Poslovni broj: 2 Us I-767/2021-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužitelja K. A. iz V., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik D. A., odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog društva H. K., M. K., D. A. i T. R., O., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 03398322060, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, kojeg zastupa, službena osoba D. J., radi prava iz mirovinskog osiguranja, 3. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje tuženika KLASA: UP/II-141-02/20-01/03461217835, URBROJ: 341-99-05/3-20-8012, broj spisa: 744822, od 28. svibnja 2021. II Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u V., KLASA: UP/I-141-02/20-01/03461217835, URBROJ: 341-22-05/3-20-15911, broj spisa: 138604, od 8. listopada 2020. III Tužitelju se priznaje pravo na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, uzrokovanog ozljedom na radu 100% i to počevši od 18. studenog 2021.

IV Nalaže se Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Područnom uredu u V., da u roku od 60 dana, od dana pravomoćnosti ove presude, donese posebno rješenje o pravu na invalidsku mirovinu, kojim će se odlučiti o iznosu mirovine i početku isplate mirovine, a temeljem utvrđenog potpunog gubitka radne sposobnosti zbog ozljede na radu.

V Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 12.375,00 kn i to sve u roku od 60 dana, računajući od pravomoćnosti ove presude.

VI Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora, iznad iznosa određenog u točki V. izreke presude.

Obrazloženje

Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-141-02/20-01/03461217835, URBROJ: 341-99-05/3-20-8012, broj spisa: 744822, od 28. svibnja 2021. odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u V., KLASA: UP/I-141-02/20-01/03461217835, URBROJ: 341-22-05/3-20- 15911, broj spisa: 138604, od 8. listopada 2020.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužitelju je zbog bolesti 100% priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog nastale profesionalne nesposobnosti za rad, počevši od 24. listopada 2019.

Tužitelj u tužbi, u bitnom navodi kako je u provedenom postupku kod tužitelja utvrđena profesionalna nesposobnost za rad, a uzrok je 100% bolest, s preostalom radnom sposobnošću za administrativne poslove u okviru obrazovnog sustava. Međutim, iz stanja spisa tuženika, a posebno nalaza i mišljenja Vijeća viših vještaka proizlazi da su isti kao uzrok invalidnosti cijenili 50% ozljedu na radu, a 50% bolest. Ovo sve iz razloga jer je tužitelj radi iznimno stresnog događaja tijekom 2005. godine razvio akutno krizno stanje, ali nije tražio pomoć psihijatra, budući se stanje remitiralo te je tijekom 2017. došlo do značajnog pogoršanja psihičkog stanja, kao zapuštenog PTSP. Ukazuje i kako se u provedenom postupku u razmatranje uzeo i nalaz psihologa koji naglašava promjenu osnovne strukture osobnosti, nepovezujući isto s događajem iz 2005., već navodeći kako se tužitelj u pubertetu liječio od anoreksije pa da je isto bilo početak razvoja poremećaja osnovne strukture ili razvoja endogenog procesa. Posebno naglašava kako je od strane Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje tužitelju predmetna ozljeda na radu priznata pod dijagnozom PTSP. Nadalje, iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi i kako je nalaz i mišljenje Vijeća viših vještaka donijet nakon usklađivanja s mišljenjem vještaka revizora, a koji su utvrdili da je uzrok invalidnosti 100% bolest i da zbog profesionalne nesposobnosti za rad tužitelj može raditi administrativne poslove, u okviru obrazovnog sustava. Zbog toga tužitelj pojašnjava kako je kao policijski službenik interventne policiji sudjelovao u intervenciji u kojoj je ubio dvoje ljudi i da se radilo o izrazito traumatičnom događaju, zbog čega su se kod tužitelja razvile psihičke smetnje, a psihičko zdravlje je nepovratno narušeno. U skladu s navedenim stajališta je kako je kod njega nastao trajni gubitak radne sposobnosti, bez preostale radne sposobnosti, a uslijed ozljede na radu. Navodi i kako se na strani tužitelja nije utvrđivala činjenica da je isti godinama prolazio sistematske kontrolne preglede za policijske službenike specijalne i interventne policije pa je mišljenja kako isti ne bi mogao prolaziti preglede kod liječnika psihijatra i psihologa u slučaju da je navedena bolest postojala tijekom radnog vijeka kod tužitelja. Stoga ustraje na stajalištu da je uzrok psihičkog stanja ozljeda na radu te citira medicinsku dokumentaciju s kojom raspolaže, a iz koje jasno proizlazi da ista upućuje na PTSP. Obzirom da su pobijana rješenja donijeta na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a kako je to prethodno opisano predlaže da se tijekom upravnog spora izvede dokaz medicinskim vještačenjem na okolnosti tužbe. Slijedom iznijetog predlaže sudu poništavanje pobijanih rješenja tuženika te priznanje prava na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu 100%, uz naknadu troškova upravnog spora.

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje u cijelosti kod obrazloženja iz pobijanog rješenja te predlaže sudu da tužbu odbije kao neosnovanu i to posebno iz razloga što su vještaci u oba stupnja suglasni da promjene u zdravstvenom stanju tužitelja ne uzrokuju potpuni gubitak radne sposobnosti, već profesionalnu nesposobnost za rad. Naglašava kako je cjelokupni postupak proveden zakonito i na osnovi odgovarajuće medicinske dokumentacije te da je ocjena Vijeća viših vještaka usuglašena s mišljenjem Vijeća vještaka revizora. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

U upravnom sporu sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i sve isprave koje prileže u istome te je izveden dokaz provođenjem medicinskog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji dr. A. P. M. iz V., specijalisti psihijatru, subspecijalisti socijalne i biologijske psihijatrije.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi članka 55. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – Odluka Ustavnog suda RH, 29/17. i 110/21., nastavno: ZUS) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Uvidom u predmetni spis utvrđeno je kako je predmetni upravni postupak pokrenut na temelju prijedloga izabranog doktora medicine primarne zdravstvene zaštite, a u svezi članka 125. stavka 1 Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18. i 102/19., nastavno: ZOMO).

Člankom 39. stavak 1. ZOMO propisano je da smanjenje radne sposobnosti prema ovome Zakonu postoji kada se kod osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanji za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja. Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima. Stavkom 2. istoga članka propisano je da preostala radna sposobnost postoji kada je kod osiguranika nastalo smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, ali se s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, a stavkom 3. istoga članka propisano da djelomični gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika postoji smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, a s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost ne može se profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, ali može raditi najmanje 70% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične razine obrazovanja koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima. Nadalje, stavak 4. istoga članka propisuje da potpuni gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak radne sposobnosti bez preostale radne sposobnosti, dok stavak 5. istoga članka propisuje da su uzroci smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost te djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti bolest, ozljeda izvan rada, ozljeda na radu ili profesionalna bolest.

Uzimajući u obzir da je predmetni upravni postupak pokrenut povodom navedenog prijedloga, to se na konkretni slučaj primjenjuju odredbe ZOMO i Uredbe o metodologijama vještačenja (Narodne novine, broj: 67/17. i 56/18., nastavno: Uredba).

Iz sadržaja tužbe proizlazi kako tužitelj smatra da je kod njega došlo do trajnih promjena u zdravstvenom stanju i da je isto vidljivo iz medicinske dokumentacije, odnosno da je nastupio potpuni gubitak radne sposobnosti u smislu članka 39. ZOMO i to zbog ozljede na radu te da ispunjava uvjete za priznanje prava iz mirovinskog osiguranja po toj osnovi.

Osporeno rješenje utemeljeno je na nalazu i mišljenju vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Središnjeg ureda, KLASA: 141-02/20-01/839, URBROJ: 426-04-01/11- 21-19, evidencijski broj vještačenja: 580253 od 8. travnja 2021.

Iz navedenog nalaza i mišljenja Vijeća viših vještaka pri Zavodu za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Središnji ured, Sektor za vještačenje, proizlazi kako je tužitelj rođen 1982., VŠS, policijski djelatnik. Ima oko 22 godine radnog staža. Za vrijeme rada kao policijski djelatnik u Z., ubio je dvoje ljudi, nakon čega je psihički obolio. Smatra da je kod njega nastupila opća nesposobnost za rad i da je uzrok 100% ozljeda na radu. Vijeće viših vještaka je u ranijem nalazu i mišljenju od 18. lipnja 2020. uvažilo navode tužitelja te je cijenilo razmjer uzroka 50% ozljeda na radu, a 50% bolest, o čemu je dostavljeno i odgovarajuće objašnjenje, kao što su vještaci smatrali da je kod tužitelja došlo i do potpunog gubitka radne sposobnosti. Ovo iz razloga jer je tužitelj nakon stresnog događaja iz 2005. razvio akutno krizno stanje, no nije potražio pomoć psihijatra jer se krizno stanje remitiralo. Tijekom 2017. godine došlo je do značajnog pogoršanja psihičkog stanja koje je do tada bilo potisnuto, a radi verbalizacije akutnog stanja iz 2005. psihičko stanje je definirano kao prezentacija zapuštenog PTSP. Zbog navedenog stanja provedena su dva bolnička liječenja te je kod prvog razvidno da je došlo do razvoja obrana na razini projekcije, uz paranoidnu interpretraciju radi realitetnih problema u sklopu PTSP. Iz testiranja psihologa naglašena je promjena osnovne strukture osobnosti, bez povezivanja sa događajem i stresom iz 2005. Drugo bolničko liječenje je bilo 2020., kada je jasno definiran prolazni psihotični poremećaj. Vještaci su uzeli u obzir navedeno mišljenje psihologa, kao i psihotičnu reakciju na liječenje te činjenicu da je tužitelju ozljeda na radu od strane Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranja priznata kao PTSP. Ostavlja se mogućnost kako će se praćenjem definirati paranoidna psihoza. Stoga su vještaci mišljenja da se radi o klasičnom PTSP ili endogenom procesu bila bi validna ocjena profesionalne nesposonosti, no isti smatraju da je potrebno cijeniti potpuni gubitak radne sposobnosti u omjeru 50% ozljeda na radu, a 50% bolest. Međutim kako je nalaz i mišljenje podlijegao postupku revizije, u istom postupku utvrđeno je kako ocjena Vijeća viših vješaka nije pravilna. Naime, Vijeće vještaka revizora utvrdilo je da kod tužitleja postoji profesionalna bolest za rad s kontraindikacijama poslovi OSO i poslovima koje može raditi, a odnose se na administrativne poslove u okviru obrazovnog sustava. Uzrok je 100% bolest. Zbog toga su viši vještaci uskladili svoju ocjenu s mišljenjem revizije uz napomenu da isti više nisu u mogućnosti tražiti novo mišljenje i ocjenu vještaka revizije.

Dakle, Vijeće viših vještaka je u svom nalazu uskladilo svoju ocjenu s mišljenjem vještaka revizora, iako je iz sadržaja nalaza vidljivo da isti nisu suglasni s ocjenom vještaka revizora na što i nedvosmisleno ukazuju u svom nalazu i mišljenju. Na raspravi održanoj kod ovoga suda dana 14. rujna 2021. opunomoćenica tužitelja ustrajala je na stajalištu kako je u konkretnom slučaju potrebno usvojiti dokaz provođenjem medicinskog vještačenja, jer smatra da su zaključci vještaka dovedeni u dvojbu, dok je službena osoba tuženika istaknula kako smatra da je tuženik opravdano poklonio vjeru činjeničnim utvrđenjima tijela vještačnenja.

Obzirom na prethodno opisano činjenično stanje i navedene zakonske odredbe, ovaj sud je stajališta kako je tužitelj tijekom upravnog spora, a uzimajući u obzir medicinsku i drugu dokumentaciju koja egzistira u spisu, a posebno prethodno opisani nalaz i mišljenje vijeća vještaka, doveo u dvojbu prethodno opisano činjenično stanje u vidu medicinskih činjenica koje su relevantne za pravilno rješenje ovog upravnog spora.

Stoga je sud tijekom upravnog spora izveo dokaz provođenjem medicinskog vještačenja na okolnosti da li na strani tužitelja egzistira gubitak radne sposobnosti, a sve kako bi se na nedvojben način utvrdile relevantne činjenice za pravilno rješenje ove upravne stvari.

Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za medicinu dr. A. P. M., proizlazi kako se tužitelj do stresnog događaja iz 2005. nikada nije liječio po psihijatru, a vidljivo je da je isti prošao sve rigorozne obrade i pripreme predviđene za rad u interventnoj policiji. Vidljivo je kako je isti tijekom policijske operacije na radnom mjestu interventnog policajca usmrtio dvije osobe, koji događaj opisuje izrazito emocionalno, zbog čega je napet, uznemiren i nervozan, a tom prilikom upisuje i fenomen derealizacije i depersonalizacije, uz osjećaj blokiranja događaja, praćeno detaljnom analizom svakog poteza i svake misli. Sve navedeno je praćeno izrazitom vegetativnom patnjom, crvenilom lica i ubrzanim disanjem. Ima košmarne snove te pokušava izbjeći podsjetnike na traumu. Iako ne prihvaća bolest, uredno prima antipsihotik jednom mjesečno, što i održava stabilnu remisiju. Negira auto ili heteroagresivne pulzije kao i halucinatorna doživljavanja, nesiguran je u periodima psihotične dekompenzacije. Iz medicinske dokumentacije i nakon osobnog pregleda, razvidno je da se psihičke tegobe javljaju nakon stresnog događaja iz 2005. te da do tada nije bio psihijatrijski liječen. Nakon stresnog događaja s odgodom započinje psihijatrijsko liječenje, što nije neuobičajeno u kulturalno-socijalnom miljeu gdje još uvijek postoji stigma od psihijatrije kao medicinske struke. Prva liječenja nakon početnog dijagnostičkog dojma koji je bio u pravcu anksiozno-depresivnog poremećaja i nakon obrade psihologa jasno zauzimaju dijagnostički stav koji govori da se radi o PTSP i trajnim promjenama osobnosti. Kliničkoj slici se pridodaje i psihotična komponenta koja se javlja u sklopu PTSP, a ne psihotičnog endogenog procesa. Naime, u stiješnjenim okolnostima dolazi do pucanja svih mehanizama obrane i dolazi do psihotičnog reagiranja u sklopu teškog neisprocesuiranog PTSP. Smetnje su trajne i neće se značajno oporavljati, ali se redovitim uzimanjem propisane terapije i izbjegavanjem stresnih situacija mogu izbjeći psihotične reakcije. Dakle, tužitelj boluje od teške forme PTSP i trajnih promjena osobnosti. Do stresnog događaja iz 2005. nije pokazivao nikakve psihopatologije. Psihotičnost koja se javljala nakon stresnog događaja je dio kliničke slike PTSP, a ne rezultat od ranije prisutne psihičke bolesti iz skupine psihoza.

Tužitelj se putem opunomoćenika očitovao na pismeni nalaz i mišljenje vještakinje te nije stavio nikakve primjedbe na nalaz i mišljenje.

Tuženik je uz očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka, dostavio očitovanje Višeg vještaka specijalista pri Sektoru za vještačenje, a koji je sudjelovao u izradi nalaza i mišljenja u drugom stupnju. Iz navedenog očitovanja od 9. prosinca 2021. proizlazi da je isti suglasan s nalazom i mišljenjem, a koji je u skladu i sa stajalištem Vijeća viših vještaka o etiologiji nastanka psihičkih tegoba te promjene uzroka nastanka potpunog gubitka radne sposobnosti.

Iz dopune nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje od 29. prosinca 2021. proizlazi kako je uzrok invalidnosti kod tužitelja isključivo ozljeda na radu uslijed proživljenog stresnog događaja.

Tužitelj i tuženik su se u cijelosti složili s nadopunom nalaza i mišljenja, kao prihvatljivim.

Na ročištu za raspravu održanom kod ovoga suda 27. siječnja 2022. predmetni nalaz i mišljenje i njegova dopuna je pročitan nazočnim strankama, obzirom da sudska vještakinja nije mogla pristupiti raspravi zbog bolesti te su se stranke složile da njena nazočnost na raspravi nije nužna, obzirom da nemaju primjedbi na nalaz i mišljenje i njegovu dopunu, a s čim se složio i sud.

S obzirom da prema članku 33. ZUS sud slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice te uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke kojima nije vezan, i činjenice koje je sam utvrdio, sud je u konkretnom slučaju na temelju nalaza i mišljenja neovisnog i nepristranog sudskog vještaka, koji je za svoje mišljenje dao detaljno obrazloženje potkrijepljeno medicinskim argumentima, utvrdio da je kod tužitelja počevši od 18. studenog 2021. nastao potpuni gubitak radne sposobnosti, uzrokovan ozljedom na radu, u smislu članka 39. stavka 4. ZOMO. Sud je poklonio vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka i njegovoj dopuni, jer je isti, za razliku od vještaka koji su vještačili u upravnom postupku, na jasan i nedvosmislen način utvrdio kako je na strani tužitelja došlo do pucanja svih mehanizama obrane i do psihotičnog reagiranja u sklopu teškog neisprocesuiranog PTSP, a sve uslijed psihičkih tegoba koje su se javile nakon stresnog događaja iz 2005. Pri tome je sud uzeo u obzir činjenicu da tužitelj prije toga nikada nije bio psihijatrijski liječen niti je pokazivao bilo kakve psihopatologije. Isto tako iz stanja spisa je vidljivo kako je tužitelj godinama radio policijske poslove kao interventni policajac za posebne namjene te je nesporno da je isti u okviru toga zanimanja prolazio rigorozne kontrole, između ostalog i kontrole psihologa i psihijatra pa je nelogično i neživotno stajalište da bi isti takve kontrole prolazio u situaciji da je kod njega prisutna bilo kakva psihička bolest.

Dakle, u konkretnom slučaju je vidljivo da tužitelj boluje od teške forme PTSP i trajnih promjena osobnosti te da se radi o trajnim smetnjama, bez mogućnosti značajnog oporavka, a uzrok navedenog zdravstvenog stanja jest stresni događaj iz 2005., odnosno ozljeda na radu. Stoga je sud stajališta da se kod tužitelja radi o potpunom gubitku radne sposobnosti, s uzrokom 100% ozljeda na radu, a sve kako je to prethodno opisano te je sud mišljenja da su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uvjeti za priznanje prava na invalidsku mirovinu po toj osnovi, s tim da je kao datum priznanja određen datum vještačenja. Prilikom navedene ocjene sud je uzeo u obzir i činjenicu da su stranke u potpunosti suglasne s ocjenom sudskog vještaka.

Nadalje, s obzirom da je tužitelj rođen 28. siječnja 1982., potpuni gubitak radne sposobnosti nastao je prije navršenih 65 godina života. Iz podataka spisa tuženika proizlazi da je tužitelj do dana nastanka invalidnosti ostvario dovoljan broj godina radnog staža, slijedom čega je među strankama nesporno da mu navršeni mirovinski staž pokriva najmanje jednu trećinu radnog vijeka, a kako to propisuju odredbe članka 24. i 56. ZOMO. Stoga tužitelj ispunjava uvjete iz članka 56. stavka 1. ZOMO.

Slijedom navedenog, sud je na temelju ovlaštenja iz članka 58. stavka 1. ZUS, poništio osporeno i prvostupanjsko rješenje te sam riješio ovu upravnu stvar, na način da je tužitelju priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, s uzrokom 100% ozljeda na radu, sukladno članku 56. stavku 1. ZOMO, počevši od 18. studenog 2021., a prvostupanjsko tijelo je dužno nakon pravomoćnosti ove presude donijeti rješenje o određivanju iznosa mirovine i početku isplate.

Odluka o troškovima upravnog spora donijeta je na temelju odredbe članka 79. ZUS, a kako je tuženik u cijelosti izgubio spor, to isti smisleno stavku 4. istoga članka u cijelosti snosi sve troškove spora.

Prilikom odlučivanja o troškovima upravnog spora sud je stajališta kako se mora raditi o opravdanim troškovima, koji su bili nužni za zastupanje tužitelja i okončanje upravnog spora.

Stoga tužitelju nisu priznati troškovi koji se odnose na sastav podnesaka od 21. rujna 2021. i 20. prosinca 2021., budući putem istih podnesaka tužitelj sudu nije predočio nikakve nove činjenice ili pravna pitanja od važnosti za ovaj upravni spor pa stoga sastav tih podnesaka nije bio relevantan za pravilno rješenje ovog upravnog spora. Nadalje, sud tužitelju nije priznao niti zatraženi trošak za pristojbe na tužbu i presudu, obzirom da se smisleno odredbi članka 11. stavka 1. točke 16. Zakona o sudskim pristojbama iste ne plaćaju u ovom upravnom sporu.

S druge strane tužitelju su, kao opravdani priznati troškovi sastava tužbe i zastupanja na raspravama održanim 14. rujna 2021. i 27. siječnja 2022. te trošak uplaćenog predujma za vještačenje.

Visina troškova određena je na temelju Tbr. 23. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15.), u svezi članka 79. stavka 1. i 2. ZUS te je tužitelju, a kojega je tijekom upravnog spora zastupao kvalificirani opunomoćenik – odvjetnik, s osnove sastava tužbe, temeljem Tbr. 23. točke 1., priznat iznos od 2.500,00 kn (250 bodova), a s osnove zastupanja na raspravama održanim 14. rujna 2021. i 27. siječnja 2022., temeljem Tbr. 23., točke 2., priznat iznos od 2.500,00 kn (250 bodova), za svaku raspravu, sve uz pripadajući PDV po Tbr 42., kao i uplaćeni trošak predujma vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn, dakle ukupno 12.375,00 kn.

Slijedom navedenog tužitelju je priznat trošak kao u izreci presude.

U Osijeku 3. veljače 2022.

Sudac

Berislav Babić v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS).