REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2680/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. d.o.o., OIB: ..., V., kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u K., protiv tuženika Grada Karlovca, OIB: ..., K., kojeg zastupa punomoćnik Z. Ž., odvjetnik u K., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-3447/16- 3 od 27. ožujka 2019., kojom je djelomično potvrđena, te djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-3114/13 od 31. ožujka 2016., u sjednici vijeća održanoj 2. veljače 2022.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik isplati na ime naknade štete iznos od 3.524.875,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. I.). Naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka u iznosu od 132.150,00 kn (toč. II.). Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 44.657,00 kn (toč. III.), kao i u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 176.200,00 kn (toč. IV.).
2. Presudom suda drugoga stupnja odbijene su žalbe stranaka i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I. i II., u dijelu pod toč. III. kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 44.050,00 k, kao i toč. IV. (toč. I.) Preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. III. i to na način da je tužitelj obvezan tuženiku naknadi i daljnji trošak postupka u iznosu od 625,00 kn (toč. II.), dok je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženik za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 44.050,00 kn (toč. III.).
3. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tužitelj temeljem odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), budući da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 500.000,00 kn. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. U odgovoru na reviziju tuženik poriče sve navode tužitelja, te predlaže da se revizija odbije, time da tuženik traži naknadu troškova odgovora na reviziju.
5. Revizija tužitelja nije osnovana.
6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Tužitelj u ovom predmetu potražuje od tuženika naknadu imovinske štete u ukupnom iznosu od 3.524.875,00 kn, koju je tužitelj pretrpio jer je krivnjom tuženika došlo do raskida Ugovora o zakupu.
8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je tužitelj na temelju javnog natječaja koji je objavio tuženik 12. travnja 2012. u listu ... dao tuženiku ponudu za zakup poslovnog prostora u K., ..., a koji prostor se sastoji od dvije prostorije i zajedničkog WC-a površine 300 m2, po cijeni od 40,00 kn po m2,
- da iz sadržaja ponude proizlazi da ponuditelj može započeti s radom u vremenu koliko je i zakonski potrebno da se utvrde minimalni tehnički uvjeti, odnosno za otprilike 7-15 dana ako zakupodavac omogući i na vrijeme dostavi sve potrebe dokumente i ugovore za obavljanje rada,
- da je ponuda tužitelja odabrane kao najpovoljnija i tužitelj je stupio u posjed predmetnog prostora 11. lipnja 2012. o čemu je sastavljen Zapisnik o primopredaji,
- da iz navedenog zapisnika proizlazi da se poslovni prostor nalazio u trenutku predaje u dobrom stanju,
- da je tužitelj imao namjeru izvršiti značajna ulaganja u predmetni prostor,
- da je tuženik pozvao tužitelja da potpise ispravu o ugovoru o zakupu i pristupi solemnizaciji iste, time da je navedeni ugovor potpisao gradonačelnik Grada K.,
- da je tužitelj odbio potpisati ponuđenu ispravu o ugovoru o zakupu,
- da je tužitelj, nakon što je stupio u posjed predmetnog prostora, radikalno odstupio od svoje prvobitne ponude u dijelu koji se odnosi na rok i uvjete za početak rada, kao i o potrebnim ulaganjima u uređenje prostora, u svezi s čim je tuženiku dostavio „zahtjev za odobrenje idejnog rješenja uređenja prostora“,
- da je tuženik odbio dati suglasnost na navedeni zahtjev o čemu je obavijestio tužitelja dopisom od 27. veljače 2013.,
- da kako nije došlo do potpisivanja ugovora o zakupu da je sam tužitelj vratio tuženiku predmetni prostor 9. travnja 2014., te zahtijevao povrat jamčevine, a što je tuženik i učinio na zahtjev tužitelja.
9. Tužitelj u reviziji ustraje kod tvrdnje iznesene tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom da je postupanjem tuženika i vraćanjem jamčevine došlo do jednostranog raskida ugovora o zakupu i to krivnjom tuženika, a zbog čega je tužitelj pretrpio štetu u vidu izmakle koristi jer je trgovačkog društvo R. d. d.o.o. otkazalo sporazum o poslovnoj suradnji na temelju koje je tužitelj trebao steći sredstva u iznosu od 500.000,00 kn radi investicijskog zahvata u zakupljeni poslovni prostor, zatim u vidu izgubljene dobiti u iznosu od 3.000.000,00 kn jer je raskinuti ugovor trebao trajati pet godina, jer je istom trebalo otvoriti ugostiteljski objekt – noćni klub, kao i običnu štetu u iznosu od 24.875,00 kn na ime troškova izrade idejnog projekta na koji je tuženik dao suglasnost.
10. Suprotno tvrdnji tužitelja, i prema shvaćanju revizijskog suda, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da u konkretnom slučaju nije nastao ugovorni odnos iz ugovora o zakupu. To iz razloga što je odredbom čl. 4. st. 3. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ br. 125/11) izričito propisano da ugovor o zakupu poslovnog prostora mora biti sastavljen u pisanom obliku, a kada ga kao zakupodavac sklapa Republika Hrvatska, odnosno jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika.
11. Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova jasno proizlazi da je tuženik dostavio tužitelju ugovor u pisanom obliku, potpisan od strane gradonačelnika, ali da tužitelj takav ugovor nije potpisao, niti je izvršio solemnizaciju istog. Pri tome pravilno drugostupanjski sud ističe da prihvaćanjem ponude tužitelja od strane tuženika nije došlo do sklapanja ugovora o zakupu, već je nastala obveza za tuženika da s najpovoljnijim ponuditeljem sklopi ugovor o zakupu u propisanom obliku i sadržajem po kojim je prihvatio ponudu. Kod toga tužitelj nije dostavio u spis poziv za dostavljanje ponudu u kojem bi se sklapanje ugovora uvjetovano na neki drugi način. Kako nije došlo do sklapanja ugovora, to nije moglo doći niti do raskida ugovora, a do sklapanja ugovora nije došlo iz razloga što tužitelj nije potpisao, niti solemnizirao ugovora o zakupu koji mu je dostavio tuženik.
12. Treba isto tako dodati da to što tuženik nije prihvatio troškove budućeg uređenja poslovnog prostora predložene od strane tužitelja u visini od 1.279.314,00 kn, te što tuženik za takve radnje nije dao odobrenje, niti su takvi troškovi bili planirani u proračunu tuženika. Stoga je tuženik imao pravo odbiti dati suglasnost na izvođenje građevinskih zahvata u predmetnom poslovnom prostoru. Tome treba još dodati da takvim novim zahtjevom tužitelj je zapravo odstupio od svoje ponude, pa ne postoji krivnja na strani tuženika za to što nije došlo do sklapanja ugovora o zakupu.
13. Treba dodati da je drugostupanjski sud pravilno utvrdio da osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi niti iz odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08 i 125/11), budući da tužitelj nije dokazao da bi tuženik postupao protupravno, niti je u tom smislu navodio činjenice tijekom prvostupanjskog postupka.
Stoga je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen.
14. Kako su nižestupanjski sudovi ocijenili da ne postoji osnova odgovornosti tuženika za naknadu štete, to činjenica da se nisu provodili dokazi glede visine štete, odnosno da se o visini štete nije raspravljalo ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da su zaključci nižestupanjskih sudova u skladu s provedenim dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom postupka.
15. Radi navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.
16. Ujedno je trebalo odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog parničnog postupka u smislu čl. 155. ZPP.
Zagreb, 2. veljače 2022.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.
