REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 44/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. B., OIB ..., vl. obrta B. B., K., kojeg zastupaju punomoćnici N. S. R. , N. S. R. i M. Š. odvjetnici u Z., protiv tuženika A. v. d.d., OIB ..., K. T., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4064/13-6 od 10. veljače 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-7974/11 od 22. studenoga 2012., u sjednici vijeća održanoj 2. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos 486.552,07 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 17. ožujka 2009. do isplate po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih ugovora a točkom II. izreke mu je naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu 52.925,00 kn, sve u roku 8 dana.

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Djelomično se odbija kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7974/11 od 22. studenoga 2012. u dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos od 359.506,88 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. ožujka 2009. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te u dijelu točke II. izreke kojim je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 29.801,00 kn u roku od osam dana.

II. Djelomično se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-7974/11 od 22. studenoga 2012. u dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos od 127.045,19 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. ožujka 2009. do isplate te u dijelu kojim je tuženiku naloženo na iznos od 359.506,88 kn platiti zakonsku zateznu kamatu po stopi većoj od stope koja se dobije uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i u dijelu točke II. izreke kojim je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 23.124,00 kn te sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 127.045,19 kn (stodvadesetsedamtisućačetrdesetpet kuna i devetnaest lipa) sa zakonskim zateznim kamatama od 17. ožujka 2009. do isplate kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate po stopi većoj od stope koja se dobije uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena na iznos od 359.606,88 kn (tristopedesetdevettisućašestošest kuna i osamdesetosam lipa) od 17. ožujka 2009. do isplate.

2. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 23.124,00 kn (dvadesettritisućestodvadesetčetiri kune).

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 6.250,00 kn (šesttisućadvjestopedeset kuna).“

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj, navodeći da istu podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu preinači, podredno da ju ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

5. Revizija nije osnovana.

6. Sukladno odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1.ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna;

2.ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa;

3.ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ovog Zakona.

7. Prema odredbi čl. 373.a. ZPP drugostupanjski sud će presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe:

1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili

2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.

8. U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, budući da je drugostupanjska presuda donesena prema odredbi članka 373. a. ZPP.

9. Prema odredbi čl. 392. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

10. Suprotno navodima revizije sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi.

11. Premda tužitelj revizijom pobija presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, u obrazloženju tih revizijskih razloga u bitnome osporava i činjenična utvrđenja sudova prvog i drugog stupnja. Stoga slijedi da tužitelj pobija drugostupanjsku presudu i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.

12. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

13. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 486.552,07 kuna na ime povrata uplaćene prve rate kupoprodajne cijene poslovnog prostora kojeg je na temelju Predugovora trebao kupiti od tuženika, a s obzirom da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu i predao predmetni prostor tužitelju u posjed, iz kojeg razloga je po mišljenju tužitelja došlo do raskida predmetnog Predugovora.

14. Pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su stranke 4. ožujka 2008. sklopile Predugovor kojim je ugovorena kupoprodaja poslovnog prostora površine 113 m2 u stambeno poslovnom objektu K2 u K. u iznosu od 170.850,00 EUR + PDV u protuvrijednosti u kunama,

- da je čl. 3. Predugovora ugovoreno plaćanje tri rate - prva rata od 55.000,00 EUR plativo u kunama do 10. travnja 2008., druga rata 82.000,00 EUR do 30. travnja 2009. i treća rata 33.850,00 EUR u roku 30 dana nakon što prodavatelj završi poslovni prostor i pozove kupca na primopredaju tog prostora te da je ugovoreno za slučaj da kupac odustane od ugovora prodavateljevo je pravo zadržati kaparu u protuvrijednosti iznosa od 17.085,00 EUR, a preostali iznos uplaćene cijene vratiti kupcu,

- da je čl. 4. Predugovora ugovoreno da kupac stupa u posjed nekretnine odmah po sklapanju konačnog ugovora o kupoprodaji, a čl. 5. se prodavatelj obvezuje da će u slučaju prekoračenja ugovorenog roka stupanja u posjed tj. prekoračenja roka 31. prosinca 2009. na zahtjev kupca izvršiti kupcu povrat uplaćenih sredstava na ime kupoprodajne cijene u slučaju da prodavatelj ne završi objekt i ne pozove kupca na primopredaju poslovnog prostora do 1. lipnja 2010., prodavatelj se obvezuje kupcu isplatiti zateznu kamatu od 7% godišnje počev od 1. siječnja 2010. pa do primopredaje poslovnog prostora,

- da je tužitelj 17. ožujka 2009. tuženiku na ime prve rate uplatio iznos od 486.552,07 kn,

- da je tužitelj uputio tuženiku dopis bez datuma kojim ga poziva na izvršenje obveze obzirom da do „današnjeg dana niste pozvali na preuzimanje poslovnog prostora, a zgrada nije niti približno u fazi završetka“, te tužitelj poziva tuženika na povrat uplaćenih sredstava,

- da je tužitelj kupio drugi poslovni prostor,

- da su stranke dogovorile umjesto plaćanja druge rate zamjenu umjesto ispunjenja na način da se tužitelj obvezao za sporni objekt izraditi i ugraditi PVC stolariju što nije izvršio.

15. Na temelju navedenog prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da je tužitelj osnovano raskinuo ugovor, a prije toga tuženiku dao dodatnu mogućnost ispunjenja obveze predajom ugovorenog poslovnog prostora, dakle da je postupio sukladno odredbi čl. 362. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO). Ugovor da je valjano raskinut i na temelju odredbe čl. 363. ZOO-a, jer je sud utvrdio da tuženik kao prodavatelj nije ispunio svoju obvezu do ugovorenog roka, a niti do zaključenja glavne rasprave te da je stoga razvidno da svoju obvezu i neće ispuniti. Stoga je tuženiku na temelju odredbe čl. 368. ZOO-a naloženo vratiti iznos novca uplaćenog na ime kupoprodajne cijene.

16. Drugostupanjski sud je primjenjujući odredbu čl. 373. a. ZPP djelomično preinačio prvostupanjsku presudu smatrajući da je ista zahvaćena bitnom povredom parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP kao i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Drugostupanjski sud smatra da se dopis bez datuma (l 12 spisa) ne može smatrati tužiteljevom izjavom o raskidu ugovora, obzirom da tužitelj i sam nije izvršio svoje ugovorne obveze (isplatio prvu ratu sa godinu dana zakašnjenja), već da je tužitelj samo sukladno ugovornim odredbama imao pravo na odustanak od ugovora, a u kojem slučaju tuženik ima pravo na zadržavanje ugovorenog iznosa kapare.

17. Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

18. Predmetnim predugovorom nije ugovoren fiksni rok izvršenja tuženikove obveze koja se sastoji u predaji poslovnog prostora kupcu tj. tužitelju s obzirom da čl. 5. daje tuženiku nekoliko mogućnosti glede roka primopredaje poslovnog prostora i različita prava i obveze za slučaj prekoračenja roka do 31. prosinca 2009. odnosno 1. lipnja 2010. Stoga nije osnovana tužiteljeva tvrdnja da je prekoračenje roka predaje nekretnine do 31. prosinca 2009. dovelo do raskida ugovora i prava tužitelja na zahtijevanje isplate uplaćenog dijela kupovnine, sukladno čl. 361. st. 1. ZOO koja propisuje da se ugovor raskida po samom zakonu kad je ispunjenje obveze u određenom roku bitan sastojak ugovora.

19. Međutim, nije došlo niti do raskida ugovora iz čl. 362. ZOO koja propisuje da kada ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje, ali ako vjerovnik želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje, odnosno čl. 363. ZOO koja određuje da vjerovnik može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku.

19.1. Naime, kako to drugostupanjski sud pravilno zaključuje sadržaj dopisa bez datuma kojim tužitelj poziva tuženika na povrat uplaćenih sredstava s obzirom da ga tuženik do tog dana nije pozvao na preuzimanje poslovnog prostora, a zgrada nije niti približno u fazi završetka, kao i da je tužitelj po opomeni svog poslovnog partnera prisiljen kupiti drugi poslovni prostor iz razloga što tuženik nije u mogućnosti dati predmetni poslovni prostor na preuzimanje u kratkom roku, ne daje osnov za zaključak da bi tužitelj tim dopisom dao tuženiku naknadni rok za ispunjenje, kao niti da raskida ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje jer iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti niti u naknadnom roku.

20. S obzirom na navedeno kao i na utvrđene činjenice da tužitelj također nije ispunio svoje ugovorne obveze, odnosno prvu ratu kupoprodajne cijene je isplatio 17. ožujka 2009. umjesto kako je to ugovoreno do 10. travnja 2008. tužitelj nije raskinuo predmetni predugovor već je sukladno odredbi čl. 3. Predugovora od predmetnog ugovora odustao.

21. Odredbom čl. 3. st. 2. predmetnog Predugovora stranke su ugovorile: „U slučaju da kupac odustane od ovog Predugovora, prodavatelj ima pravo zadržati kaparu tj. 10% od ukupne kupoprodajne cijene, odnosno iznos od 17.085,300 EUR, i preostali iznos uplate Prodavatelj mu vraća, a u slučaju da prodavatelj odustane od ovog Predugovora, dužan je kupcu vratiti kaparu i sve uplate na ime kupoprodajne cijene za poslovni prostor i prodavatelj je dužan platiti kupcu 17.0850,00 EUR ugovorne kazne.“

22. Stoga pravilno drugostupanjski sud zaključuje da se tuženik s pravom pozivao na navedenu ugovornu odredbu i tužiteljevo postupanje ocijenio odustajanjem tužitelja od spornog ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora te da kada se uzme u obzir sadržaj ugovornih odredbi iz čl. 3. i čl. 5. Ugovora, činjenica tužiteljevog neizvršavanja i neurednog izvršavanja ugovornih obveza, činjenica da je tužitelj kupio drugi poslovni prostor, proizlazi kao logičan zaključak o tužiteljevu odustajanju od ugovora sukladno odredbi čl. 3. tog ugovora.

23. Pravilnom primjenom sadržaja ugovornih odredaba kao i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je ocijeniti da tužitelj nije mogao osnovano izjaviti tuženiku raskid ugovora, kako zbog neizvršavanja vlastitih ugovornih obveza, tako i zbog nepostupanja koje je propisano zakonom kao pretpostavka raskida ugovora zbog neispunjenja ugovorne obveze, ali je sukladno ugovornoj volji stranaka tužitelj imao pravo na odustanak od ugovora, a tuženik kao prodavatelj u tom slučaju pravo na zadržavanje ugovorenog iznosa kapare. Slijedom navedenog tuženik ima pravo zadržavanja iznosa od 17.085,00 EUR u protuvrijednosti u kunama kao kapare, što prema ugovorenom srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate od uplaćenog iznosa od 486.552,00 kn odgovara iznosu od 127.045,19 kuna.

24. Neosnovan je i tužiteljev revizijski prigovor da je drugostupanjski sud pogrešno preinačio prvostupanjsku odluku u pogledu dosuđene kamate. Pravilno drugostupanjski navodi da prema pravnom shvaćanju s 18. sjednice Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 10. lipnja 2013.: „Zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za osam postotnih poena duguje dužnik trgovac ili osoba javnog prava samo za kašnjenje u ispunjenju novčanih obveza neposredno proizašlih iz trgovačkog ugovora ili ugovora između trgovca i osobe javnoga prava.“

24.1. Sukladno navedenom shvaćanju, a obzirom da se u konkretnom slučaju radi o vraćanju novca kojeg je jedna strana primila na temelju ugovora od kojeg je odustala, pa stoga taj ugovor više ne postoji, tužitelju je pravilno na temelju odredbe čl. 29. st.

2. ZOO dosuđena kamata po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za pet postotnih poena.

22. Radi svega navedenog, a na temelju čl. 393. ZPP valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

Zagreb, 2. veljače 2022.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.