REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2274/2017-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja S. L., pok. L., OIB …, II- tužitelja V. L. pok. L., OIB …, oba iz V. i III-tužiteljice A. A., rođ. L., K., OIB …, svi zastupani po punomoćniku Z. F., odvjetniku u S. G., protiv I-tuženika I. D., pok. Đ. K., S., , II-tuženika Z. D., pok. Đ. K., Z., i III-tuženika D. D., pok. J., S., zastupan po punomoćnici L. K., odvjetnici iz S. i IV-tuženika Ž. - D. P. iz S., radi utvrđenja prava vlasništva i ispravka uknjižbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-930/2017-2 od 14. lipnja 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu poslovni broj P-3910/15 od 16. ožujka 2017., u sjednici održanoj 2. veljače 2022.,
p r e s u d i o j e:
Prihvaća se revizija I-tužitelja S. L., II-tužitelja V. L. i III-tužiteljice A. A. te se preinačava presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-930/2017-2 od 14. lipnja 2017. i sudi:
„Odbija se žalba III tuženika i glede točke 2. i 3. presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu poslovni broj P-3910/15 od 16. ožujka 2017.“.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:
„1. Utvrđuje se da su tužitelji vlasnici nekretnina označenih kao čes. zem. 371 i 372, zul. 17, k.o. V., za 5/12 dijela, i to svaki za po 5/36 dijela prava vlasništva.
2. Ovlašteni su tužitelji ishoditi uknjižbu prava vlasništva nekretnina označenih kao čes. zem. 371 i 372, zul. 17, k.o. V., za 5/12 dijela, i to svaki za po 5/36 dijela prava vlasništva, uz prethodni izbris u cijelosti prava vlasništva sa imena tuženika, a što su ovi dužni trpjeti.
3. Dužni su tuženici ad 2 i 3/ solidarno naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 14.703,20 kn, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“.
2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba III-tuženika D. D. i potvrđena je presuda suda prvog stupnja pod I izreke, dok je prihvaćena žalba III-tuženika i preinačena je presuda suda prvog stupnja tako da su tužitelji odbijeni s tužbenim zahtjevom kao pod 2. izreke presude suda prvog stupnja.
3. Dakle tužitelji su odbijeni sa zahtjevom kojim traže da su tuženici dužni trpjeti da se tužitelji upišu u zemljišne knjige na nekretninama koje su predmet zahtjeva uz prethodno brisanje prava vlasništva sa imena i vlasništva tuženih.
4. Protiv presude suda drugog stupnja u dijelu u kojem su tužitelji odbijeni sa zahtjevom (kao od točkom 3. obrazloženja) tužitelji podnose reviziju na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08-ispravak, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pitanja koje ocjenjuje važnim za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni koje se svodi na dilemu može li tužitelj koji je stekao pravo vlasništva na temelju zakona osnovano zahtijevati i da je tuženik dužan trpjeti upis tužitelja kao vlasnika u zemljišnim knjigama uz istovremeno brisanje tuženikova prava vlasništva.
Kao argumentaciju važnosti tužitelji ističu da postoji različita pravna shvaćanja sudova drugog stupnja glede ovog materijalnopravnog pitanja te kao argument za tu tvrdnju prilažu presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1357/2015. od 17. ožujka 2016. (list 234-240 spisa) kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Služba u Starom Gradu poslovni broj P-4084/2015 od 6. svibnja 2015. (list 241 do 247 spisa).
5. Na reviziju odgovorio je III-tuženik.
6. Revizija je osnovana.
7. Sukladno odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a stranke u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,
2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,
3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.
U reviziji iz st. 2. ovog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
8. Iz podataka u spisu slijedi da je sud drugog stupnja u pobijanoj presudi zauzeo pravno shvaćanje kako slijedi:
„Dosjelost je originarni način stjecanja prava vlasništva na temelju zakona, što znači da onaj koji je glede neke stvari ispunio zakonske pretpostavke, stječe samim tim pravo vlasništva na stvari u trenutku ispunjenja tih pretpostavki. Dakle, pravni učinci dosjelosti nastupaju po samom pravu (ipso jure). Stoga nije bilo potrebe utvrđivati da su tužitelji ovlašteni ishodit uknjižbu prava vlasništva uz prethodni izbris u cijelosti prava vlasništva s imena tuženika, a što su oni dužni trpjeti. Taj dio tužbenog zahtjeva predstavlja sadržaj brisovne tužbe prema čl. 129. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj:91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09, - dalje:ZV) na koji ima pravo samo osoba koja je bila upisana kao vlasnik nekretnine, a što ovdje nije slučaj, pa je u tome dijelu prvostupanjska presuda preinačena i odbijen tužbeni zahtjev.“.
9. S druge strane Županijski sud u Splitu u presudi poslovni broj Gž-1357/2015 potvrđujući presudu suda prvog stupnja potvrđuje i dio presude suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženicima trpjeti da se tužitelji upišu u zemljišne knjige kao vlasnici uz istovremeno njihovo brisanje prava vlasništva, što znači da Županijski sud u Splitu za razliku Županijskog suda u Osijeku smatra da tužitelj kada stječe pravo vlasništva na temelju zakona ima pravo tražiti od tuženika i činidbu koja se sastoji od trpljenja upisa tužitelja kao vlasnika u zemljišne knjige.
10. Dakle postoje o istom materijalnopravnom pitanju oprečni stavovi dva županijska suda, pa su stoga ostvarene pretpostavke za dopustivost revizije u smislu čl. 382. st.
2. ZPP-a.
11. U ovom stupnju postupka nje sporno da su tužitelji utvrđeni suvlasnicima nekretnine pobliže opisane u izreci presude suda prvog stupnja stoga što su vlasništvo stekli temeljem zakona, dosjelošću.
12. Glede pitanja koje je u ovom stupnju postupka sporno ovaj sud je izrazio pravno shvaćanje u više odluka pa tako i u rješenju broj Rev-1873/12 od 3.srpnja 2018. gdje je rečeno:
„Naime za prvo pitanje je ocijenjeno da ispunjava sve propisane kriterije za dopuštenost revizije propisane odredbom čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.
U odnosu na navedeno pitanje Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje u svojoj odluci Rev-307/06-2, Gzz-12/06-2 od 20.lipnja 2006. koje glasi:
„Upisom u zemljišnu knjigu pravo vlasništva stječe se temeljem pravnog posla, kako je to propisano odredbama čl. 119. do 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine» broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00. i 114/01), a temeljem drugih pravnih osnova (odluka suda, nasljeđivanje, na temelju zakona) pravo vlasništva se stječe kada se ispune u zakonu propisane pretpostavke.
U konkretnom slučaju prvostupanjskom presudom je utvrđeno da su tužitelji stekli pravo vlasništva na spornoj nekretnini i u tom dijelu presuda je postala pravomoćna jer je potvrđena presudom suda drugog stupnja. U zahtjevu za zaštitu zakonitosti je navedeno da se podiže «protiv dijela presude kojim je određena uknjižba prava vlasništva». Ne pobija se u dijelu u kojem je potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je utvrđeno da je tužitelj V. H. stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini u 1/2 dijela, tužiteljica M. H. u 1/4 i tužitelj A. H. također u 1/4 dijela. S obzirom na činjenicu da su tužitelji stekli pravo vlasništva, što je utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom, ovaj sud nije u mogućnosti ispitivati postojanje valjanog pravnog osnova i načina stjecanja. Pitanje mogućnosti postojanja prava vlasništva na pomorskom dobru irelevantno je s obzirom na to da je pravomoćno odlučeno da su tužitelji stekli pravo vlasništva. Presude sudova nižeg stupnja u dijelu u kojem je suđeno da je tužena dužna trpjeti da tužitelji «temeljem ove presude po njenoj pravomoćnosti» ishode uknjižbu prava vlasništva nisu nepravilne ni nezakonite, jer onaj tko je vlasnik nekretnine ima pravo ishoditi upis svoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi. Dio izreke presude suda prvog stupnja kojim se tužiteljima dopušta da ishode uknjižbu prava vlasništva u skladu je s pravomoćnim dijelom presude kojim je utvrđeno da su oni stekli pravo vlasništva. Izreka presude, kojom bi se utvrdilo da su tužitelji stekli pravo vlasništva nekretnine, a odbio njihov zahtjev da je tužena to dužna priznati i trpjeti da tužitelji ishode uknjižbu prava vlasništva, bi bila proturječna. Ovaj sud stoga ne može preinačiti presude sudova nižeg stupnja «u dijelu gdje je utvrđena uknjižba prava vlasništva» tako da taj dio tužbenog zahtjeva odbije, kako se predlaže u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, jer pravo na upis u zemljišnu knjigu proizlazi iz prava vlasništva nekretnine, koje (pošto je utvrđeno pravomoćnom presudom) ne može biti predmet ispitivanja.“
Iz navedenog slijedi da je o naznačenom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, pa je odbijanjem prijedloga za upis prava vlasništva u zemljišne knjige pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Stoga je valjalo ukinuti rješenje po čl. 380. st. 1. toč. 3. ZPP i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.“.
13. Dakle, kada je presudom utvrđeno da je pravo vlasništva tužitelja stečeno na temelju zakona preostali dio tužbenog zahtjeva kojim se tužitelj ovlašćuje ishoditi uknjižbu stečenog prava vlasništva uz brisanje tog prava s upisanog imena uz obvezu trpljenja takvog upisa od strane tuženika je također osnovan.
14. Slijedom svega gore navedenog valjalo je reviziju tužitelja prihvatiti i odlučiti kao u izreci ove presude na temelju odredbe čl. 395. ZPP-a.
Zagreb, 2. veljače 2022.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud, v.r.
