Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž R-695/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca Drage Grubeše predsjednika vijeća, Snježane Androš članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Krunoslave Dropulić članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja D.O. iz Z., OIB ..., zastupanog po punomoćnici T.G., odvjetnici iz Z., protiv tuženika HEP - Operator distribucijskog sustava d.o.o., Z., OIB ..., zastupanog po punomoćniku M.R., odvjetniku iz Odvjetničkog društva R. i partneri d.o.o. iz Z., radi diskriminacije, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu od 27. svibnja 2021. poslovni broj Pr-5485/2018-32, u sjednici vijeća održanoj 03. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tužitelja odbija se kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana pa se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu od 27. svibnja 2021. poslovni broj Pr-5485/2018-32:

a) potvrđuje u pobijanom odbijajućem dijelu odluke o glavnoj stvari pod toč. I. izreke,

b) preinačava u odluci o trošku pod toč. II. izreke tako da preinačena glasi:

"Nalaže se tužitelju D.O. iz Z. naknaditi tuženiku HEP – Operator distribucijskog sustava d.o.o. Z. trošak parničnog postupka u iznosu od 53.700,00 kn."

II Tuženiku se ne dosuđuje trošak žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je sadržaj odredaba čl. 122. Kolektivnog ugovora za Hrvatsku elektroprivredu, objavljenog u Biltenu br. 370 Vjesnika HRP, i čl. 117.a Pravilnika o radu HEP-ODS, diskriminirajući u odnosu na tužitelja kao pripadnika dobne skupine zaposlenika tuženika starijih od 63 godine i 6 mjeseci, slijedom čega propuštanje tuženika da u odnosu na tužitelja pristupi otkazivanju Ugovora o radu s ponudom novog izmijenjenog ugovora o radu, uz utvrđivanje odgovarajuće otpremnine, predstavlja povredu tužiteljeva prava na jednako postupanje.

II. Obvezuje se tuženik naknaditi tužitelju imovinsku štetu uzrokovanu povredom prava na jednako postupanje, i to isplatom novčanog iznosa u visini razlike između otpremnine koju bi tužitelj ostvario da nije bilo primjenom odredbe čl. 122. Kolektivnog ugovora za HEP i 117.a Pravilnika o radu tuženika, i otpremnine isplaćene zbog odlaska u mirovinu, odnosno u iznosu od 537.733,83 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 7. rujna 2017. pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za 3 postotna poena, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II Nalaže se tužitelju D.O. iz Z., naknaditi tuženiku HEP - Operator distribucijskog sustava d.o.o., Z., trošak parničnog postupka u iznosu od 57.300,00 kuna u roku od 15 dana."

2. Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužitelj u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se preinači i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, ovaj sud ne nalazi da su počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP- a.

6. U pobijanoj presudi nema nejasnoća niti proturječnosti niti postoje drugi nedostaci zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku na utvrđenje da je sadržaj odredbe čl. 122. Kolektivnog ugovora za Hrvatsku elektroprivredu (dalje: KU HEP) i čl. 117.a Pravilnika o radu tuženika diskriminirajući u odnosu na tužitelja kao pripadnika dobne skupine zaposlenika starijih od 63 godine i 6 mjeseci zbog čega propuštanje tuženika da u odnosu na tužitelja pristupi otkazivanju ugovora o radu s ponudom novog izmijenjenog ugovora o radu uz utvrđivanje odgovarajuće otpremnine, predstavlja povredu prava tužitelja na jednako postupanje odnosno diskriminaciju tužitelja po osnovi dobi zbog čega zahtijeva isplatu iznosa od 537.733,83 kn kao visinu odgovarajuće otpremnine.

8. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je:

- da je odredbom čl. 122. KU HEP koji je stupio na snagu 1. srpnja 2016. određeno da radniku starijem od 63 godine i 6 mjeseci poslodavac ne može otkazati ugovor o radu iz poslovno uvjetovanih razloga, a sadržaj iste odredbe unesen je i u izmijenjeni Pravilnik o radu tuženika uvođenjem čl. 117.a,

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu rukovoditelja odjela 6, šifra radnog mjesta 33.6.2./6, koeficijent 5, a opisano Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji poslodavca,

- da je tuženik 07. rujna 2017. donio novi Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji s primjenom od 01. studenoga 2017. te je tužitelju ponudio sklapanje novog ugovora o radu na neodređeno vrijeme za poslove radnog mjesta specijalist, šifra radnog mjesta 55.8.1./17, koeficijent 5, uz prethodno ponuđeno sklapanje sporazuma o prestanku ugovora o radu s ponudom novog izmijenjenog ugovora,

- da je tužitelj odbio sklopiti sporazum o prestanku ugovora o radu pa tako i novi ugovor o radu i da je u to vrijeme imao navršenih 63 godine i 6 mjeseci,

- da je tužitelju prestao ugovor o radu 05. rujna 2018. zbog odlaska u mirovinu sa navršenih 65 godina života i 41 godinu radnog staža,

- da je tuženik 26. listopada 2016. donio Odluku o poticajnim mjerama za prestanak radnog odnosa te je čl. 3. propisano da pravo na poticajne mjere mogu ostvariti radnici tuženika koji su navršili 63 godine i 6 mjeseci, a čl. 4. je propisano da mogu inicirati sklapanje sporazuma o prestanku ugovora o radu.

9. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem da su odredbe čl. 122. KU HEP i čl. 117.a Pravilnika o radu HEP-a diskriminirajuće u odnosu na tužitelja po osnovi dobi i da time ne postoji veza između diskriminacijskog postupanja i diskriminacijske osnove koju tužitelj ističe u žalbi, a koja je potrebna za postojanje diskriminacije.

10. Navedeno shvaćanje prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. 11. Odredbom čl. 9. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08., 112/12., Dalje ZSD) propisano je da je diskriminacija u svim pojavnim oblicima zabranjena, dok je stavkom 2. istoga članka, propisano da se iznimno od stavka 1. ovoga članka, ne smatra diskriminacijom stavljanje u nepovoljniji položaj u točno navedenim slučajevima, dok je između ostalih točki, točkom 8., toga članka, propisano, da se diskriminacijom ne smatra stavljanje u nepovoljniji položaj na osnovi dobi, ako je takvo postupanje objektivno i razumno opravdano legitimnim ciljem, uključujući legitimne ciljeve socijalne politike, socijalne i zdravstvene zaštite, politike zapošljavanja, promicanja ciljeva tržišta rada i stručnog osposobljavanja, te ako su sredstva za njegovo postizanje primjerena i nužna. Primjerice, diskriminacijom se ne smatra: određivanje najniže ili najviše dobi i/ili profesionalnog iskustva i/ili stupnja obrazovanja kao uvjeta za zasnivanje radnog odnosa ili kao uvjeta za stjecanje drugih pogodnosti vezanih za radni odnos; određivanje prikladne i primjerene najviše dobi kao razloga za prestanak radnog odnosa, a koja je sukladna uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu, propisivanje dobi ili razumnog razdoblja zaposlenja kao uvjeta za stjecanje ili ostvarivanje prava na mirovinu, ili drugog prava iz sustava socijalne sigurnosti, uključujući i područje socijalne skrbi, mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te osiguranja za slučaj nezaposlenosti i određivanje dobi kao uvjeta za pristup obrazovanju ili određenim dobrima ili uslugama, pod uvjetom da su zadovoljeni uvjeti iz prve rečenice ove točke.

12. Polazeći od citiranih odredbi ovaj sud cijeni da je tuženik, a na kome je u smislu odredbe čl. 20. ZSD-a teret dokazivanja, dokazao da sadržajem odredbe čl. 122. KU HEP-a i čl. 117.a Pravilnika o radu HEP-ODS tužitelj kao pripadnik radnika tuženika dobne skupine starije od 63 godine i 6 mjeseci nije bio doveden u nepovoljniji položaj od drugih radnika tuženika koji nisu pripadali toj dobnoj skupini.

13. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik spornim odredbama pružio posebnu socijalnu zaštitu radnicima starije dobi od otkaza ugovora o radu iz poslovno uvjetovanih razloga jer je jasno da bi na tržištu rada bili izloženi riziku nezaposlenosti. Dakle, sporne odredbe kako KU HEP-a, tako i Pravilnika o radu tuženika nisu imale za cilj diskriminaciju tužitelja niti su u primjeni bile diskriminirajuće za tužitelja po osnovi dobi, već su, dapače, odraz razumnog postupanja tuženika i opravdane legitimnim ciljem socijalne politike.

14. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, upravo mogućnost otkazivanja ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga (izvanredni otkaz ugovora o radu) je okolnost koja za radnika znači nesigurnost, neizvjesnost za njegov radno-pravni položaj te se ne smatra diskriminacijom u smislu odredbe čl. 9. st. 2. toč. 8. ZSD-a činjenica što je tuženik spornim odredbama KU HEP-a i Pravilnika odredio dob do koje radniku može prestati radni odnos iz poslovno uvjetovanih razloga u situaciji kada za kratko vrijeme ostvaruje pravo na starosnu mirovinu.

15. Zabrana otkaza radnicima starije životne dobi je upravo pružanje zaštite radnicima od otkazivanja ugovora o radu do umirovljenja. Reguliranje prava na otpremninu, donošenje pravilnika i sklapanje kolektivnih ugovora spadaju u poduzetničke slobode i sama činjenica da je određena dobna granica nakon koje se više ne može dobiti otkaz ne predstavlja diskriminaciju.

16. Na žalbene navode valja odgovoriti da je otpremnina oblik materijalnog obeštećenja i novčane pomoći radniku za slučaj kada poslodavac otkazuje ugovor o radu da isti ima materijalnu sigurnost do novog zaposlenja, a da svrha radnog odnosa nije isplata otpremnine pa stoga okolnost što tužitelju nije isplaćena otpremnina predviđena za radnike mlađe od 63 godine i 6 mjeseci i što tuženik nije tužitelju otkazao ugovor o radu nije posljedica diskriminatornog postupanja prema tužitelju.

17. Bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude je pravno shvaćanje tužitelja da su sporne odredbe povoljnije za tuženika kao poslodavca. Okolnost što je tuženik spornim odredbama propisao da se radniku starijem od 63 godine i 6 mjeseci ne može otkazati ugovor o radu iz poslovno uvjetovanih razloga ne može predstavljati postupanje koje je usmjereno na zaštitu poslodavca.

18. Nadalje, nisu osnovani niti žalbeni navodi tužitelja da je sud prvog stupnja počinio relativno bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi čl. 221.a ZPP-a i čl. 20 ZSD-a jer prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica za ovaj spor nije niti primijenio odredbu čl. 221.a ZPP-a jer je tuženik na kome je bio teret dokaza dokazao da u njegovom postupanju prema tužitelju, a vezano za primjenu spornih odredbi nije bilo diskriminacije.

19. Stoga je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da u konkretnom slučaju ne postoji diskriminacijska osnova temeljem dobi iz čl. 1. st. 1. ZSD-a u svezi čl. 7. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14., 127/17. i 98/19., dalje: ZR) i da nije došlo do povrede prava tužitelja na jednako postupanje.

20. Slijedom navedenog prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev jer nije dokazano postojanje uzročne veze između postupanja tuženika i eventualno nastale štete te je valjalo odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. I. izreke i odlučiti kao pod I.a) izreke ove odluke.

21. Prvostupanjski sud je pravilno odluku o troškovima postupka utemeljio na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

22. No, pravilno tužitelj upire u žalbi da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja troškova za pojedine radnje primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., u daljnjem tekstu: Tarifa) očitom omaškom trošak zastupanja tužitelja za tri ročišta obračunao po 573 boda umjesto po 537 bodova za svako (primjenom Tbr. 9. toč. 1.). Stoga pravilnim obračunom troškova zastupanja na ročištima (537 bodova) tuženiku je valjalo priznati troškove zastupanja ukupno 4.296 bodova što iznosi 42.960,00 kn i s pripadajućim PDV-om ukupno prouzročeni parnični trošak u iznosu od 53.700,00 kn (umjesto 57.300,00 kn).

23. Stoga je valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o troškovima postupka (toč. II. izreke) i odlučiti kao pod I.b) izreke ove odluke.

24. Budući je žalba tužitelja djelomično osnovana u pogledu sporednih potraživanja, isti nema pravo na naknadu troška žalbenog postupka (čl. 154. st. 5. ZPP-a) te je odlučeno kao pod toč. II. ove odluke.

25. Temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 03. veljače 2022.

Predsjednik vijeća

Drago Grubeša, v.r.