Broj: Jž-1124/2020
Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća, te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Roberta Završkog kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okr. Y.P., državljanina A., zbog prekršaja iz čl. 225. st. 3. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 130/11., 74/13., 69/17., 46/18., 66/19. i 53/20.) i dr., odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Postaje granične policije Imotski, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom od 12. lipnja 2020., broj: 18. Pp J-161/2020-3, u sjednici vijeća održanoj 2. veljače 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Postaje granične policije Imotski, preinačuje se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu u odluci o novčanoj kazni, na način da se okr. Y.P., za prekršaj iz čl. 225. st. 3. Zakona o strancima opisan u točki 2., za koji je tom presudom proglašen krivim, na temelju tog zakonskog propisa utvrđuje novčana kazna u iznosu 23.000,00 (dvadeset tri tisuće)
državljanina treće zemlje, te se za dva kuna za svakog potpomognutog
potpomognuta državljanina treće zemlje izriče novčana kazna u iznosu 46.000,00 (četrdeset šest tisuća) kuna, dok se za prekršaj iz čl. 42. st. 1. t. 1. Zakona o nadzoru državne granice činjenično opisanom pod t. 1. prvostupanjske presude novčana kazna u iznosu od 1.000,00 kuna (tisuću kuna) prihvaća utvrđenom, pa se okrivljeniku, temeljem čl. 39. st. 1. Prekršajnog zakona izriče ukupna novčana kazna u iznosu od 47.000,00 (četrdesetsedamtisuća) kuna u koju kaznu se na temelju čl. 40. Prekršajnog zakona uračunava uhićenje okrivljenika kao 600,00 (šesto) kuna novčane kazne, tako da okrivljeniku preostaje 46.400,00 (četrdeset šest tisuća četiristo) kuna novčane kazne, koju kaznu je dužan platiti odmah, s time da će se novčana kazna smatrati u cijelosti plaćenom ako okrivljenik u tom roku plati dvije trećine preostale novčane kazne.
II. U ostalom dijelu, odbija se žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Postaje granične policije Imotski kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom od 12. lipnja 2020., broj: 18. Pp J-161/2020-3 proglašen je krivim okr. Y.P. da je, na način činjenično opisan u t. 1. u izreci presude počinio prekršaj iz čl. 42. st. 1. t. 1. Zakona o nadzoru državne granice („Narodne novine“, broj 83/13. i 27/16.) za koji mu je primjenom propisa o ublažavanju kazne utvrđena novčana kazna od 1.000,00 kuna, a u t. 2. u izreci prekršaj iz čl. 225. st. 3. Zakona o strancima, za koji mu je na temelju tog zakonskog propisa, a primjenom propisa o ublažavanju kazne utvrđena novčana kazna od po 5.000,00 kuna za svakog potpomognutog stranca, ukupno 10.000,00 kuna, te mu je izrečena ukupna novčana kazna od 11.000,00 kuna, u koju kaznu je uračunato uhićenje okrivljenika kao 600,00 kuna novčane kazne, tako da mu preostaje 10.400,00 kuna novčane kazne, koju je dužan platiti odmah, uz obvezu na naknadu paušalnog iznosa troškova prekršajnog postupka od 100,00 kuna i troškova tumača u iznosu 300,00 kuna.
1.1. Istom presudom odlučeno je da se okrivljeniku ima vratiti vozilo marke Mercedes nac. oznaka xx koje je privremeno oduzeto Potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta ser. broja 918616.
2. Protiv te presude tužitelj Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska uprava splitsko-dalmatinska, Postaja granične policije Imotski pravodobno je podnio žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, s prijedlogom da se žalba prihvati.
3. Žalba je djelomično osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti, te je utvrdio da osnovano tužitelj pobija prvostupanjsku presudu zbog odluke o utvrđenoj novčanoj kazni za prekršaj iz čl. 225. st. 3. Zakona o strancima.
5. Osnovano tužitelj prigovara primjeni odredaba Prekršajnog zakona o ublažavanju kazne. Prvostupanjski je sud prilikom odabira vrste i mjere kazne, ocjenjujući okolnosti iz čl. 36. Prekršajnog zakona, cijenio olakotne okolnosti na strani okrivljenika, priznanje djela, dosadašnje nekažnjavanje po vlastitoj izjavi, pa uz činjenicu da nisu utvrđene otegotne okolnosti, za počinjeni prekršaj okrivljeniku izrekao novčanu kaznu uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, smatrajući da će se i tako ublaženom kaznom postići svrha kažnjavanja.
6. Čl. 37. Prekršajnog zakona propisuje:
„(1) Sud može izreći kaznu blažu od propisane za određeni prekršaj kad to ovaj Zakon izričito propisuje.
(2) Blažu kaznu od propisane za određeni prekršaj sud može izreći i kad postoje naročite olakotne okolnosti, osobito ako se počinitelj pomirio s oštećenikom, ako mu je u potpunosti ili većim dijelom naknadio štetu prouzročenu prekršajem, a svrha kažnjavanja može se postići i takvom blažom kaznom.“
6.1. U pravu je podnositelj žalbe da se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti za ublažavanje kazne. Kako u ovom konkretnom slučaju nije Zakonom izričito propisano da se kazna može ublažiti, to je za primjenu odredbe o ublažavanju kazne bilo nužno utvrditi postojanje “naročito olakotnih okolnosti“, zbog kojih se „svrha kažnjavanja može se postići i blažom kaznom od propisane.“
6.2. Po ocjeni ovog suda, utvrđene olakotne okolnosti, u svojoj ukupnosti i kvaliteti, ne čine upravo one posebno izražene olakotne okolnosti koje bi opravdale primjenu instituta ublažavanja kazne. U spisu predmeta nema relevantnih podataka o osuđivanosti okrivljenika, dok priznanje prekršaja i kajanje za počinjenim samo za sebe niti u svojoj ukupnosti ne predstavlja “naročito olakotnu okolnost“ za izricanje blaže kazne od propisane. Inkriminirano ponašanje okrivljenika predstavlja težak oblik kršenja propisa o uvjetima ulaska, kretanju i boravku stranaca u Republici Hrvatskoj, te cijeneći i jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, kao i to da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, po ocjeni ovog suda, nema osnove za primjenu instituta ublažavanja kazne.
6.3. Slijedom navedenog, u pravu je tužitelj da u ovoj situaciji nije bilo zakonskih uvjeta za ublažavanje kazne. Čl. 225. st. 3. Zakona o strancima propisano je da će se novčanom kaznom od 23.000,00 kuna za svakog potpomognutog državljanina treće zemlje kazniti fizička osoba koja pomaže strancu u nezakonitom prelasku, tranzitu i nezakonitom boravku u Republici Hrvatskoj.
6.4. Iz navedenih razloga, prihvaćanjem žalbe tužitelja u odnosu na novčanu kaznu za prekršaj iz čl. 225. st. 3. Zakona o strancima, ovaj drugostupanjski sud je okr. Y.P. za svakog potpomognuta državljanina treće zemlje, izrekao novčanu kaznu u točno utvrđenom iznosu propisanom Zakonom od 23.000,00 kuna, odnosno za dva potpomognuta državljanina treće zemlje u iznosu 46.000,00 kuna, u koju je uračunato uhićenje po policiji kao 600,00 kuna novčane kazne, smatrajući da je tako izrečena novčana kazna primjerena stupnju krivnje okrivljenika, opasnosti počinjenog prekršaja i svrsi kažnjavanja, tako da će se njome ostvariti opća svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona i svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona.
6.5. U smislu odredbe čl. 152. st. 3. Prekršajnog zakona, ako okr. Y.P. plati dvije trećine preostale novčane kazne izrečene ovom presudom, novčana kazna smatrat će se plaćenom u cijelosti.
7. Žaleći se zbog prekršajnopravne sankcije tužitelj navodi i da se samo novčanom kaznom ne može, kod očito namjernog krijumčarenja, čime se ostvaruje ogromna dobit, a za čije sprječavanje država troši ogromna sredstva iz proračuna RH-e i EU-e, postići svrha kažnjavanja.
7.1. Čl. 225. st. 3. Prekršajnog zakona propisano je da će se kaznom zatvora do 60 dana i novčanom kaznom u iznosu od 23.000,00 kuna, za svakog potpomognutog državljanina treće zemlje, kazniti fizička osoba koja pomaže strancu u nezakonitom prelasku, tranzitu i nezakonitom boravku u Republici Hrvatskoj.
7.2. Međutim, Prekršajnim zakonom je propisano da se počinitelj prekršaja može kazniti novčanom kaznom ili kaznom zatvora (čl. 31. st. 1.), a kazna zatvora može se propisati samo kao stroža kazna uz propisanu novčanu kaznu (čl. 31. st 3.).
7.3. Dakle, iako je Zakon o strancima u vrijeme počinjenja djela propisivao kumulativno izricanje novčane kazne i kazne zatvora za prekršaj iz čl. 225. st. 3., uvjeti propisivanja kazne zatvora izričito su određeni čl. 31. st. 1. i 3. Prekršajnog zakona, pa način propisivanja i izricanja kazne zatvora treba biti u skladu sa odredbama Prekršajnog zakona. Naime, čl. 257. st. 1. Prekršajnog zakona propisano da će se u svim situacijama kada drugi propis o prekršaju propisuje materijalnopravne i postupovne odredbe koje su protivne Prekršajnom zakonu, primjenjivati odredbe Prekršajnog zakona.
8. Treba navesti da je čl. 249. st. 8. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 133/20.) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2021. (pravni kontinuitet čl. zna zatvora do 60 dana ili novčana kazna u iznosu od 225. st. 3.) propisana ka
23.000,00 kuna, za svakog potpomognutog državljanina treće zemlje fizičkoj osobi koja pomaže ili pokuša pomoći državljaninu treće zemlje u nezakonitom prelasku, tranzitu i nezakonitom boravku u Republici Hrvatskoj.
9. Slijedom iznijetog, trebalo je odbiti žalbu tužitelja u dijelu neizrečene kazne zatvora uz novčanu kaznu.
10. Tužitelj u žalbi navodi da okrivljeniku nije izrečena niti mjera oduzimanja predmeta, osobnog vozila.
10.1. Međutim, ovaj sud smatra da je odluka prvostupanjskog suda kojom se nalaže da se okr. Y.P. vrati vozilo marke Mercedes nac. oznaka xx, a kojom se odbija prijedlog ovlaštenog tužitelja za trajno oduzimanje predmeta prekršaja na zakonu osnovana. Naime, iz podataka u spisu u konkretnom slučaju ne proizlazi opasnost da bi navedeno vozilo ponovno moglo biti uporabljeno za počinjenje novog prekršaja, niti je navedeno potrebno radi zaštite opće sigurnosti budući u spisu nema podataka da je okr. Y.P. ranije prekršajno kažnjavan za istovrsne prekršaje, niti je utvrđeno da je pobuda za počinjenje prekršaja bila ostvarenje nezakonite imovinske koristi. Navedena odluka u skladu je i sa postojećom sudskom praksom odnosno Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, U-III-195/2006 od 18. lipnja 2008, u kojoj se navodi da se prilikom donošenja odluke o oduzimanje predmeta kao privatnog vlasništva mora voditi računa o ravnoteži između zahtjeva općeg interesa javnosti i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca i koje oduzimanje predmeta mora biti razmjerno sa zaštitom opće sigurnosti. Stoga je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud valjano ocijenio da je zaštita prava vlasništava pojedinca pretežita nad zaštitom općeg interesa, te da bi zadiranje u navedeno konvencijsko odnosno ustavno pravo bilo na štetu okrivljenika jer ne postoje opravdani razlozi za oduzimanje predmeta budući ne postoji opasnost od ponavljanja prekršaja uporabom navedenog vozila.
10. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 207. (t. I.) i čl. 205. (t. II.) Prekršajnog zakona odlučeno je kao u izreci ove presude.
Zagreb, 2. veljače 2022.
Zapisničar :
Predsjednica vijeća:
Robert Završki, v. r.
Gordana Korotaj, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Makarskoj u 4 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenike i tužitelja.
