Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 31 Gž-2256/2021-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vande Senta kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja I. D., OIB: …, i II. tužiteljice B. D., OIB: …, oboje iz K. te oboje zastupani po punomoćnici D. B., odvjetnici u Z.1 , protiv I. tuženog I. G. iz Z. , OIB: …, i II. tuženog M. M. iz Z.2 , OIB: …, oboje zastupani po punomoćniku L. B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G., H., Ž. d.o.o. sa sjedištem u Z.2 , radi iseljenja i predaje u posjed, odlučujući o žalbi I. i II. tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Ps-22/2020 od 7. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 2. veljače 2022.

p r e s u d i o j e

I Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Ps-22/2020 od 7. svibnja 2021. i sudi:

Nalaže se tuženicima pod 1) G. I. i pod 2) M. M. sa članovima domaćinstva iseliti i predati u posjed tužiteljima slobodne od svih osoba i svojih stvari:

- tuženik pod 1) stan u potkrovlju označen kao 6. stambena jedinica obojeno svijetlozelenom bojom u elaboratu za etažno knjiženje koji se sastoji od ulaznog hodnika, dnevnog boravka sa kuhinjom i blagovaonicom, kupaonice, sobe i lođe u jugoistočnom dijelu potkrovlja zgrade, označen na nalazu vještaka dipl. ing. graditeljstva T. V. od 29. prosinca 2005. godine kao stan korisne površine 37,25 m2,

- tuženik pod 1) stan u potkrovlju označen kao 7. stambena jedinica obojen zeleno-maslinastom bojom u elaboratu za etažno knjiženje koji se sastoji od ulaznog hodnika, dnevnog boravka sa kuhinjom i blagovaonicom, kupaonice, sobe i lođe u središnjem dijelu potkrovlja zgrade, označen na nalazu vještaka dipl. ing. graditeljstva T. V. od 29. prosinca 2005. godine kao stan korisne površine 38,25 m2,

- tuženik pod 2) stan na katu označen kao 4. stambena jedinica obojen ciklama bojom u elaboratu za etažno knjiženje koji se sastoji od ulaznog hodnika, dnevnog boravka sa kuhinjom i blagovaonicom, kupaonice, sobe i lođe u središnjem dijelu kata zgrade, označen na nalazu vještaka dipl. ing. graditeljstva T. V. od 29. prosinca 2005. godine kao stan korisne površine 38,33 m2,

u zgradi izgrađenoj na čest. zem. 2314/253 k.o. P., sve u roku od 15 dana.

Nalaže se I. i II. tuženima da I. i II. tužiteljima naknade parnični trošak u iznosu od 38.750,00 kuna u roku od 15 dana.

Odbijaju se I. i II. tuženi sa zahtjevom za naknadu troška postupka.

II Nalaže se I. i II. tuženima da I. i II. tužitelju naknade trošak postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 1.562,50 kuna u roku od 15 dana.

III Odbijaju se I. i II. tuženi sa zahtjevom za naknadom troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja pod 1-2) koji glasi:

„1. Nalaže se tuženicima pod 1) G. I. i pod 2) M. M. sa članovima domaćinstva iseliti i predati u posjed tužiteljima slobodne od svih osoba i svojih stvari:

u zgradi izgrađenoj na čest. zem. 2314/253 k.o. P., sve u roku od 15 dana.

2. Dužni su tuženici naknaditi tužiteljima parnični trošak u roku od 15 dana.“

II. Dužni su tužitelji pod 1-2) naknaditi tuženicima pod 1-2) parnični trošak ovog postupka u iznosu od 22.912,50 kn, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika pod 1-2) za naknadom troška odbija kao neosnovan.“

2. Protiv ove presude žale se I. i II. tužitelji (dalje: tužitelji) iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19– dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. U odgovoru na žalbi I. i I. tuženi (dalje: tuženi) osporavaju osnovanost navoda žalbe i predlažu da se odbije kao neosnovana uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

4. Žalba je osnovana.

5. Iz stanja spisa proizlazi da ovdje I. tuženik I. G. dana 5. siječnja 2006. godine podnio je tužbu protiv ovdje tužitelja pod 1-2) radi utvrđenja da je vlasnik predmetnog stana koja se vodila pod posl. br. P-445/09 (ranije P-4/06). Također ovdje II. tuženik M. M. istog dana podnio je tužbu protiv ovdje tužitelja radi utvrđenja da je vlasnik predmetnog stana koja se vodila pod posl. br. P-446/09 (ranije P-5/06). Dana 6. rujna 2013. donesena je prvostupanjska odluka posl. br. P-445/09, a dana 6. travnja 2010. P-446/09 kojima je odbijen tužbeni zahtjev ovdje I. i II. tuženika. Obje presude su postale pravomoćne nakon što su potvrđene odlukama Županijskog suda u Zadru i to presuda P-445/09 dana 19. prosinca 2014., a presuda P-446/09 dana 28. siječnja 2014. Kako je pravni osnov na kojem oba ovdje tuženika pod 1-2) temelje svoje tužbe građenje, a radi se o istim strankama, to je presudama donesenim u tim postupcima pravomoćno odlučeno o prigovoru tuženika koje je sukladno uputi Županijskog suda trebalo raspraviti u ovom postupku, te je ovaj sud vezan tim odlukama jer se radi o presuđenoj stvari (uvid u pribavljene spise).

6. Nadalje da je u međuvremenu postupak u kojem je ovdje I. tuženik I. G. ishodio presudu posl. br. P-98/98 kojom je zk. vlasnici S. H. naloženo da mu izda tabularnu ispravu za upis prava vlasništva na predmetom stanu preotvoren, te da je dana 22. prosinca 2009. pod novim posl. br. P-757/09 donesena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev, a koja je postala pravomoćna dana 10. ožujka 2010. nakon što je Županijski sud u Zadru presudom posl. br. Gž-861/10 odbio žalbu tužitelja. Istu pravnu sudbinu dijeli i postupak u kojem je ovdje II. tuženik M. M. ishodio presudu posl. br. P-99/98 kojom je zk. vlasnici S. H. naloženo da mu izda tabularnu ispravu za upis prava vlasništva na predmetom stanu, s obzirom da je i u tom predmetu nakon što je preotvoren, dana 20. ožujka 2015. pod novim posl. br. P-2817/09 donesena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev, a koja je postala pravomoćna dana 4. listopada 2016. nakon što je Županijski sud u Zadru presudom posl. br. Gž-2211/15- 5 odbio žalbu tužitelja.

7. Nadalje, I. tuženik I. G. podnio je dana 13. veljače 2014. tužbu protiv zk. vlasnice S. H. radi utvrđenja da je stekao valjanu pravnu osnov za stjecanje prava vlasništva temeljem Ugovora o građenju zaključenog dana 31. listopada 1987. s I. H. koja se vodi pod posl. br. P-328/14, donosno alternativno da se naloži tuženoj sklapanje ugovora o prodaji predmetnog stana. U ovom predmetu dana 12. svibnja 2016. donesena je presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev s obrazloženjem da predmetni ugovor ne može biti temelj za stjecanje osnove prava vlasništva jer nije sačinjen sa vlasnikom, tamo tuženom S. H., te iz razloga što se istim ne prenosi stvarno pravo. Naime, da se tim ugovorom obvezuje majka tužene I. H. kao vlasnica samostalne zidarsko-fasaderske i krovopokrivačke radnje sagraditi zgradu i srediti vlasničke odnose na zemljištu, što znači da bi tužitelj s osnove tog ugovora imao pravo od I. H. zahtijevati ispunjenje obveze tj. omogućavanje upisa vlasništva na izgrađenim zgradama u zemljišnu knjigu, a ako ona tu obvezu ne ispuni postupiti sukladno odredbama ZOO koje reguliraju slučaj neispunjenja obveze. Nadalje da niti alternativni tužbeni zahtjev nije osnovan jer ne postoji pravni posao između tuženog i tužitelja koji bi istu obvezao na sklapanje takvog ugovora.

8. Također je i II. tuženik M. M. dana 11. veljače 2014. podnio tužbu protiv zk. vlasnice S. H. tužbu radi utvrđenja da je stekao valjanu pravnu osnov za stjecanje prava vlasništva temeljem Ugovora o građenju zaključenog dana 16. listopada 1987. s I. H. koja se vodi pod posl. br. P-329/14, donosno alternativno da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva dosjelošću. U ovom predmetu dana 24. listopada 2017. donesena je presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev s obrazloženjem da sporni ugovor ne samo da je zaključen s osobom koja nije vlasnik zemljišta, nego i sam taj posao po svojoj naravi nije pravni posao kojim se stječe pravo vlasništva nekretnine, već obavljanje građevinskih radova i to za stan na drugom katu, a ne za stan na prvom katu kako to tužitelj zahtijeva, pa u situaciji kada odredbe tog ugovora nisu ispunjene od strane koje od ugovornih stranaka dolazi do raskida ugovora po samom zakonu i nastupanja pravnih posljedica raskida. Ugovorne strane u takvom slučaju imaju pravo na vraćanje onog što su dale u izvršenju obveza iz ugovora, sukladno odredbi čl. 132. ZOO kao i na naknadu štete. Da je nesporno je da je tužitelj znao da I. H. nije vlasnica zemljišta, već njihova kći, a kako to proizlazi iz njegova iskaza i iskaza svjedoka, pa dakle tužitelj i tuženica nisu bili u nikakvom ugovornom odnosu, a to što je u ugovoru o građenju određeno zaključivanje konačnog ugovora koji bi bio podoban za prijenos prava vlasništva na ime tužitelja ne znači da isto obvezuje tuženicu kao tada nositeljicu prava korištenja, sada vlasnicu nekretnine. Naime, nije sporno da je u vrijeme zaključenja ugovora o građenju tuženica bila u dobi od 6 godina (rođena 1981. godine) i ugovaranje raspolaganja nekretninom bez odobrenja organa starateljstva bi bilo protivno čl. 186. i 216. Zakona o braku i porodičnim odnosima koje odredbe su prisilne naravi, slijedom čega takav pravni posao temeljem čl. 103. st. 1. ZOO čini ništavim. Nadalje, da ni kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja da je za predmetni stan stekao pravo vlasništva dosjelošću nije osnovan jer je isti u posjed stana ušao 1997. godine a da mu taj stan nitko nije predao, pa s obzirom da je još od 2000. godine u tijeku postupak pod posl. br. P-2052/11 koji se vodi protiv tužitelja radi iseljenja, da je jasno da tužitelj nema zakonom određenu kvalitetu posjeda, a niti trajanje posjeda od 20 godina da bi isti mogao steći stan u vlasništvo dosjelošću.

9. Nadalje proizlazi da na strani tuženika došlo je do promjene i na strani tužitelja, pa tako iako su tužitelji u vrijeme podnošenja tužbe 2000. godine i u vrijeme donošenja prve i druge prvostupanjske presude kojima je usvojen tužbeni zahtjev pod posl. br. P-285/00 i P-341/06 bili upisani u zemljišne knjige kao suvlasnici predmetne nekretnine, dana 26. rujna 2011. donesena je presuda posl. br. P-1116/09 kojom je utvrđeno da je ništav Ugovor o prodaji nekretnina od 05. prosinca 1995. godine koji su zaključili tužitelji kao kupci sa mldb. S. H. zastupanom po ocu J. H., a temeljem kojeg su isti bili uknjiženi u zemljišne knjige. Predmetna presuda je postala pravomoćna dana 9. studenog 2011., slijedom čega izvršeno brisanje prava suvlasništva tužitelja pod 1-2) na predmetnoj nekretnini rješenjem posl. br. Z-9125/13 od 19. srpnja 2013. (l.s. 370).

10. Slijedom navedenog ovdje se više ne radi o vindikacijskoj tužbi vlasnika, već o tužbi predmnijevanog vlasnika koji je sukladno odredbi čl. 166. st. 1. ZVSP dužan dokazati pravni temelj i istinit način svog stjecanja stvari da bi se smatrao vlasnikom prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju.

11. Stoga tužitelji sad potražuju predaju predmetnih stanova kao predmnijevani vlasnici budući raspolažu kupoprodajnim ugovorom sklopljenim između zk. vlasnice H. S. kao prodavatelja i njih kao kupaca dana 22. prosinca 1999., a ovjerenog 24. rujna 2008. Dakle, da su i prije izvršenog brisanja uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama stekli novi pravni temelj koji uz istinit način stjecanja čest. zem. 2314/253 k.o. P. u stanju opisanom zapisnikom Porezne uprave iz 1995. godine, te činjenicu izgradnje zgrade sa 8 stambenih jedinica dovođenjem stanova u fazu potpunog dovršenja prije ulaska tuženika u stanove bez pravne osnove, njih čini vlasnicima spornih stanova. Naime, da su oni kupili zemljište i preuzeli u posjed isto sa započetom gradnjom obiteljske zgrade i izvršili izmjenu građevinske dozvole radi izgradnje višestambene zgrade, te istu izgradili svojim radom i sredstvima, tako da sada postojeće stambene jedinice u kojima su tuženici, lokacijom i površinom ne odgovaraju onome što su tuženici naručili kod zanatske radnje H. I.

12. Nadalje, proizlazi da tužitelji tvrde da su oni kupili nekretninu sa započetim objektom te istu vlastitim novcem i radom dovršili, a što dokazuju Zapisnikom Porezne uprave iz kojeg proizlazi stanje objekta u trenutku kupoprodaje, te brojnim računima, troškovnicima i dozvolama za priključke na vodovodnu i električnu mrežu, lokacijskom dozvolom i dopunom građevinske dozvole koje su ishodili.

13. Županijski sud u Zadru u svojim odlukama posl. br. Gž-2510/10-2 od 28. siječnja 2014. i Gž-2759/13-2 od 16. siječnja 2015. kojima su odlučivali u predmetima gdje su ovdje tuženici tužili ovdje tužitelje na utvrđenje prava vlasništva predmetnih stanova građenjem, prihvatili su ovakve tvrdnje ovdje tužitelja, te zauzeli stav da upravo iz razloga što 1997. godine kada su tuženici stupili u posjed predmetnih stanova isti nisu bili dovršeni, da ih tuženici nisu mogli steći jer je po tada mjerodavnom pravu, odnosno odredbi čl. 24. do 26. ZOVO stjecalo se građenjem tek u trenutku kada je objekt bio dovršen, odnosno doveden u ono stanje da ga se može rabiti za svrhu kojoj služi, ovdje stanovanje. Isto tako Županijski sud zauzima stav da s obzirom da je zk. vlasnica S. H. bila maloljetna, odnosno poslovno nesposobna, da ista nije mogla izraziti pravo relevantnu volju u vidu suglasnosti ili protivljenja gradnji, pa da za stjecanje građenjem nedostaje i taj element na strani vlasnika zemljišta, odnosno njegov odnos prema građenju.

14. Iz predmetne dokumentacije na kojoj tužitelji temelje tvrdnju da su oni dovršili i uredili kupljeni započeti objekt proizlazi da ista datira od 1996 do najkasnije travnja 1999. godine kada je ishođena izmjena građevinske dozvole (l.s. 440-471), što znači da je objekt u cijelosti bio dovršen i priveden namjeni prije nego je S. H. koja je rođena 19. lipnja 1981., postala punoljetna.

15. Tužitelji svoj tužbeni zahtjev temelje na tvrdnji da su oni pretpostavljeni vlasnici a temeljem ugovora o kupoprodaji s upisanom zemljišnoknjižnom vlasnicom od 22. prosinca 1999., a koji je potpisan od strane prodavateljice i njezin potpis ovjeren 24. rujna 2008.

16. Tu treba istaknuti da kada je za određenu vrstu ugovora propisana pisana forma, a ovdje jeste jer se radi o kupoprodaji nekretnine, ugovor je zaključen kad ga potpišu obje ugovorne strane, dakle, isti je zaključen dana 24. rujna 2008. obzirom da ga je tada zemljišnoknjižno vlasnica kao prodavateljica i potpisala.

17. U odnosu na pretpostavljeno vlasništvo valja reći da tužitelj je osoba u čiju korist djeluje zakonska predmnijeva vlasništva, a proizlazi iz činjenice njezinog ranijeg posjeda. Tužitelj mora biti kvalificirani posjednik što znači da njegov posjed mora biti zakonit, istinit i pošten. Da li se radi o takvom posjedu, ocjenjuje se prema odredbi čl. 18. ZVDSP pri čemu se kvaliteta posjeda ocjenjuje prema trenutku kada je tužitelj izgubio posjed.

18. Kod takve tužbe tužitelj mora dokazati činjenice iz čl. 166. st. 1. 2. ZVDSP, a to znači da mora dokazati činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegovo pravo vlasništva i to, da je imao posjed stvari koja mu je oduzeta, da je posjed bio zakonit što znači da je imao valjani temelj posjedovanja i da je bio istinit što znači da nije stečen silom, ni potajno ili prijevarom, ili zloupotrebom povjerenja, s tim da se poštenje neće morati dokazivati jer se ono pretpostavlja, ali tuženi mogu dokazivati suprotno. Pritom, ako ne postoji odnosno nije dokazana bilo koja od navedenih pretpostavki, tužitelj se ne može smatrati pretpostavljenim vlasnikom.

19. Također, valja reći da predmnijeva vlasništva ne djeluje prema svima (erga omnes), već samo prema tuženiku u toj parnici i to samo prema tuženiku koji stvar posjeduje bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju, a ne i protiv tuženika koji stvar posjeduje na jednako jakom ili jačem pravnom osnovu.

20. Ugovor od 24. travnja 2008. je utvrđen ništetnim iz razloga što su ovdje tužitelji kao kupci zaključili 1995. godine kupoprodajni ugovor sa S. H. koja je u vrijeme zaključenja ugovora bila malodobna a bez odobrenja starateljstva.

21. Pritom iz pravomoćne presude poslovni broj P-446/09 proizlazi i stajalište suda da S. H. nije svojom izjavom od 17. prosinca 2002. mogla konvalidirati ništavi kupoprodajni ugovor iz 1995. godine. Međutim, sadržaj odredbe koja regulira naknadni nestanak uzroka ništavosti znači da ništav ugovor o kupoprodaji iz 1995. godine ne može postati pravovaljan, a u konkretnoj situaciji, na primjer kada S. H. postane punoljetna ili, na primjer, ako naknadno centar za socijalnu skrb dade odobrenje za takvo raspolaganje ili, kao što je to i naveo sud u svojoj pravomoćnoj odluci poslovni broj P-446/09, ako S. H. dade izjavu kojom osnažuje takav ugovor. 22. Stoga, po mišljenju ovog suda, nema nikakve zapreke da iste stranke, a u pogledu iste nekretnine zaključe novi ugovor o kupoprodaji, a u kojem je navedeno da su kupci već prodavatelju isplatili kupoprodajnu cijenu u cijelosti.

23. Naime, tužitelji su obzirom na posljedice ništavih ugovora imali pravo tražiti povrat kupoprodajne cijene s obzirom na osnovu koja je naknadno otpala, međutim, stvar je slobodnih dispozicija stranaka kupoprodajnog ugovora da iznos kupoprodajne cijene koju očito tužitelji nisu potraživali od S. H., da taj iznos bude iznos kupoprodajne cijene.

24. Svako drugo tumačenje predstavljalo bi nerazumno ograničenje vlasnika da raspolaže svojom imovinom, pa i na način novim kupoprodajnim ugovorom za istu cijenu i istu nekretninu proda istoj osobi.

25. Radi se o valjanom pravnom poslu, a što znači da bi tužitelji imali valjani temelj posjedovanja. Pritom, a obzirom na sve donesene pravomoćne odluke koje su ranije citirane da tuženi koji stvar posjeduju počam od 1997. godine bez privole tužitelja a koji su stvar posjedovali počam od 1995. godine kada su izvršili i određene radove na dovršetku objekta, stvar posjeduju bez pravnog temelja.

26. Pritom ovaj sud i ukazuje na pravomoćnu presudu poslovni broj P-445/09 iz koje jasno proizlazi stajalište prvostupanjskog suda, kao uostalom i iz pravomoćne presude P-446/09, da tuženi nisu mogli steći građenjem vlasništvo na utuženim nekretninama, kao što i proizlazi da je između njih i I. H. raskinut ugovor o građenju, pa su stoga i nastupile posljedice koje proizlaze iz tako raskinutog ugovora, a to je da svaka stranka ima vratiti drugoj što je primila na temelju ugovora koji je raskinut, dakle, tuženi bi imali pravo na povrat novčanog iznosa koji su dali na temelju tog ugovora.

27. Što se tiče poštenja – savjesnosti, odredbom čl. 18. st. 3. ZVDSP propisano je da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu je pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

28. Kao što je prethodno rečeno poštenje se presumira, a poštenje posjednika ovisi o subjektivnom stavu posjednika o usklađenosti njegovog posjeda s pravom na posjed. 29. Po stavku 4., ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kad je primio tužbu; to na odgovarajući način vrijedi i kad je o pravo na posjed konačno odlučilo drugo nadležno tijelo ili sud u nekom drugom postupku.

30. Iz spisa poslovni broj P-116/09 a u kojem su ovdje tuženi tužili tužitelje radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji od 5. prosinca 1995. razvidno je da je pravomoćno utvrđena ništavost tog ugovora, da je odluka postala pravomoćna 5. studenog 2011., a da su ovdje tužitelji, a tamo tuženi primili tužbu na odgovor u tom predmetu u mjesecu travnju 2008.

31. Kao što je prethodno navedeno, tužitelji su u posjed predmetnih nekretnina stupili 1995. godine, da su nakon toga poduzeli određene radove radi osposobljavanja objekta za stanovanje, te da im je 1997. godine od tuženika oduzet posjed utuženih nekretnina koji im nije vraćen pa i nakon što su zajedno s zemljišnoknjižnom vlasnicom 2008. godine sklopili valjani kupoprodajni ugovor.

32. Međutim, a što nije sporno, na temelju tako valjanog kupoprodajnog ugovora kao jednog od uvjeta za traženu zaštitu kao pretpostavljeni vlasnik, tužitelji nisu stupili u posjed, a kao što je prethodno rečeno, tužitelj je osoba u čiju korist djeluje zakonska predmnijeva vlasništva, a proizlazi iz činjenice njezinog ranijeg posjeda i to posjeda koji mora biti zakonit, istinit i pošten.

33. Ovaj sud ukazuje na stajalište Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske da pretjerani (ekscesivni) formalizam u odlučivanju/suđenju postoji onda kada su pravna stajališta proizvod „mehaničke“ primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline te da takva primjena pozitivnog prava na konkretne slučajeve je neprihvatljiva.

34. U odluci Ustavnog suda RH broj U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016. je zauzeto tumačenje da pravna sigurnost – zajedno s načelom supremacije prava – podrazumijeva da je pravo stvoreno kako bi se primjenjivalo u praksi na konkretne životne situacije. Iako je apstraktno vrjednovanje samog zakonodavstva važno za ostvarivanje načela vladavine prava kategoričnosti objektivnog prava nikako ne znači da se pravna pravila smiju primjenjivati na konkretne životne situacije toliko nefleksibilno, mehanički i slijepo da postoje nemoguće uvažavati imperative razumnosti i pravičnosti, te u takvom slučaju će uvijek biti riječ o pretjeranom formalizmu.

35. Stoga, ovaj sud, a bez obzira na činjenicu da tužitelji, a nakon što su sklopili valjani kupoprodajni ugovor od dana 24. travnja 2008. nisu stupili u posjed predmetne nekretnine, uzimajući u obzir da su prije bili u posjedu nekretnine, ali na temelju nevaljalog kupoprodajnog ugovora te da su izgubili taj posjed prije nego što su postali nepošteni obzirom da su u predmetu P-116/09 primili tužbu na odgovor u mjesecu travnju 2008. te uzimajući u obzir da su i prije nego što su izgubili posjed uložili značajna sredstva za dovršetak zgrade u kojoj se nalaze predmetni stanovi smatra da u konkretnoj situaciji kada tuženi nemaju ama baš nikakav pravni temelj za posjed (jer da imaju jednako i jači tužitelji ne bi imali pravo na zaštitu kao pretpostavljeni vlasnici) time održava jedna nepravična situacija pa je stoga tužiteljima trebalo pružiti traženu pravnu zaštitu.

36. Pritom, a vezano uz navode tuženika istaknute u tijeku postupku valja reći da iz stanja spisa bi proizlazilo, a obzirom na odredbe ZPP koje su bile važeće u vrijeme podnošenja tužbe da je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe očito smatrajući da je to u svrhu konačnog rješenja spornih odnosa među strankama, kao što valja reći, a vezano uz prigovor tuženika koji se odnosi na državljanstvo S. H. ovaj sud upućuje na dokaz o njezinom državljanstvu koji su priložili tužitelji kao i odluku VSRH Rev 750/1995, a koja prileži spisu.

37. Kako se je promijenio uspjeh stranaka u postupku to je trebalo i odlučiti o prijedlogu tužitelja za naknadu parničnog troška, pa uvažavajući po tužiteljima 4 podnesena troškovnika u tijeku ovog postupka, a temeljem odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15– dalje: Tarifa) valjalo je za pristup na ročišta i sastav podnesaka jedne žalbe priznati po troškovniku 8.500,00 kuna, po drugom 5.000,00 kuna, po trećem 14.000,00 kuna i po četvrtom 3.500,00 kuna što onda ukupno, a obzirom na označenu vrijednost predmeta spora od 20.000,00 kuna, čini 31.000,00 kuna što s PDV od 7.750,00 kuna čini dosuđeni iznos od 38.750,00 kuna.

38. Zbog navedenog, a kako sud nije našao da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka to je temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I).

39. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka tužitelja temelji se na odredbi Tbr. 10. toč. 1. Tarife u vezi čl. 154. st. 1. ZPP, a tuženika na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP (točka II i III.)

U Zagrebu 2. veljače 2022.

Predsjednica vijeća:

Vanda Senta, v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte