REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 24/2017-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. B. i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 329. stavka 1. točke 4. u vezi članka 190. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, optuženog J. K. i optuženog Z. G. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 25. listopada 2016. broj K-Us-5/16, u sjednici održanoj 2. veljače 2022. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice zamjenika branitelja optuženog J. K., odvjetnika R. G.,

p r e s u d i o  j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni u odnosu na optuženog J. K. i optuženog Z. G. na način da se optuženi J. K. i optuženi Z. G. za kazneno djelo iz članka 190. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., zbog kojeg su prvostupanjskom presudom proglašeni krivima, na temelju članka 190. stavka 2. KZ/11., osuđuju na kazne zatvora u trajanju od po 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca svaki, u koje kazne im se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru i to optuženom J. K. od 30. kolovoza 2010. do 3. rujna 2010., od 18. veljače 2013. do 15. ožujka 2013. i od 28. travnja 2013. do 21. svibnja 2013., a optuženom Z. G. od 16. lipnja 2010. do 10. kolovoza 2010. i od 21. ožujka 2013. do 15. travnja 2013.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalba Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta u ostalom dijelu i žalbe optuženog J. K. i optuženog Z. G. u cijelosti te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

I Kž-Us 24/2017-7

Obrazloženje

1. Presudom Županijskog suda u Splitu od 25. listopada 2016., broj K-Us-5/16 proglašeni su krivima optuženici I. B., J. K. i Z. G. zbog počinjenja kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. Na temelju članka 190. stavka 2. KZ/11. optuženi I. B. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci, a optuženi J. K. i optuženi Z. G. na kazne zatvora u trajnu jedne godine i dva mjeseca svaki, nakon čega je optuženom J. K. i optuženom Z. G., na temelju članka 57. KZ/11., izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se od kazne zatvora na koju su osuđeni izvršava sedam mjeseci, a dio kazne od sedam mjeseci se neće izvršiti ako ovi optuženici ne počine novo kazneno djelo u roku od tri godine, koji počinje teći nakon izdržane kazne.

1.2. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženicima je u izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode, i to optuženom I. B. od 16. lipnja do 10. kolovoza 2010., optuženom J. K. od 30. kolovoza do 3. rujna 2010., od 18. veljače do 15. ožujka 2013. i od 28. travnja do 21. svibnja 2013., a optuženom Z. G. od 16. lipnja do 10. kolovoza 2010. i od 21. ožujka do 15. travnja 2013.

1.3. Na temelju članka 78. KZ/11. od optuženog I. B. je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 2.250,00 kuna.

1.4. Na temelju članka 190. stavka 8. KZ/11. od optuženog I. B. je oduzeta droga heroin mase 29,20 grama i dvije žličice na kojima je utvrđena prisutnost heroina te je oduzeta droga heroin mase 0,18 grama i vaga na kojoj je utvrđena droga heroin što je privremeno oduzeto od B. T., droga heroin mase 0,32 grama privremeno oduzeta od N. M., droga heroin mase 0,85 grama privremeno oduzeta od M. I. i droga heroin mase 0,19 grama privremeno oduzeta od D. B..

1.5. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje: ZKP/08.-14) optuženici I. B., J. K. i Z. G. su dužni naknaditi troškove kaznenog postupka na način da je svaki od njih dužan platiti trošak psihijatrijskog vještačenja po 913,00 kuna, kao i paušalni iznos od po 1.000,00 kuna.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje – USKOK), optuženi J. K. i optuženi Z. G..

2.1. USKOK je žalbu podnio zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni u odnosu na sve optuženike te je predložio ukidanje pobijane presude i upućivanje predmeta na ponovno suđenje i odluku.

2.2. Optuženi J. K. je putem branitelja, odvjetnika D. M. podnio žalbu naznačujući kao žalbene osnove bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odluku o kazni i troškovima postupka, s prijedlogom da ga se oslobodi kaznene odgovornosti, podredno da se presuda

I Kž-Us 24/2017-7

preinači u pogledu sankcije i troškova postupka. Ujedno je zatražio obavijest o sjednici vijeća.

2.3 Žalbu je podnio i optuženi Z. G., putem branitelja, odvjetnika J. F. zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se žalitelja blaže kazni.

3. Odgovore na žalbu USKOK-a podnijeli su optuženi I. B. putem braniteljice, odvjetnice I. Š. i optuženi J. K. putem branitelja, odvjetnika D. M., s prijedlozima da žalba USKOK-a bude odbijena.

4. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske vratio je spise ovome sudu na daljnji postupak, sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08.-14.

5. Javni dio sjednice vijeća održan je u prisutnosti zamjenika branitelja optuženog J. K., odvjetnika R. G., a na temelju članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19.), koji se sada primjenjuje, u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i optuženog J. K. koji su, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, uredno obaviješteni o sjednici.

6. Žalba USKOK-a djelomično je osnovana, a žalbe optuženika J. K. i Z. G. nisu osnovane.

7. Prije obrazloženja djelomične osnovanosti žalbe USKOK-a potrebno je osvrnuti se na neutemeljeni dio te iste žalbe kao i na žalbe optuženog J. K. i optuženog Z. G..

8. U odnosu na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, optuženi J. K. navodi "da je donošenjem predmetne presude došlo do apsolutno bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku", kao i do "cijelog niza apsolutno bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, a na koje apsolutno bitne povrede odredaba kaznenog postupka sud pazi po službenoj dužnosti."

8.1. Međutim, pri tome ovaj žalitelj nije konkretizirao, precizirao niti obrazložio u čemu bi se istaknute postupovne povrede sastojale, a ovaj sud, ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08.-19., nije našao da bi bila počinjena neka od povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

8.2. U odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, optuženi J. K. navodi da nema niti jednog dokaza, niti materijalnog niti subjektivnog, koji bi upućivao na zaključak da bi on prodavao opojnu drogu. Ističe da je optuženi I. B. u svojoj obrani rekao da je žalitelj od njega kupovao drogu za svoje ovisničke potrebe, a da iz iskaza svjedoka M. I. i N. M. proizlazi da je drogu kupovao isključivo za svoje potrebe. Nadalje tvrdi da se u razgovorima, koji su rezultat provođenja posebnih dokaznih

I Kž-Us 24/2017-7

radnji, on uopće ne spominje, niti je sudionik razgovora koji bi se mogli protumačiti kao nekakav dokaz protiv njega.

8.3. No, iznošenjem takvih žalbenih navoda optuženi J. K. propušta uzeti u obzir razgovor od 4. travnja 2010. u kojem se pohvalio optuženom I. B. da je prodao droge za 1400 i to prvi put 800, a drugi put 600, odnosno 13 za 800,00 kuna, kao i razgovor od 6. svibnja 2010. u 19:03:23 sata kada govori optuženom I. B. da će mu donijeti "četiri glave". Na bavljenje prodajom droge posredno upućuju i njegovi osobni podaci, prema kojima nema nikakve redovite i zakonite prihode kojima bi mogao udovoljiti svojoj ovisnosti o heroinu, a koja je utvrđena nalazom vještaka psihijatra. Nadalje, pretragom doma optuženog J. K. pronađena je vaga za precizno mjerenje s tragovima heroina, a poznata je stvar da ovisnici nemaju potrebe mjeriti količine droge kada kupuju isključivo za svoje osobne potrebe i da je sami konzumiraju.

8.4. Dakle, citirani dokazi, kako pojedinačno, tako i u svojoj ukupnosti, izvan svake sumnje potvrđuju činjenicu da se optuženi J. K. nedvojbeno bavio i prodajom opojne droge, a što je sve pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Kod takvog stanja stvari ne postoji dvojba o činjenicama koje tvore obilježja kaznenog djela i nema mjesta primjeni članka 3. stavka 3. ZKP/08.-19., odnosno pravila in dubio pro reo, kako to u žalbi neutemeljeno smatra optuženi J. K..

8.5. Nasuprot žalbi optuženog J. K., koji smatra da je sud prvog stupnja precijenio kriminalnu količinu u njegovim postupcima, žalbi USKOK-a u odnosu na činjenično stanje tvrdi se da je sud neopravdano umanjio težinu radnji sve trojice optuženika kada je zaključio da nema dokaza da su djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnim drogama iz članka 190. stavka 2. KZ/11. počinili u sastavu zločinačkog udruženja u smislu članka 329. stavka 1. točke 4. KZ/11. U tom pravcu USKOK ističe da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da su optuženi J. K. i optuženi Z. G. drogu nabavljali od optuženog I. B. kako bi je konzumirali, a da su pri tome dio droge prodavali kako bi na taj način došli do sredstava za daljnjom nabavom opojne droge. Vezano za to USKOK apostrofira razgovore od 4. travnja 2010. i 6. svibnja 2010., o kojima je već bilo govora, te zaključuje da je optuženi I. B. povezao u njihovo zajedničko djelovanje drugu dvojicu optuženika koji su radnje prodaje opojne droge poduzimali u dogovoru s optuženim I. B., pri čemu nabava, skladištenje, razdjeljivanje i daljnja prodaja droge nisu rezultat njihovog slučajnog međusobnog povezivanja, nego njihovog prethodnog dogovora i plana. U tom pravcu nadalje tvrdi da su među optuženicima bile podijeljene uloge i da su radnje poduzimane u jednom duljem vremenskom razdoblju.

8.6. No, USKOK prilikom svoje analize i donošenja zaključaka zanemaruje dvije vrlo važne okolnosti. Naime, da bi se radilo o kaznenom djelu počinjenom u sastavu zločinačkog udruženja iz članka 329. stavka 1. točke 4. KZ/11., potrebno je sudjelovanje najmanje tri osobe te je istovremeno nužno utvrditi postojanje njihove svijesti da su dio takvog zločinačkog udruženja, a za takvu svijest optuženih J. K. i Z. G. doista nema niti jednog dokaza. Dva razgovora, na koje se žalba USKOK-a poziva, odvijali su se između optuženog I. B. i optuženog J. K. i u njima se niti u jednom dijelu ne spominje optuženi I. G., a niti ima drugih dokaza koji bi ukazivali na svijest sve trojice optuženika da su oni u sastavu udruženja osoba blisko povezanih

I Kž-Us 24/2017-7

radi prodaje opojne droge. Na takav zaključak nije od utjecaja vremensko razdoblje iz činjeničnog opisa pobijane presude, a na koje se u izjavljenoj žalbi neosnovano poziva USKOK.

8.7. Stoga, žalbenim tvrdnjama USKOK-a i optuženog J. K. nije dovedena u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, koja se temelji na pravilnoj ocjeni rezultata provedenog dokaznog postupka pa nisu osnovane njihove žalbe podnesene iz razloga navedenih u članku 470. stavku 2. ZKP/08.-14.

9. Ispitujući, sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP-19., po službenoj dužnosti je li u presudi povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika, ovaj sud je uočio da je pri izricanju djelomične uvjetne osude počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 5. ZKP/08.-19. na štetu optuženih J. K. i Z. G.. Naime, prema članku 57. stavku 5. KZ/11., na uvjetovani dio kazne shodno se primjenjuje članak 56. stavak 3. KZ/11. koji nalaže da vrijeme provjeravanja iz uvjetne osude počinje teći od dana pravomoćnosti presude, a ne "nakon izdržane kazne", kako to pogrešno naznačuje prvostupanjski sud u izreci svoje presude. Doduše, izmjenom Kaznenog zakona nakon donošenja pobijane presude, objavljenom u "Narodnim novinama" broj 118/18., dodan je u članku 57. novi stavak 5. koji je propisao da vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne. Budući da je ovom drugostupanjskom odlukom djelomična uvjetna osuda iz prvostupanjske presude preinačena u bezuvjetnu kaznu zatvora, to stoga nije bilo potrebe za intervenciju od strane ovog suda zbog spomenute povrede kaznenog zakona.

10. Zbog odluke o kazni žale se USKOK, u odnosu na svu trojicu optuženika te optuženi J. K. i optuženi Z. G..

10.1. Vezano za optuženog I. B. i žalbeni prijedlog da mu se izrekne stroža kazna zatvora USKOK nije u pravu budući da nije dokazano da je ovaj optuženik povezao u zajedničko djelovanje više osoba kao što se to ističe u žalbi, a njegova ukupna osuđivanost, na koju se žalba također poziva, je našla dovoljno odraza u visini kazne zatvora od dvije godine i šest mjeseci, posebice s obzirom na činjenicu da je ovaj optuženik priznao radnje zbog kojih je proglašen krivim te je i na taj način preuzeo odgovornost za svoje postupke i manifestirao svijest o njihovoj nedopuštenosti. Radi se o značajnoj i bitnoj olakotnoj okolnosti zbog koje je, po ocjeni ovog suda, neutemeljena žalba USKOK-a u odnosu na kaznu na koju je osuđen optuženi I. B..

10.2. Također nisu prihvatljive niti žalba optuženog J. K. u dijelu zbog odluke o kazni, niti žalba optuženog Z. G. koji se jedino zbog toga i žali.

10.3. Optuženi J. K. pogrešno smatra da nije bilo mjesta njegovom kažnjavanju jer da nema njegove kaznene odgovornosti, što je neprihvatljivo stajalište imajući na umu činjenicu dokazanosti njegovog kaznenog djela.

10.4. S druge strane optuženi Z. G. u žalbi precjenjuje utvrđene olakotne okolnosti kada ističe da ga je trebalo blaže kazniti zbog manje kriminalne količine u njegovom postupanju, s obzirom da je proglašen krivim da je prodao heroin u količini od 0,5

I Kž-Us 24/2017-7

grama N. M. te zato što je umirovljenik, oženjen i otac jednog djeteta. Naime, te okolnosti, u svjetlu njegove višestruke osuđivanosti, nemaju takav značaj i utjecaj na kaznu koji mu pridaje ovaj žalitelj.

10.5. Dakle, žalbe optuženih J. K. i Z. G. zbog odluke o kazni su neosnovane, a nasuprot ovim optuženicima, u pravu je USKOK kada pobija prvostupanjsku presudu zbog odluke o njihovoj kazni, jer i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da su kazne za optuženog J. K. i optuženog Z. G. preblage iz razloga što nije bilo mjesta primjeni djelomične uvjetne osude iz članka 57. KZ/11.

10.6. Naime, prvostupanjski sud je u smislu čl. 47. KZ/11. za ove optuženike pravilno utvrdio sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža (olakotne i otegotne okolnosti), ali ih nije na odgovarajući način vrednovao i doveo u ravnotežu te je stoga preblago kaznio ove optuženike. Sud je cijenio kao olakotno njihovu smanjenu ubrojivost i obiteljske prilike, a kao otegotno je pravilno uzeo u obzir višestruku osuđivanost, nakon čega im je odmjerio kazne malo više od propisanog minimuma za kazneno djelo iz članka 190. stavka 2. KZ/11. S obzirom na tako razmjerno nisko odmjerene kazne zatvora, nije bilo valjanog razloga za daljnjim popuštanjem u njenoj strogosti primjenom djelomične uvjetne osude. Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni u odnosu na optužene J. K. i Z. G., smatrajući da će se jedino osudom na bezuvjetne kazne zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja u odnosu na ove optuženike, ali i u odnosu na druge, potencijalne počinitelje ovakvih i sličnih kaznenih djela.

11. Osporavajući odluku o troškovima postupka koji su mu naloženi platiti, optuženi J. K. njezinu nepravilnost nalazi u svom stavu da je trebala biti donesena oslobađajuća presuda. Međutim, imajući u vidu nesumnjivo utvrđenu kaznenu odgovornost ovog žalitelja, njegova žalba u odnosu na troškove kaznenog postupka je također neosnovana.

12. Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 478. ZKP/08.-19., Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, utvrdio je da je odluka prvostupanjskog suda u odnosu na oduzimanje predmeta izrečena pravilnom primjenom zakona i na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja.

13. Stoga je trebalo djelomičnim prihvaćanjem žalbe USKOK-a i na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08.-19., presuditi kao u točki I. izreke, dok je na temelju članka 482. ZKP/08.-19. trebalo žalbe USKOK-a, u ostalom dijelu te žalbe optuženog J. K. i optuženog Z. G. u cijelosti odbiti kao neosnovane i u ostalom, pobijanom i nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kao u točki II. izreke ove odluke.

Zagreb, 2. veljače 2022.

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v.r.

I Kž-Us 24/2017-7