račun broj 133/VR01/1 od 28. svibnja 2014. (str. 11. spisa), a što znači da brod nije bio u zimovalištu.

11.4. Međutim, osnovano sud prvog stupnja odbija ovaj dio protutužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog nedostajuće opreme na brodu, jer tuženici nisu predložili dokaze na okolnost visine. Naime, tuženici nemaju pravo na naknadu u vrijednosti nove opreme, već samo na naknadu vrijednosti one opreme koja nedostaje, a pri čemu je vrijednost takve opreme umanjena s obzirom na stanje te opreme u trenutku nestanka (starost, istrošenost), a da bi se uopće mogla utvrditi vrijednost potrebno je naznačiti točan naziv opreme, proizvođača i godinu proizvodnje (npr. za motor Penta Volvo nije uopće naznačena snaga motora ni godina proizvodnje).

11.5. U odnosu na izmaklu korist osnovano sud prvog stupnja navodi, da je prvotuženik sam naveo da je pribavio novu plovidbenu dozvolu, a zbog čega to nije mogao biti razlog zbog kojeg tuženici nisu bili u mogućnosti dati brod u najam od 5. srpnja 2014.

11.6. Moguće je da tuženici nisu mogli pribaviti nedostajuću opremu do 23. kolovoza 2014., a zbog čega nisu mogli iznajmljivati svoj brod i tako ostvariti prihod od najma.

11.7. Međutim, osnovano sud prvog stupnja ističe da tuženici nisu dokazali visinu izmakle koristi, jer nisu dokazali da bi im uopće bila prihvaćena bilo koja tuženikova ponuda na str. 102. do 104. spisa, jer na te okolnosti nisu predložili niti jedan dokaz. Ponuda tuženika prema trećim osobama predstavlja jednostranu ispravu. Osim toga, tuženici su trebali dokazati da je za njihov brod moguće ostvariti najam u odnosu na iznose naznačene u ponudama, a što su također propustili učiniti.

11.8. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP- a odlučiti kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

12. U ponovnom postupku sud prvog stupnja utvrdit će je li tuženikovo plovilo bilo u najmu u razdoblju od 1. travnja 2014. do 4. srpnja 2014., koji su radovi potrebni za pripremu broda tuženika za novu turističku sezonu u 2014. godini, koliko bi iznosila tržišna cijena takvih radova, je li tužitelj nastavio koristiti godišnji vez prema Ugovoru o korištenju veza od 1. travnja 2014. (str. 128. spisa) nakon 4. srpnja 2014. ili je ugovor raskinut, odnosno je li ga tužitelj koristio za neko drugo plovilo, a na koje okolnosti, ako iste budu sporne potrebno je provesti i predloženo financijsko vještačenje. Potrebno je napomenuti da je na tužitelju teret dokaza koji su radovi u kojem opsegu bili potrebni za pripremu broda za novu turističku sezonu, te do kada je bio prisiljen zadržati vez koji je bio na korištenju za potrebe broda tuženika.

Zagreb, 3. veljače 2022.

Sudac

Josip Turkalj