Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-2/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Antuna Dominko kao predsjednika vijeća, suca mr.sc. Alena Goluba kao člana vijeća i suca izvjestitelja i sutkinje Marine Parać Garma kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. C., iz Z., P. 59, OIB:…, zastupanog po B. H., odvjetniku u Z., protiv tuženika K. D. iz Z., A. G. Š. 5, OIB: …, zastupanog po odvjetnicima iz O. društva R. i P., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-27/2013-134 od 27. listopada 2021., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-27/2013-134 od 27. listopada 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja radi naknade troškova podnošenja žalbe kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika radi naknade troškova podnošenja žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je tako da izreka u cijelosti glasi:

„I Nalaže se tuženiku K. D. OIB: … da tužitelju M. C. OIB: … na ime naknade neimovinske štete isplati 1.061.970,00 kn sa zateznom kamatom od 31.12.2012. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015 do isplate po stopi koja se izračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se tužitelj sa ostatkom tužbenog zahtjeva u visini glavnice od 168.030,00 kn.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati 163.982,55 kn, sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se izračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, sve u roku od 15 dana“

2. Protiv prethodno naznačene prvostupanjske presude i to protiv odbijajućeg dijela pod točkom II. izreke presude, tužitelj je pravovremeno podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava u kojoj predlaže da se pobijana prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu ukine ili preinači tako da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tužitelju kao i troškova podnošenja žalbe.

3. Protiv prethodno naznačene prvostupanjske presude i to u dosuđujućem dijelu pod točkom I. i III. izreke presude, pravovremeno je žalbu podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava u kojoj predlaže da se pobijana prvostupanjska presuda preinači u korist tuženika, a podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troškova podnošenja žalbe tuženiku.

4. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu tuženika u kojem osporava osnovanost žalbe tuženika te predlaže da se žalba tuženika odbije kao neosnovana.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Žalba tuženika nije osnovana.

Na žalbu tužitelja:

7. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u smislu članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, („Narodne novine“, broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj drugostupanjski sud smatra kako prilikom donošenja pobijane presude pod točkom II. izreke, nije počinjena niti jedna od prethodno naznačenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti te da je materijalno pravo pravilno primijenjeno prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude pod točkom II. izreke presude koju žalbom pobija tužitelj.

8. U pobijanom dijelu prema točki II. izreke prvostupanjske presude, djelomično je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete u iznosu od 168.030,00 kuna, a prema razlozima pobijane presude proizlazi kako intenzitet (jačina) i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha ne opravdavaju pravičnu novčanu naknadu tužitelju u daljnjem iznosu od 168.030,00 kuna pri čemu je prvostupanjski sud imao u vidu da je zbog povrede prava osobnosti u smislu članka 19. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., 29/18 i 126/21. – dalje: ZOO) tužitelj zbog štetnog događaja (radnje) trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 14 dana, srednjih intenziteta u trajanju od 60 dana te blažeg intenziteta u trajanju od 180 dana zbog čega mu je dosuđena pravična novčana naknada u iznosu od 60.000,00 kuna, dok je tužbeni zahtjev odbijen po navedenom kriteriju za utuženi iznos od 90.000,00 kuna, zatim da je tužitelj zbog štetnog događaja trpio sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od 14 dana, srednjih intenziteta u trajanju od 60 dana te lakšeg intenziteta u trajanju od 180 dana zbog čega mu jer prvostupanjski sud dosudio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 46.470,00 kuna, a odbio zahtjev za isplatu pravične novčane naknade u danjem iznosu od 43.530,00 kuna, da je kod tužitelja došlo do naruženja u teškom stupnju zbog čega je prvostupanjski sud dosudio tužitelju pravičnu novčanu naknadnu u iznosu od 55.500,00 kuna, a odbio tužbeni zahtjev po navedenom kriteriju u iznosu od 34.500,00 kuna, zatim da je kao posljedica štetnog događaja kod tužitelja došlo do smanjenja životne (radne) aktivnosti u omjeru od 80% zbog čega je prvostupanjski sud tužitelju dosudio pravičnu novčanu naknadu po kriteriju pretrpljenih duševnih bolova u utuženom iznosu od 900.000,00 kuna.

9. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 19. stavka 1. i 2. ZOO i članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO. jer dosuđena pravična novčana naknada zbog povrede prava osobnosti u ukupnom iznosu od 1.061.970,00 kuna odgovara težini povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje kao i okolnostima slučaja, prvenstveno imajući u vidu da je tužitelj osoba mlađe životne dobi, rođen 1996. godine te da je prije štetnog događaja odnosno operativnog zahvata kod tuženika bio pokretan i samostalno mogao hodati, da je trpio niz nelagoda prilikom liječenja, kao i primjerena jačini i trajnom povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha te cilju kojemu služi pravična novčana naknada, a to je satisfakcija za pretrpljene fizičke boli, duševne boli i straha, ali i o tome da se tome ne pogoduje težnjama koje nisu spojene s njezinom naravi i društvenom svrhom.

10. Okolnosti koje tužitelj ističe u žalbi vezane za daljnje liječenje tužitelja te komplikacije kod daljnjeg liječenja tužitelja odnosno da je tužitelj 11. rujna 2010. ponovno išao na operaciju kralježnice radi revizije umetnutih vijaka, da je tužitelj 11. studenoga 2010. podvrgnut operaciji kralježničkog kanala u D. bolnici u Z. te da je u mjesecu srpnju 2011. ponovno podvrgnut operativnom zahvatu radi uklanjanja vijaka kao i da je u više navrata obavljao pretragu MR (magnetska rezonanca) mozga i leđne moždine zatim CT abdomena i CT kralježnice zatim pretrage zbog pojave trombopskih masa, da je tužitelj liječen zbog sepse u K. za zarazne bolesti, da je propisano trajno nošenje katetera, prvostupanjski sud je imao u vidu prilikom dosuđivanja pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti s obzirom da navedene okolnosti proizlaze iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka dr. sc. M. M. koji je prvostupanjski sud koristio prilikom odlučivanja o visini utuženog potraživanja s osnova naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, a također navedene okolnosti proizlaze i iz priložene medicinske dokumentacije o liječenju tužitelja kao i iz nalaza i mišljenja M. fakulteta Z. u kojem su opisani dijagnostički postupci i terapijski odnosno operativni zahvati vezani za tužiteljevo liječenje, koje je prvostupanjski sud imao u vidu prilikom donošenja pobijane presude i odlučivanja o visini pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti.

11. Stoga je valjalo odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu te potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke, budući je prilikom donošenja pobijane presude pod točkom II. izreke prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo te nije počinio niti jednu od prethodno navedenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Na žalbu tuženika:

12. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu povodom žalbe tuženika u smislu članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, („Narodne novine“, broj 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj drugostupanjski sud smatra kako prilikom donošenja pobijane presude u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. i III. izreke, nije počinjena niti jedna od prethodno naznačenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti te da je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

13. Suprotno žalbenim navodima iz žalbe tuženika, pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama te stoga nema nedostataka zbog kojih se presuda ne može ispitati, a izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi, a niti razlozima presude kako to neosnovano u žalbi ističe tuženik pa stoga prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Osim toga, tuženik neosnovano ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članaka 354. stavka 1. u vezi članka 190. stavak 1. i 2. koji obrazlaže time da je prvostupanjski sud odlučio o preinačenom tužbenom zahtjevu prema podnesku tužitelja od 10. svibnja 2021. s obzirom da je prema članku 190. stavku 2. ZPP-a, tužitelj bio ovlašten preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a što je konkretno slučaj, pa je prvostupanjski sud bio ovlašten dopustiti preinaku tužbe u smislu članaka 39. i članka 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19).

14. Tuženik u podnesenoj žalbi osnovano ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 253. stavak 3. ZPP-a, prema kojoj odredbi sud može osloboditi vještaka od dužnosti vještačenja iz opravdanih razloga bilo na njegov osobni zahtjev ili na zahtjev ovlaštene osobe tijela ili pravne osobe u kojoj vještak radi, a opravdana okolnost da su stalni sudski vještaci koji su sudjelovali u liječničkom vještačenju po M. fakultetu S. u Z. (dr. sc. B. i dr. sc. B.), u međuvremenu borave izvan R. H., može predstavljati opravdani razlog da ih se oslobodi dužnosti vještačenja pa tako i davanja iskaza na ročištu pred sudom, a što prvostupanjski sud nije učinio. Međutim, počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka nije utjecala na donošenje pravilne i zakonite presude u smislu članka 354. stavka 1. ZPP-a, s obzirom da je prvostupanjski sud saslušao preostale stalne sudske vještake koji su sudjelovali u izradi nalaza i mišljenja M. fakulteta S. u Z. i to prof. dr. sc. V. P., prof. dr. sc. K. P. i prof. dr. sc. P. M., a osim toga i provedeno je novo vještačenje po stalnom sudskom vještaku dr. sc. M. M. na što je bio ovlašten prema odredbi članka 261. stavak 2. i 3. ZPP-a, pa stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, time što je prvostupanjski sud odredio novo medicinsko vještačenje po sudskom vještaku dr. sc. M. M..

15. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje i to da je tužitelj liječen kod tuženika radi operativnog zahvata ispravljanja skolioze kralježnice koji je operativni zahvat proveden 3. rujna 2010. te da iz nalaza i mišljenja M. fakulteta u Z., O. za sudbena mišljenja od 12. studenoga 2013., proizlazi zaključak da je uzrok oštećenja kralježničke moždine u visini desetog prsnog kralješka istezanje kralježničke moždine za vrijeme operacije ispravljanja skolioze, a ne izravna ozljeda kralježničke moždine transpedikularnim vijcima u visini drugog i šestog prsnog kralješka jer da su uzrok oštećenja kasnijom operacijom uklonjeni transpedikularni vijci, tada bi ozljeda kralješničke moždine bila u visini Th2 i Th6, a ne u visini Th10 kralješka. Stalni sudski vještaci M. fakulteta S. u Z. prof. dr. sc. P. M., prof. dr. sc. K. P. i dr. sc. G. B. u D. F. mišljenja (nalaza i mišljenja), navode da je tužitelj bolovao od teške progresivne lijevostrane prsno slabinske skolioze te da prije operacije kod tuženika 3. rujna 2010., nije bilo nikakvih neuroloških oštećenja, dok je nakon operacije 3. rujna 2010., došlo do neuroloških oštećenja u vidu parapareza i oštećenja sfinktera te postoji uzročno posljedična povezanost s operacijom zbog oštećenja kralježničke moždine zbog istezanja pri ispravljanju skoliotičke kralježnice. Zaključno, uzrok sadašnjeg zdravstvenog stanja tužitelja su dvije bolesti i to teška skolioza i hidrosiringomijelija te oštećenje kralježničke moždine zbog istezanja tijekom operacije 3. rujna 2010. kod tuženika.

16. Stalni sudski vještaci M. fakulteta u D. fakultetskog mišljenja navode kako navedene dvije bolesti jesu u podlozi, ali same za sebe ne mogu biti uzrok sadašnjeg zdravstvenog stanja tužitelja jer su navedene bolesti kod tužitelja postojale i prije operacije i unatoč tome tužitelj je bio pokretan, ali se za bolesti hidrosiringomijeliju nije znalo prije operacije, a što je ključno za nastanak nepokretnosti tužitelja. Dijagnoza teške i progresivne lijevo strane prsno slabinske skolioze sa Comeovim kutom od 80 stupnjeva koja je bila poznata prije operacije 3. rujna 2010. predstavljala je apsolutnu indikaciju za operacijsko liječenje korekcije skolioze i fiksaciju, dok dijagnoza hidrosiringomijelija prije operacije 3. rujna 2010. nije bila poznata jer je bila bez simptoma i znakova, ali da je dijagnoza hidrosiringomijelija bez simptoma i znakova bila poznata prije operacije, ne bi promijenila strategiju liječenja i to operacijsku korekciju skolioze i fiksaciju jer se ispravljanjem skolioze koji je uzrok skoliotičke hidrosiringomijelije postiže stabilizacija hidrosirngomijelije u smislu da se ista ne pogoršava, a često dolazi i do smanjivanja hidrosiringomijelije. Iako se dijagnoza hidrosiringomijelije prije operacije 3. rujna 2010. nije mogla postaviti kod tužitelja samo na temelju kliničke slike zbog izostanka simptoma ili znakova hidrosiringomijelije, dijagnoza se mogla postaviti provođenjem neuroradiološkog pregleda MR kralježnice. Pri tome neurološka pogoršanja nakon operacije skolioze nisu nepoznata i javljaju se kod određenog broja bolesnika oko 0,5% do 1% operiranih zbog skolioze, a uzrok tome je istezanje kralježničke moždine do kojeg dolazi za vrijeme ispravljanja skolioze, a kod tužitelja je postojao i dodatni rizik za neurološko pogoršanje zbog hidrosiringomijelije koja je dokazana tek nakon operacije 3. rujna 2010.

17. Stalni sudski vještaci navode da liječenje hidrosiringomijelije zavisi od uzorka hidrosiringomijelije, a ako je hidrosirngomijelija uzrokovana skoliozom kao što je to kod tužitelja, prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji, tada se hidrosiringomijelija liječi operativnim zahvatom ispravljanja skolioze i uspostavljanjem normalne dinamike likvora u kanalu kralježnice. Međutim stalni sudski vještaci M. fakulteta, prof. dr. sc. P. M., prof. dr. sc. K. P. i prof. dr. sc. V. P., saslušani na raspravi kod prvostupanjskog suda 20. ožujka 2019., iskazuju da je prema pravilima medicinske struke neurolog trebao odmah 1. rujna 2010. odnosno prije operacije pregledati dijete odnosno tužitelja i to u roku od 24 sata te da kada je određen neki pregled koji bi mogao biti ključan u donošenju odluke o trenutku izvođenja operativnog zahvata, a taj pregled nije obavljen neposredno prije operacije, da bi trebalo pričekati do obavljanja zatraženog pregleda što konkretno znači da je trebalo pričekati s operativnim zahvatom kod tužitelja do pregleda neurologa. Stalni sudski vještaci M. fakulteta S. u Z. navode kako neurološko pogoršanje zdravstvenog stanja kod tužitelja u vidu teške parapareze nakon operacije skolioze 3. rujna 2010. koji je osim od skolioze bolovao od hidrosiringomijelije ne predstavlja medicinsku pogrešku, već poznati rizik liječenja (0,5% - 1% bolesnika).

18. Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka doc. dr. sc. M. M., koji je prvostupanjski sud pravilno interpretirao u razlozima pobijane presude, proizlazi da je operativni zahvat operacije skolioze proveden kod tuženika 3. rujna 2010., od predoperativnih pretraga obavljena je predoperativna obrada i to krvna slika, analiza urina, RTG srca i pluća, spirometrija, ergometrija te RTG snimke kralježnice. Nakon operacijskog zahvata tužitelj nije mogao micati nogama, ostao je bez osjeta ispod visine pupka te nije mogao kontrolirati stolicu ni mokrenje. Nadalje navodi da većina studija preporučuju predoperativni MR kralježnice kod bolesnika kod kojih je prisutna hidrosiringomijelija ili druga patološka stanja kralježnice, mozga i leđne moždine udružene sa skoliozom upravo iz razloga što je infantilna skolioza s takvim karakteristikama u velikom broju slučajeva povezana s malformacijama neuroosovine. Korekcija takvih deformiteta može dovesti do značajnih neuroloških komplikacija u smislu oštećenja leđne moždine na različitim nivoima, ali u trenutku operacije tužitelja nije bila jednoznačno definirana potreba za predoperativnim MR pretragama. Stalni sudski vještak dr. sc. M. M. u svojem nalazu i mišljenju kao i u iskazu na ročištu pred prvostupanjskim sudom, navodi kako je do neurološkog oštećenja kod tužitelja došlo zbog istezanja krivine tijekom operacijskog zahvata u liječenju skolioze, prilikom redukcije iste, a ne zbog vijaka plasiranih u kanal kralježnice pa da stoga ne može kategorički tvrditi da je prilikom operacijskog zahvata korekcije skolioze kralješka učinjena stručna pogreška.

19. Međutim, stalni sudski vještak dr. sc. M. M. saslušan pred prvostupanjskim sudom iskazuje da je pregled neurologa prije operativnog zahvata mogao pokazati postojanje neuroloških ispada ukoliko su takvi ispadi bili prisutni kod tužitelja, a što bi induciralo predoperativnu dijagnostiku u smjeru MR pretrage. Također, svjedok dr. sc. D. C., iskazuje da se po njegovom mišljenju kao specijalista neurokirurga prije operacije skolioze kralježnice standardno treba napraviti MR kralježnice, pa je tako prije operativnog zahvata i kod tužitelja trebalo napraviti MR kralježnice. Suprotno tome svjedok dr. sc. V. K. koji je operirao tužitelja u svom iskazu navodi kako je u domeni specijalista neurologa poslati pacijenta na pregled kod neurokirurga ili pretragu MR ukoliko bi se utvrdio neki neurološki ispad, a on kao specijalista ortoped i operater odlučuje o operativnom zahvatu na temelju već gotovih nalaza te smatra da se kod operativnih zahvata kakvom je podvrgnut tužitelj standardno ne radi predoperativna pretraga MR kralježnice. Prema iskazu svjedoka V. K. može se stoga zaključiti da bi pregled neurologa prije operativnog zahvata kod tužitelja bio svrsishodan te bi mogao pridonijeti dijagnosticiranju hidrosiringomijelije koja je ukazivala na povećani rizik kod operacije skolioze.

20. Imajući u vidu prethodno utvrđeno činjenično stanje tijekom prvostupanjskog postupka, analizirajući iskaze saslušanih sudskih vještaka i svjedoka u ovom parničnom postupku, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je do oštećenja leđne moždine kod tužitelja došlo tijekom operativnog zahvata korekcije skolioze koji je učinjen 3. rujna 2010., i to zbog propusta tuženika da učini sve pred operativne pretrage kod tužitelja na koji način bi se ovako teška neurološka komplikacija mogla izbjeći kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja kao i iskaza stalnog sudskog vještaka dr. sc. M. M., koji jasno navodi da tijekom izvođenja operativnog zahvata uključujući postavljanje vijaka u kralježnički kanal nije bilo liječničke pogreške, ali da je bilo potrebno obaviti neurološki pregled koji je bio indiciran kao i pretragu MR pa da su navedene pred operativne pretrage bile učinjene, stalni sudski vještak smatra da bi se ovako teška neurološka komplikacija mogla izbjeći s obzirom da bi se dijagnosticirala hidrosiringomijelija koja je ukazivala na povećani rizik kod operacije skolioze. Također, i iz iskaza stalnih sudskih vještaka M. fakulteta S. u Z. proizlazi da se propust tuženika u liječenju tužitelja sastoji u tome što nije osigurao pregled neurologa prije operativnog zahvata 3. rujna 2010. iako je operater postavio zahtjev za neurološki pregled 1. rujna 2010., ali je neurolog pregledao tužitelja tek nakon operacije 5. rujna 2010.,a što bi moglo pridonijeti dijagnosticiranju hidrosiringomijelije koja je ukazivala na povećani rizik kod operacije skolioze.

21. Pri tome, prema odredbi članka 6. stavka 1. i članka 8. Zakona o zaštiti prava pacijenata („Narodne novine“ broj 169/04 i 37/08 - dalje: ZZPP) propisano je da pacijent ima pravo suodlučivanja što obuhvaća pravo pacijenta na obaviještenost i pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinog dijagnostičkog odnosno terapijskog postupka te na obaviještenost o svome zdravstvenom stanju dok je odredbom čl. 16. istog Zakona koji među osnovnim pravima pacijenata propisuje i pravo na suodlučivanje i pravo na obaviještenost, na prihvaćanje, odnosno odbijanje medicinskoga postupka ili zahvata, te na povjerljivost (čl. 6. - 21. ZZPP), predviđena isključivo pisana suglasnost pacijenta na za određeni postupak.

22. Iz navedenih odredaba proizlazi da prilikom ocjene postojanja osnove odgovornosti tuženika prije svega valja poći od dvije temeljne premise: da pacijent ima pravo na količinu informacija potrebnu kako bi mogao donijeti informiranu odluku o preporučenom medicinskom tretmanu te da ima pravo prihvatiti ili odbiti danu preporuku liječnika. Prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Ustavnog suda R. H. broj U-III-3002/2005. od 21. studenoga 2007., valjan je samo onaj pristanak na dijagnostički postupak koji je pacijent dao nakon što je obaviješten o mogućim rizicima tog postupka, te samo u tom slučaju nema odštetne odgovornosti bolnice za nastalu neimovinsku štetu. Također, u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2895/2015 od 29. kolovoza 2018., Rev-726/17 od 27. svibnja 2017. i Rev-417/2018 od 15. lipnja 2021., izraženo je pravno shvaćanje da je informirani pristanak valjan ako i samo ako je pristanku prethodila informiranost osobe o proceduri, ako je osoba dobivenu informaciju pravilno shvatila i na osnovi toga dobrovoljno dala/ustegla pristanak. Posebno se ističe „da bi pristanak bio pravno valjan, bolesnik treba poznavati sve na što daje taj pristanak. Razlog tolike važnosti pristanka stoji u činjenici da pristanak izražava temelj slobode osobe i njezinog prava da bude liječena. U odsutnosti pristanka terapeutski zahvat predstavlja povredu privatnosti, odnosno povredu prava na privatnost i na zdravlje. Bolesnik ima pravo uskratiti pristanak na određene tretmane ili kirurške zahvate pa i protivno mišljenju liječnika koji ga liječi, jer je samo on sposoban posjedovati cjelovitu predodžbu svih vrijednosti koje su u njegovoj situaciji aktualne.“

23. Imajući u vidu sve navedeno, odnosno citirane zakonske odredbe te naznačenu sudsku praksu jasno proizlazi da bi pristanak bio valjan pacijent ima pravo prethodno dobiti potpune i precizne informacije koje se odnose na svrhu, prirodu i predvidljive posljedice preporučenih i alternativnog liječničkog postupka; vjerojatnost njihove uspješnosti; korist koju nose; rizike koje takvi zahvati općenito nose sa sobom kao i rizike koji su vezani uz individualne posebnosti svakog bolesnika; moguće negativne popratne pojave koje ti postupci uključuju kao i moguće posljedice neprovođenja liječničkog postupka. Informacija mora biti jasna, izrečena jezikom i na način koji bolesnik s obzirom na dob, obrazovanje i mentalne sposobnosti može razumjeti kako bi mogao sam odvagnuti korist i štetu predloženog zahvata. Navedene informacije nije potrebno dati odjednom, ali pisana suglasnost koju će pacijent dati/uskratiti mora uslijediti nakon njihovog priopćavanja.

24. Na temelju iznesenog, proizlazi kako tuženik nije zakonskom zastupniku odnosno ocu tužitelja dao potpunu i preciznu informaciju o svim mogućim rizicima operativnog zahvata u smislu članka 6. stavka 1. i članka 8. ZZPP, jer nije osigurao pregled neurologa prije operativnog zahvata 3. rujna 2010. iako je operater postavio zahtjev za neurološki pregled 1. rujna 2010., ali je neurolog pregledao tužitelja tek nakon operacije 5. rujna 2010., zbog čega nije prije operativnog zahvata kod tužitelja dijagnosticirana hidrosiringomijelija koja je ukazivala na povećani rizik kod operacije skolioze.

25. Kako je navedeno, valjani pristanak pacijenta postoji samo u situaciji kad je on informiran i svjestan rizika na koje pristaje, onda mu se neuspjeh liječenja ne može staviti na teret. Kada takvog pristanka nema, onda je rizik neuspješnog liječenja na ustanovi koja je pružatelj zdravstvene usluge i/ili zdravstvenom radniku koji je pacijentu neposredno pružio zdravstvenu uslugu. Iznimke su propisane ZZPP i odnose se na situacije kada pristanak nije bilo moguće ishoditi (primjerice zbog nesposobnosti pacijenta da dade pristanak). Stoga, po mišljenju ovoga drugostupanjskog suda, čak i u situaciji kada je zakonski zastupnik tužitelja svjesno i dobrovoljno dao pristanak na izvedeni operativni zahvat, trebao je biti informiran o mogućim budućim posljedicama toga operativnog zahvata i tek bi se tada smatralo da je njegov pristanak valjan.

26. Stoga nisu osnovani žalbeni razlozi iz žalbe tuženika koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice u ovom parničnom postupku, pa i činjenice koje se odnose na zakonske pretpostavke odgovornosti tuženika za naknadu neimovinske štete tužitelju, kako je pobliže izloženo u razlozima pobijane presude.

27. Nadalje, nisu osnovani žalbeni razlozi iz žalbe tuženika koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer iako se prvostupanjski sud neosnovano poziva na zakonsku odredbu članka 18. stavka 2. ZOO-a, pravilnom primjenom materijalnog prava iz članaka 19. stavka 1. i 2., članka 1061. i članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a, na koje se prvostupanjski sud osnovano poziva, valjalo je jednako presuditi u pogledu glavne stvari, kako je presuđeno prvostupanjskom presudom. Prvostupanjski sud se u pogledu odluke u visini pravične novčane naknade pravilno poziva na zakonske odredbe 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a, pri čemu je prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade prvostupanjski sud pravilno ocijenio kriterije sadržane u članku 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a koji se odnose na jačinu i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka dr. sc. M. M. koji je prvostupanjski sud pravilno interpretirao, kako je to prethodno obrazloženo.

28. Odlučujući o tijeku zakonskih zateznih kamata na dosuđenu pravičnu novčanu naknadu, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 1103. ZOO-a kada je na dosuđenu naknadu neimovinske štete tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe 31. prosinca 2012. s obzirom da je liječenje tužitelja vezano za štetni događaj odnosno operacijski zahvat 3. rujna 2010. završilo prije toga, odnosno u mjesecu srpnju 2011. kada je ponovno podvrgnut operativnom zahvatu uklanjanja vijaka iz kralježaka.

29. Ispitujući odluku o naknadi troškova parničnog postupka, proizlazi da je odluka o naknadi troškova naknadi parničnih troškova pravilna i zakonita te da su tužitelju pravilno priznati troškovi pobliže navedeni u razlozima pobijane presude, pri čemu su pravilno primijenjene zakonske odredbe članak 154. stavka 2. ZPP-a i članka 155. ZPP-a s obzirom na uspjeh stranaka u postupku te vrijednost predmeta spora te omjer uspjeha stranaka u sporu koji se ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu pravne osnove zahtjeva, sukladno članku 154. stavku 2. ZPP-a.

30. Kako tužitelj te kako tuženik nisu uspjeli sa žalbama protiv prvostupanjske presude, na temelju članka 166. stavak 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tužitelja te je odbijen zahtjev tuženika radi naknade troškova odnošenja žalbe.

31. Iz izloženih razloga na temelju članaka 368. stavak 2. ZPP-a, valjalo je žalbu tužitelja te žabu tuženika odbiti kao neosnovane te potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

Bjelovar, 3. veljače 2022.

Predsjednik vijeća

Antun Dominko