REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 19/2021-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. B. zbog kaznenog djela iz članka 110. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., i 61/15.- ispravak, 101/17., 118/18. i 126/2019. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženika i oštećenika B. B. i N. B. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zadru od 17. studenoga 2020. broj K-12/20-49, u sjednici održanoj 2. veljače 2022. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog S. B.,
p r e s u d i o j e :
Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, optuženog S. B. te oštećenika B. B. i N. B. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zadru broj K-12/20-49 od 17. studenoga 2020. optuženi S. B. proglašen je krivim zbog počinjenog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva iz članka 110. KZ/11. i na temelju te iste zakonske odredbe osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 10 deset godina.
1.1. Temeljem odredbe članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 15. ožujka 2020. pa nadalje.
1.2. Temeljem odredbe članka 158. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) oštećenici B. B. i N. B. upućeni su s imovinskopravnim zahtjevom u parnični postupak.
I Kž 19/2021-13
1.3. Temeljem odredbe članka 148. stavka 6. ZKP/08. optuženik je u cijelosti oslobođen naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP/08., dok mu je naloženo snositi troškove kaznenog postupka koji se odnose na nužne izdatke oštećenika i nagradu i nužne izdatke za opunomoćenika oštećenika iz članka 145. stavka 2. točke 8. ZKP/08.
2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik, optuženik i oštećenici B. B. i N. B..
2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu u odluci o kazni i optuženom S. B. izrekne strožu kaznu zatvora, sukladno navodima žalbe.
2.2. Optuženi S. B. žalbu je podnio osobno zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te putem branitelja, odvjetnika B. V. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenopravnoj sankciji s prijedlozima da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženika proglasi krivim i oslobodi od kazne u skladu s člankom 21. KZ/11. odnosno podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku.
2.3. S obzirom da se žalbe branitelja i optuženika međusobno preklapaju i u sadržajnom pogledu se međusobno nadopunjuju u nastavku će se razmatrati kao jedinstvena žalba optuženika.
2.4. Oštećenici B. B. i N. B. su žalbu podnijeli putem opunomoćenika, odvjetnika S. K. zbog odluke o kazni i odluke o imovinskopravnom zahtjevu s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne maksimalna kazna zatvora te da se imovinskopravni zahtjev oštećenika u cijelosti usvoji.
3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
4. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Sjednici drugostupanjskog vijeća prisustvovao je optuženi S. B. koji se nalazio u Kaznionici u G., a njegova nazočnost na sjednici, u skladu s člankom 475. stavkom 8. ZKP/08., osigurana je putem konferencijskog uređaja M. L. P. C., kojim je rukovala stručna osoba I. B., informatički referent zaposlen na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, a kako nisu pristupili zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i branitelj optuženika, odvjetnik B. V., iako su, prema potvrdama o izvršenoj dostavi, uredno obaviješteni, to je sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08. sjednica održana u njihovoj odsutnosti.
6. Žalbe državnog odvjetnika, optuženika i oštećenika nisu osnovane.
I Kž 19/2021-13
7. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik tvrdi kako pobijanu presudu nije moguće ispitati jer je izreka nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude te ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dok su navedeni razlozi potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni te postoji proturječje između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza danih u postupku i samih tih iskaza. Osim što na ovaj način optuženik u biti formalno upire na postupovnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. te citira zakonski sadržaj te norme, isti pri tome ne precizira i ne konkretizira u čemu bi se sastojao ovaj žalbeni prigovor tako da se, u suštini, radi o paušalno iznesenim tvrdnjama koje ni na koji način nisu obrazložene i konkretizirane. Suprotno navedenom, po ocjeni suda drugog stupnja, izreka pobijane presude nije nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude. Prvostupanjski sud je, nakon svestrane ocjene izvedenih dokaza, naveo razloge zbog kojih je sporne činjenice našao dokazanim te je u odnosu na odlučne činjenice koje se odnose na postojanje inkriminiranog kaznenog djela i krivnju optuženika dao jasne, određene, logične i uvjerljive razloge koji niti u jednom dijelu nisu proturječni sadržaju iskaza danih u ovom postupku.
7.1. Također nije u pravu optuženik kada u ovom dijelu izjavljene žalbe ističe da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije cijenio sve provedene dokaze, prvenstveno iskaze ispitanih svjedoka S. G. i N. B. što, po mišljenju ovog žalitelja, pobijanu presudu čini nezakonitom i nemogućom za ispitati. Međutim, nasuprot ovakvim tvrdnjama optuženika, valja napomenuti kako sud nije dužan dati ocjenu baš svih dokaza koji su provedeni tijekom dokaznog postupka, pa tako i ocjenu iskaza svih ispitanih svjedoka, već ocjenjuje i vrednuje samo one dokaze koji su relevantni i značajni za utvrđivanje odlučnih činjenica u konkretnom kaznenom postupku te se, u tom kontekstu, isto tako vrednuju i ocjenjuju samo iskazi onih svjedoka koji u odnosu na inkriminirani događaj i odlučne činjenice imaju neposredna ili posredna saznanja, a što u odnosu na ove svjedoke, prema podacima iz spisa predmeta, nije bio slučaj.
7.2. Nadalje ističući bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženik u žalbi tvrdi kako je pobijanom presudom prekoračena optužba, pa iako u ovom dijelu izjavljene žalbe također ne precizira o kojoj postupovnoj povredi bi se u konkretnom slučaju radilo evidentno je da isti aludira na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. u vezi s člankom 449. stavkom 1. ZKP/08. Argumentirajući ove žalbene prigovore optuženik navodi kako je prvostupanjski sud u izreci pobijane presude iz činjeničnog opisa optužnice ispustio dio u kojem je bilo opisano da je optuženik „udario više puta oštećenika u predjelu glave“, obrazlažući to činjenicom kako takvo postupanje ne proizlazi iz provedenih dokaza te je isto tako izmijenio činjenični opis na način da je ispustio dio koji je glasio „nastavio snažno stiskati za vrat oštećenika, kojom prilikom je oštećeniku slomio podjezičnu kost i time mu uzrokovao smrt“ i umjesto toga stavio dio koji glasi: „nastavio snažno stezati rukama za vrat, kojom prilikom je oštećeniku slomio podjezičnu kost i time mu uzrokovao smrt gušenjem“. Smatra da je na taj način prekoračena optužba jer je optuženik osuđen za drugo kazneno djelo, a ne za djelo iz optužnice. Međutim, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, u konkretnom slučaju ne radi se o prekoračenju optužbe. Naime, prvostupanjski je sud bio ovlašten, na temelju provedenog dokaznog postupka i utvrđenih činjenica, intervenirati u činjenični opis optužnice i isti precizirati u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem, pri čemu se samo zbog toga kod
I Kž 19/2021-13
ovakve intervencije prvostupanjskog sud, na koju u ovom dijelu žalbe ukazuje ovaj žalitelj, ne radi o činjeničnom opisu koji bi upućivao na neko drugo kazneno djelo, a ne na ono koje se optužnicom optuženiku stavlja na teret, već se u takvoj situaciji radi samo o usklađenju opisa tog istog kaznenog djela iz optužnice, sukladno utvrđenom činjeničnom stanju, ali ne na štetu optuženika. Stoga u konkretnoj situaciji, po ocjeni suda drugog stupnja, nije prekoračena optužba kako to neosnovano tvrdi optuženik.
7.3. Slijedom svega iznesenog, sud prvog stupnja nije počinio postupovne povrede koje ističe optuženik, a isto tako nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na čije postojanje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti.
8. Optuženik u žalbi ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, povezujući istu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem, smatrajući da je isti u konkretnoj situaciji postupao u nužnoj obrani, braneći se od napada oštećenika odnosno eventualno u prekoračenju granica nužne obrane. Iz samog sadržaja ovog dijela žalbe optuženika, osim navoda o institutu nužne obrane odnosno prekoračenja granica nužne obrane, proizlazi da su povrede kaznenog zakona na koje se poziva posljedica pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Dakle, ističući navedene razloge optuženik, u principu, sugerira kako se u konkretnom slučaju radi o tzv. posrednoj povredi kaznenog zakona jer smatra da je prvostupanjski sud, na ono činjenično stanje koje po stajalištu ovog žalitelja proizlazi iz provedenih dokaza (a ne na ono činjenično stanje koje je sud utvrdio), trebao primijeniti drugu pravnu normu. Međutim, pri tome treba napomenuti ovom žalitelju da se postojanje tzv. posredne povrede kaznenog zakona ocjenjuje u okvirima onog i onakvog činjeničnog stanja koje je utvrdio sud prvog stupnja, a koje je kao takvo i opisano u činjeničnom dijelu izreke presude, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni žalitelja, proizlaze iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka. To što optuženik smatra da u njegovim postupcima nema svih obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim i pri tome pobija valjanost i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja ne opravdava ovu žalbenu osnovu budući da su izrekom pobijane presude naznačeni svi bitni elementi kaznenog djela za koje je optuženik i osuđen. Stoga se ovi i ovakvi žalbeni navodi optuženika, u suštini, svode na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja pa su u ovoj drugostupanjskoj odluci i cijenjeni kod obrazlaganja te žalbene osnove.
8.1. Slijedom navedenog valja napomenuti kako sud prvog stupnja nije počinio povredu kaznenog zakona na koju u ovom dijelu žalbe upire optuženik, kao i da nije na štetu optuženika počinio neku drugu povredu kaznenog zakona na koju drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti.
9. U odnosu na žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja uvodno je potrebno napomenuti da iz sadržaja ovog dijela izjavljene žalbe proizlazi kako optuženik u suštini osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na, po njegovom mišljenju, odlučne činjenice, dok, iako je to uvodno naznačeno, nije obrazložena i argumentirana osnova nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom da nije istaknut niti jedan dokaz kojeg je sud prvog stupnja propustio
I Kž 19/2021-13
provesti i cijeniti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, već se u ovom dijelu izjavljene žalbe jedino apelira na to da se na temelju svih već izvedenih dokaza donese drugačiji, za optuženika povoljniji činjenični zaključak.
9.1. Međutim, nasuprot žalbenim navodima optuženika, po ocjeni suda drugog stupnja, činjenično stanje je od strane suda prvog stupnja u potpunosti i na pravilan način utvrđeno.
9.2. Naime, utvrđenja suda prvog stupnja u odnosu na odlučne činjenice zasnovana su prvenstveno na iskazima svjedoka N. B., B. B., D. O., M. I. i B. G., koji o samom događaju imaju posredna saznanja, ali isto tako i na dijelu obrane optuženog S. B., zapisniku o očevidu sa sačinjenim fotoelaboratom, medicinskoj dokumentaciji za oštećenika i optuženika, zapisniku o obdukciji pok. V. B. te osobito nalazu i mišljenju vještaka sudsko-medicinske, psihijatrijske, toksikološke i biološke struke pa je prvostupanjski sud, na temelju savjesne ocjene svakog dokaza zasebno i potom svih provedenih dokaza zajedno, dovodeći ih u vezu i s obranom optuženika, donio zaključke koji su u potpunosti uvjerljivi, logični i zakoniti, a tiču se upravo postojanja svih utvrđenih odlučnih činjenica, kako je to i obrazloženo u pobijanoj presudi.
9.3. Tako je u pobijanoj presudi navedeno, a što niti optuženik u svome iskazu ne osporava, da je prvostupanjski sud tijekom dokaznog postupka nesporno utvrdio kako se inkriminirani događaj odigrao upravo na nekretnini optuženika odnosno ispred njegove štale, pri čemu je, imajući u vidu čitavu dinamiku događaja, potpuno irelevantno je li tom prigodom oštećenik, kada je išao u posjetu svom prijatelju M. P., morao proći pokraj štale optuženika ili je mogao ići i nekim drugim putem te da je ovom događaju, a koji se odigrao u popodnevnim satima i kojem nisu nazočile druge osobe, prethodio i verbalni sukob koji se između optuženika i oštećenika odvijao u jutarnjim satima.
9.4. Nije u pravu optuženik kada navodeći ovu žalbenu osnovu tvrdi da je prvostupanjski sud, na temelju nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještaka dr. D. M., pogrešno zaključio kako je u konkretnom slučaju oštećenik zadao samo jedan udarac optuženiku s obzirom da je u više navrata nasrtao na njega. Naime, optuženik u svojoj obrani ističe kako ga je oštećenik dočekao ispred vrata njegove štale te ga je odmah udario rukom u predjelu lica i nosa, od kojeg udarca je on posrnuo, nakon čega mu je prišao s leđa, uhvatio ga za ramena i zatvorenom šakom ponovno udario u nos te je potom oštećenik po njemu skakao, a kada su pali na pod da su se međusobno hrvali, prevrtali i okretali, iz čega bi se moglo zaključiti da je tijekom inkriminiranog događaj isti zadobio više udaraca od oštećenika. S obzirom da nema očevidaca spornog događaja to je sud prvog stupnja, radi provjere ovakvih navoda optuženika, prvenstveno imao u vidu pročitanu medicinsku dokumentaciju za optuženika te nalaz i mišljenje sudsko-medicinskog vještaka, a kojima ovakvi navodi optuženika nisu potvrđeni. Naime, na temelju pročitane medicinske dokumentacije te nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještak pravilno je i bez bilo kakve dvojbe prvostupanjski sud utvrdio da je prilikom ovog sukoba oštećenik zadao samo jedan udarac u tijelo odnosno lice optuženika. To prvenstveno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka sudsko-medicinske struke koji je na potpuno jasan, precizan i nedvojben način naveo kako iz liječničke dokumentacije za optuženika proizlazi da je on tom
I Kž 19/2021-13
prigodom zadobio jednu ozljedu u vidu napuknuća vrška nosnih kostiju, praćeno otokom nosa, koja ozljeda je nastala udarcem tupotvrdog sredstva i najčešće se viđa kod udarca stisnutom šakom te više ozljeda u vidu oguljotina po licu i po rukama, a koje u pravilu nastaju uslijed grebanja po koži djelovanjem noktiju druge osobe. Stoga je, a imajući u vidu naprijed navedeno, pravilan zaključak suda prvog stupnja, da tijekom inkriminiranog događaja oštećenik nije zadao optuženiku više od jednog udarca šakom, jer u protivnom, a da je bilo više udaraca kako to optuženik navodi u svojoj obrani, tada bi u takvoj dinamici događanja (višekratno udaranje, padanje optuženika na tlo, skakanje oštećenika po optuženiku, hrvanje i pokušaj davljenja od strane oštećenika) bilo životno i logično da optuženik zadobije i neke druge ozljede, izuzev onih koje je naveo vještak sudsko-medicinske struke. Međutim, takve ozljede kod optuženika nisu pronađene, opisane i utvrđene pa je stoga s pravom prvostupanjski sud zaključio kako ovim dijelom iznesene obrane optuženik ustvari pokušava prikazati kako je bio višekratno napadnut od strane oštećenika, za što nema niti jednog dokaza osim njegove tvrdnje u iznesenoj obrani.
9.5. Također nije u pravu optuženik kada, pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, ističe da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kako je oštećenikov kapacitet za pružanje svrsishodnog otpora bio u značajnoj mjeri umanjen uslijed njegove znatne alkoholiziranosti, budući da je i ova odlučna činjenica od strane suda prvog stupnja na pravilan način utvrđena. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka toksikologa (list 147-160 spisa predmeta) proizlazi kako je kod oštećenika prilikom vještačenja utvrđena koncentracija etilnog alkohola u krvi od 2,07 g/kg, iz čega je vještak nedvojbeno utvrdio da je isti neposredno prije smrt bio pijan. Kada se navedena okolnost dovede u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka sudsko- medicinske struke, a iz kojeg proizlazi da je oštećenikov kapacitet za pružanje svrsishodnog otpora optuženiku zbog stanja alkoholiziranosti u kojem se nalazio odnosno pijanog stanja bio u značajnoj mjeri umanjen, dok je optuženik, kako to proizlazi iz spisa predmeta, u trenutku inkriminiranog događaja bio trijezan, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je, imajući u vidu stanje u kojem su se nalazili, oštećenik bio inferioran u odnosu na optuženika i njegove mogućnosti aktivnog i efikasnog otpora optuženiku bile su u značajnoj mjeri umanjene odnosno reducirane upravo zbog stanja alkoholiziranosti u kojem se nalazio.
9.6. Isto tako nije u pravu ovaj žalitelj kada, osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, tvrdi da je prvostupanjski sud propustio na pravilan način cijeniti činjenicu da se inkriminirani događaj odigrao ispred štale, na posjedu u vlasništvu optuženika, te da je oštećenik kritičnog dana s namjerom prošao upravo tim putem, iako je imao i drugi, kraći put do prijatelja kojeg je namjeravao posjetiti, a kako bi na taj način isprovocirao fizički sukob s optuženikom s obzirom da su to jutro prethodno već imali jedan verbalni sukob. Međutim, suprotno ovakvim navodima optuženika, prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi cijenio činjenicu da je ovom inkriminiranom događaju prethodio jedan verbalni sukob koji se u jutarnjim satima također odigrao između optuženika i oštećenika, te je navedenu okolnost s pravom vrednovao kao doprinos oštećenog V. B. predmetnom događaju. Naime, tijekom ovog postupka nije bilo sporno da prije ovog događaja optuženik i oštećenik nisu bili u dobrim odnosima zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa, a zbog čega su i to jutro već bili u međusobnom verbalnom sukobu. Međutim, navedena okolnost ne znači da je
I Kž 19/2021-13
oštećenik, prolazeći pokraj štale optuženika, na taj način želio isprovocirati fizički sukob s optuženikom i da je, upravo zbog međusobno poremećenih odnosa, trebao izabrati neki drugi put, a ne taj, s obzirom da kao slobodan građanin može sam birati put kojim će ići u posjetu svome prijatelju. Stoga, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, tu okolnost, odnosno odabir puta kojim će se kretati i koji vodi pokraj štale optuženika, sud prvog stupnja s pravom nije cijenio kao doprinos oštećenika nastanku inkriminiranog događaja.
9.7. I na koncu nije u pravu optuženik kada tvrdi kako je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio i zaključio da je u konkretnoj situaciji on, a ne oštećenik, bio napadač, budući da, po ocjeni ovog žalitelja, iz njegove obrane i provedenih dokaza proizlazi da je on u konkretnom slučaju djelovao kako bi zaštitio svoj život od istovremenog protupravnog napada oštećenika odnosno da je postupao u nužnoj obrani ili eventualno u prekoračenju granica nužne obrane. Međutim, suprotno ovakvom žalbenom prigovoru optuženika, prvostupanjski je sud pravilnom analizom i ocjenom svih provedenih dokaza na potpuno nedvojben način utvrdio sve one odlučne činjenice i bitne okolnosti predmetnog događaja na temelju kojih je s valjanim razlozima, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, zaključio da je optuženik kritične zgode poduzeo upravo onu radnju koja je opisana u činjeničnom dijelu izreke pobijane presude, a u kojoj se stječu svi subjektivni i objektivni elementi bića kaznenog djela ubojstva iz članka 110. KZ/11. Prije svega valja istaći da je sud prvog stupnja s pravom prihvatio kao vjerodostojne i uvjerljive iskaze ispitanih svjedoka D. O., N. B. i B. B. u kojima su oni u bitnim dijelovima na suglasan način izjavili kako im je optuženik, neposredno nakon samog događaja, rekao da je „udavio rukama“ odnosno „ubio“ oštećenog V. B.. S obzirom da nije bilo neposrednih očevidaca spornog događaja to je prvostupanjski sud, potpuno ispravno, dinamiku samog događaja mogao utvrditi jedino na temelju obrane optuženika, materijalnih tragova pronađenih na mjestu događaja i nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještaka, pri čemu je upravo nalaz i mišljenje ovog vještaka bio presudan za utvrđivanje odlučnih činjenica.
9.8. Naime, navedeni vještak je u svom nalazu i mišljenu naveo kako je fizički sukob između optuženika i oštećenika započeo dok su se obojica nalazila u uspravnom položaju i u dinamici samog događaja prvotno su kod obojice nastale ozljede nosa kao posljedica razmjene udaraca šakom, pri čemu je optuženik, suprotno njegovim navodima u obrani, zadobio samo jedan udarac u predjelu nosa, a oštećenik najmanje dva udarca stisnutom šakom. U daljnjem tijeku događaja, kako to navodi vještak, došlo je do pada oštećenika na tlo, da bi potom optuženik sjeo na njegov trup i uhvatio ga rukama u predjelu vrata, stežući ga oko vrata, na što se oštećenik pokušavao osloboditi stiska braneći se rukama i nogama, pri čemu su nastale oguljotine po licu i rukama optuženika, međutim u tome nije uspio jer ga je optuženik nastavio snažno stezati rukama u predjelu vrata sve do trenutka dok nije nastupio smrtni ishod. Kod takvog stanja stvari, uz nesporno utvrđenu činjenicu da tom prigodom nije bilo očevidaca ovog sukoba, iako prvostupanjski sud nije imao razloga ne prihvatiti kao uvjerljivu obranu optuženika da je oštećenik bio taj koji je prvi zadao udarac sa šakom u glavu, i po ocjeni drugostupanjskog suda, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, uslijed ovakvog postupanja oštećenika nije se radilo o tako ozbiljnom ugrožavanju života i tijela optuženika s obzirom da su tom prigodom
I Kž 19/2021-13
kod njega nastale samo lakše tjelesne ozljede. Osim toga, iz cjelokupnog ponašanja optuženika kritičnog dana vidljivo je da je on spremno prihvatio najprije verbalni sukob s oštećenikom tijekom jutra, a potom, tijekom popodnevnih sati, i fizički sukob s tim istim oštećenikom , kada mu je uzvratio udarajući ga također s šakama u predjelu glave. Stoga takvo postupanje optuženika i oštećenika pretpostavlja pristanak obje sukobljene strane na fizički sukob pa se tada niti jedna od tih strana u sukobu, bez obzira tko je prvi započeo sukob, ne može pozivati na nužnu obranu, a onda posljedično tome niti na njezino prekoračenje, kako to čini optuženik u svojoj obrani, a u čemu ustrajava i u podnesenoj žalbi na prvostupanjsku presudu. U tom pogledu sud prvog stupnja potpuno ispravno zaključuje da ovakvo postupanje oštećenika, a koje je prethodilo ovakvoj naknadnoj reakciji optuženika, iako nedvosmisleno predstavlja napad i provokaciju usmjerenu na optuženika, nije bilo takve naravi, intenziteta i karaktera da bi zbog toga predstavljalo neku vidljivu i ozbiljnu opasnost za život i tjelesni integritet optuženika. I po ocjeni suda drugog stupnja pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je i optuženik u konkretnoj situaciji, svojim takvim postupanjem, pokazao kako je i on, u svakom pogledu, pripravan za eventualni obračun odnosno fizički sukob s oštećenikom, ako do njega u bilo kojem trenutku dođe. Sve ove utvrđene okolnosti, po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, otklanjaju žalbene tvrdnje optuženika da je on postupao u stanju nužne obrane, a kako bi se obranio od napada oštećenika odnosno da je eventualno postupao u prekoračenju granica nužne obrane, jer osoba koja je od samog početka bila spremna i na fizički sukob, ne može se pozivati na nužnu obranu, a shodno tome niti na prekoračenje granica nužne obrane.
9.9. Što se tiče dijela žalbe optuženika u kojem isti navodi da je djelo počinio uslijed stanja jake prepasti uzrokovane napadom oštećenika treba reći da iz podataka u spisu predmeta ne proizlazi da bi optuženik bio doveden u takvo stanje bez svoje krivnje napadom oštećenika. Naime, prema mišljenju vještaka psihijatra dr. A. S. proizlazi da je optuženik tempore criminis bio smanjeno ubrojiv, ali ne bitno, a kazneno djelo je počinio „u stanju pojačane agitacije i straha za svoj život, bez naznaka psihotičnosti ili neke dublje psihičke rastrojenosti“. Po mišljenju vještaka psihijatra radi se o takvom intenzitetu straha koji je uobičajen u situaciji pojačane agitacije i ne radi se o patološkom intenzitetu straha koji bi se mogao povezati s nekim ozbiljnim psihičkim poremećajem, a koji bi onda mogao eventualno poticajno djelovati na činjenje ovog kaznenog djela. S obzirom da je optuženik bio u stanju uredno rekonstruirati predmetni događaj, da je neposredno nakon samog događaja išao kod svog brata i tom prigodom mu rekao „ubio sam V.“ sve to u svojoj ukupnosti, po mišljenju vještaka psihijatra, ukazuje na činjenicu da je optuženik čitavo vrijeme sukoba bio svjestan cjelokupne situacije te je stoga bio u mogućnosti predvidjeti ishod svog agresivnog čina i zaustaviti se na vrijeme da je to htio. Slijedom navedenog pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da optuženik ovo kazneno djelo nije počinio u stanju jake prepasti u koje bi eventualno bio doveden, bez svoje krivnje, napadom oštećenika pa, i po ocjeni suda drugog stupnja, u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke neophodne za postojanje kaznenog djela usmrćenja iz članka 112. stavka 1. KZ/11., a na koje u ovom dijelu izjavljene žalbe posredno upire optuženik.
I Kž 19/2021-13
9.10. Stoga, uslijed svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, činjenično stanje je, protivno tvrdnjama optuženika, u potpunost i na pravilan način utvrđeno te je sud prvog stupnja postupanje optuženika, kako je to činjenično opisano u izreci pobijane presude, ispravno pravno označio kao kazneno djelo ubojstva iz članka 110. KZ/11., pa se i u tom dijelu žalba optuženika također ukazuje neosnovanom.
10. Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik smatra da je izrečena kazna preblaga i neprimjerena stupnju krivnje optuženika i težini počinjenog kaznenog djela, dok optuženik navodi kako je izrečena kazna prestroga.
10.1. Državni odvjetnik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud optuženiku za počinjeno kazneno djelo izrekao preblagu kaznu, pri čemu je dao preveliki značaj utvrđenim olakotnim okolnostima, dok nije na dovoljno primjeren način cijenio i vrednovao okolnosti koje se odnose na težinu počinjenog djela, visok stupanj kriminalne volje i upornu agresivnost tijekom inkriminiranog događaja, smatrajući da se tako blagom kaznom neće ostvariti sve svrhe kažnjavanja, prvenstveno svrha specijalne i generalne prevencije.
10.2. S druge strane optuženik smatra da je prvostupanjski sud, imajući u vidu njegove godine života i narušeno zdravstveno stanje (kila, prostata i slabiji vid), trebao izreći blažu kaznu od ove koja je izrečena pobijanom presudom.
10.3. Međutim, razmatrajući izrečenu kaznu, nasuprot ovakvim žalbenim navodima državnog odvjetnika i optuženika, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio i pritom ispravno vrednovao sve one okolnosti koje, u smislu članka 47. KZ/11., utječu na odabir vrste i mjere kazne, a kako bi se upravo tom kaznom u potpunosti ostvarile zakonske svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11. Tako je prvostupanjski sud s pravom optuženiku kao olakotno cijenio činjenicu njegove dosadašnje neosuđivanosti, stanje bitno smanjene ubrojivosti te doprinos koji je oštećenik dao nastanku ovog predmetnog događaja, dok je kao otegotne okolnosti potpuno ispravno cijenio činjenicu njegove nekritičnosti u odnosu na utvrđeno protupravno postupanje, njegovu nepopustljivost, naročito izraženu agresivnost tijekom inkriminiranog događaja i visok stupanj kriminalne volje.
10.4. S obzirom na navedeno kazna zatvora u trajanju deset godina, a koja je pobijanom presudom izrečena optuženiku, ukazuje se, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjerenom kako počinjenom kaznenom djelu i težini nastalih posljedica, tako i samoj ličnosti počinitelja, stupnju njegove krivnje, životnoj dobi u kojoj se nalazi (rođen 1948.), pobudama zbog kojih je kazneno djelo počinjeno, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra odnosno svim okolnostima pod kojima je ovo kazneno djelo počinjeno. Navedenom kaznom na potpuno nedvosmislen način izrazit će se jasna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, njome će se prvenstveno utjecati na optuženika kako se u svom budućem životu više ne bi ponašao na ovako neprimjeren i društveno neprihvatljiv način i kako više ne bi činio kaznena djela s elementima nasilja, ali isto tako poslat će se poruka i drugim članovima društvene zajednice kako ovakva neprimjerena i neadekvatna reakcija optuženika u konkretnoj situaciji nije odgovarajući i društveno prihvatljiv način za rješavanje konfliktnih
I Kž 19/2021-13
situacija. Njome će se istovremeno utjecati na svijest građanstva o pogibeljnosti i nedopustivosti činjenja kaznenih djela te opravdanosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Na taj način, ovakvom kaznom, prvenstveno će se ispuniti zahtjevi specijalne i generalne prevencije, a istovremeno će se ostvariti i druge svrhe kažnjavanja propisane kaznenim zakonom.
10.5. Stoga, imajući u vidu sve naprijed navedene okolnosti, strožom kaznom, za koju se zalaže državni odvjetnik, ali isto tako i blažom kaznom na koju apelira optuženik, ne bi se ostvarile sve svrhe kažnjavanja propisane kaznenim zakonom.
11. Nisu u pravu oštećenici B. B. i N. B. kada se žale zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu.
11.1. Ističući žalbeni prigovor koji se odnosi na odluku o kazni oštećenici navode kako je izrečena kazna, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, preblaga. Međutim, oštećenici ispuštaju iz vida činjenicu da isti nisu ovlašteni podnositi žalbu zbog odluke o kazni za kaznena djela za koja se progon poduzima po službenoj dužnosti, kao što je to ovdje bio slučaj. Naime, člankom 464. stavkom 4. ZKP/08. propisano je da oštećenik može pobijati presudu zbog odluke suda o njegovim troškovima kaznenog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Jedino u situaciji kada je državni odvjetnik preuzeo progon od oštećenika kao tužitelja, a što ovdje nije bio slučaj, oštećenik može podnijeti žalbu zbog svih osnova zbog kojih se presuda može pobijati, pa tako i zbog odluke o kazni. Zbog navedenog žalba oštećenika u dijelu u kojem se žale zbog odluke o kazni nije dopuštena.
11.2. Žaleći se zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu oštećenici smatraju da je prvostupanjski sud pobijanom presudom istima trebao dosuditi postavljeni imovinskopravni zahtjev na ime duševne boli zbog smrti bliskog srodnika (B. B. iznos od 330.000,00 kuna, a N. B. iznos od 225.000,00 kuna), s obzirom da je navedeni zahtjev postavljen u skladu s izmjenama „Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2020. godine“. Međutim, nasuprot ovakvim tvrdnjama oštećenika, odluka prvostupanjskog suda u odnosu na postavljeni imovinskopravni zahtjev je pravilna i zakonita. Naime, radi se o zahtjevu koji se odnosi na naknadu tzv. nematerijalne štete, a da bi se takvom zahtjevu eventualno udovoljilo tijekom kaznenog postupka bi se u tom pogledu morale utvrđivati sve relevantne činjenice koje se odnose na taj vid štete. S obzirom na navedeno pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako podaci koji su pribavljeni u kaznenom postupku ne pružaju pouzdanu osnovu niti za potpuno, a niti za djelomično presuđenje u odnosu na postavljeni imovinskopravni zahtjev te da bi izvođenje dokaza u tom pravcu u znatnoj mjeri odugovlačilo sam kazneni postupak, pa su oštećenici s pravom upućeni u parnični postupak radi ostvarenja svog imovinskopravnog zahtjeva. Stoga je i u ovom dijelu žalba oštećenika neosnovana.
12. Slijedom svega naprijed navedenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik, optuženik i oštećenici pobijaju prvostupanjsku presudu, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., žalbe državnog odvjetnika, optuženika i oštećenika odbiti kao neosnovane, potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove presude.
I Kž 19/2021-13
Zagreb, 2. veljače 2022.
Predsjednica vijeća:
Vesna Vrbetić, v.r.
