REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 572/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. B. iz O., OIB ..., zastupanog po punomoćniku Ž. K., dipl. iur., Nezavisnog hrvatskog sindikata, Regionalni ured O., protiv tuženika H. P. p. d.o.o., Z., OIB ..., zastupanog po punomoćnici M. J. mag. iur., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza Ugovora o radu, odlučujući o reviziju tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-375/2019-2 od 30. svibnja 2019., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj Pr-214/2018- 14 od 2. travnja 2019., u sjednici održanoj 2. veljače 2022.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž R-375/2019-2 od 30. svibnja 2019., potvrđena je presuda Općinskog suda u Osijeku broj Pr-214/2018-14 od 2. travnja 2019. u dijelu kojim je utvrđeno da je nedopušten otkaz Ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom o redovitom otkazu zbog skrivljenog ponašanja radnika od 21. veljače 2018., dok je ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu kojim je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na rad sukladno Ugovoru o radu sklopljenog 23. listopada 2012. na radno mjesto putnički blagajnik u kolodvoru O., te ukinuto prvostupanjsko rješenje kojim je odbačena protutužba tuženika čijim protutužbenim zahtjevom je tuženik kao protutužitelj zatražio sudski raskid Ugovora o radu sa tužiteljem kao protutuženikom.
2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 385. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku pobijajući iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjev tužitelja, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta nižestupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Na reviziju nije odgovoreno.
4. Revizija nije osnovana.
5. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbi čl. 117. i st. 4. u vezi s odredbom čl. 78. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje: ZID ZPP) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske u povodu revizije tuženika ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
6. Sukladno revizijskim navodima pobijana presuda baš kao i prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odlučeno o nedopuštenosti odluke o redovitom otkazu Ugovora o radu tužitelju sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i razumljivi te međusobno ne proturječje, zbog čega je njihovu pravilnost u tom dijelu zahtjeva tužitelja moguće ispitati te nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju revident upire.
7. Revizijski navodi tuženika kojima pokušavajući osporiti pravilnost pobijane presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, u kom pravcu revident vrši preocjenu izvedenih dokaza, sve sugerirajući da je presuda utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, sadržajno su prigovori činjenične naravi kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP.
8. S tim u vezi tuženika treba podsjetiti da prema odredbi čl. 8. ZPP-a koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
9. Kako su nižestupanjski sudovi upravo postupajući prema citiranoj odredbi, dakle na temelju savjesne i brižljive ocjene kako svakog pojedinačnog tako i svih zajedno izvedenih dokaza te na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdili za ovaj spor odlučne činjenice, uz ostalo da događaj od 7. studenog 2017., vezano za koju je tuženik postupanje tužitelja ocijenio povredom obveza iz radnog odnosa, a faktični bio nesporazum u komunikaciji tužitelja kao blagajnika i osobe koja se predstavila kao stranka, a faktično bila inspektor u vršenju inspekcijskog nadzora, bez namjere tužitelja da krši svoje obveze iz radnog odnosa, te da tuženik prije otkazivanja Ugovora o radu tužitelja nije upozorio na kršenje obveza iz radnog odnosa sa upozorenjem na posljedice ponavljanja takvog postupanja, pravilna je ocjena iz pobijane presude da tuženik, a na kome je prema odredbi čl. 135. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17 – dalje: ZR) bio teret dokaza, nije dokazao da bi postupanje tužitelja, a zbog kojeg mu je dat otkaz Ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja, imao značaj povrede obveze iz radnog odnosa te bilo razlogom za otkazivanjem Ugovora o radu. Odnosno baš kao što je pravilna ocjena da je tuženik, a prije otkazivanja Ugovora o radu tužitelju propustio postupiti prema odredbi čl. 85. Kolektivnog ugovora tuženika, a čije odredbe se kao povoljnije za radnika primjenjuju na tužitelja, sve na temelju odredbe čl. 9. st. 3. ZR.
10. S toga je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja te utvrđivanjem nedopuštenosti odluke o otkazu zbog skrivljenog postupanja radnika materijalno pravo pravilno primijenjeno.
11. Sve i da je dopuštenost odluke o otkazu Ugovora o radu tužitelja sagledana u svijetlu odredbe čl. 119. ZR, a kako to tuženik u reviziji smatra, opet je ocijeniti, a polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova da u okolnosti konkretnog slučaja nisu postojale okolnosti koje su ovakvu odluku o otkazu Ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika činile dopuštenom.
To s toga što postupanje tužitelja, a kako je u ovom postupku utvrđeno, nije imalo značaj povrede obveze iz radnog odnosa, dakle tuženik nije dokazao postojanje povrede u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a, pa time nisu ni postojale pretpostavke iz odredbe čl. 119. st. 2. ZR-a u smislu postojanja okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da pisano upozori radnika na obveze iz radnog odnosa i posljedice u slučaju nastavka povreda.
12. Okolnost što je tuženik svojevremeno tužitelju izrekao upozorenja vezano za određene povrede obveze iz radnog odnosa tijekom 2016. ne mogu se staviti u relaciju sa spornim događajem i biti opravdanjem za propust tuženika u postupanju u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR.
13. Neodlučno je za odluku u ovoj pravnoj stvari pozivanje revidenta na pravno shvaćanje izraženo u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje upire u reviziji, a kod činjenice da činjenično pravni supstrat ispisa predmeta je različit od ovog konkretnog. Pri tome treba podsjetiti, je li neko postupanje – propuštanje od strane radnika ima značaj povrede obveze iz radnog odnosa se ocjenjuju okolnostima svakog pojedinog slučaju, a bez mogućnosti davanja jednoznačnog odgovora na to pitanje.
14. Okolnost što je sudskom odlukom nadomještena suglasnost za otkazivanje Ugovora o radu tužitelju koju je radničko vijeće tuženika bilo odbilo, ne znači ujedno dopuštenost odluke o otkazu Ugovora o radu, a čija zakonitost i dopuštenost se tek ispituje u ovom postupku.
15. Slijedom navedenog, reviziju je trebalo odbiti te odlučit kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi s odredbom čl. 80. ZID ZPP primijenjen ovaj spor.
Zagreb, 2. veljače 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
