Poslovni broj Gž-590/2021-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja I.B.iz N., zastupanog po punomoćniku S.S., odvjetniku iz P., protiv tuženika S. P. iz Š., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda S. R.i R.K., odvjetnicima iz P., radi isplate i naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pn- 168/17-38 od 21. listopada 2020., u sjednici održanoj 19. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pn-168/17-38 od 21. listopada 2020. u točki I. izreke.

II. Djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika preinačava se prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu točke II. izreke i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 49.340,92 kn (slovima:četrdesetdevettisućatristočetrdesetkunadevedesetdvijelipe) s pripadajućim zateznim kamatama.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pn-168/17-38 od 21. listopada 2020. u točki I. izreke te u odluci o troškovima postupka iz točke II. izreke do iznosa od 10.344,77 kn.

II. Djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika preinačava se odluka o troškovima postupka iz točke II. i III. izreke i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda, u točki I. izreke, naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 13.676,23 EUR u kunskoj protuvrijednosti, sa zateznim kamatama od 9. travnja 2014. do isplate. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi štetu tužitelju u iznosu od 49.340,92 kn s pripadajućim zateznim kamatama, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva do iznosa od 94.222,36 kn sa zateznim kamatama tužitelj odbijen.

1.1.Rješenjem prvostupanjskog suda, u točki I. izreke određena je privremena mjera zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine kč. br. .... oranica, vikendica, šupa, drvarnica i nadstrešnica, površine 1104 m2, upisana u zk. ul. ... K.O. Š.. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 21.405,57 kn s pripadajućim zateznim kamatama, dok je točkom III. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.

2. Protiv usvajajućeg dijela navedene presude i rješenja žalbu je podnio tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda i rješenje preinače te odbije tužbeni zahtjev i prijedlog za određivanje privremene mjere, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 13.676,23 EUR u kunskoj protuvrijednosti zbog pravnih nedostataka na prodanom stanu te iznosa od 94.222,36 kn s osnove naknade štete pretrpljene zbog postojanja pravnih nedostataka. Takav zahtjev tužitelj temelji na činjenici da mu je tuženik prodao spremište površine 31,05 m2 kao sastavni dio stana, iako isto nije bilo u njegovu vlasništvu, već u vlasništvu svih suvlasnika zgrade kao zajednički dio zgrade te da je stoga pretrpio štetu u vidu izgubljene zarade zbog nemogućnosti iznajmljivanja tog dijela stana.

6. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP-a na koju se žalbom poziva tuženik, budući da je izreka presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima o odlučnim činjenicama, o kojima postoje jasni i neproturječni razlozi prvostupanjskog suda, a niti o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Žalbeni navodi kako je odluka o troškovima postupka sadržana u rješenju, a ne presudi te kako je sud dao pogrešnu uputu o pravnom lijeku u odnosu na rješenje, suprotno stavu tuženika, ne upućuju na počinjenu prethodno navedenu bitnu procesnu povredu, niti na neku drugu bitnu procesnu povredu.

6.1. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje ostalih bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9.,13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

7. Među strankama nije sporno da su 9. travnja 2014. sklopile ugovor o kupoprodaji kojim je tuženik prodao tužitelju ½ dijela stana sagrađenog na k.č. 1031/zgr, kuća, dvorište, P., upisanog u zemljišnim knjigama kao 1/13 etažno vlasništvo (E-13) s kojim je povezano pravo vlasništva na stanu na tavanu koji se sastoji od 6 soba, 2 ostave, kuhinje, kupaonice, predsoblja i hodnika, ukupne površine 203,85 m2, za kupoprodajnu cijenu od 41.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, s time da su stranke ugovorile da prodani suvlasnički dio predstavlja u naravi točno određeni dio stana ukupne površine 94,22 m2, između ostalog i sporno spremište površine 31,05 m2, kao i da je tuženik predao tužitelju u posjed prodani stan.

8. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je tužitelj kupio sporno spremište u uvjerenju da predstavlja sastavni dio kupljenog stana, ali da je krajem 2016. ustanovio kako to spremište nije bilo u vlasništvu tuženika, s obzirom da ostali suvlasnici polažu pravo na isto kao zajednički dio zgrade. Nadalje, utvrđuje da je tuženik u vrijeme prodaje stana bio u saznanju da sporno spremište nije sastavni dio stana i kao takvo u njegovu vlasništvu. Također, utvrđuje da je tužitelj imao namjeru preurediti sporno spremište u dvije stambene jedinice odnosno dva apartmana i iste iznajmljivati tijekom 2017. u turističke svrhe tijekom ljetne sezone, a preostale mjesece studentima, s koje osnove bi ostvario zaradu u iznosu od ukupno 49.340,92 kn.

9.Cijeneći da je tuženik prodao sporno spremište tužitelju kao sastavni dio stana unatoč saznanju da isto nije njegovo vlasništvo, prvostupanjski sud zauzima stav da tuženik na temelju čl. 430. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) odgovara tužitelju za pravne nedostatke prodane stvari pa da tužitelju pripadaju prava iz čl. 432. st. 2. i 3. ZOO-a.

9.1. Pri tome, prvostupanjski sud, cijeneći da je tužitelj saznao za pravni nedostatak krajem 2016., otklanja tuženikov prigovor prekluzije, zaključivši da je tužitelj nakon saznanja pokrenuo spor u roku predviđenom čl. 437. st.1. ZOO-a.

10. Imajući u vidu kupoprodajnu cijenu stana u iznosu od 41.500,00 EUR u protuvrijednosti kuna i površinu prodanog stana od 94,22 m2, odnosno cijenu jednog metra kvadratnog stana u iznosu od 440,45 EUR, ujedno cijeneći površinu stana bez spornog spremišta od 63,17 m2, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj pretplatio kupljeni stan za iznos od 13.676,23 EUR-a, slijedom čega obvezuje tuženika na isplatu tog iznosa tužitelju sa pripadajućim zateznim kamatama.

11. Cijeneći utvrđenu visinu izgubljene zarade tužitelja u iznosu od 49.340,92 kn zbog nemogućnosti iznajmljivanja spornog dijela stana kao dva apartmana, prvostupanjski sud obvezuje tuženika na naknadu štete tužitelju u navedenom iznosu sa pripadajućim zateznim kamatama.

12. U odnosu na prijedlog za određivanje privremene mjere zabranom otuđenja i opterećenja nekretnine tuženika, prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da tuženik ima namjeru prodaje predmetne nekretnine pa zaključuje da postoji opasnost da bi mogao raspolagati svojom imovinom i time spriječiti ostvarenje tražbine tužitelja. Stoga, ujedno cijeneći da je tražbina tužitelja djelomično osnovana, prvostupanjski sud zauzima stav da su ispunjene pretpostavke iz čl. 340., 341. i 344. st. 1. i 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14.,55/16. , 73/17. i 131/20., dalje: OZ) za određivanje predložene privremene mjere.

13. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 2. ZPP-a pa tužitelju dosuđuje parnični trošak razmjerno uspjehu u sporu od 78%, u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa) te trošak vještačenja i sudskih pristojbi.

14. Pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima tuženika, utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 13.676,23 EUR u protuvrijednosti kuna, s pripdajaućim zateznim kamatama, s osnove pravnih nedostataka na prodanoj stvari.

15. Naime, suprotno žalbenim navodima, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako sporno spremište ne predstavlja sastavni dio stana kojeg je tuženik bio suvlasnik u ½ dijela i koji je prodao tuženiku, jer takvo utvrđenje i prema ocijeni ovog suda nedvojbeno proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka.

16. Žalbeni navodi tuženika kojima se poziva na skicu i iskaz svjedokinje L. Š., nisu osnovani. Naime, točno je da je ista sačinila tlocrt predmetnog stana kojim je obuhvatila i sporno spremište, međutim prema vlastitom iskazu isti je sačinila isključivo na temelju provedenog uviđaja na licu mjesta, dakle prema stanju u naravi, koje stanje međutim, samo za sebe nije pravno relevantno, tim više što iz njezina iskaza nedvojbeno proizlazi da prema Zapisniku o bodovanju stana od 28. siječnja 1988. sporno spremište nije sastavni dio predmetnog stana, a kako je to razvidno i iz tekstualnog i grafičkog dijela (skice) samog zapisnika.

17.Također, žalbeni navodi kojima tuženik iznosi vlastitu ocjenu iskaza svjedokinje S. Š., sestre tuženika i Diobnog ugovora od 12.kolovoza 2004. zaključenog između tuženika i njegove sestre, nisu osnovani, budući da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio navedene dokaze i zaključio da iskaz svjedokinje i sadržaj ugovora u dijelu u kojem su ugovorne strane izvršile diobu suvlasničke zajednice i odredile koji dio stana pripada kojoj od njih te suglasno utvrdile da sporno spremište nije sastavni dio predmetnog stana već zajednički dio zgrade (točka II. i III. ugovora), nedvojbeno upućuju na zaključak kako sporno spremište nije sastavni dio predmetnog stana.

18. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da površina predmetnog stana sa spornim spremištem odgovara površini stana upisanoj u zemljišnim knjigama, nisu osnovani. To iz razloga jer prema priloženom izvatku iz zemljišnih knjiga predmetni stan je u zemljišnim knjigama upisan sa površinom od 203,85 m2, koja identična površina je navedena i u Zapisniku o bodovanju stana, a prema kojem sporno spremište nije sastavni dio stana, što upućuje na nedvojbeni zaključak da u površini stana upisanoj u zemljišnim knjigama nije sadržana i površina spornog spremišta od 31,05 m2.

19. Također, suprotno žalbenim navodima, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da sporno spremište predstavlja zajednički dio zgrade na koji ostali suvlasnici zgrade polažu pravo, jer takvo utvrđenje proizlazi iz iskaza tužitelja u dijelu u kojem je iskazao da su mu se stanari počeli obraćati u studenom ili prosincu 2016. navodeći da imaju pravo na spremište, a koji iskaz tuženik nije osporio, niti je pružio nijednog dokaza kojim bi pobio takve tvrdnje tužitelja, niti je iznio tvrdnje i dostavio dokaze u pravcu eventualnog stjecanja prava vlasništva na spornom spremištu.

20. Stoga, pri utvrđenju da sporno spremište ne predstavlja sastavni dio stana koji je tuženik prodao tužitelju, već zajednički dio zgrade na koji polažu pravo ostali suvlasnici, kao treće osobe, pravilan je stav prvostupanjskog suda da su ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 430. ZOO-a za odgovornost tuženika za pravne nedostatke prodane stvari, slijedom čega tužitelju pripada pravo na zatraženo razmjerno sniženje cijene iz čl. 432. st. 1. ZOO-a s obzirom da tuženik nije na zahtjev tužitelja oslobodio sporno spremište od prava ostalih suvlasnika zgrade, kako to tvrdi tužitelj, a koju tvrdnju tuženik tijekom postupka nije osporio.

20.1. Pri tome, suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 437. st.1. ZOO-a kada je otklonio prigovor prekluzije, s obzirom na pravilno utvrđenje da je tužitelj krajem 2016., saznao da ostali suvlasnici polažu pravo na sporno spremište a koje utvrđenje paušalnim žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

21. Vezano za visinu razmjerno snižene cijene, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, obvezao tuženika na isplatu iznosa od 13.676,23 EUR u protuvrijednosti kuna, jer upravo taj iznos predstavlja razliku između ugovorene cijene stana za prodanu površinu zajedno sa spornim spremištem i cijene stana bez spornog spremišta. Pri tome, tuženik se žalbenim navodima neosnovano poziva na neuređenost spornog spremišta u odnosu na ostali uređeni dio stana, budući da je očito da se ugovorena kupoprodajna cijena od 41.500,00 EUR, neovisno o ugovornom utanačenju da je dio stana uređen, a dio neuređen, odnosi na stan u cjelini pa je kao takva relevantna pri izračunu razmjernog sniženja cijene.

22. Međutim, osnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog pravnih nedostataka.

23. Prema čl. 432. ZOO-a, u slučaju postojanja pravnih nedostataka na prodanoj stvari, kupac između ostalog, ima pravo na naknadu pretrpljene štete prema općim pravilima o odgovornosti za štetu (st.3.). Dakle, da bi postojala odgovornost tuženika za naknadu štete tužitelju potrebno je da su ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu iz čl. 1045. st. 1 i 2. ZOO-a, dakle postojanje štete, štetnika, protupravnost štetne radnje i uzročna veza između štetne radnje i štete.

24. U konkretnom slučaju, suprotno stavu prvostupanjskog suda nisu ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu, budući da tužitelj zbog pravnih nedostataka na prodanom stanu nije niti mogao steći pravo vlasništva na spornom spremištu pa isto nije niti mogao iznajmljivati, sllijedom čega ne postoji pravno relevantna uzročna veza između nastale štete i štetne radnje u vidu postojanja pravnih nedostataka na prodanom stanu. Stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev za naknadu štete, jer je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 430. st. 3. u svezi s čl. 1045. ZOO-a taj zahtjev valjalo odbiti, kao neosnovan.

25. Odluka o privremenoj mjeri donesena je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 344.st.1. OZ-a. Naime, imajući u vidu osnovanost tražbine tužitelja u iznosu od 13.676,23 EUR u protuvrijednosti kuna, pri utvrđenju da tuženik ima namjeru otuđenja predmetne nekretnine u svome vlasništvu, koje utvrđenje žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje, a niti tuženik tvrdi niti dokazuje da raspolaže drugom imovinom iz koje bi se tužitelj mogao namiriti, suprotno žalbenim navodima, pravilan je stav prvostupanjskog suda da su ispunjene zakonske pretpostavke za određivanje predložene privremene mjere.

26. Iz navedenih razloga valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika, kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke, kao u točki I. izreke ove presude, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika pozivom na čl. 373. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu točke II. izreke, kao u točki II. izreke ove presude.

27. Također, primjenom čl. 380. toč.3. ZPP-a u svezi s čl. 21. st. 1. OZ-a valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsko rješenje o određivanju privremene mjere iz točke I. izreke, kao u točki I. izreke ovog rješenja.

28. S obzirom na ishod žalbenog postupka, valjalo je primjenom čl. 166. st.2. ZPP-a odlučiti o troškovima cijelog postupka. Budući da je tuženik djelomično uspio sa žalbom, to je konačni uspjeh stranaka u sporu, i to kako u odnosu na pravnu osnovu, tako i u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, približno jednak, slijedom čega je primjenom čl. 154. st. 4. ZPP-a valjalo odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka pa je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

29. Prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu točke II. izreke, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 19. siječnja 2022.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan