REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 162/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. V. iz R., OIB ..., zastupanog po punomoćnici J. H., odvjetnici u R., protiv tuženika J. h. d.d. iz R., OIB ..., radi nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-740/2019-2 od 10. lipnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj Pr-560/18-10 od 13. lipnja 2019., u sjednici održanoj 2. veljače 2022.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž R-740/2019-2 od 10. lipnja 2020. potvrđena je presuda Općinskog suda u Rijeci broj Pr-560/18-10 od 13. lipnja 2019., kojom je odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu koju je tuženik donio 7. lipnja 2016., nezakonita i nedopuštena te da radni odnos tužitelja na temelju Ugovora o radu sklopljenog 1. svibnja 2009. nije prestao, kao i zahtjev da se tuženiku naloži vratiti tužitelja na poslove i priznati mu kontinuitet radnog odnosa na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. svibnja 2009.
2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši ukidanje obje nižestupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Tuženik je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbijanje.
4. Revizija nije osnovana.
5. Postupajući prema odredbi čl. 391. st. 2. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
6. Suprotno revizijskim navodima, obje nižestupanjske presude sadrže razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i razumljivi, tako da se pravilnost istih može ispitati, a to što su nižestupanjski sudovi na temelju utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na postojanje nekih od razloga otkazivanja ugovora o radu izveli pogrešni pravni zaključak, nije utjecalo na zakonitost odluke donesene povodom zahtjeva tužitelja, a o čemu će u nastavku ovog obrazloženja biti riječi. Dakle, nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
7. Nakon što je drugostupanjskim rješenjem bila ukinuta prvostupanjska presuda kojom je bio prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, taj postupak je počeo teći ispočetka pred prvostupanjskim sudom, koji je na temelju rezultata provedenog postupka, postupajući prema odredbi čl. 8. ZPP donio prvostupanjsku presudu, a koja je potvrđena pobijanom drugostupanjskom presudom. U takvim okolnostima ona ukinuta prvostupanjska presuda je nepostojeća, zbog čega prvostupanjski sud u ponovnom odlučivanju o spisu predmeta, a povodom ukidnog rješenja, nije vezan pravnim shvaćanjem prethodno izraženim u ukinutoj prvostupanjskoj presudi.
7.1. Naprotiv, prvostupanjski sud prema odredbi čl. 377. st. 2. ZPP u postupku nakon ukidnog rješenja je dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koje je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju, a sukladno s tim je prvostupanjski sud i postupio te nakon provedenog postupka donio sada novu prvostupanjsku presudu.
7.2. Razlozi zbog kojih je prvostupanjski sud sada odbio tužbeni zahtjev tužitelja izraženi su u obrazloženju te odluke, a bez obveze tog suda da obrazlaže razloge zašto je promijenio pravno shvaćanje u odnosu na ono izraženo u ukinutoj presudi, a niti je to drugostupanjski sud povodom žalbe tužitelja trebao obrazlagati. Stoga nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP.
8. Neodlučan je revizijski prigovor o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 315. ZPP, a kada je glavna rasprava pred prvostupanjskim sudom vođena nakon što je njegova ranija presuda ukinuta, te prvostupanjski sud proveo istu sukladno odredbi čl. 377. ZPP.
9. Iz sadržaja prvostupanjske presude proizlazi da je taj sud ocjenu o postojanju opravdanih razloga za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju utemeljio, između ostalog, i na pisanoj izjavi I. D. A., koja izjava prilaži spisu, ne davajući joj značaj iskaza svjedoka, a kako to tužitelj pogrešno sugerira, zbog čega se neosnovano prigovara da bi u donošenju prvostupanjske presude bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 235.-249. ZPP, a koju povredu da drugostupanjski sud povodom žalbe tužitelja nije sankcionirao.
10. Bespredmetni su revizijski navodi kojima revident pokušava polemizirati s nižestupanjskim sudovima, a vezano za pozivanje na zakonske odredbe koje uređuju institut redovnog otkaza ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika (čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu) i institut izvanrednog otkaza ugovora o radu (čl. 116. st. 1. Zakona o radu), a kada je potpuno jasno da su nižestupanjski sudovi u svojim presudama ocjenjivali postojanje razloga, a time i opravdanost odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, a koji naziv upravo i ima sporna odluka tuženika, a to što je u uvodu te odluke pogrešno naznačena odredba čl. 115. umjesto čl. 116. Zakona o radu ne dovodi u sumnju njezinu pravnu narav.
11. Predmet spora je dopuštenost odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 7. lipnja 2016. Kao razlog za otkazivanje ugovora o radu tuženik je u toj odluci naveo povrede obveza iz radnog odnosa koje je tužitelj počinio 26. svibnja 2016.: došao na posao u alkoholiziranom stanju, odbio izvršiti radne zadatke prema nalogu šefice recepcije, vrijeđao osoblje recepcije, glasno galamio, vikao i dizao ruke pred 15-20 gostiju, bacao primljenu dokumentaciju za grupe gostiju koje su taj dan bile na odlasku, a što je tuženik ocijenio osobito teškom povredom obveze iz radnog odnosa, zbog koje nastavak radnog odnosa tužitelja više nije moguć kod tuženika.
12. Nije sporno da alkoholiziranost tužitelja tuženik nije provjeravao na zakonom propisani način, kao i da je prije otkazivanja ugovora o radu tuženik o tome zatražio očitovanje sindikalnog povjerenika koji se suglasio s odlukom o otkazivanju ugovora o radu tužitelju.
13. Prema odredbi čl. 116. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 – dalje: ZR), poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
14. Prema odredbi čl. 119. st. 2. ZR, prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
15. Odredbom čl. 135. st. 3. ZR propisano je da u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokaza postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu, a na radniku samo ako on ugovor o radu otkazuje izvanrednim ugovorom o radu.
16. Polazeći od prethodno citiranih odredbi, za odluku u ovoj pravnoj stvari odlučno je dakle je li tuženik kao poslodavac dokazao da su postupci i ponašanja tužitelja 26. svibnja 2016. na radnom mjestu imala značaj osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, a zbog kojih, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć, dakle postojali razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu.
17. Suprotno pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda izraženom u pobijanoj presudi, utvrđenje o alkoholiziranosti tužitelja na radnom mjestu, tuženik kao poslodavac ne može izvesti i temeljiti na iskazima svjedoka.
17.1. U smislu odredbe čl. 59. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 71/14, 118/14 – dalje: ZZR) provjera alkoholiziranosti se obavlja alkometrom ili drugim prikladnim uređajem, postupkom ili sredstvom, a ako radnik odbije pristupiti provjeri, smatra se da je pod utjecajem alkohola.
17.2. Prema odredbi čl. 60. st. 1. ZZR, poslodavac ne smije provjeriti je li radnik pod utjecajem drugih sredstava ovisnosti osim alkohola, ako mu je radnik predao potvrdu da se nalazi u programu liječenja, odvikavanja ili rehabilitacije od ovisnosti ...
18. Rezultati provedenog postupka ne upućuju na to da je tuženik kritične prigode pokušao provjeriti alkoholiziranost tužitelja na način propisan odredbom čl. 59. st. 1. ZZR, a za što nije bilo zapreke s obzirom na odredbu čl. 60. st. 1. ZZR, koje izuzimaju provjeru alkohola od zabrane poslodavcu, već je tuženik samo udaljio tužitelja s radnog mjesta, a bez koje provjere se doista ne može smatrati utvrđenim da je tužitelj kritične prigode bio alkoholiziran.
18.1.To što je tog dana u večernjim satima (21:45 sati), a zbog drugog incidenta kojeg je imao tužitelj, kod njega na propisani način utvrđena alkoholiziranost, ne dokazuje da je tužitelj u takvom stanju bio u kritično vrijeme (14:00 sati).
19. Zato, a polazeći od odredbe čl. 119. st. 1. ZR, ocijeniti je da tuženik, a na kome je bio teret dokazivanja u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR, nije dokazao da bi tužitelj 26. svibnja 2016. oko 14:00 sati došao u alkoholiziranom stanju, a time se ne može ni prihvatiti alkoholiziranost tužitelja razlogom za izvanredno otkazivanje ugovora o radu.
20. Iz rezultata provedenog postupka i daljnjih utvrđenih činjenica, a na kojima nižestupanjski sudovi također temelje svoje ocjene o počinjenju povrede iz radnog odnosa od strane tužitelja, proizlazi da je tužitelj kritične prigode po dolasku na svoje radno mjesto (recepcija hotela) u prisutnosti grupe gostiju (15-20 gostiju) se ponašao na krajnje neprimjeren način i baš odbio izvršiti poslove koji su u opisu njegovog radnog mjesta recepcionera, pritom vrijeđao prisutno osoblje, galamio, vikao, bacao dokumentaciju pripremljenu za odjavu gostiju.
21. Ne bi trebalo biti sporno da je takvo ponašanje uopće, a posebno ne ugostiteljskog radnika na radnom mjestu pred gostima hotela, nedopustivo kako u odnosu na suradnike na poslu, a tim više u odnosu na goste hotela. Takvim ponašanjem nesumnjivo se šteti ugledu tog ugostiteljskog objekta, dakle poslodavca i stvara u odnosu na okolinu negativna slika ne samo o tom ugostiteljskom objektu i njegovom personalu kao neprofesionalnom i nedoraslom zadatke, već općenito negativna slika o društvu kao nepristojnom i neodgovornom općenito.
22. Dakle, kako ovako u postupku utvrđeno postupanje tužitelja jest, a posebno u okolnostima ovog slučaja imalo značaj osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, a zbog kojeg doista tuženiku nije bio prihvatljiv nastavak radnog odnosa tužitelja, a u kom pravcu je suglasnost za otkaz ugovora o radu dao i sindikalni povjerenik, onda je ocijeniti da zbog ovakvih povreda su se ostvarili razlozi iz odredbe čl. 116. st. 1. ZR za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju, kao i da su postojali opravdani razlozi u smislu odredbe čl. 119. st. 2. ZR zbog kojih tuženik tužitelju nije omogućio iznošenje obrane prije davanja odluke o otkazu ugovora o radu.
23. Kako je dakle odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, reviziju je trebalo odbiti i odlučiti kao u izreci, sve na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP.
Zagreb, 2. veljače 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
