REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 52 Pž-3876/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Raoul Dubravec, u pravnoj stvari tužitelja SH (nasljednici iza pok. UH, vl. obrta za geološka istraživanja i usluge strojem građevinske mehanizacije [obrt]), [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Franjo Šebijan, odvjetnik u Varaždinu, protiv 1. tuženice TH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. tuženika IH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Ivanu Fumiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate iznosa od 82.631,71 kn, odlučujući o žalbama tužitelja i prvotuženice protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1644/2019-33 od 17. lipnja 2021., 2. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1644/2019-33 od 17. lipnja 2021. u točki IV. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1644/2019-33 od 17. lipnja 2021. u točkama I., II. i V. izreke i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženoj TH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da isplati tužitelju SH (iza pok. LH vl. obrta za geološka istraživanja i usluge strojem građevinske mehanizacije [obrt]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 82.006,71 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom: na iznos od 73.334,20 kn od 24.10.2007., na iznos od 2.577,51 kn od 22.10.2010., na iznos od 6.095,00 kn od 14.01.2015., pa do isplate i to za razdoblje do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. pa do 30.06.2011. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. pa do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. pa do 31.12.2015.godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. godine, pa do isplate po stopi od 8,05% godišnje, a u slučaju promjene prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 postotna poena, a sve u roku od 8 dana.“

2. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 26.488,50 kn (dvadesetšesttisućačetiristoosamdesetosam kuna i pedeset lipa).

3. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu od 9.678,75 kn (devettisućašestosedamdesetosam kuna i sedamdesetpet lipa) u roku od osam dana, a odbija kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.125,00 kn (četiritisućestodvadesetpet kuna).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je presudio:

„I Nalaže se tuženoj TH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da isplati tužitelju SH (iza pok. LH vl. obrta za geološka istraživanja i usluge strojem građevinske mehanizacije [obrt]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 82.006,71 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom: na iznos od 73.334,20 kn od 24.10.2007., na iznos od 2.577,51 kn od 22.10.2010., na iznos od 6.095,00 kn od 14.01.2015., pa do isplate i to za razdoblje do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. pa do 30.06.2011. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. pa do31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. pa do 31.12.2015.godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. godine, pa do isplate po stopi od 8,05% godišnje, a u slučaju promjene prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 postotna poena, a sve u roku od 8 dana.

II. Nalaže se tuženoj TH platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 26.488,50 kn, sve u roku 8 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na ĐH u dijelu isplate iznosa od 625,00 kn sa zateznom kamatom od 28.04.2016. do isplate kao neosnovan.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan koji glasi:

"Nalaže se tuženiku IH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da isplati tužitelju SH (iza pok. UH vl. [obrt] istraživanja i usluge strojem građevinske mehanizacije [obrt]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 82.631,71 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom: na iznos od 73.334,20 kn od 24.10.2007., na iznos od 2.577,51 kn od 22.10.2010., na iznos od 6.095,00 kn od 14.01.2015., na iznos od 625,00 kn od 28.04.2016., pa do isplate i to za razdoblje do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. pa do 30.06.2011. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. pa do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. pa do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. godine, pa do isplate po stopi od 8,05% godišnje, a u slučaju promjene prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 postotna poena, a sve u roku od 15 dana."

V Nalaže se tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka tuženiku IH u iznosu od 6.875,00 kn, sve u roku 8 dana.“

2. Prema obrazloženju pobijane presude iz utvrđenog činjeničnog stanja na temelju izvedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu na temelju odredbe čl. 430. u vezi s čl. 252. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 152/11, 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19; dalje: ZTD) oba tuženika koji su bili članovi uprave društva Meštar- zdenac d.o.o. nad kojim je otvoren i zaključen stečajni postupak. Međutim, utvrdio je da postoji odgovornost prvotuženice TH kao jedinog člana navedenog društva prema odredbi čl. 10. ZTD-a ocijenivši da je tuženica zloupotrijebila okolnost da kao član društva ne odgovara za obveze društva koristeći društvo za postizanje cilja koji joj je inače zabranjen i da bi oštetila njegove vjerovnike jer je smatrala da je samo „vlasnik na papiru“ i prepustila vođenje svih poslova i funkcija i člana uprave i društva svom ocu drugotuženiku koji je znao da društvo Meštar-zdenac d.o.o. nije predniku tužitelja ni nakon pravomoćne presude platilo tražbinu koja je utvrđena u sudskom postupku, već je imovinu (automobile) ustupio članovima obitelji umjesto da ih unovči i namiri tražbinu čime je postigao cilj, a na posredni način to je učinila i prvotužena, a taj je cilj zabranjen i koristio/la je društvo čiji je član da bi oštetio/la vjerovnike. Sud je utvrdio da su tuženici koristili društvo za ostvarenje nedopuštenog cilja i to prvo tuženica kao „vlasnik na papiru“, a drugo tuženik kao „stvarni vlasnik“. Sud analizira financijske izvještaje društva Meštar-zdenac d.o.o. i nalaz i mišljenje vještaka i iznosi svoja shvaćanja o zatajenju nenaplaćenih potraživanja tog društva prema povezanim osobama u vezi s kupnjom dva vozila. Sud smatra da je iz provedenih dokaza vidljiva namjera tuženika da se što dulje spriječi naplata potraživanja tužitelja uz istodobno nepoduzimanje drugih radnji kako bi društvo nastavilo s redovnim poslovanjem i podmirivanjem obveza odnosno nepodnošenje prijedloga za otvaranje stečajnog postupka. Prvotuženica nije poduzela nikakve radnje kako bi društvo podmirilo svoje vjerovnike i nastavilo s redovnim poslovanjem već je jednostavno smatrala da je ona „vlasnik samo na papiru“ i zaključak je suda da je na taj način zloupotrijebila okolnost da kao član društva ne odgovara za njegove obveze prema odredbi čl. 10. st. 3. ZTD-a. Sud smatra da je prvotuženica koristila društvo da bi koristila nedopuštene ciljeve na način da je drugotuženiku omogućavala da vodi poslove društva na štetu vjerovnika te da iz društva izvlači korist prije podmirenja obveza društva. Sud navodi da se odgovornost prvotuženice temelji na protuzakonitom ponašanju koje je uslijedilo jer je olako smatrala da nema nikakvih ovlasti, obveza ni odgovornosti kao „vlasnik na papiru“.

3. Tužitelj pobija presudu zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu kojim je odbijen zahtjev protiv drugotuženika i u odnosu na parnične troškove. U bitnom navodi da je odgovornost drugotuženika potrebno razmotriti prema odredbi čl. 273. ZTD-a koju odredbu analogno treba primijeniti i na odgovornost za proboj zida pravne osobnosti. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu odnosno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Prvotuženica pobija presudu zbog svih žalbenih razloga i predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti odnosno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. U bitnom iznosi da je shvaćanje prvostupanjskog suda o domašaju primjene odredbe čl. 10. st. 3. i 4. ZTD-a preširoko i sud to shvaćanje miješa primjenom odredbe o odgovornosti članova uprave iz čl. 252. ZTD-a. Razloge pobijane presude o ostvarenim pretpostavkama odgovornosti kao člana društva smatra nejasnim u pogledu načina na koji je prvotuženica postigla cilj koji je inače zabranjen i svojim pasivnim postupanjem oštetila vjerovnike.

5. Žalba tužitelja nije osnovana u odnosu na zahtjev koji se tiče glavne stvari, a žalba prvotuženice je osnovana.

6. Pobijanu presudu ovaj je drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Pobijanu presudu moguće je ispitati i odluka nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer razlozi obrazloženja sadrže jasne tvrdnje u odnosu na odgovornost tuženika prema odredbi čl. 10. ZTD-a zbog proboja zida pravne osobnosti društva u kojem je prvotuženica bila jedina član društva, a oba tuženika članovi uprave. Odlučujući o zahtjevu prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je zahtjev osnovan prema drugotuženiku jer isti nije bio član društva, ali je na utvrđeno činjenično stanje nepravilno primijenio odredbe čl. 10. st. 3. i 4. ZTD-a utvrdivši odgovornost prvotuženice kao jedine članice sada brisanog društva Meštar-zdenac d.o.o.

8. Neosnovano tužitelj odredbu čl. 273. st. 1. ZTD-a povezuje s odredbom čl. 10. ZTD-a jer navedene zakonske odredbe nije moguće logički i pojmovno povezati. Odredba čl. 10. ZTD-a propisuje pretpostavke odgovornosti članova za obveze trgovačkog društva, a odredba čl. 273. st. 1. ZTD-a propisuje da osoba koja koristeći svoj utjecaj u društvu navede člana uprave ili nadzornog odnosno upravnog odbora, prokuristu ili punomoćnika da poduzmu nešto na štetu odgovara društvu za štetu koja mu time bude pričinjena. Tužitelj nije društvo kojem je pričinjena šteta nego je vjerovnik kojem je počinjena šteta. Zbog toga je tužitelj mogao tražiti od člana društva da odgovara za obveze društva uz ispunjenje pretpostavki propisanih čl. 10. st. 3 i 4. ZTD-a koje je sud više puta citirao, a navedene zakonske odredbe prvostupanjski je sud pravilno primijenio u odnosu na drugotuženika, a nepravilno primijenio u odnosu na prvotuženicu jer činjenice na kojima je presuda utemeljena ne ukazuju da su ispunjene pretpostavke odgovornosti prvotuženice kao člana društva koje je bilo dužnik pravnog prednika tužiteljice. Kako drugotuženik nije bio član društva, iako je bio član uprave, nije mogao vršiti utjecaj na samog sebe kao zastupnika po zakonu. Njegovu odgovornost bilo je moguće isključivo ocijeniti prema odredbi čl. 252. ZTD-a, a tužitelj u žalbi ne osporava pravilnost shvaćanja prvostupanjskog suda da je prestala tužiteljeva legitimacija nakon otvaranja stečaja pokretati odnosno voditi postupke protiv bivših članova uprave.

9. Osnovano prvotuženica ukazuje na nepravilnu primjenu odredbi čl. 10. st. 3. i 4. ZTD-a prilikom odlučivanja o odgovornosti za obveze društva u kojem je bila jedini član. Sama činjenica da je žaliteljica u svom iskazu navela da je njen otac – drugotuženik vodio poslovanje društva i da nije imala uvid u poslovanje društva u kojem je bila jedini član ne znači da je došlo do proboja zida pravne osobnosti zbog toga jer nije podmireno potraživanje prednika tužiteljice. Potraživanje je nastalo 2007. godine i prema iskazu drugotuženika došlo je do određenog neslaganja oko potraživanja, a drugotuženik je platio određeni iznos na ruke prednika tužiteljice. 2010. godine pokrenut je postupak protiv društva Meštar- zdenac d.o.o. i presuda je donesena 2015. godine protiv koje dužnik nije izjavio žalbu. Dužnik je prema utvrđenom činjeničnom stanju iskazivao dobit i nije imao blokiran račun sve do ostvarenja pretpostavki za pokretanje stečajnog postupka negdje 2016. godine. Navodi obrazloženja da je žaliteljica koristila društvo za nedopuštene ciljeve na način da je omogućavala drugotuženiku da vodi poslovanje na štetu vjerovnika i da izvlači korist prije podmirenja obveza društva su nejasni i nerazumljivi s obzirom na činjenicu da su oba tuženika bili upisani u registar kao zastupnici po zakonu. Prema odredbi čl. 428. ZTD-a uprava društva odgovara za uredno vođenje poslovnih knjiga i vođenje poslova unutarnjeg nadzora i odgovara za izradu financijskih izvješća, te zastupa i vodi poslove društva. Društvenim ugovorom određuje se način rada uprave, a ovdje to očigledno nije bilo učinjeno. Međutim, pretpostavke za odgovornost članova društva propisane u odredbi čl. 10. st. 4. ZTD-a ne znače mehaničku primjenu odredbi o odgovornosti za obveze članova društva već je potrebno dokazati konkretne radnje i postupanja članova društva. Kako je drugotuženik bio član uprave društva nejasno je kako mu je žaliteljica omogućavala voditi poslove društva na štetu vjerovnika kad je društvo iskazivalo dobit od 2007. do 2015. godine. Vođenje poslova društva predstavljalo je ovlaštenje i obvezu drugotuženika, a činjenica da je između prednika tužitelja i društva došlo do spora oko plaćanja ne znači da se radi o zlouporabi odnosno proboju. Dakle, tužitelj u takvoj situaciji mora dokazati o ispunjenju pretpostavki propisanih čl. 10. st. 3. ZTD-a zida pravne osobnosti. Sud navodi o nekakvim skrivenim isplatama dobiti i pogrešnim knjiženjima i potraživanjima prema povezanim osobama te kupnji 2 motorna vozila. Takva knjigovodstvena analiza rezultira zaključkom da su tuženici koristili društvo za postizanje nedopuštenih ciljeva. S obzirom na vrijeme nastanka obveze i vrijeme pokretanja postupka odnosno 9 godina ističe se da se radi o prilično dugom vremenskom razdoblju da bi se moglo govoriti o pretpostavkama za primjenu navedene zakonske odredbe. Proizlazi da dužnici ne bi u razdoblju dok se ne riješi prijepor smjeli ništa raditi da jer bi svi poslovni poduhvati osim podmirenja vjerovnika, bez obzira na razlog neplaćanja, značili zloupotrebu okolnosti da članovi društva ne odgovaraju za obveze društva. Takvo je shvaćanje nepravilno, a činjenica da je žalitelj bio jedini član društva koji prema vlastitim tvrdnjama nije imao saznanja o poslovanju društva koje je vodio član nema za posljedicu odgovornost žalitelja kao jedinog člana društva. Zbog toga je sud o odgovornosti tuženika kao člana društva tužiteljevog dužnika odlučio nepravilnom primjenom odredbe čl. 10. ZTD-a.

10. Prema čl. 166. st. 2., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a valjalo je odlučiti i o troškovima cijelog postupka, jer su tuženici podnijeli određen i pravodoban zahtjev za naknadu troškova. Prvostupanjski je sud o troškovima prvostupanjskog postupka odlučio u točki II. i V. izreke. S obzirom na preinaku prvostupanjske presude kao i činjenicu da je oba tuženika većim dijelom postupka zastupao isti punomoćnik, tuženicima pripada iznos povišene nagrade 10% u skladu s Tbr. 36. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 107/15; dalje: OT). Tuženicima su za vođenje parnice bili potrebni troškovi sastava podneska od 7. travnja 2021. (Tbr. 8/1), zastupanja na ročištima 13. studenog 2019., 18. veljače 2020., 1. listopada 2020., 19. svibnja 2021. (Tbr. 9/1 Tarife) sve po 1.100,00 kn ili 5.500,00 kn uvećano za PDV u iznosu od 1.375,00 kn, te sastava žalbe u iznosu od 1.375,00 kn uvećano za PDV u iznosu od 343,75 kn i pristojbu u iznosu od 1.085,00 kn ili sveukupno iznos od 9.678,75 kn. Kako su tuženici zatražili podnijeli zahtjev za naknadu troškova u iznosu znatno većem od iznosa troškova potrebnih za vođenje parnice odnosno 13.803,75 kn, valjalo je odbiti njihov zahtjev za naknadu troškova iznad navedenog iznosa.

11. Stoga je sukladno odredbi čl. 373. t. 3. ZPP-a presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 2. veljače 2022.

Sudac

Raoul Dubravec