REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
Rijeka, Erazma Barčića 5
Poslovni broj: 2 Us I-1053/2021-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarki Sanje Misirače i Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja A. M., iz P., K. ulica 58, kojeg zastupaju opunomoćenici u Z. o. u. P., G., V., K., I. i F. M., u R., J. t. 4/II, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskoga disciplinskog suda, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, kojeg zastupa službena osoba Claudia Krmpotić, radi teže povrede službene dužnosti, 2. veljače 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Poništavaju se točka 2., točka 3. i točka 5. rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskoga disciplinskog suda, KLASA: UP/II-114-04/21-02/39, URBROJ: 511-01-158-21-4 od 28. svibnja 2021. godine.
II. Tužitelj A. M. nije disciplinski odgovoran u odnosu na (ne)postupanje opisano u točki 2. rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Rijeka, KLASA: UP/I-114-04/20-02/307, URBROJ: 511-01-158-21-24 od 12. siječnja 2021. godine.
III. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja točke 1. i točke 4. rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskoga disciplinskog suda, KLASA: UP/II-114-04/21-02/39, URBROJ: 511-01-158-21-4 od 28. svibnja 2021. godine.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju A. M. nadoknadi troškove ovoga upravnog spora u iznosu od 3.125,00 (tri tisuće stotinu dvadeset pet) kuna (PDV uključen), u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora. Ako tuženik u navedenom roku tužitelju ne nadoknadi troškove spora, tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate, od dana izvršnosti odluke o troškovima spora (tj. od dana što neposredno slijedi nakon posljednjeg dana roka za dobrovoljno ispunjenje ove obveze od strane tuženika po primitku pravomoćne odluke o troškovima spora) do isplate.
V. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova spora u preostalom iznosu od 6.875,00 (šest tisuća osam stotina sedamdeset pet) kuna.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Rijeka, KLASA: UP/I-114-04/20-02/307, URBROJ: 511-01- 158-21-24 od 12. siječnja 2021., utvrđeno je da tužitelj, policijski službenik u Policijskoj upravi istarskoj, Postaji aerodromske policije Pula – Pola, u predmetnom razdoblju raspoređen na radnome mjestu šef smjene policijske postaje, nije odgovoran za počinjenje jedne, te da je odgovoran zbog počinjenje dviju težih povreda službene dužnosti pobliže činjenično opisanih u izreci prvostupanjskog rješenja, i to teže povrede iz članka 96. točke 4. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19) - odbijanje izvršenja zadaće ako za to ne postoje opravdani razlozi i teže povrede iz članka 96. točke 7. toga Zakona – nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije, pri čemu mu je izrečena jedinstvena disciplinska kazna novčane kazna u iznosu od 10% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od dva mjeseca.
2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-114-04/21-02/39, URBROJ: 511-01- 158-21-4 od 28. svibnja 2021., djelomice uvažio žalbu tužitelja izjavljenu protiv oneroznoga (osuđujućeg) dijela prvostupanjskog rješenja (t. 1. izreke drugostupanjskog rješenja), uz pravnu prekvalifikaciju teže povrede službene dužnosti iz članka 96. točke 4. Zakona o policiji u težu povredu iz točke 1. toga članka - neizvršavanje, nesavjesno, nepravodobno ili nemarno izvršavanje službenih obveza (t. 2.) i umanjenje disciplinske kazne po toj osnovi (t. 3.). Riječ je o disciplinskoj odgovornosti zbog toga što je tužitelj 25. srpnja 2020., obavljajući poslove svoga radnog mjesta, odbio postupiti po izričitom zahtjevu načelnika navedene Policijske postaje D. V. da pomoćnicu šefa smjene S. P. može privremeno povući u postajno dežurstvo samo da ga zamijeni radi korištenja dnevnog odmora (što se očito odnosi na stanku u smislu čl. 73. Zakona o radu, „Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 i 98/19, nap. Suda), a ne i zbog obujma poslova. U pogledu teže povrede službene dužnosti iz članka 96. točke 7. Zakona o policiji tužiteljeva žalba je odbijena (t. 4.). Slijedom umanjenja disciplinske kazne za prvonavedenu težu povredu službene dužnosti, tuženik je ujedno tužitelju izrekao jedinstvenu disciplinsku kaznu novčane kazne u iznosu od 5% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od tri mjeseca (t. 5.).
3. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da je u konkretnom slučaju postupao u skladu s opisom poslova svoga radnog mjesta, te elaborira zbog čega svoju odluku o povlačenju policijske službenice S. P. u dežurstvo radi obujma poslova smatra opravdanom, a drukčije stanovište načelnika Policijske postaje neosnovanim. Drži da sporna poruka elektroničke pošte ne sadržava vrijeđanje, ponižavanje, prijetnju ni neki drugi oblik neprimjerene komunikacije. Ističe da ta komunikacija nije postala dostupna većem broju osoba, niti je naštetila ugledu policije. Upire i na s time povezanu upravnosudsku praksu. Neobrazloženim drži zaključak o počinjenju disciplinske povrede s namjerom. Pored toga, mišljenja je da ovdje ima mjesta primjeni odredbe članka 3. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika. Tužitelj predlaže da Sud poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 8.000,00 kuna (uvećano za PDV), uz pripadajuće zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja i dodaje, u bitnome, da se odluka o disciplinskoj odgovornosti tužitelja temelji na potpuno i pravilno utvrđenome činjeničnom stanju, da tužitelj neutemeljeno argumentira svoje stajalište o potrebi povlačenja policijske službenice S. P. u dežurstvo radi obujma poslova protivno zahtjevu načelnika, da je i sâm tužitelj u svojem iskazu naveo da je s načelnikom Policijske postaje komunicirao u afektu, da se upravnosudska praksa na koju tužitelj upire ne odnosi na dotičnu vrstu povrede službene dužnosti (nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada šteti ugledu policije), te da je u obrazloženju prvostupanjskog rješenja navedeno da je tužitelj postupao s namjerom. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
5. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, te u spisu ovog spora.
6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 26. siječnja 2022., utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
7. Disciplinski postupak protiv policijskih službenika primarno je uređen odredbama članaka 93. - 114. Zakona o policiji i Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika („Narodne novine“, broj 141/11, u nastavku teksta: Pravilnik), a podredno odredbama Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP), što slijedi iz normi članka 100. Zakona o policiji te članka 3. stavka 1. ZUP-a.
8. Neizvršavanje, nesavjesno, nepravodobno ili nemarno izvršavanje službenih obveza, kao i nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije, teže su povrede službene dužnosti (čl. 96. t. 1. i t. 7. Zakona o policiji).
9. Disciplinski sud nije vezan za pravnu kvalifikaciju povrede službene dužnosti ali je vezan za činjenični opis povrede službene dužnosti (čl. 106. Zakona o policiji).
10. Prilikom odlučivanja u disciplinskom postupku, dvojba u pogledu postojanja činjenica koja čine obilježja povrede službene dužnosti ili utječu na utvrđivanje odgovornosti policijskog službenika, razmatrat će se na način koji je povoljniji za policijskog službenika protiv kojeg se vodi disciplinski postupak (čl. 3. Pravilnika).
11. Kazne za teže povrede službene dužnosti propisane su odredbom članka 110. stavka 2. toga Zakona. Među predviđenim kaznama jest i novčana kazna u mjesečnom iznosu do 20% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od 1 do 6 mjeseci (t. 1.). Izricanje jedinstvene kazne uređeno je člankom 110. stavkom 7. Zakona o policiji i člankom 18. Pravilnika.
12. Disciplinske kazne izriču se u svrhu odgojnog utjecaja na počinitelja i druge policijske službenike u Ministarstvu te održavanja radne discipline i pravila ponašanja u službi i izvan službe (čl. 6. Pravilnika).
13. U pogledu teže povrede službene dužnosti iz točke 2. prvostupanjskog rješenja, tuženik je utvrdio da se ovdje ne radi o odbijanju izvršenja zadaće ako za to ne postoje opravdani razlozi, zaključivši da nije nesporno utvrđeno da je izdana usmena zapovijed po kojoj tužitelj nije postupio. Stoga ovdje nije primjenjiva ni odredba o razlozima za odbijanje izvršenja naloga ili zapovijedi, sadržana u članku 4. stavku 3. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima („Narodne novine“, broj 76/09, 92/14 i 70/19). No, izvan konteksta odbijanja zapovijedi konkretno postupanje tužitelja, uz pravilnu primjenu članka 3. Pravilnika, po ocjeni ovog Suda ne ispunjava bitna obilježja teže povrede službene dužnosti neizvršavanje, nesavjesno, nepravodobno ili nemarno izvršavanje službenih obveza. Tužiteljevi razlozi u prilog spornoj odluci, naime, u dovoljnoj su mjeri razumni i logični da dovode do dvojbe koja uživa zaštitu povoljnijeg razmatranja iz članka 3. Pravilnika.
14. Što se tiče teže povrede službene dužnosti iz točke 3. prvostupanjskog rješenja, Sud je suglasan s elaboracijom javnopravnih tijela da je odnosna tužiteljeva komunikacija prema načelniku Policijske postaje ušla kažnjivu u sferu obuhvaćenu člankom 96. točkom 7. Zakona o policiji. Sud ocjenjuje osnovanima razloge koji su u prilog tome izneseni u obrazloženjima prvostupanjskoga i drugostupanjskog rješenja, te u odgovoru tuženika na tužbu, uključujući razloge što se tiču izbora disciplinske kazne za navedenu težu povredu službene dužnosti. Ti su razlozi tužitelju poznati. U odnosu na tu povredu službene dužnosti disciplinska tijela nisu učinila očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenila postojanje nekog važnog čimbenika, niti propustila razmotriti sve relevantne čimbenike, niti su propustila uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, a u obzir su uzela sve važne aspekte razmatranog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku javnopravnih tijela.
15. Sukladno prethodnom, Sud je, primjenom članka 58. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS), usvojio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na disciplinsku odgovornost tužitelja vezanu uz točku 2. prvostupanjskog rješenja, a odbio tužbeni zahtjev u pogledu disciplinske odgovornosti tužitelja i izrečene kazne u pogledu točke 3. prvostupanjskog rješenja. Stoga su poništene točke 2., 3. i 5. drugostupanjskog rješenja, uz utvrđenje da tužitelj u tom pogledu nije disciplinski odgovoran (čime je Sud, u tom dijelu, sam riješio stvar). Istodobno, odlukom sadržanom u točki III. izreke presude ostaje vrijediti točka 3. prvostupanjskog rješenja. Stoga vrijediti ostaje i kazna izrečena točkom 3. prvostupanjskog rješenja, tj. novčana kazna u mjesečnom iznosu od 10% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od jednog mjeseca (tu kaznu nije odredio ovaj Sud, već prvostupanjsko tijelo, primjenom svoga diskrecijskog ovlaštenja). Kako je to jedina preostala kazna izrečena tužitelja, otpala je pravna osnova za izricanje jedinstvene disciplinske kazne.
16. Premda to ne utječe na ocjenu zakonitosti osporavanih upravnih akata, Sud primjećuje da disciplinska tijela Ministarstva unutarnjih poslova u svojim odlukama pri citiranju pravnih normi nepotrebno označavaju broj stavka u jednostavačnim člancima (npr. čl. 96. Zakona o policiji). To nije u skladu s ustaljenim načinom citiranja pravnih normi, ali ni sa člankom 30. stavkom 4. Jedinstvenih metodološko-nomotehnička pravila za izradu akata koje donosi Hrvatski sabor ("Narodne novine", broj 74/15).
17. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, te uzevši u obzir propisana oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbama članka 22. stavka 1. i članka 11. stavka 1. točke 4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18).
18. U smislu članka 79. ZUS-a, u okviru troškovnika tužitelja iskazanog do zaključenja rasprave, opravdanima su ocijenjeni troškovi sastava tužbe i zastupanja na ročištu za raspravu po opunomoćenicima – odvjetnicima, tj. 2.500,00 za svaku od ovih dviju radnji (Tbr. 23 i Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u nastavku teksta: Tarifa), što usve iznosi 5.000,00 kuna, a uvećano za PDV ukupno 6.250,00 kuna. Tužitelj je u sporu uspio u jednoj polovici, pa mu je dosuđena naknada troškova spora u iznosu od 3.125,00 kuna (PDV uključen). Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 81. stavku 2. ZUS-a, dok je početak tijeka roka zakonskih zateznih kamata vezan uz izvršnost odluke o troškovima spora, tj. uz istek paricijskog roka što počinje teći dostavom stranci pravomoćne odluke o troškovima spora (čl. 80. st. 1. ZUS-a). U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora trebalo je odbiti. Naime, sadržaj podneska tužitelja od 18. siječnja 2022. mogao je biti iznesen i na raspravi, pa sastav tog podneska ne čini opravdani izdatak u svjetlu članka 79. stavka 1. ZUS-a. Usto, pristup na ročište za objavu presude nije radnja nužna za rješavanje spora. Pored toga, nagrada za zastupanje na ročištu na kojem se objavljuje presuda Tarifom je predviđena samo u parničnom postupku (Tbr. 9.3., u okviru II. dijela Tarife), a ne i u upravnom sporu.
U Rijeci 2. veljače 2022.
S u d a c
dr. sc. Alen Rajko, v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
