Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-391/2021-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića, univ.spec.crim., predsjednika vijeća te Tomislava Juriše, Sande Janković, Snježane Hrupek-Šabijan i Marije Balenović, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. H., zbog kaznenih djela iz članka 111. točka 5. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog M. H., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 12. listopada 2021. broj K-43/2021, u sjednici vijeća održanoj 2. veljače 2022., u prisutnosti, u javnom dijelu sjednice optuženika i branitelja optuženika L. B., odvjetnika u Z.

p r e s u d i o je

I Prihvaća se djelomično optuženikova žalba te se preinačuje pobijana presuda u odluci o kazni na način da se prihvaćaju po prvostupanjskom sudu kao utvrđene kazna zatvora za kaznena djela za koja je optuženik M. H. tom presudom proglašen krivim i to u trajanju od 7 (sedam) godina za kazneno djelo iz članka 111. točka 5. u vezi s člankom 34. KZ/11., u trajanju od 7 (sedam) mjeseci za kazneno djelo iz članka 229. stavak 1. točka 1. u vezi s člankom 228. stavak 1. KZ/11. i u trajanju od 1 (jedne) godine za kazneno djelo iz članka 228. stavak 1. KZ/11. pa se optuženik M. H. uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam godina), u koju mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme lišenja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 28. travnja 2020. godine, pa nadalje.

II Odbijaju se kao neosnovane žalba državnog odvjetnika u cijelosti i žalba optuženika M. H. u preostalom dijelu te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu optuženi M. H., proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenih djela i to djela protiv života i tijela - teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točka 5. u vezi s člankom 34. KZ/11., i protiv imovine – teške krađe u pokušaju iz članka 229. stavak 1. točka 1. u vezi sa člankom 34. KZ/11., činjenično opisanih u točki 1. izreke, te kaznenog djela krađe iz članka 228. stavak 1. KZ/11., činjenično opisanog u točki 2. izreke te presude. Nakon toga za počinjena kaznena djela utvrđene su mu pojedinačne kazne zatvora i to u trajanju od 7 (sedam) godina za kazneno djelo iz članka 111. točka 5. u vezi članka 34. KZ/11. uz primjenu članka 48. stavak 1. i članka 49. stavak 1. točka 1 KZ/11., u trajanju od 7 (sedam) mjeseci za kazneno djelo iz članka 229. stavak 1. točka 1. KZ/11., i u trajanju od 1 (jedne) godine za kazneno djelo iz članka 228. stavak 1. KZ/11., pa je uz primjenu članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina i 5 (pet) mjeseci. U tu kaznu mu je temeljem članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme lišenja slobode od 28. travnja 2020. nadalje.

2. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.). optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6.ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka branitelja.

3. Na temelju članka 69. stavak 1., 2. i 3. KZ/11. optuženiku M. H. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o drogi koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora a najdulje 3 (tri) godine.

4. Protiv te presude žali se državni odvjetnik i optuženi M. H..

4.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači te “u odnosu na svako pojedinačno utvrđeno kazneno djelo – i to za kazneno djelo pod točkom 1. teško ubojstvo u pokušaju iz članka 111. točka 5. KZ/11. u vezi članka 34. KZ/11. izrekne dulju bezuvjetnu kaznu zatvora, bez primjene odredbi iz članka 49. stavak 1. točka 1. KZ/11., zatim za kazneno djelo teške krađe u pokušaju iz članka 229. stavak 1. točka 1. KZ/11., u vezi članka 228. stavak 1. KZ/11 u vezi članka 34. KZ/11. izrekne dulju bezuvjetnu kaznu zatvora bez primjene odredbi iz članka 49. stavak 1. točka 5. KZ/11., te u odnosu na kazneno djelo pod točkom 2. izreke presude, za počinjeno kazneno djelo krađe iz članka 228. stavak 1. KZ/11. izrekne bezuvjetnu kaznu zatvora u duljem primjerenom trajanju, te da okrivljenom, uz primjenu odredbe članka 51. KZ/11. okrivljeniku izrekne jedinstvenu bezuvjetnu kaznu zatvora u duljem, adekvatnom trajanju“.

4.2. Optuženik se žali po branitelju, L. B. odvjetniku u Z. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo iz članka 111. točka 5. u vezi s člankom 34. KZ/11. te zbog odluke o kazni bez izričito istaknutog prijedloga, a iz sadržaja žalbe je vidljivo da ustvari predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu, a podredno istu preinačiti na način da se u odnosu na utvrđene kazne te jedinstvenu kaznu zatvora izreknu blaže kazne.

5. Odgovor na žalbu je podnio optuženik po branitelju L. B. navodeći da je žalba državnog odvjetnika u cijelosti neprihvatljiva.

6. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

7. Postupajući po zahtjevu optuženika i njegovog branitelja, na temelju članka 475. stavak 2. ZKP/08., o sjednici su izvješteni optuženik i njegov branitelj jer su to zahtijevali, kao i nadležni državni odvjetnik.

7.1. Sjednica je održana u prisutnosti optuženika osobno i njegovog branitelja, u skladu s odredbom članka 475. stavak 3. ZKP/08. a u odsutnosti državnog odvjetnika u skladu s odredbom članka 475. stavak 4 ZKP/08.

8. U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi ponavlja da je kritične zgode pucao u nužnoj obrani, kako je to isticao i u ranija dva postupka, a sve zato da ga oštećeni S. ne bi ubio odnosno ugušio. Optuženik smatra da sud, unatoč provedenim vještačenjima koji direktno potvrđuju istinitost obrane optuženika, situaciju nije prepoznao kao životno ugrožavajuću, nego je poklonio vjeru oštećeniku i njegovim prijateljima, iako su očito lagali, odbivši istovremeno dokazne prijedloge obrane i izdvojivši najbitnije dijelove iskaza policijskih djelatnika.

8.1. U prvom redu valja ukazati na ovosudno rješenje broj I Kž-44/2021 od 21. travnja 2021. u kojem Visoki kazneni sud Republike Hrvatske utvrđuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08. jer se prvostupanjska presuda, između ostalog, temelji na nezakonitom dokazu u smislu članka 10. stavak 2. ZKP/08. i to iskazima policijskih službenika D. F. i I. T., koji su kao svjedoci iskazivali o sadržaju o onome što su im građani rekli u okviru obavijesnog razgovora o okolnostima počinjenja kaznenog djela. Sukladno tome prvostupanjski sud je na raspravi 12. listopada 2021. (list 855 spisa) na temelju članka 431. stavak 3. ZKP/08. ispravno izdvojio dio iskaza svjedoka D. F. i I. T. i u presudi (točka 5.) iznio obrazloženje koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud pa ga nema potrebe ponavljati. Stoga su promašeni navodi optuženika da su izdvojeni najbitniji dijelovi iskaza policijskih djelatnika, budući da se oni ne mogu razmatrati, s obzirom na to da bi ti dijelovi predstavljali nezakonit dokaz.

8.2. Nadalje, optuženik u žalbi navodi da nije jasno na temelju čega prvostupanjski sud utvrđuje dinamiku događaja jer „ne vjeruje niti samom oštećenom J. S. kada isti uporno ponavlja da nije sjedio na optuženikovim leđima ali zato vjeruje njegovim prijateljima iz „Č.“, koji su u bitnim crtama rekli istinu samo djelatnicima policije, zatim uskladili iskaze i besramno lagali na sudu“. Međutim prvostupanjski sud je precizno i savjesno analizirao optuženikovu obranu te iskaz oštećenog J. S., iste doveo u vezu s iskazima svjedoka S. V., T. G. (slučajni prolaznici), I. A. i M. V. (optuženikove kolege iz „Č.“) kao i s nalazom i mišljenjem vještakinje sudske medicine V. P. (točke 24.-26. presude) te utvrdio dinamiku događaja i pritom iznio argumentaciju koju u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Tako prvostupanjski sud na prihvatljiv i logičan način obrazlaže kojem dijelu iskaza oštećenog J. S. ne poklanja vjeru (a na što ukazuje optuženik u žalbi). Radi se dijelu iskaza kada oštećenik navodi da nije sjedio na optuženiku niti primjenjivao fizičku silu a prvostupanjski sud osnovano u tom dijelu događaja ukazuje na iskaze svjedoka T. G. i S. V. iz kojih iskaza proizlazi suprotno kao i iz utvrđenja vještakinje sudske medicine V. P. (točka 9.3. presude). Nadalje, prvostupanjski sud je pažljivo i kritično analizirao i optuženikovu obranu, ocjenjujući opravdano i argumentirano da je obranu prilagođavao utvrđenjima vještakinje sudske medicine te je u konačnosti, suočen s objektivno jedinom mogućom varijantom događaja, naveo da je moguće da je do pucanja iz pištolja došlo upravo u trenutku kada mu je oštećenik sjedio niže na nogama, a ne na debelom mesu (točka 24. presude).

8.3. U odnosu na ponovljene optuženikove žalbene navode da je postupao u nužnoj obrani valja naglasiti da je prvostupanjski sud (točka 28. presude) jasno, precizno i argumentirano to otklonio, pritom analizirajući i otklanjajući pojedine navode optuženika u pogledu dinamike događaja sve do ispaljenja hica koji je ranio oštećenika. Također, prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima, pravilno prihvatio zaključak vještakinje sudske medicine u pogledu eventualne životne ugroženosti optuženika zbog kompromitiranog disanja te činjenice da je odmah nakon događaja sjeo na bicikl i odvezao se na udaljenost od oko 700 m. Dio nalaza i mišljenje vještaka sudske medicine, u kojem vještak pojašnjava da se osoba može u relativno kratkom vremenu oporaviti od nedostatne respiracije kao posljedica pritiska na prsni koš (kada nema gubitka svijesti), i da može, već nakon nekoliko dubljih udisaja, nadoknaditi taj manjak kisika nastao zbog kompromitirana respiracije, ne dovodi u pitanje kvalifikaciju obrane optuženika kao neprihvatljive.

8.4. Naime, s obzirom na pravilno utvrđeno činjenično stanje u pogledu dinamike događaja, odnosno izuzetno kratko vrijeme od ispaljenja hica u oštećenika do napuštanja mjesta događaja biciklom, u kojem vremenu se je optuženik podigao s tla, te po vlastitom iskazu još ispalio dva hica iz pištolja, (radi se o radnjama koje zbog fizičkog napora i stresne situacije čine dodatni teret na respiratorni sustav) posve je jasno da izostaje period vremena u kojem bi se optuženik eventualno oporavio od nedostatne respiracije, sjeo na bicikl i odvezao se na udaljenost od oko 700 metara.

8.5. I u odnosu na optuženikove žalbene navode u pogledu konstatacije prvostupanjskog suda, vezano uz liječnički pregled optuženika dva dana nakon inkriminiranog događaja, kada optuženik nije spominjao tegobe o kojima je iskazivao na raspravi (da se gušio je ostao bez zraka), a što prvostupanjski sud koristi kao dodatnu argumentaciju vezano uz eventualnu životnu ugroženost, valja ukazati da i ovaj drugostupanjski sud u potpunosti prihvaća tu argumentaciju i nema ju potrebe ovdje ponavljati (točka 28.presude).

9. Stoga ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud nakon temeljite analize i ocjene provedenih dokaze, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te izveo valjane zaključke o bitnim činjenicama i to na prihvatljiv i dostatan način obrazložio u presudi.

10. Državni odvjetnik u žalbi smatra da je za svako pojedinačno utvrđeno kazneno djela prvostupanjski sud izrekao prenisku bezuvjetnu kaznu zatvora, a pogotovo u odnosu na kazneno djelo teške krađe u pokušaju iz članka 229. stavak 1. točka 1. KZ/11., i to bez obzira na optuženikovo priznanje, a posebno s obzirom na njegovu dosadašnju osuđivanost upravo zbog počinjenih kaznenih djela protiv imovine te da nije bilo mjesta primjeni odredaba o ublažavanju kazne, za što nema objektivnih, niti opravdanih razloga. Nadalje, državni odvjetnik ukazuje na težinu kaznenih djela te činjenicu da je optuženik poduzeo maksimum radnji da prikrije počinjena kaznena djela krađe i pritom se nije libio upotrijebiti oružje kalibra 9,00 mm „L. – duga devetka“ i to pucajući u osobu za koju zna da sprečava prikrivanje prije počinjenih kaznenih djela, a radi se o savjesnom građaninu koji je pokušao spriječiti optuženikov bijeg, pa takvo optuženikovo ponašanje treba oštro sankcionirati da bi se poslala jasna i nedvojbena poruka građanima da se cijeni njihovo poštenje i ponašanje.

10.1. Optuženik u žalbi smatra da je ta odluka o kazni u odnosu na preostala dva kaznena djela (radi se o kaznenim djelima iz članka 229. stavak 1. točka 1. i članka 228. stavak 1. KZ/11.) koje je optuženik „stvarno počinio“ previsoka, osobito imajući u vidu izvod iz kaznene evidencije.

11. Optuženikova žalba u odnosu na kaznu je osnovana a žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

12. Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika i optuženika prvostupanjski sud je pravilno i u dovoljnoj mjeri, u smislu članka 47. KZ/11., ocijenio značaj i težinu otegotnih i olakotnih okolnosti vezano uz utvrđene kazne zatvora za svako pojedino kazneno djelo. Kao otegotnu okolnost u odnosu na kaznena djela teške krađe u pokušaju i krađe prvostupanjski sud je cijenio pobude iz kojih su ta kaznena djela počinjena – želju za stjecanjem imovinske koristi na lagan i nezakonit način, te dosadašnju osuđivanost, a što je utvrđeno uvidom u izvadak iz kaznene evidencije (list 832 spisa). U odnosu na kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju prvostupanjski sud otegotnim je cijenio upornost u postupanju optuženika te osobito jako ugrožavanje zaštićenog dobra jer je isti ispaljivao više metaka u blizini više osoba.

12.1. Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, u prvom redu valja ukazati da prvostupanjski sud, u odnosu na kazneno djelo iz članka 229. stavak 1. u vezi s člankom 228. stavak. 1. KZ/11., teška krađa u pokušaju, nije primijenio, kako to pogrešno navodi državni odvjetnik, institut zakonskog ublažavanja kazne već je kaznu od 7 (sedam) mjeseci utvrdio u zakonskim granicama iz članka 229. stavak 1. točka 1. ZKP/11. Pri tom je prvostupanjski sud (uzimajući u obzir i činjenicu na koju upućuje državni odvjetnik da je optuženik specijalni povratnik), iznio argumentaciju (točka 40. presude) koju ne treba ovdje ponavljati i koju u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

12.2. Nadalje, nije u pravu državni odvjetnik, kada u žalbi navodi da je sud trebao cijeniti kao otegotnu okolnost činjenicu da je optuženik upotrijebio oružje kalibra 9,0 mm, „L. – duga devetka“, te da je pucao u osobu u cilju da prikrije prije počinjeno kazneno djelo. Naime, radi se o okolnostima koje čine konstitutivna obilježja terećenog kaznenog djela iz članka 111. točka 5. KZ/11., a uporaba pištolja, prethodno navedenog kalibra i karakteristika, u smislu opasnosti ne prelazi, kvalitativno i kvantitativno, definiciju opasnog sredstva podobnog da se drugi liši života.

12.3. Zbog prethodno iznesenih razloga je, i po stavu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, uz prethodno navedene otegotne okolnosti te utvrđene olakotne okolnosti i to smanjenu ubrojivost optuženika, iskreno priznanje kaznenih djela teške krađe u pokušaju i krađe, optuženikov prijašnji život, njegove osobne i imovinske prilike (odrastanje u jednoroditeljskoj obitelji bez podrške i kontakata s ocem) ispravno prvostupanjski sud utvrdio pojedinačne kazne zatvora i to u trajanju od 7 (sedam) godina za kazneno djelo iz članka 111. točka 5. KZ/11., primjenjujući institut zakonskog ublažavanja kazne u vezi s člankom 34. i člankom 49. stavak 1. točka 1. i člankom 48. stavak 1. KZ/11. (iako treba napomenuti da s obzirom na primjenu članka 48. stavak 1. sud nije kao olakotnu okolnost mogao uzeti u obzir činjenicu da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, što ne utječe na ocjenu utvrđene kazne), u trajanju od 7 (sedam) mjeseci za kazneno djelo iz članka 229. stavak 1. KZ/11., i u trajanju od 1 (jedne) godine za kazneno djelo iz članka 228. stavak 1. KZ/11.

12.4. Međutim, po stavu ovog suda, trebalo je djelomičnim prihvaćanjem optuženikove žalbe a na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. izreći jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, cijeneći počinjena kaznena djela u njihovoj ukupnosti te vodeći računa o svim prethodno iznesenim okolnostima koji se odnose na optuženikovu ličnost. Ta kazna će po ocjeni ovog drugostupanjskog suda u cijelosti ispuniti zakonsku svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11. i primjerena je osobnim prilikama optuženika te dostatna da se izrazi društvena osuda za počinjeno kazneno djelo, (pa i da se građanima uputi odgovarajuća poruka na što ukazuje državni odvjetnik u žalbi) kao i da se utječe na optuženika i sve ostale da se suzdrže od činjenja kaznenih djela.

13. Obzirom da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika u sebi sadrži, između ostalog, i žalbu zbog odluke o sigurnosnoj mjeri, sukladno odredbi čl. 478. ZKP/08., Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu presudu i u tom dijelu te je utvrdio da žalba zbog odluke o sigurnosnoj mjeri nije osnovana, jer je ta mjera izrečena budući da su se za to stekle sve zakonom propisane pretpostavke čije je postojanje sud prvog stupnja ispravno utvrdio.

14. Slijedom navedenog, s obzirom da nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 476. stavak 1. ZKP/08., a na temelju članka 482. i članka 486. stavak 1. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 2. veljače 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Turudić,univ.spec.crim.,v.r.