Republika Hrvatska
Županijski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5
Poslovni broj: Gž-1184/2021-2
R E P U B L I K A H R V AT S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Sisku, po sucu pojedincu Ivanu Stipčiću, u pravnoj stvari tužitelja I. K., OIB: …, iz K., V., …, kojeg
zastupa punomoćnik F. H., odvjetnik u K., protiv tuženice E. &
S. b. d.d., OIB: …, iz R., , koju
zastupa punomoćnica D. H., odvjetnica u O. u.
H. i p. d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući
o žalbi tuženice protiv rješenja Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku, poslovni broj: P-2235/2019-9 od 8. listopada 2020., 3. veljače 2022.,
r i j e š i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženice E. & S. b. d.d. i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku, poslovni broj: P-2235/2019-9 od 8. listopada 2020.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice E. & S. b. d.d. za nadoknadom troškova parničnog postupka u povodu žalbe.
Obrazloženje
1. Rješenjem prvostupanjskog suda, označenim u izreci, odbijen je tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Crikvenici.
2. Protiv navedenog rješenja tuženica je pravovremeno podnijela žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da drugostupanjski sud ukine pobijano rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak ili da ga preinači sukladno žalbenim navodima te zahtijeva nadoknadu troškova parničnog postupka u povodu žalbe.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženice nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu odluku u smislu odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-proč. tekst, 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP) u svezi članka 381. ZPP, utvrđeno je da je prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti niti je pogrešno primijenio materijalno pravo.
6. Pobijano rješenje nema nedostataka radi kojih se ne bi moglo ispitati pa tako niti onih na koje neosnovano ukazuje tuženica u žalbi tako da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP.
7. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP na što neosnovano ukazuje tuženica, jer joj nije onemogućeno raspravljanje pred sudom. Naime, tuženici je dostavljena tužba, tuženica je podnijela pisani odgovor na tužbu u kojem je istaknula prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda kojeg je i detaljno obrazložila (iznijela je činjenice i svoja pravna shvaćanja u svezi toga), a prije donošenja pobijanog rješenja održano je ročište pred prvostupanjskim sudom na kojem su stranke iznijele svoja pravna shvaćanja i činjenične tvrdnje u svezi navedenog prigovora i očitovale se o navodima protivne stranke. Radi navedenog, nema nikakve povrede „načela saslušanja stranaka“ prije donošenja pobijane odluke kako to neosnovano navodi tuženica u žalbi, a zakonska je ovlast prvostupanjskog suda, a ne stranaka, da o navedenom prigovoru donese odluku.
8. Prvostupanjski sud je utvrdio sve pravno odlučne činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke o prigovoru tuženice o kojem je odlučeno pobijanim rješenjem, a suprotni žalbeni navodi tuženice nisu osnovani.
9. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti i isplata koja je izvršena na temelju ništetnih ugovornih odredaba ugovora o kreditu sklopljenog 4. svibnja 2005. u kojem tužitelj ima status potrošača, a tuženica trgovca pa dolazi do primjene mjerodavnog potrošačkog prava.
10. Ugovorom o kreditu predmet zahtjeva ugovoreno je među strankama da je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, ovdje tuženice, a čije je sjedište u Rijeci.
11. Prvostupanjski sud je pobijano rješenje donio uz zaključak da je ništava ugovorna odredba ugovora o kreditu predmet zahtjeva kojom je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženice, a koji zaključak kao pravilan prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
12. Nije sporno da tužitelj ima prebivalište na području mjesne nadležnosti prvostupanjskog suda koji je i nadležan suditi u konkretnom sporu.
13. Prema odredbi članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.).
14. Odredbom članka 82. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba članka 87. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
15. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19.), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993, dalje: Direktiva).
16. Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.).
17. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv José M. Sánchez Alcón Prades i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.
18. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se u odnosu na ugovorenu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nije posebno pregovaralo, a što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju jer tuženica suprotno ničim ne dokazuje, pa tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe, a ona, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, obzirom na svoje prebivalište, radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci nedvojbeno bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, a suprotni žalbeni navodi tuženice nisu osnovani.
19. Radi naprijed navedenog proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. stavaka 1. do 4. ZPP.
20. Što se tiče odredbe članka 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16., dalje: ZPK), za koju odredbu tuženica u žalbi tvrdi da se ne može primijeniti u konkretnom slučaju, a kojom je propisano da u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, valja odgovoriti da, iako je ta odredba ZPK stupila na snagu nakon sklapanja predmetnoga ugovora o kreditu, ovaj drugostupanjski sud je shvaćanja da se ona može primijeniti u ovom postupku budući da se radi o postupovnoj odredbi koja se primjenjuje na sporove koji nastanu nakon stupanja na snagu tog Zakona. Pored toga valja i navesti da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Grl-143/19 od 11. prosinca 2019., iznio shvaćanje prema kojem je, za spor u svezi s ugovorom o kreditu u smislu odredbe članka 19.l stavka 1. ZPK, mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.
21. Pozivanje tuženice na odluke drugih županijskih sudova navedene u žalbi nije pravno odlučno jer ovaj sud tim odlukama nije vezan.
22. Radi navedenih razloga žalba tuženice je odbijena kao neosnovana, a pobijano rješenje potvrđeno na temelju članka 380. točke 2. ZPP (točka I izreke ovog rješenja).
23. Tuženica nije uspjela sa žalbom pa je njen zahtjev za nadoknadom troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan (točka II izreke ovog rješenja, članak 154. stavak 1. ZPP).
U Sisku 3. veljače 2022.
Sudac
Ivan Stipčić
Broj zapisa: eb305-a3d75
Kontrolni broj: 01cfd-4dc05-26d10
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=IVAN STIPČIĆ, L=SISAK, O=ŽUPANIJSKI SUD U SISKU, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Županijski sud u Sisku potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
