Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7



Poslovni broj Gž-3420/2020-2

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, po sucu tog suda Alenu Perhatu, u pravnoj stvari tužiteljice J. J. B. iz Z., OIB: …zastupane po punomoćnici I. V., odvjetnici iz Z., protiv tuženika H. V. iz Z., OIB: …zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva P. i P. j. t. d. iz Z., radi smetanja posjeda i izdavanja privremene mjere, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 74 Psp-11/2019-25 i Ovr- 5035/2018 od 27. veljače 2020. godine, dana 03. veljače 2022. godine,

r i j e š i o  j e

I Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 74 Psp-11/2019-25 i Ovr-5035/2018 od 27. veljače 2020. godine i rješava:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„Utvrđuje se da je tuženik H. V., Z., ….OIB: ….samovlasno smetao tužiteljicu J. J. B., Z.,OIB: ….u zadnjem mirnom suposjedu zajedničkih prostorija nalazećih iza željeznih vrata do kojih se dolazi zajedničkim stepeništem, na koje stepenište se ulazi kroz bijela vrata nalazeća lijevo od stana u vlasništvu tužiteljice, a koji se stan nalazi na četvrtom katu stambene zgrade u Z., i to tako što je točno neodređenog dana prije 24. svibnja 2018.godine promijenio brave na navedenim željeznim vratima, pa mu se nalaže da u roku od 8 dana uspostavi prijašnje posjedovno stanje na način da uruči tužiteljici ključeve opisanih željeznih vrata i zajedničke prostorije nalazeće iza navedenih željeznih vrata

preda u mirni suposjed tužiteljici, te mu se zabranjuje svako takvo ili slično smetanje posjeda ubuduće.“

Odbija se prijedlog tužiteljice za određivanje privremene mjere koja glasi:

„Određuje se privremena mjera radi osiguranja nenovčane tražbine, te se nalaže tuženiku H. V., Z., OIB: ….. da u roku od 3 dana od primitka ovog rješenja uspostavi ranije posjedovno stanje, te uruči tužiteljici J. J. B., Z., OIB: ….ključeve metalnih vrata tamnosive boje koja vode do zajedničkih prostora zgrade, a koja metalna tamnosiva vrata su prva vrata na podestu do kojeg se dolazi drvenim stepeništem sa 4. kata zgrade u Z., te tako omogući tužiteljici neometan prolazak do navedenih zajedničkih prostora.

Ova mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ovog postupka ili do drugačije odluke suda.

Žalba podnesena protiv ovog rješenja ne odgađa provedbu privremene mjere.“

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova u iznosu od 4.350,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. veljače 2020. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 78/15).

Nalaže se tužiteljici da u roku od 15 dana naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 3.500,00 kuna.

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

III Nalaže se tužiteljici da u roku od 15 dana naknadi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 750,00 kuna.

Obrazloženje

1. Rješenjem prvostupanjskog suda (točka 1. izreke) utvrđeno je da je tuženik samovlasno smetao tužiteljicu u zadnjem mirnom suposjedu zajedničkih prostorija nalazećih iza željeznih vrata do kojih se dolazi zajedničkim stepeništem, na koje stepenište se ulazi kroz bijela vrata nalazeća lijevo od stana u vlasništvu tužiteljice, a koji se stan nalazi na četvrtom katu stambene zgrade u Z., i to tako što je točno neodređenog dana prije 24. svibnja 2018. godine promijenio brave na navedenim željeznim vratima, pa mu je naloženo da u roku od 8 dana uspostavi prijašnje posjedovno stanje na način da uruči tužiteljici ključeve opisanih željeznih vrata i zajedničke prostorije nalazeće iza navedenih željeznih vrata preda u mirni suposjed tužiteljici, te mu je zabranjeno svako takvo ili slično smetanje posjeda ubuduće.

2. U točki 2. izreke određena je na prijedlog tužiteljice privremena mjera radi osiguranja nenovčane tražbine, te je naloženo tuženiku da u roku od 3 dana od primitka ovog rješenja uspostavi ranije posjedovno stanje, te uruči tužiteljici ključeve metalnih vrata tamnosive boje koja vode do zajedničkih prostora zgrade, a koja metalna tamnosiva vrata su prva vrata na podestu do kojeg se dolazi drvenim stepeništem sa 4. kata zgrade u Z., te tako omogući tužiteljici neometan prolazak do navedenih zajedničkih prostora, pri čemu je određeno da ta mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ovog postupka ili do drugačije odluke suda, te da žalba podnesena protiv ovog rješenja ne odgađa provedbu privremene mjere.

3. U točki 3. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici na ime parničnog troška iznos od 4.350,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. veljače 2020. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, pri čemu iz cjeline obrazloženja proizlazi da je u istoj točki izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova.

4. Protiv tog rješenja pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, u nastavku teksta: ZPP).

5. U žalbi u glavnome navodi kako tužiteljica u tužbi tvrdi da joj je isti oduzeo suposjed predmetnih zajedničkih prostorija zgrade, te u tužbenom zahtjevu između ostalog traži da se utvrdi čin smetanja do kojeg je došlo u vrijeme i na način da je tuženik cit. „točno neodređenog dana prije 24. svibnja 2018. godine promijenio brave na navedenim željeznim vratima“, pa da je sud prvog stupnja bio vezan činjeničnim navodima i tvrdnjama tužiteljice iz tužbe i tužbenog zahtjeva, ali da prilikom usvajanja tog zahtjeva u obrazloženju pobijanog rješenja nisu navedeni valjani razlozi i dokazi na kojima bi se ta odluka mogla zasnivati.

6. U vezi toga ističe kako je pogrešno utvrđenje suda da su iskazi tužiteljice, te svjedoka D. B. i J. J. B. suglasni, jer da među njima postoji ozbiljna proturječnost, iz razloga koje pobliže navodi u žalbi, pa da se na tim iskazima nije mogla utemeljiti pobijana odluka.

7. Tuženik navodi da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužiteljica ponovno uspostavila svoj suposjed na predmetnim zajedničkim dijelovima zgrade, jer da joj je svjedok D. B. dana 25. svibnja 2018. godine predao valjane ključeve vratiju koji omogućuju pristup i suposjed tih prostorija, a da ista ne traži posjedovnu zaštitu zbog smetanja posjeda izvršenog dana 25. svibnja 2018. godine, već zbog smetanja posjeda od 24. svibnja 2018. godine, pa da je prvostupanjski sud pobijanim rješenjem pružio istoj posjedovnu zaštitu za izvršeni čin smetanja suposjeda koji nije obuhvaćen tužbom, uslijed čega je ta odluka nerazumljiva, te proturječna razlozima i rezultatima dokaznog postupka, čime je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. i 12. ZPP-a.

8. Nadalje ističe da je odredbama Međuvlasničkog ugovora od 13. rujna 2004. godine i Kućnog reda od 21. prosinca 2017. godine jasno utvrđen način na koji se vrši suposjed spornih zajedničkih prostorija zgrade, pa da je u članku 7. stavak 2. alineja 5. Međuvlasničkog ugovora određeno da je tuženik kao predstavnik suvlasnika dužan između ostalog voditi brigu o načinu korištenja zajedničkih prostorija, a da u te prostorije mogu doći samo osobe koje su stručne i u cilju izvršenja točno navedenih popravaka, pa da je eventualni posjed tužiteljice i D. B. na tim prostorijama mogao biti stečen jedino potajice i/ili silom, a da takav posjed ne uživa pravnu zaštitu.

9. U vezi toga navodi da posjed tužiteljice na spornim zajedničkim prostorijama zgrade ne može biti zakonit, istinit i pošten, jer da je u najmanju ruku bila upoznata sa načinom vršenja posjeda tih prostorija, budući je znala za sadržaj navedenog Međuvlasničkog ugovora i za pravila Kućnog reda, pa da su u tom smislu razlozi pobijanog rješenja nejasni, nerazumljivi i u suprotnosti s rezultatima dokaznog postupka.

10. Osim toga, tuženik ističe kako je nerazumljivo i pozivanje suda na odredbu članka 67. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine» br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, u nastavku teksta: ZV), kao i utvrđenje da su sporne prostorije upravo ti sporedni dijelovi nekretnine koji se vezuju uz vlasništvo tužiteljičinog stana kao posebnog dijela nekretnine, pa da je i u tom dijelu ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

11. Iz navedenih razloga predlaže da se pobijano rješenje u točki 1. izreke preinači, a da se odluka prvostupanjskog suda iz točke 2. izreke te odluke ukine, ili da se taj dio pobijanog rješenja preinači, te podnosi zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

12. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže da se žalba odbije, te također podnosi zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

13. Žalba je osnovana.

14. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, uviđaja na licu mjesta, iskaza tužiteljice i tuženika, te iskaza svjedoka D. B., D. K., K. D. i J. J. B., u bitnome utvrđuje da je predmet

ove parnice zahtjev tužiteljice radi pružanja suposjedovne zaštite na nekretnini koja je opisana u točki 1. izreke pobijanog rješenja.

15. U vezi toga utvrđuje da su tužiteljica kao kupac i svjedok D. B. kao prodavatelj zaključili ugovor o kupoprodaji nekretnine na temelju kojeg je taj svjedok predao tužiteljici ključeve od stana koji se nalazi u predmetnoj stambenoj zgradi u Z., kao i ključeve od svih zajedničkih prostorija te zgrade, pa tako i za tzv. kupolu i predmetnu malu terasu, a da je tuženik zamijenio postojeća drvena vrata koja su vodila do zajedničkih prostorija navedene zgrade na način da je postavio nova metalna vrata, na koja je postavio novu bravu, odnosno da je nakon intervencije policije dana 25. svibnja 2018. godine promijenio i tu bravu, nakon čega tužiteljica više ne može otključati metalna vrata.

16. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica opisanim radnjama tuženika smetana u suposjedu predmetne nekretnine, te da je u tom trenutku bila zakonit, istinit i pošten posjednik prijepora, pa da je radi zaštite svojeg suposjeda osnovano podigla predmetnu tužbu u roku propisanom odredbom članka 21. stavak 3. ZV-a.

17. Pri tome utvrđuje neosnovanim pozivanje tuženika na odredbe navedenog Međuvlasničkog ugovora i Kućnog reda, odnosno tvrdnje da samo on može posjedovati ključeve predmetnih vrata i eventualno puštati u sporni prostor majstore koji obavljaju određeni posao, jer utvrđuje da prema odredbi članka 67. stavak 3. ZV- a stanu tužiteljice koji se nalazi u navedenoj stambenoj zgradi pripada i sporni prostor kao poseban dio nekretnine, što utvrđuje na temelju uviđaja na licu mjesta.

18. Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbu članka 22. stavak 1. ZV-a, odlučuje kao u točki 1. izreke pobijanog rješenja.

19. Nadalje utvrđuje da je tužiteljica učinila vjerojatnom svoju nenovčanu tražbinu, kao i činjenicu da se predloženom privremenom mjerom sprječava nasilje ili nastanak nenadoknadive štete, pa pozivom na odredbu članka 346. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, u nastavku teksta: OZ) usvaja njezin prijedlog za određivanje te mjere.

20. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u nastavku teksta: Tarifa), te na odredbi članka 30. OZ-a.

21. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijanog rješenja nije počinjena neka od tih povreda, pa prema tome niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje upire žalba, te se u svemu može ispitati.

22. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a, a to stoga jer je pobijano rješenje doneseno u odnosu na u objektivnom smislu isti događaj koji je bio predmet tužbe i tužbenog zahtjeva, za kojeg je tužiteljica tijekom postupka tvrdila da predstavlja čin smetanja njezinog suposjeda na predmetnoj nekretnini, pa donošenjem pobijane odluke nije prekoračen postavljeni tužbeni zahtjev.

23. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja utvrdio da tužiteljica u konkretnom slučaju ima pravo na suposjedovnu zaštitu.

24. Naime, odredbom članka 24. stavak 1. ZV-a propisano je da je svaki suposjednik ovlašten štititi suposjed putem suda od samovlasnoga smetanja treće osobe, a od drugih suposjednika jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjega suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti.

25. Nadalje, u stavku 2. istog članka ZV-a određeno je da suposjednik nije ovlašten staviti zahtjev za zaštitu svoga suposjeda od smetanja koje je počinio njegov suposjednik ako bi za odlučivanje o tom zahtjevu bilo nužno raspravljati o njihovu pravnom odnosu.

26. U ovom predmetu nije bilo sporno da se u suposjedu onih dijelova predmetne stambene zgrade (zajedničkih prostorija) koji su predmet ove parnice nalazi i tuženik, pri čemu iz pravilnog utvrđenja suda proizlazi da je isti izvršio one radnje koje su predmet tužbenog zahtjeva.

27. Međutim, iz iskaza tuženika sa ročišta od 23. siječnja 2020. godine proizlazi da je on utužene radnje izvršio kao predstavnik suvlasnika iste zgrade, što u svojem iskazu sa navedenog ročišta indirektno potvrđuje i svjedok D. B., navodeći da je negdje u svibnju 2018. godine kada je došao s malim djetetom na rukama vidio da su drvena vrata razbijena, te da ih je tuženik dao zamijeniti za metalna blindirana vrata, očito o trošku suvlasnika.

28. Dakle, tuženik tvrdi da je sporne radnje izvršio u skladu s odgovarajućim odredbama Međuvlasničkog ugovora kojeg su zaključili suvlasnici zgrade u Z., (list 34-38 spisa), prema kojem se pod zajedničkim prostorima te zgrade smatraju ulazno predvorje, stubište i površine izvan stanova i poslovnog prostora sa svim vratima, prozorima i instalacijama, zatim podrum, sušionica, praonica rublja i potkrovlje (tavan).

29. Istim Ugovorom je u članku 7. navedeno da je tuženik predstavnik suvlasnika, te da je isti između ostalog dužan voditi brigu o provođenju kućnog reda, načinu korištenja zajedničkih prostorija i zemljišta koje služi zgradi.

30. U vezi toga odredbom članka 18. Kućnog reda kojeg su dana 21. prosinca 2017. godine donijeli suvlasnici iste stambene zgrade (list 39-43 spisa) propisano je da je na neprohodne terase i krov zgrade dozvoljen pristup samo stručnim osobama radi popravaka, postavljanja antena i sličnih uređaja, uklanjanja snijega i leda i slično, pri čemu se ne smiju oštećivati pokrov i drugi zajednički dijelovi zgrade.

31. Dakle, tuženik kao suposjednik prijepora i predstavnik suvlasnika zgrade u Z., tvrdi da utužene radnje nije izvršio samovlasno, već u skladu s ovlaštenjem koje su mu dali ostali suvlasnici iste zgrade, u smislu odredbe članka 42. ZV-a, u vezi s odredbom članka 40. stavak 1. i 2. tog Zakona.

32. U vezi toga valja navesti kako bi u slučaju da su suvlasnici zajedničkih dijelova predmetne zgrade u Z. većinom glasova u smislu potonjih odredaba ZV-a donijeli predmetni Međuvlasnički ugovor kojim je na opisani način regulirano korištenje utuženih zajedničkih prostorija iste zgrade, a za koje i sama tužiteljica sadržajem postavljenog tužbenog zahtjeva priznaje da se radi o takvim prostorijama, a ne o posebnom dijelu njezine nekretnine, kako pogrešno utvrđuje prvostupanjski sud i čije utvrđenje je u tom smislu protivno sadržaju gornjeg Međuvlasničkog ugovora, utužene radnje tuženika koje bi bile poduzete u skladu s navedenim Međuvlasničkim ugovorom i Kućnim redom bile izvršene u skladu sa njegovim zakonskim ovlaštenjem koje proizlazi iz odredbe članka 20. stavak 4. ZV-a, u vezi s odredbom članka 40. stavak 1. i 2. ZV-a.

33. Budući bi s obzirom na navedeno trebalo raspraviti da li je tuženik kao suposjednik prijepora imao u smislu odredbe članka 20. stavak 4. ZV-a pravo na poduzimanje utuženih radnji smetanja suposjeda tužiteljice na prijeporu, u skladu s naznačenim odredbama gornjeg Međuvlasničkog ugovora i Kućnog reda, pa bi za odlučivanje o tužbenom zahtjevu bilo nužno raspravljati o pravnom odnosu tužiteljice i tuženika kao suposjednika prijepora, u kojem slučaju tužiteljica u smislu odredbe članka 24. stavak 2. ZV-a nije ovlaštena tražiti zaštitu svog suposjeda, to je primjenom potonje odredbe ZV-a trebalo odbiti tužbeni zahtjev.

34. S obzirom da tužiteljica iz navedenih razloga nije učinila vjerojatnim postojanje nenovčane tražbine prema tuženiku, trebalo je pravilnom primjenom odredbe članka 346. stavak 1. OZ-a odbiti i njezin prijedlog za određivanje privremene mjere.

35. Budući da tužiteljica nije uspjela u sporu, trebalo je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbiti njezin zahtjev za naknadu parničnih troškova, a primjenom iste odredbe ZPP-a naložiti istoj da naknadi tuženiku parnične troškove za radnje poduzete po punomoćniku-odvjetniku, i to u iznosu od 2.000,00 kuna na ime jednokratne nagrade za zastupanje (Tbr. 7. toč. 2. Tarife), potom u iznosu od 800,00 kuna za sastav odgovora na prijedlog za određivanje privremene mjere (Tbr. 11. toč. 2. Tarife), kao i u iznosu od 700,00 kuna na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 42. Tarife), što sveukupno iznosi 3.500,00 kuna.

36. Iz navedenih razloga valjalo je uvaženjem žalbe tuženika i primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a preinačiti pobijano rješenje i odlučiti kao u točki I izreke ovog rješenja.

37. S obzirom na to da je tuženik u cijelosti uspio s žalbom, to mu u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka, i to u iznosu od 600,00 kuna za sastav žalbe po punomoćniku-odvjetniku (Tbr. 10. toč. 2. Tarife), te u iznosu od 150,00 kuna na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 42. Tarife), tj. sveukupno 750,00 kuna, pa je odlučeno kao u točki III izreke ovog rješenja.

38. Posljedično tome, odbijen je u skladu s potonjom odredbom ZPP-a zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka, jer je u tom postupku u cijelosti uspio tuženik.

U Rijeci, 03. veljače 2022. godine.

S U D A C :

Alen Perhat