REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 85/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća … iz Republike Srbije, Š. i III. tužiteljice A. K. OIB … iz Republike Njemačke, I. i kao univerzalna pravna sljednica iza pok. M. K., koje zastupa punomoćnik L. Š., odvjetnik u Z. protiv tuženice Republike Hrvatske OIB … koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1066/2017-3 od 17. travnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3268/15-32 od 27. siječnja 2017., u sjednici održanoj 2. veljače 2022.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženici isplatiti svakom od tužitelja (od I. - IV.) iznos od 220.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama. Odlučeno je i o troškovima postupka.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice i potvrđena je presuda suda prvoga stupnja.

3. Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači nižestupanjske presude i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, odnosno iste ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak. Traži trošak za sastav revizije.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. Revizijski sud je pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Nižestupanjski sudovi u bitnome utvrđuju da su pravomoćnom kaznenom presudom Županijskog suda u Osijeku KRZ-48/10-244 od 13. lipnja 2011. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-802/11-7 osuđeni T. P. i Ž. T. proglašeni krivima za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (OKZRH) i u odnosu na pok. N. K., prednika tužitelja, jer da su kao pripadnici Zbora narodne garde u vremenskom razdoblju od 13. do 23. studenoga 1991. sada pok. N. K. doveli, uhitili i zatvorili u improvozorani zatvor u prostorijama R. k., nakon čega su 18. studenoga 1991. zapovjedili svim zatočenim civilima da se međusobno polijevaju vodom, odsjekli uho sada pok. N. K., priključi ga na induktor i pustili struju od čega se isti nekontrolirano tresao. Nadalje utvrđuju da su istoga pripadnici hrvatske vojske odvezli kamionom do nasipa rijeke gdje su ih ubili puškama nakon čega su ga zajedno s ostalima odvezenima preživjeli civili sahranili. Primjenom odredbe čl. 377. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/00, dalje: ZOO) prvostupanjski sud otklanja prigovor zastare. Konačno utvrđuju da su tužitelji djeca pok. N. K.

7.1. Na temelju takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da je tuženica odgovorna za nastalu štetu prema čl. 1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu koju su uzrokovali pripadnici Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u tijeku Domovinskog rata ("Narodne novine", broj 117/03 – dalje: ZORH) jer da je dokazana uzročna veza između opisanog ponašanja i smrti prednika tužitelja pri čemu su za takvu štetu odgovorni pripadnici Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u vezi s tom službom. Na temelju odredbe čl. 201. ZOO-a dosuđuju pravičnu novčanu naknadu zbog smrti bliske osobe.

8. Iz revizije nije uopće jasno na koju točno bitnu povredu odredaba parničnog postupka ukazuje revidentica. To iz razloga što je ne navodi izričito, a ne može se iščitati niti iz sadržaja revizije. U takvoj pravnoj situaciji ovaj sud ne može intervenirati jer nisu zadovoljeni uvjeti iz čl. 392.a st. 1. ZPP-a s obzirom na zakonom uspostavljene granice ispitivanja pobijane odluke u revizijskom postupku (vidjeti toč. 6. ovoga obrazloženja).

9. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revidentici valja prije svega ukazati na slijedeće. Većim dijelom revizije zapravo se ukazuje na nepravilnosti i nepotpunost utvrđenog činjeničnog stanja. To u odnosu na odnose u obitelji i činjenicu ubojstva pok. prednika tužitelja. Potpunost i pravilnost činjeničnih utvrđenja nije razlog za pobijanje odluke revizijom (arg. iz čl. 385. ZPP-a), pa takve revizijske navode ovaj sud nije mogao uzeti u obzir.

9.1. U odnosu pak na revizijske navode o nedostatku odgovornosti tuženice koji se suštinski odnose na primjenu materijalnog prava valja ukazati na slijedeće. Odredbom čl. 12. st. 3. ZPP propisano je da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim. Prema smislu te odredbe parnični sud je u parničnom sudovanju vezan osuđujućem pravomoćnom presudom kaznenog suda u odnosu na biće kaznenog djela (sadržaj djela koji mu daje značaj upravo tog djela kao kaznenog), kaznenu odgovornost i učinioca.

Preneseno na ovaj slučaj, prvo valja primijetiti da su u konkretnom slučaju navedenom kaznenom presudom Županijskog suda u Osijeku KRZ-48/10-244 od 13. lipnja 2011. T. P. i Ž. T. osuđeni što su 13. studenoga 1991. kao pripadnici Zbora narodne garde Republike Hrvatske, prisilno odveli (uz druge) i civila N. K. iz mjesta K., ali i slijedeće:

- da su određene srpske civile ovi udarali po tijelu metalnim šipkama, gumenim palicama, drvenim batinama; da su pronađena tijela određenih civila (N. G. i J. C., M. D.); da su određene civile mučili (kao npr. N. K. prednika tužitelja te J. K., kojeg su zavezali za stolicu dok mu je T. P. na nožne prste privezao žicu i spojio sa induktorom, a zatim proizvodio struju); da su P. N. odsječena oba uha; da je T. P. zapovjedio svim zatočenim civilima da se međusobno polijevaju vodom, šmrkom.

Nadalje valja ukazati da je tijekom postupka utvrđeno da su pok. prednika tužitelja odvezli vojnim kamionom do nasipa rijeke gdje je ubijen puškom nakon čega je isti sahranjen po preostalim civilima.

Zbog toga, a u okolnostima konkretnog slučaja, kada je upravo nakon događanja iz prijeporne kaznene presude koja čini biće kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva odveženi N. K. zajedno s drugim osobama izveden iz zatvora i odveden u nepoznatom smjeru, a idućeg dana tijelo su sahranjivali preživjeli civili, a tuženica ničim nije dokazala nešto drugo, nižestupanjski su sudovi opravdano prihvatili logičnim (razumnim) zaključiti da je smrt prednika tužitelja, kao i onih koji su poimenice navedeni u toj presudi posljedica istog kaznenog djela konkretno – da je smrtno stradao upravo zbog postupaka (događaja) za koji su pravomoćno kazneno osuđeni T. P. i Ž. T.

Pritom, svaki ovakav slučaj valja individualizirati, a gledano u tom svjetlu, niti navedenu odredbu čl. 12. st. 3. ZPP ne valja promatrati strogo formalistički – pa se samoj činjenici što N. K. nije naznačen u kaznenoj presudi kao smrtno stradali u izvršenju kaznenog djela ne može dati značaj dokaza za nešto suprotno prethodno navedenom. U ostalom, valja naglasiti, i da tuženica tijekom postupka nije niti tvrdila, niti dokazivala da je N. K. preminuo uslijed nekih drugih okolnosti. Slijedom toga, ovaj sud ne nalazi da postoje razlozi sumnjati da je N. K. ubijen u postupanju u svezi s kojim je nastala utužena šteta – za koje postupanje i koju štetu tuženica odgovara.

9.2. Nižestupanjski sudovi su time, upravo imajući sve navedeno na umu, pravilno otkloniti prigovor zastare utuženog potraživanja istaknut po tuženici, pravilno ga nalazeći neosnovanim i to primjenom odredbe čl. 377. st. 1. ZOO-a prema kojoj kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja u smislu odredbe čl. 95. OKZRH kojom je propisano da: "krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za krivična djela predviđena u čl. 141. do 145. toga Zakona, a ni kazneno djelo počinjenja ratnog zločina protiv civilnog stanovništva ne zastarijeva – pa nije nastupila niti zastara ovdje prijeporne tražbine naknade štete uzrokovane kaznenim djelom takvog zločina" (tako i ovaj sud u Rev 175/2015-2 od 13. studenoga 2018.).

9.3. Jednako tako, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da predmetna šteta nema karakter ratne štete u smislu odredbe čl. 3. ZORH. Naime, nastala šteta nije rezultat ratnih djelovanja već postupanja pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga. Stoga je takav navod posve neosnovan. Stoga je i u dijelu primjene čl. 1. ZORH-a materijalno pravo pravilno primijenjeno.

9.4. U odnosu na visinu dosuđene pravične novčane naknade tuženici valja odgovoriti da Orijentacijski kriteriji prije svega nisu materijalnopravni izvor za dosuđenje takve naknade pa samo pozivanje na njih nije od utjecaja na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Stoga je i u visini dosuđene pravične novčane naknade pravilno primijenjena odredba čl. 201. ZOO-a.

10. S obzirom na navedeno valjalo je primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 2. veljače 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.